Ajd što su razjebali komunističku revoluciju, nije to za svakoga, ali i industrijsku će.
5 January 2013
3 January 2013
pismo vladi
Vlado,
Jest, uobičajeno je pismo počinjati sa "poštovana" ili "draga", ali nekako mi se čini da treba biti iskren i ne lagati u samom početku jer tko zna gdje bismo mogli završiti oslanjajući se na zablude.
Dakle, teta Magda W. je otišla, ima evo već preko tri godine, a skoro će dvije otkako nas Lastan napustio. Ostali li mi samo vi jedini koje mogu pitati za jedno malo pojašnjenje, za savjet. Ako može...
Naime, imam jednog prijatelja koji ima jedan problem. Nije to problem sa onim dolje boleštinama, za to bi se taj moj prijatelj obratio dermatologu, ili bih to ja učinio umjesto njega, normalno. Problem je drugačije, više onako virtualne prirode.
Gledajte, malo sam u nedoumici otkako nam je počela ova 2013. godina nove ere. Muči me jedan problem, strašno. 'Oćureći, tog mog prijatelja muči taj problem, a vezan je za neke članke. U kaznenom zakonu, da ne biste mislili da su neki ogoljeni ženski u pitanju. To su oni članci pod brojevima 147 i 148 i u kojima je konačno osmišljen način da se spriječi silno forumaško klevetanje i laganje i ono odiozno komentiranje po portalima, društvenim mrežama i blogovima, i što svesrdno pozdravljam kao konačan obračun sa gnijezdom zla, sa glavnim krivcima za gospodarsko, političko, sportsko, estradno, vjersko i zdravstveno stanje u državi. Dosta je bilo širenja mržnje i netolerancije, poticanja na zločine! Dosta je kleveta i laži po međumrežju!
Međutim, nije sve u tim i takvim namjerama, stečenim u hrvatskim, velikom većinom katoličkim obiteljima kako piše u službenom izviješću Državnog statističkog zavoda koji svoj posao oko popisa stanovništva obavi u rekordnom roku, otprilike između dvije Dinamove pobjede u Ligi prvaka ('ajd, nisu baš rezultatske pobjede, ali za njih je pobjeda sve što nije poraz, a ponekad i više od toga, tojest - manje). Ima tu i pogrešaka nenamjernog karaktera. Normalnom se čovjeku i greška dogodi. Malo nepažnje i zabiješ se u nečiji auto, ili motocikl, ili jedrilicu, netko smrtno strada, pa svejedno ne guliš zbog te sitnice od nepažnje desetke godina već maksimalno malo manje od minimalnog perioda, jel'.
Kako u vožnji, tako i u pisanju. Omakne se ponekad čovjeku koji piše, jer tko piše taj i griješi, pa zatipka, preskoči neko slovo i nastade belaj.
Veliki je dio asocijativne prirode, kao naprimjer tajfun - tajkun, vlada - klada, zajednica - zajebnica, esdepe - hadeze, partija - parija, jasno - jadno i slično. Neke su, i sami ćete priznati - bizarne, ali neke imaju smisla. A podsvijest je teško kontrolirati, čak i usmjeravati ma koliko se neki godinama trudili na tome raditi.
I taj "qwertz" raspored zna biti nezgodan (na Dvoraka neću ni pomisliti). Pade mi na pamet, a povodom onog kukurikuluma oko kojeg oni likovi u nacifranim haljinama lome žezla u konfrontaciji interesa, da se i hrvatski helsinški odbor javio sa priopćenjem svojeg predsjednika pa ne mogu ne podsjetiti vas kako su slova "P" i "Č" jedno iznad drugog na tipkovnici. Baš kao i "M" i "K".
Onda imamo primjere da su neke tipkovnice malo neispravne. Znate ono kad padne koja mrva kruha, kakav kristalić šećera, komadić sira među te tipke pa nikako van, i to padne tamo među one samoglasnike (koje neki zovu i otvornicima) "U", "I" i "O" pa se podvuče pod srednju tipku, a kad čovjek krene pisati kakav komentar na tom vražjem internetu počnu mu se riječi pojavljivati u pomalo skraćenom obliku, kao naprimjer "fskalzacja", "ndoktrnacja", "ndgnacja", "dot". A tek problem koji može nastati s imenima!? Dok kažeš keks, Ivo ostane bez prvog slova! Baš kao što bi se dogodilo, da je onaj komadić sira, kristalić šećera ili koja mrva kruha zapela na lijevoj strani negdje između "S" i "D" pa od odbora nastane obor... ima i toga.
A brojevi. Znate kako su one tipke s desne strane tipkovnice posložene malo drugačije od onih na telefonima i mobitelima pa prevari čovjeka u tren i dok shvati što je napisao - prođe baka s kolačima. Pogriješe profesionalci, računovođe u bilancama i sličnim stvarima. Kao naprimjer, imaju namjeru upisati plaćanje poreza od 159 tisuća kuna, a plate 753 tisuće. Omaklo se. A ako se omakne profesionalcima, zašto ne bi mogli amateri? i Reć'emo, umjesto umjesto broja 147 ili 148 njima neprofesionalno ispadne 133.
O problemu koji mogu imati disleksičari, ljudi sa osteoporozom, multiplom i Parkinsonom da ni ne govorimo.
Jasno, ljudi danas imaju sve manje vremena, napišu nešto i idu dalje, na druge portale (umalo napisah - oltare), pod druge tekstove iskazati svoja mišljenja i osjećaje, nema se vremena za čitanje već napisanih misli. S druge strane, na nekim se mjestima jednom upisano brisati više ne može! Nema natrag! A internet trpi sve! K'o papir. Ako ne i više. Istina, na mnogim se mjestima upisano može uređivati, popravljati, editirati i krivo se napisano dade popraviti, ali dok primijetiš svoju pogrešku i kreneš ispravljati već je netko drugi istu primijetio i proces tužbe, suđenja i presude može početi.
