mi

Dođe to doba s opakim virusom što se po planeti proširio kao zrak, uvukao se u skoro sve pore života i tužno i naivno pomisliš kako je rat bio mila majka u odnosu na virus jer tog nekog ratnog neprijatelja vidiš, vidiš od kud metak treba doći pa se kao možda možeš sakrit, možda možeš. A virus, onako sitan, golim okom nevidljiv, vreba odasvud. Ne pita taj tko si i što si niti koliko si, taj samo grabi, stišće, guši, ubija. 

 

I taman pomalo jenja taj globalni virus, kakav god bio opasan, znaš da je mogao biti pogibeljniji, smrtonosniji, kadli evo opet rata. A ovaj rat, kako god tek u začecima bio i izgledao kao lokalna anestezija, vrlo lako bi se mogao pretvoriti u zlo većih, puno većih razmjera i od ovog posljednjeg adaptiranog virusa i od posljednjeg rata i svih drugih nepogoda koje smo doživjeli. Dva luđaka na brvnu, i trenutno nije važno koji je prvi zakoračio, jer jebeno brvno nije postavljeno preko vode duboke nego preko plitka potoka, plitkog za prehodati ga i gaće ne smočiti. 

 

Malo nam je što smo osuđeni na život na ovoj prekrasnoj planeti od koje bolju nismo ni teleskopom vidjeli, malo nam je što smo u stanju i ljepše svjetove zamisliti, kad nismo kadri ovaj svoj ni čuvati, a kamoli uljepšati, poboljšati. I nije da nemamo potencijala. Međutim. Sve nam je malo jer smo gramzivi, nezasitni, jer smo samoljubivi, egoistični. Jer smo i častohlepni i vlastohlepni. Prijetvorni smo i svadljivi, bešćutni. Mi smo, ljudska rasa, sami sebi najveći neprijatelji. I ne samo sebi, i okolini smo.