one way ticket

Skitam tako po Jutjubu i nalijećem na svašta pa se povodljiv upustim u pretragu po neizgubljenim i nezaboravljenim vremenima. Commodores, Eruption, čuj ti to. Pa Blondie...

Na zavoj glavne ulice spajala se sporedna koja je vodila do škole smještena iza crkve, prije parka i rijeke. Školsko višenamjensko igralište bilo je ograđeno i gledalo na komad neuređene zemlje preko koje se dolazilo neke poljprivredne zadruge ili traktorskog servisa. Za vrijeme nastave i lijepih dana tu se igrao rukomet i nogomet. Za vrijeme lijepih dana igrao se nogomet i mimo nastave.

Glavna je cesta netom prije zavoja prelazila mostom preko riječnog rukavca i odmah s desne strane, reklo bi se pred crvom, bio je komad livade na kojoj bi se smjestio luna park. Nije to bio neki ozbiljan luna-park kakvi su znalo gostovati po većim mjestima i gradovima, ovaj je imao jedan nevelik vrtuljak i šator pod kojim je bilo nekoliko komada stolnog nogometa i nekoliko primjeraka flipera. Iz dva malena zvučnika prostor je ispunjavala glazba. Bila je to, u to nema sumnje, snimljena kazeta koju je blagajnica koja je prodavala žetone okretala svakih pola sata. Blondie, Rod Stewart, Donna Summer, Gloria Geynor, Hot Chocolate, Commodores, ABBA, Bonnie Tyler, Eruption,... Repertoar je bio predvidiv, ali moderan: najnovija disco muzika koju se moglo čuti tu i tamo na radiju ili u Medisonu, lokalnoj diskoteci poznatoj stotinjak kilometara u smjeru i juga i istoka i zapada, ako ne i dalje, što ću saznati koju godinu kasnije.

Poslije nogometa na školskom, često smo prije odlaska kući znali ostati na kojoj partiji flipera. Malo igraš, malo gledaš. Učiš, postaješ bolji taktički i motorički, i dobivanjem nagradnih igranja žeton biva sve bolje iskorišten. Nekad se toliko zaigraš da u sumrak kreneš kući s društvom pješke iako si se na nogomet dovezao svojim Dinamo plavim (bilo je to tad jako jako važno, a da je kojim slučajem bio crveni jer boja se rijetko kad mogla birati - kupiš onakav kakav imaju, bio bi Liverpool crveni) Pony biciklom koji si kao i svi ostali koji su bili biciklizirani naslonio na ogradu igrališta. To da si bio biciklom shvatio bi tek ujutro pa bi otišao po njega, usput se malo provozao po selu. Sve do jednom.

Taj put je ograda igrališta bila prazna i pusta. Gola kao da na nju ne bi nitko ni lopatu naslonio, a kamoli bicikl. I to Pony boje Dinama. Malo me štrecnulo. Malo više. A osim toga, dobio sam i ozbiljan kućni ukor. Luna-park je poput svih ptica selica s hladnim danima skupio konstrukciju i šator, raširio krila i odletio u toplije krajeve, vjerojatno negdje na jug. Je li im se i moj Pony pridružio ili nije, a ne bi me čudio s obzirom da je bio znatiželjan i sklon avanturama, e to nikad nećemo saznati.