Vidite vi što je to? Ne bi čovjek vjerovao što se sve može izdogađati zbog tih jednostavnih glupih tifpelera, a svi znamo da su tipfeleri tek trunje u oku čitača. Prilično nezgodno. A može se dogoditi svakome.
I je li to sad za tako drakonsko kažnjavanje?
Mislim, nek' smo načisto s jednim: meni nije bio cilj niti vrijeđati koga za 180 dnevnica niti sramotiti za dvostruko više od 180 dnevnica ili klevetati za pola k dnevnica (što je upola manje od pun k dnevnica, ali je pun k previše), već sam zabrinut zato jer takvih kao što je taj moj prijatelj sigurno ima još, a ne bi bilo dobro da poradi običnih tipfelera ili naoko bezazlenih boljetica ljudi plaćaju kazne. Ili im se možda, ako nemaju da plate jer imaju nepristojnu plaću za razliku od nekih, dogodi puni pansion zatvorenog tipa u vašem aranžmanu?
S nadom da ćete mi odgovoriti u najkraćem mogućem roku, srdačno vas pozdravljam.
Unaprijed zahvalan,
(evo sam se, pišući vam ovo, toliko uživio u problem tog mog prijatelja da sam skoro napisao - zavaljan)
Bolegr
PS
Nego, skoro zaboravih, ako može samo još jedno pitanje: znate li tko najviše vrijeđa i izvrgava sramoćenju državljane Republike Hrvatske, što kod kuće, što po svijetu?
Ako odgovor ne znate, pitanje smatrajte - retoričkim.
Jest, uobičajeno je pismo počinjati sa "poštovana" ili "draga", ali nekako mi se čini da treba biti iskren i ne lagati u samom početku jer tko zna gdje bismo mogli završiti oslanjajući se na zablude.
Dakle, teta Magda W. je otišla, ima evo već preko tri godine, a skoro će dvije otkako nas Lastan napustio. Ostali li mi samo vi jedini koje mogu pitati za jedno malo pojašnjenje, za savjet. Ako može...
Naime, imam jednog prijatelja koji ima jedan problem. Nije to problem sa onim dolje boleštinama, za to bi se taj moj prijatelj obratio dermatologu, ili bih to ja učinio umjesto njega, normalno. Problem je drugačije, više onako virtualne prirode.
Gledajte, malo sam u nedoumici otkako nam je počela ova 2013. godina nove ere. Muči me jedan problem, strašno. 'Oćureći, tog mog prijatelja muči taj problem, a vezan je za neke članke. U kaznenom zakonu, da ne biste mislili da su neki ogoljeni ženski u pitanju. To su oni članci pod brojevima 147 i 148 i u kojima je konačno osmišljen način da se spriječi silno forumaško klevetanje i laganje i ono odiozno komentiranje po portalima, društvenim mrežama i blogovima, i što svesrdno pozdravljam kao konačan obračun sa gnijezdom zla, sa glavnim krivcima za gospodarsko, političko, sportsko, estradno, vjersko i zdravstveno stanje u državi. Dosta je bilo širenja mržnje i netolerancije, poticanja na zločine! Dosta je kleveta i laži po međumrežju!
Međutim, nije sve u tim i takvim namjerama, stečenim u hrvatskim, velikom većinom katoličkim obiteljima kako piše u službenom izviješću Državnog statističkog zavoda koji svoj posao oko popisa stanovništva obavi u rekordnom roku, otprilike između dvije Dinamove pobjede u Ligi prvaka ('ajd, nisu baš rezultatske pobjede, ali za njih je pobjeda sve što nije poraz, a ponekad i više od toga, tojest - manje). Ima tu i pogrešaka nenamjernog karaktera. Normalnom se čovjeku i greška dogodi. Malo nepažnje i zabiješ se u nečiji auto, ili motocikl, ili jedrilicu, netko smrtno strada, pa svejedno ne guliš zbog te sitnice od nepažnje desetke godina već maksimalno malo manje od minimalnog perioda, jel'.
Kako u vožnji, tako i u pisanju. Omakne se ponekad čovjeku koji piše, jer tko piše taj i griješi, pa zatipka, preskoči neko slovo i nastade belaj.
Veliki je dio asocijativne prirode, kao naprimjer tajfun - tajkun, vlada - klada, zajednica - zajebnica, esdepe - hadeze, partija - parija, jasno - jadno i slično. Neke su, i sami ćete priznati - bizarne, ali neke imaju smisla. A podsvijest je teško kontrolirati, čak i usmjeravati ma koliko se neki godinama trudili na tome raditi.
I taj "qwertz" raspored zna biti nezgodan (na Dvoraka neću ni pomisliti). Pade mi na pamet, a povodom onog kukurikuluma oko kojeg oni likovi u nacifranim haljinama lome žezla u konfrontaciji interesa, da se i hrvatski helsinški odbor javio sa priopćenjem svojeg predsjednika pa ne mogu ne podsjetiti vas kako su slova "P" i "Č" jedno iznad drugog na tipkovnici. Baš kao i "M" i "K".
Onda imamo primjere da su neke tipkovnice malo neispravne. Znate ono kad padne koja mrva kruha, kakav kristalić šećera, komadić sira među te tipke pa nikako van, i to padne tamo među one samoglasnike (koje neki zovu i otvornicima) "U", "I" i "O" pa se podvuče pod srednju tipku, a kad čovjek krene pisati kakav komentar na tom vražjem internetu počnu mu se riječi pojavljivati u pomalo skraćenom obliku, kao naprimjer "fskalzacja", "ndoktrnacja", "ndgnacja", "dot". A tek problem koji može nastati s imenima!? Dok kažeš keks, Ivo ostane bez prvog slova! Baš kao što bi se dogodilo, da je onaj komadić sira, kristalić šećera ili koja mrva kruha zapela na lijevoj strani negdje između "S" i "D" pa od odbora nastane obor... ima i toga.
