boje

​Imaš te neke stvari i čini ti se skroz normalno da ih imaš, nešto kao disanje, na njih uopće ne obraćaš pažnju jer postoje da su tu. I ne obraćaš pažnju na njih sve dok se ne pokvare ili nestanu. Slično, na žalost zna biti i s ljudima, ali to je malo teži i tužniji oblik.

Oveći ceker preko ramena, dva štapa ua brzo hodanje prenamijenjena u par štaka. Ulicu prelazi polako, ne polako, prelazi je sporo da se svaki put kad je vidim zabrinem hoće li stići na drugu stranu prije nego li se u našoj relativno sporoj ulici pojavi neki vozač koji baš u nekom krivom trenutku skreće pogled s pravca kretanja. Susjeda iz ulaza iza ćoška. Osim nogu, i oči je slabije služe.

Pozdravljamo se otkad sam jednom prilikom usporio prelazak na pješačkom kako bih joj pravio društvo u neko prometno doba u kvartu. Desetak sekundi je puno možda u sportu ili u nekim drugim presudnim trenucima u životu, u odlasku do dućana i natrag tek beznačajna sitnica vremenski ništa dulja od ponovnog vezanja odvezane cipele, od traženja ključeva po ruksaku, desetak sekundi prođe dok deset puta kažeš "deset sekundi". I cijela naša komunikacija može se svesti na desetak sekundi i desetak-dvanaest riječi: dobar dan, kako ste, dobro, pomalo, a kako bih ovakva drukcije mogla.

Danas, u dućanu.

- Dobar dan susjeda.

Ništa.

Dobro, nema veze možda je zadubljena u traženje namirnica po prerazmještenim policama

Malo kasnije, ispred dućana:

- Dobar dan. To ste vi bili?

- Dobar dan. Jesam.

- Nisam Vam ja uopće skužila da ste to Vi, onaj sused s ukrajinskim biciklom.

- Nema veze. Al hvala vam za bicikl.

Eto, imam bicikl sa skoro pa ukrajinskim bojama, a da to ne primjećujem.