A brojevi. Znate kako su one tipke s desne strane tipkovnice posložene malo drugačije od onih na telefonima i mobitelima pa prevari čovjeka u tren i dok shvati što je napisao - prođe baka s kolačima. Pogriješe profesionalci, računovođe u bilancama i sličnim stvarima. Kao naprimjer, imaju namjeru upisati plaćanje poreza od 159 tisuća kuna, a plate 753 tisuće. Omaklo se. A ako se omakne profesionalcima, zašto ne bi mogli amateri? i Reć'emo, umjesto umjesto broja 147 ili 148 njima neprofesionalno ispadne 133.
O problemu koji mogu imati disleksičari, ljudi sa osteoporozom, multiplom i Parkinsonom da ni ne govorimo.
Jasno, ljudi danas imaju sve manje vremena, napišu nešto i idu dalje, na druge portale (umalo napisah - oltare), pod druge tekstove iskazati svoja mišljenja i osjećaje, nema se vremena za čitanje već napisanih misli. S druge strane, na nekim se mjestima jednom upisano brisati više ne može! Nema natrag! A internet trpi sve! K'o papir. Ako ne i više. Istina, na mnogim se mjestima upisano može uređivati, popravljati, editirati i krivo se napisano dade popraviti, ali dok primijetiš svoju pogrešku i kreneš ispravljati već je netko drugi istu primijetio i proces tužbe, suđenja i presude može početi.
Vidite vi što je to? Ne bi čovjek vjerovao što se sve može izdogađati zbog tih jednostavnih glupih tifpelera, a svi znamo da su tipfeleri tek trunje u oku čitača. Prilično nezgodno. A može se dogoditi svakome.
I je li to sad za tako drakonsko kažnjavanje?
Mislim, nek' smo načisto s jednim: meni nije bio cilj niti vrijeđati koga za 180 dnevnica niti sramotiti za dvostruko više od 180 dnevnica ili klevetati za pola k dnevnica (što je upola manje od pun k dnevnica, ali je pun k previše), već sam zabrinut zato jer takvih kao što je taj moj prijatelj sigurno ima još, a ne bi bilo dobro da poradi običnih tipfelera ili naoko bezazlenih boljetica ljudi plaćaju kazne. Ili im se možda, ako nemaju da plate jer imaju nepristojnu plaću za razliku od nekih, dogodi puni pansion zatvorenog tipa u vašem aranžmanu?
S nadom da ćete mi odgovoriti u najkraćem mogućem roku, srdačno vas pozdravljam.
Unaprijed zahvalan,
(evo sam se, pišući vam ovo, toliko uživio u problem tog mog prijatelja da sam skoro napisao - zavaljan)
Bolegr
PS
Nego, skoro zaboravih, ako može samo još jedno pitanje: znate li tko najviše vrijeđa i izvrgava sramoćenju državljane Republike Hrvatske, što kod kuće, što po svijetu?
Ako odgovor ne znate, pitanje smatrajte - retoričkim.
27 December 2012
akz ili kako je počeo jedan lijep zimski dan
Autobusni
kolodvor. Mješavina plinskih otrova, mirisa benzina, ustajalih
dežurnih putnika koji već godinama ne putuju dalje od relacije klupa -
zahod, loše kave i još lošijih izgovora za žicanje cigareta. Srijeda,
26.12., glup nesvrhoviti praznik.
Pred zoru, sa tri kante ocvalih gigaherca i megabajta i jednim robokapski pokretljivim invalidom, žrtvom novokomponiranog Cvjetnog trga i polurevnih gradskih službi (nema snijega, ima leda), čekam odabrani bus za Rijeku. S obzirom na kompleksnost puta (otoci, Rijeka, Istra...) i pokušaj usklađivanja redova vožnji, plovidbi, letova, msli i namjera, izbor je pao na brzi jutarnji s polaskom u 06:00. Vrijeme polaska i dolaska potvrdio AKZ via internet.
Ujutro, u dogovoreno vrijeme u 05:25 stiže taxi sa robocopom. Ispružena mu desna noga sa pokrpanim križnim i medijalnim ligamentima preko zadnjeg sjedala oklopljena ortozom - Goran Prpić na teniskim terenima. Ubacujem one gigaherce i megabajte u gepek i bivamo odveženi do busnog. A taj mrtvo sumoran i tih: poslije rođendanskog tuluma slijede mamurluk i triježnjenje. Iskrcamo se na jugoistočnom ulazu, kod ćevap-trovača, pa krenem do blagajni po kartu. Svratim do infostupa, zapravo su to četiri ovalna ceerte monitora upakirana u metalne ormare. Shvatim logiku višerednog ispisa podataka, pronađem Rijeku, pronađem vrijeme, šest sati, peron tristotri. Odem do blagajni. Dvije rade, izabirem bližu.
- Dobro jutro.
- Dobro jutro. - umjesto na rupicu, umjetna plavuša u novim četrdesetima govori u mikrofon.
- Molim jednu kartu za Rijeku za bus u šest.
- Nema.
- Nema?!
- Nema. Rasprodano.
- Rasprodano u ovo gluho doba neradnog dana?!
- Da. Imate sljedeći u sedam i dvadeset.
Sranje.
Vratim se do invalida Cvjetnog trga pa odlučimo pokušati ga direktno ukrcati u bus na peronu, možda ima koje mjesto za izavnredne situacije, za majku s djetetom, za susjedu s kokicom, za bolesnika, invalida. Za fiskalizaciju. Krenemo lagano prema dolaznom peronu, on nabada štakama, a ja navlačim kućišta jedno po jedno k'o mačka mlade. nakon desetak minuta stignemo do tristotrećeg perona. Prosijed brkat starac nalik na Đuru Čvorovića stoji pored crna nevelika kofera, na klupi djevojka sa bijelo začepljenim ušima. Smjestimo se na praznu klupu. Kanta jedan, kanta dva, kanta tri, torba s laptopom, vrećica i robocop sjede, ja stojim. Neobično je malo putnika za rasprodan autobus i to daje nadu da će mjesta ipak biti i da plan puta nije uzaludno tempiran. Tišinu ubija boležljiv rad nekog sredovječnog autobusa na dolaznom peronu.
Odjednom, pred nama se stvori lik prosječnog izgleda lica, prosječne visine i mase. Vjerojatno ga nitko ne bi ni primijetio da nije imao narančastu jaknu.
- Vi čekate autobus u šest za Rijeku? - obrati nam se švenkajući pogledom od Đure do mene.
- Da.
- E pa ne bu došel.
- ??? - otprilike toliko dimnih upitnika se pojavilo nad svakom glavom.
- Nema ga. Vožnju su otkazali. - dodaje narančasti. Ispod jakne se nazire odora holdinškokolodvorskog slušbenika.
- Kak' otkazali?! Ja imam kartu! - pitaju slušalice.
- Tak. Su otkazali.
- A kad su otkazali? - pita robocop.
- Jučer. Popoldne. Danes je blagdan, ne. - pojašnjava službena jakna, a meni dođe da ga odvedem do one šalteruše pa da vidimo laže li koza ili možda laže rog.
- Ali mi smo sinoć provjeravali i u voznom redu piše: šest sati, svaki dan. - skoči robocop
- A gdje ste to provjeravali?
- Na stranici kolodvora, na internetu.
- Eto tak vam je to kad vjerujete u taj internet... - uzvrati narančasti pa okrene nazad otkud je došao, a u posljednjem pogledu bačenom preko ramena, u teškom kolodvorskom zraku osjetio se i ostatak komentara. "Jebite se skupa s tim vašim internetom."
O konju glupi! Nije internet mitsko zlo, odigitaljenje vraga, nije to pakao kojim te plaše klauni u haljinama, internet su tvoje aljkave kolege koji su zaboravili ažurirati podatke, objaviti točnu informaciju... Bilo je to ono što mu nisam rekao jer nema smisla. Nema smisla ne ono što sam pomislio već išta mu dalje govoriti. Nećemo tako u Europu... Hm, to je već za razmisliti...
Umjesto toga ostalo mi je navlačenje onih kanti sa tristotrojke na dvjestodvojku i osamdesetak minuta trovanja kolodvorskim eksterijerom u glupo jutro glupog dana.
AKZ, Holding, šalteruša, otpravnik, prijevoznička firma iz Zlatara dopadljiva naziva Nigra Škreb,... možda ipak internet,... tko god... jel' to direktor, izabela, otelo, noja, ne znam, ali izgleda da gadno puca.
Tako je počeo jedan lijep zimski dan.
Pred zoru, sa tri kante ocvalih gigaherca i megabajta i jednim robokapski pokretljivim invalidom, žrtvom novokomponiranog Cvjetnog trga i polurevnih gradskih službi (nema snijega, ima leda), čekam odabrani bus za Rijeku. S obzirom na kompleksnost puta (otoci, Rijeka, Istra...) i pokušaj usklađivanja redova vožnji, plovidbi, letova, msli i namjera, izbor je pao na brzi jutarnji s polaskom u 06:00. Vrijeme polaska i dolaska potvrdio AKZ via internet.
Ujutro, u dogovoreno vrijeme u 05:25 stiže taxi sa robocopom. Ispružena mu desna noga sa pokrpanim križnim i medijalnim ligamentima preko zadnjeg sjedala oklopljena ortozom - Goran Prpić na teniskim terenima. Ubacujem one gigaherce i megabajte u gepek i bivamo odveženi do busnog. A taj mrtvo sumoran i tih: poslije rođendanskog tuluma slijede mamurluk i triježnjenje. Iskrcamo se na jugoistočnom ulazu, kod ćevap-trovača, pa krenem do blagajni po kartu. Svratim do infostupa, zapravo su to četiri ovalna ceerte monitora upakirana u metalne ormare. Shvatim logiku višerednog ispisa podataka, pronađem Rijeku, pronađem vrijeme, šest sati, peron tristotri. Odem do blagajni. Dvije rade, izabirem bližu.
- Dobro jutro.
- Dobro jutro. - umjesto na rupicu, umjetna plavuša u novim četrdesetima govori u mikrofon.
- Molim jednu kartu za Rijeku za bus u šest.
- Nema.
- Nema?!
- Nema. Rasprodano.
- Rasprodano u ovo gluho doba neradnog dana?!
- Da. Imate sljedeći u sedam i dvadeset.
Sranje.
Vratim se do invalida Cvjetnog trga pa odlučimo pokušati ga direktno ukrcati u bus na peronu, možda ima koje mjesto za izavnredne situacije, za majku s djetetom, za susjedu s kokicom, za bolesnika, invalida. Za fiskalizaciju. Krenemo lagano prema dolaznom peronu, on nabada štakama, a ja navlačim kućišta jedno po jedno k'o mačka mlade. nakon desetak minuta stignemo do tristotrećeg perona. Prosijed brkat starac nalik na Đuru Čvorovića stoji pored crna nevelika kofera, na klupi djevojka sa bijelo začepljenim ušima. Smjestimo se na praznu klupu. Kanta jedan, kanta dva, kanta tri, torba s laptopom, vrećica i robocop sjede, ja stojim. Neobično je malo putnika za rasprodan autobus i to daje nadu da će mjesta ipak biti i da plan puta nije uzaludno tempiran. Tišinu ubija boležljiv rad nekog sredovječnog autobusa na dolaznom peronu.
Odjednom, pred nama se stvori lik prosječnog izgleda lica, prosječne visine i mase. Vjerojatno ga nitko ne bi ni primijetio da nije imao narančastu jaknu.
- Vi čekate autobus u šest za Rijeku? - obrati nam se švenkajući pogledom od Đure do mene.
- Da.
- E pa ne bu došel.
- ??? - otprilike toliko dimnih upitnika se pojavilo nad svakom glavom.
- Nema ga. Vožnju su otkazali. - dodaje narančasti. Ispod jakne se nazire odora holdinškokolodvorskog slušbenika.
- Kak' otkazali?! Ja imam kartu! - pitaju slušalice.
- Tak. Su otkazali.
- A kad su otkazali? - pita robocop.
- Jučer. Popoldne. Danes je blagdan, ne. - pojašnjava službena jakna, a meni dođe da ga odvedem do one šalteruše pa da vidimo laže li koza ili možda laže rog.
- Ali mi smo sinoć provjeravali i u voznom redu piše: šest sati, svaki dan. - skoči robocop
- A gdje ste to provjeravali?
- Na stranici kolodvora, na internetu.
- Eto tak vam je to kad vjerujete u taj internet... - uzvrati narančasti pa okrene nazad otkud je došao, a u posljednjem pogledu bačenom preko ramena, u teškom kolodvorskom zraku osjetio se i ostatak komentara. "Jebite se skupa s tim vašim internetom."
O konju glupi! Nije internet mitsko zlo, odigitaljenje vraga, nije to pakao kojim te plaše klauni u haljinama, internet su tvoje aljkave kolege koji su zaboravili ažurirati podatke, objaviti točnu informaciju... Bilo je to ono što mu nisam rekao jer nema smisla. Nema smisla ne ono što sam pomislio već išta mu dalje govoriti. Nećemo tako u Europu... Hm, to je već za razmisliti...
Umjesto toga ostalo mi je navlačenje onih kanti sa tristotrojke na dvjestodvojku i osamdesetak minuta trovanja kolodvorskim eksterijerom u glupo jutro glupog dana.
AKZ, Holding, šalteruša, otpravnik, prijevoznička firma iz Zlatara dopadljiva naziva Nigra Škreb,... možda ipak internet,... tko god... jel' to direktor, izabela, otelo, noja, ne znam, ali izgleda da gadno puca.
Tako je počeo jedan lijep zimski dan.
15 December 2012
13 December 2012
u zemlji čudesa ili apsurdnost apsurda
Apsurd je apsolutno apsurdan.
Stvarno nikako ne shvaćam zašto se diže tolika halabuka oko jednog poteza vlastodržačke administracije: imenovanja laureatkinje titule homofoba (homofobkinje, jel) desetljeća, za članicu saborskog Obora za ljudska prava i manjine.
Jer.
U zemlji čudesa u kojoj se i dobronamjerna kritika loših pojava smatra neprijateljskom, u zemlji čudesa u kojoj je bahatluk izričaj lijepog ponašanja, u zemlji čudesa u kojoj je teško naći profesionalnog političara koji bi bez mrlje mogao biti članom Odbora za borbu protiv korupcije, u zemlji čudesa u kojoj je policijski inspektor, šef odjela za borbu protiv prostitucije, najobičniji svodnik, u zemlji čudesa u kojoj je državni odvjetnik skriva dokaze o zločinačkim i kriminalnim radnjama pojedinaca i nakupina, u zemlji čudesa u kojoj je izvjesnost sudske oprostivosti ubojstva uvjetovana dobropozicioniranošću u društvu, u zemlji čudesa u kojoj bi se vođenjem unutarnje i vanjske državne politike kao i zdravstvenim odgojem djece i još mnogo čime, bavila sekta prodavača magle i licemjera, u zemlji čudesa u kojoj je oksimoron "sukob interesa" pravilo ponašanja, u zemlji čudesa u kojoj je lopovluk amenovan od strane izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti, u zemlji čudesa u kojoj ratni profiteri i sudionici kriminalnogospodarskog miljea postaju cijenjeni veleposlovni poduzetnici i saborski zastupnici, premijeri, predsjednici i stvarni vlasnici cjelokupne države, e u takvoj jednoj zemlji čudesa puno više me čudi činjenica da se iz državnog proračuna još uvijek izdvaja desetak puta više sredstava za znanost nego li za život i rad jedne parazitske kriminalne organizacije opasnih namjera i djela.
Stvarno nikako ne shvaćam zašto se diže tolika halabuka oko jednog poteza vlastodržačke administracije: imenovanja laureatkinje titule homofoba (homofobkinje, jel) desetljeća, za članicu saborskog Obora za ljudska prava i manjine.
Jer.
U zemlji čudesa u kojoj se i dobronamjerna kritika loših pojava smatra neprijateljskom, u zemlji čudesa u kojoj je bahatluk izričaj lijepog ponašanja, u zemlji čudesa u kojoj je teško naći profesionalnog političara koji bi bez mrlje mogao biti članom Odbora za borbu protiv korupcije, u zemlji čudesa u kojoj je policijski inspektor, šef odjela za borbu protiv prostitucije, najobičniji svodnik, u zemlji čudesa u kojoj je državni odvjetnik skriva dokaze o zločinačkim i kriminalnim radnjama pojedinaca i nakupina, u zemlji čudesa u kojoj je izvjesnost sudske oprostivosti ubojstva uvjetovana dobropozicioniranošću u društvu, u zemlji čudesa u kojoj bi se vođenjem unutarnje i vanjske državne politike kao i zdravstvenim odgojem djece i još mnogo čime, bavila sekta prodavača magle i licemjera, u zemlji čudesa u kojoj je oksimoron "sukob interesa" pravilo ponašanja, u zemlji čudesa u kojoj je lopovluk amenovan od strane izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti, u zemlji čudesa u kojoj ratni profiteri i sudionici kriminalnogospodarskog miljea postaju cijenjeni veleposlovni poduzetnici i saborski zastupnici, premijeri, predsjednici i stvarni vlasnici cjelokupne države, e u takvoj jednoj zemlji čudesa puno više me čudi činjenica da se iz državnog proračuna još uvijek izdvaja desetak puta više sredstava za znanost nego li za život i rad jedne parazitske kriminalne organizacije opasnih namjera i djela.
11 December 2012
optimizam
- Čuj, - veli - ti'š mi sigurno pomoć'.
Gledam preda se, u šalicu s kavom, u do pola ispijenu čašu s vodom, u prozirnu pepeljaru prošaranu tragom pepela ostalim za vlažnom krpom. Pepelnica, rekao bi moj stari mičući je od mene dok bi gasio cigaretu. Pepelnica. Bolest, rekao bi moj djed, misleći na vinograd. Pepelnica. Post, rekla bi moja baba, vjerujući u pokoru. i djed je vjerovao, ali bila mu je mrska. I bolest loze i pokora. Valjda to ide jedno s drugim kad voliš vino i čvarke. Podignem glavu, usmjerim prema izvoru sulude konstatacije i pogled mi zastane na mješavini ekspresivne naive i neke pritajene divljine. Nikola. Kud baš mene nađe da pomognem...
- A reci mi, kak' ti to misliš da ja tebi mogu pomoć'?
- Pa lijepo. Vidim ja ti se kužiš u razne stvari, a ja imam nešto za prodat'.
- Nemoj mene, molim te, nisam ti ja kupac ni za šta...
- Nisam mislio to teb' prodat'. Ja ti, evo, - zavuče ruku u torbu što mu preko ramena visi pa izvadi neki pravokutan kamen petnaest na petnaest, debljine oko dva centimetra, reklo bi se granit, prošaran malenim spiralama što strukturom vuku na Fibonaccija - ovo 'oću prodat'. Ne tebi, k'o što reko' već nekom 'ko skuplja tak'e stvari. Vidi: Amonoids amnidnites, razdoblje Trijasik Jurasik, starost dvjesta miliona godina. Čo'eče, to nešt' vrijedi sto posto!
Pruža mi i kvadrat papira na kojem je lijepim ženskim rukopisom običnom grafitnom olovkom bilo napisano:
Ammonoids amnidnites
Razdoblje: Triassic Jurassic (Trijas Jura)
Starost: 200-250 mil.g.
Nalazište: nepoznato
Držim taj papir u ruci, držim i taj kamen i gledam kroza sve to ne bih li dopro do odgovora na pitanje koje evo već preko dvjesta milijuna godina čeka: zašto ja?
- To mi dala ona žena, doktor'ca u Prirodoslovnom muzeju i rekla da mi ne može ništa dat' za to jer je nalazište nepoznato. Pa da ti to meni staviš na taj internet, ha? Sigurno ima nekih koje b' to interesiralo, a meni pare trebaju. Dao b' ja to za jedno četr' soma, ak' se slažeš. Eura. Šta misliš?
- Ali šta se ja imam slagat' kad se ne kužim u to? Nemam ti ja nikakve veze s arheologijom...
- Ma, 'ajde, znaš ti sigurno više od mene. Ti bi to mogao negdje ponudit', a ja ti pošteno dam postotak, ha?
- Gledaj Nikola, trebao bi se ipak možda prvo raspitat' na odjelu arheologije na filozofskom ili na geologiji, nekog stručnog treba pitati, a tek onda stavljat' oglas.
I onda bi trebao znati gdje to ponudit', a i ne mo'š samo tako lupit' cifru.
- Pa zato ja tebe trebam! Ti'š mi to sigurno znat' nać. - odgovara na moje ranije neizgovoreno pitanje - Negdje u svijetu ima ne'ko. Svaka roba ima kupca.
E moj Nikola, jest, imaš ti pravo za robu, i to da ću ti znati reći šta ne valja, al' naš'o si mene, pravu crkvu u kojoj ćeš se bogu molit' kad je trgovina u pitanju. Pa jel' da ti kažem da sto maraka nisam mogao prodati za vrijeme inflacije jer sam u svojem trgovačkom antitalentu i švercerima u domu na Savi bio sumnjiv? Kao da sam im traktorske gume, i to probušene nudio, umjesto deviza, a ti bi da kamenje prodajem...
- Imam ti ja još stvari. Imam jedan afrički bubanj, fini kožni od drveta. To b' se isto dalo prodat'. Brat bratu vrijedi jedno devet tisuća kuna, a ja b' ga dao i za manje. Imam i jedan laptop. Dva čak! Samo je jedan malo neispravan. Zovu se... ne znam kak' se točno zovu, al' to t' je negdje iz devedes'četvrte-pete. Ti b' to sigurno znao. Pa knjiga... sve stručne knjige. Na Britanac nosio, al' neće to ni'ko, kažu da stručna literatura slabo ide. A znaš, men' ti je ovo prilika. Mislim ja upisat i neki tečaj tamo na pučkom učilištu, za administratora i programera, tako nešto pa neć' tebe morat' gnjavit za internet. A možda se i neki pos'o može nać' kad si stručno osposobljen...
I šta'š s njim... Pristanem.
Dogovorili se za snimanje za oglasnike, posudio fotoaparat jer ga nemam otkako sam ga poluispravnog zamijenio za dvije trećine kvadrata slike, posnimio sve, stavio u oglasnik, isprintao oglase kao dokaz umjesto obećanja, ali ništa. Prošlo je otada već više od dva mjeseca, ne prodade Nikola kamena, ni bubanj, ni kompjutera. Kamen stoji, bubanj stoji, stoje knjige i paleoinformatička oprema.
Ali ne stoji Nikola.
Sjedim u šarmantnom zadimljenom lokalu, Gledam preda se, u šalicu s čajem, u tanjurić sa ostacima pripreme - ocijeđena filter vrećica, vrećica šećera ufrkana "onako", metalna žličica. Pored crna pepeljara neprošarana tragom pepela eventualno ostalim za vlažnom krpom. S boka mi prilazi kontura pogolema čovjeka.
- Bok! - veli mi Nikola - Kak' si?
- Dobro. 'Nako. Ti?
- Ma odlično. Nije mi onaj kamen proš'o, al' zato imam akvarije. Frend mi dobavio neke vrlo rijetke ribice. Prošverco izvana. Nema ih u Hrvatskoj ni za lijeka - čuj "ni za lijeka" u jednoj ovakvoj pomorskoj zemlji prošaranoj silnim rijekama - samo neki Slovenac tu malo dila oko granice prema Krapini. Sad sam iš'o kupit živu hranu jer kažu da j' to bolje i onda kad moje narastu, namrijeste se pa i te druge porastu, a to ti j' ovak' vel'ko - skupi šaku, prisloni palac na vrh savijenog srednjaka, a kažiprst na drugi zglob - oko dva centa, prodava'će se k'o alva.
Gledam preda se, u šalicu s kavom, u do pola ispijenu čašu s vodom, u prozirnu pepeljaru prošaranu tragom pepela ostalim za vlažnom krpom. Pepelnica, rekao bi moj stari mičući je od mene dok bi gasio cigaretu. Pepelnica. Bolest, rekao bi moj djed, misleći na vinograd. Pepelnica. Post, rekla bi moja baba, vjerujući u pokoru. i djed je vjerovao, ali bila mu je mrska. I bolest loze i pokora. Valjda to ide jedno s drugim kad voliš vino i čvarke. Podignem glavu, usmjerim prema izvoru sulude konstatacije i pogled mi zastane na mješavini ekspresivne naive i neke pritajene divljine. Nikola. Kud baš mene nađe da pomognem...
- A reci mi, kak' ti to misliš da ja tebi mogu pomoć'?
- Pa lijepo. Vidim ja ti se kužiš u razne stvari, a ja imam nešto za prodat'.
- Nemoj mene, molim te, nisam ti ja kupac ni za šta...
- Nisam mislio to teb' prodat'. Ja ti, evo, - zavuče ruku u torbu što mu preko ramena visi pa izvadi neki pravokutan kamen petnaest na petnaest, debljine oko dva centimetra, reklo bi se granit, prošaran malenim spiralama što strukturom vuku na Fibonaccija - ovo 'oću prodat'. Ne tebi, k'o što reko' već nekom 'ko skuplja tak'e stvari. Vidi: Amonoids amnidnites, razdoblje Trijasik Jurasik, starost dvjesta miliona godina. Čo'eče, to nešt' vrijedi sto posto!
Pruža mi i kvadrat papira na kojem je lijepim ženskim rukopisom običnom grafitnom olovkom bilo napisano:
Ammonoids amnidnites
Razdoblje: Triassic Jurassic (Trijas Jura)
Starost: 200-250 mil.g.
Nalazište: nepoznato
Držim taj papir u ruci, držim i taj kamen i gledam kroza sve to ne bih li dopro do odgovora na pitanje koje evo već preko dvjesta milijuna godina čeka: zašto ja?
- To mi dala ona žena, doktor'ca u Prirodoslovnom muzeju i rekla da mi ne može ništa dat' za to jer je nalazište nepoznato. Pa da ti to meni staviš na taj internet, ha? Sigurno ima nekih koje b' to interesiralo, a meni pare trebaju. Dao b' ja to za jedno četr' soma, ak' se slažeš. Eura. Šta misliš?
- Ali šta se ja imam slagat' kad se ne kužim u to? Nemam ti ja nikakve veze s arheologijom...
- Ma, 'ajde, znaš ti sigurno više od mene. Ti bi to mogao negdje ponudit', a ja ti pošteno dam postotak, ha?
- Gledaj Nikola, trebao bi se ipak možda prvo raspitat' na odjelu arheologije na filozofskom ili na geologiji, nekog stručnog treba pitati, a tek onda stavljat' oglas.
I onda bi trebao znati gdje to ponudit', a i ne mo'š samo tako lupit' cifru.
- Pa zato ja tebe trebam! Ti'š mi to sigurno znat' nać. - odgovara na moje ranije neizgovoreno pitanje - Negdje u svijetu ima ne'ko. Svaka roba ima kupca.
E moj Nikola, jest, imaš ti pravo za robu, i to da ću ti znati reći šta ne valja, al' naš'o si mene, pravu crkvu u kojoj ćeš se bogu molit' kad je trgovina u pitanju. Pa jel' da ti kažem da sto maraka nisam mogao prodati za vrijeme inflacije jer sam u svojem trgovačkom antitalentu i švercerima u domu na Savi bio sumnjiv? Kao da sam im traktorske gume, i to probušene nudio, umjesto deviza, a ti bi da kamenje prodajem...
- Imam ti ja još stvari. Imam jedan afrički bubanj, fini kožni od drveta. To b' se isto dalo prodat'. Brat bratu vrijedi jedno devet tisuća kuna, a ja b' ga dao i za manje. Imam i jedan laptop. Dva čak! Samo je jedan malo neispravan. Zovu se... ne znam kak' se točno zovu, al' to t' je negdje iz devedes'četvrte-pete. Ti b' to sigurno znao. Pa knjiga... sve stručne knjige. Na Britanac nosio, al' neće to ni'ko, kažu da stručna literatura slabo ide. A znaš, men' ti je ovo prilika. Mislim ja upisat i neki tečaj tamo na pučkom učilištu, za administratora i programera, tako nešto pa neć' tebe morat' gnjavit za internet. A možda se i neki pos'o može nać' kad si stručno osposobljen...
I šta'š s njim... Pristanem.
Dogovorili se za snimanje za oglasnike, posudio fotoaparat jer ga nemam otkako sam ga poluispravnog zamijenio za dvije trećine kvadrata slike, posnimio sve, stavio u oglasnik, isprintao oglase kao dokaz umjesto obećanja, ali ništa. Prošlo je otada već više od dva mjeseca, ne prodade Nikola kamena, ni bubanj, ni kompjutera. Kamen stoji, bubanj stoji, stoje knjige i paleoinformatička oprema.
Ali ne stoji Nikola.
Sjedim u šarmantnom zadimljenom lokalu, Gledam preda se, u šalicu s čajem, u tanjurić sa ostacima pripreme - ocijeđena filter vrećica, vrećica šećera ufrkana "onako", metalna žličica. Pored crna pepeljara neprošarana tragom pepela eventualno ostalim za vlažnom krpom. S boka mi prilazi kontura pogolema čovjeka.
- Bok! - veli mi Nikola - Kak' si?
- Dobro. 'Nako. Ti?
- Ma odlično. Nije mi onaj kamen proš'o, al' zato imam akvarije. Frend mi dobavio neke vrlo rijetke ribice. Prošverco izvana. Nema ih u Hrvatskoj ni za lijeka - čuj "ni za lijeka" u jednoj ovakvoj pomorskoj zemlji prošaranoj silnim rijekama - samo neki Slovenac tu malo dila oko granice prema Krapini. Sad sam iš'o kupit živu hranu jer kažu da j' to bolje i onda kad moje narastu, namrijeste se pa i te druge porastu, a to ti j' ovak' vel'ko - skupi šaku, prisloni palac na vrh savijenog srednjaka, a kažiprst na drugi zglob - oko dva centa, prodava'će se k'o alva.
1 December 2012
na konstantnoj kušnji
Podatak
je (nedobiven iz Državnog zavoda za statistiku) kako u Hrvatskoj tek
svako četvrto dupe biva brisano hrvatskim toaletnim papirom. Tu jest
podatak malo neprecizan jer nije naglašen i udio onih papira
proizvedenih i tiskanih u Lijepoj Našoj, a koje hrvatska dupad imaju
tek za ukras ili, kako bi se to narodski reklo, mogu koristiti za
obrisat se. Dakle, opet u higijenske svrhe.
Ceba, Paloma, Rumke (kao da je bilo jučer), Sanft&Sicher, Violeta, Zewa, Golub (last and least)... domaće, strano, dijasporno, dezenirano, bojano, reciklirano ili bijeljeno, kak(v)o god bilo, pakiranja tog toaletnog potrošnog materijala su raznolika, počev od količine rolica u paketu (ako jesu rolice) pa preko broja listića po rolici i promjera hilcne, kao i o količini slojeva i njihovoj pojedinačnoj debljini, o tlačnoj i vlačnoj čvrstoći (kao veličini najveće moguće kohezione sile među molekulama neperforiranog dijela materijala). Zato, komparativno govoriti ili pisati o uporabnoj vrijednosti ili cijenama u konačnici jest irelevantno, što nam je znano iz bliže ili dalje povijesti, a jer razni su afiniteti i motivi u igri, različite želje i očekivanja. Razni su i ljudi i običaji.
A opet, ne može čovjek na svakom od njih ne primijetiti, spočitnuti, nedostatke. Jer neki su lakopoderivi, što po perforaciji i na očekivanim najosjetljivijim mjestima, što mimo perforacije, tamo gdje bi trebali biti čvrsti, postojani i nepopustljivi, neki su obojeni ili parfimirani, ambalažom dotjerani, s ciljem prikrivanja prave funkcije i istinske slike, neki su, s obzirom na funkciju, premekani ili prekruti, neki su skliski, a neki grubo hrapavi. Ne može, osim ako ih, te nedostatke, ne smatra određenom prednošću. Radi osobnih interesa i ciljeva.
Eto.
I da, svaka sličnost sa povijesnom zbiljom, današnjom društvenopolitičkom ili medijskokorporativnom scenom, ili čak s trenutnom situacijom, slučajna je, ali ne i nenamjerna.
Ceba, Paloma, Rumke (kao da je bilo jučer), Sanft&Sicher, Violeta, Zewa, Golub (last and least)... domaće, strano, dijasporno, dezenirano, bojano, reciklirano ili bijeljeno, kak(v)o god bilo, pakiranja tog toaletnog potrošnog materijala su raznolika, počev od količine rolica u paketu (ako jesu rolice) pa preko broja listića po rolici i promjera hilcne, kao i o količini slojeva i njihovoj pojedinačnoj debljini, o tlačnoj i vlačnoj čvrstoći (kao veličini najveće moguće kohezione sile među molekulama neperforiranog dijela materijala). Zato, komparativno govoriti ili pisati o uporabnoj vrijednosti ili cijenama u konačnici jest irelevantno, što nam je znano iz bliže ili dalje povijesti, a jer razni su afiniteti i motivi u igri, različite želje i očekivanja. Razni su i ljudi i običaji.
A opet, ne može čovjek na svakom od njih ne primijetiti, spočitnuti, nedostatke. Jer neki su lakopoderivi, što po perforaciji i na očekivanim najosjetljivijim mjestima, što mimo perforacije, tamo gdje bi trebali biti čvrsti, postojani i nepopustljivi, neki su obojeni ili parfimirani, ambalažom dotjerani, s ciljem prikrivanja prave funkcije i istinske slike, neki su, s obzirom na funkciju, premekani ili prekruti, neki su skliski, a neki grubo hrapavi. Ne može, osim ako ih, te nedostatke, ne smatra određenom prednošću. Radi osobnih interesa i ciljeva.
Eto.
I da, svaka sličnost sa povijesnom zbiljom, današnjom društvenopolitičkom ili medijskokorporativnom scenom, ili čak s trenutnom situacijom, slučajna je, ali ne i nenamjerna.
Subscribe to:
Comments (Atom)