jezik naš svagdašnji

Hrvatski su jezičari (a ne, turski i kineski; čitati sa prvim zarezom ili bez, ovisno o razumijevanju) iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a nakon podrobnih konzultacija sa Hrvatskom Biskupskom konferencijom i Glasom Koncila, održanim na neutralnom terenu na Trgu žrtava fašizma (kbr. 4), a povodom završavanja hrvatskog pravopisa, promocije portala te najave tiskanog izdanja u ranim jesenskim danima i inačicama za pametne telefone i tabletiće, namijenjenog kako domaćima, tako i gostima, prihvatili prijedlog klerodostojanstvenika te samostalno, neovisno i bez pritisaka, odlučili da se ubuduće riječ komunizam piše prvim crvenim slovom. O svemu iscrpno, pismeno i informativno u dnevnom glasilu s juga Europske Uunije: link.

U isto vrijeme, izvjesni sveprisutni M.B., izumitelj teleporta, poznat i po velikim dostignućima iz područja ekologije, biologije, anatomske fizike, akvadinamike te mnogih drugih sportskoznanstvenih disciplina, uzverao se na ljestve kako bi prikucao još jedan čavao u gorespomenuti pravopis. Više, golje, crnje U Bezgrešnom listu: link.

hrvatski bandanatomium

"U podnožju Anatomiuma, gdje danas ponosno vijori hrvatska zastava u čast hrvatskog predsjednika, mogu reći par riječi. Na Trgu svetog Marka, pored crkve svetog Marka, Hrvatski parlament i Hrvatski sabor su simboli hrvatske povijesti, hrvatskog identiteta i hrvatske državnosti."

(izvjesni hrvatski M.B., Bruxelles, 24.06.2013)

posljednji dan proljeća

Omalen klimatiziran prostor, posljednji dan proljeća. Pult. S jedne strane pulta kombinacija, licem, Vukojevića i Šukera, ne mislim na nogometaše, s druge strane ja.

- I erjedan Vas molim.
- Nema problema. Recite na koga glasi?
- Sedmica.

Piše.

- Do... obro. Adresa?
- Kačićeva sedam a.

Piše.

- Ha!? Zgodno. Dobro kaj je na toj adresi, hahaha!
- ?
- A znate, postoji i Devetka.
- Je, na broju devet, al u jednoj drugoj ulici.
- Da, kak znate?
- I oib zapišite, molim.
- A znate kaj, ja sam se raspital, jer sam bil na takvom mestu, to opće ne treba pisat. Ja Vam stavim svoj matični broj obrta i to Vam je to.
- Je. Šest devet sedam...
- Evo, evo, pišem.

Piše.

- Sad ste me podsetili.
- ?
- Imel sam, znate, jednog kaj je samnom u školu išel, zvali smo ga Žabac.
- ?
- A prezival se je Žabarić. I, znate, pitam ja njega jednom, Žabac, jel ti znaš zakaj tebe zovu Žabac? A on me gleda. Pa zato kaj se prezivaš Žabarić, velim ja njemu... hahahaha!!!
- Jel Vam netko rekao da ste duhoviti?
- Mmmm... Ne!
- A da razmislite zašto? Doviđenja.
- ?

Izađem podnosit vrelinu dana. Lakše neg ovo unutra.

konkluzija

Goni te neka iracionalnost traženja smisla, a onda, uza svu gomilu te eskapističke naive, shvatiš racionalnost besmisla.

zemlja čuda

U zadarskoj hitnoj izvjesili cjenik za intervencije koje po procjeni dežurnog liječnika nisu hitne. Kažu, za one koji nisu zdravstveno osigurani. Ajd, razumljivo je da se na hitnoj pojavi svakojakog svijeta koji i nema potrebe za hitnom medicinskom intervencijom, ali reanimaciju staviti na cjenik? I to po 1800 kn? Pa jel ima neka reanimacija da nije hitna!? Ak mi to netko može objasnit, bio bih zahvalan (ovdje ne ubrajati slučajeve kojih bi reanimacija bila šteta).

Porez na novine (i one polunovine u pola cijene), ukoliko ih se tako još može nazivati bit će, vele, pet ili deset posto. Kad bi reanimirali onaj nekadašnji porez na šund, sve bi ove tiskovine trebale koštati barem dvostruko. Uime poreza.

Johnu Josephu Lydonu u nekim krugovima i pravokutnicima znanom pod imenom Johnny Rotten, uvalilo Porina. Lijepo. Blago mu se. Što nema pojma što je dobio (iako je prepoznao konture stećka). I s kim je sve sad u društvu.

13. je lipnja, i ne pada kiša.

Zemlja čuda.
Ima toga još. Svaki dan na tone. Ali mi se ne da.

 

biće uronjeno u laž izgubi onoliko vjerodostojnosti koliko teži istisnuta laž

Sunce se urotilo protiv oblaka, kazaljke na satu protiv nedostatka vremena. Nedjelja popodne, (ne)radni dan. Ulica nedaleko omanjeg gradskog nogometnog stadiona, terasa popularnog restorana.

U rukama vilica i nož, usta puna fine hrane, glava puna obaveza. Zazvoni mobitel. Ruka ostavlja vilicu i prinosi mobitel uhu.
- Alo... mnjm... ja sam... mnjm... da?
- Alo, trebali bi... krlj... kššš...
- Ne mogu sad. Vozim se... mnjm... prema Krašiću.
- Okej.
- Dobro. Budem... mnjm... javiću se.
Ruka mobitel mijenja vilicom i nastavlja sa prinošenjem hrane ustima. Nedugo zatim ruke ostavljaju beštek, vade novčanik, plaćaju prema priloženom računu i skupa s ostatkom tijela odlaze.

Osoblje se natječe u skupljanju praznih čaša i tanjura, vrapčići u skupljanju mrvica oko stolova, gosti zadovoljno mljackaju, kazaljke kradu vrijeme.

U lokalu zazvoni telefon.
- Dobar dan, izvolite.
- Ovdje gradonačelnik. Je li mi možda kod vas ostao sako?
- Jest.
- Dobro, budem poslao jednog od vozača po njega...

jedna o postanku (nea veze s mitovima i legendama)

Kao i mnoge druge priče, i ova počinje u garaži. Godine 1957. u gradu Hawthorne, u američkoj državi New York, dva su inženjera, Alfred Fielding i Marc Chavannes, htijući napraviti tapetu sa zračnim jastucima, dvije zavjese za tuš-kabinu prvo zalijepili jednu za drugu, a potom za papir. Ideja je bila zgodna, ali vremenski i tržišno promašena – u trendu su bile obične dezenirane 2D tapete.

Ipak, ta dobivena struktura imala je potencijala. Inovatori su je, osnovavši tvrtku Sealed Air Corporation, počeli koristiti kao zaštitnu ambalažu za transportno pakiranje lomljive robe. U tu svrhu prvi je put upotrijebljena 1959. godine za prijevoz računala IBM-ovog inventivna naziva IBM 1401 i povijest folije krenula je svojim putem.

U više od pola stoljeća korištenja ovaj se materijal oslobodio prozaične ambalažne sudbine svih boja i oblika, od zaštitnih traka, plahti i džepova do kuverti te ulazi i u druge sfere života, od građevinarstva do psihoterapije.

U rukama bi Vam uskoro mogla biti antistres razglednica „by bye“ koju biste možda poželjeli poslati nekome. A možda i nećete htjeti…

Aj dobro, ovaj naš dio priče nije nastao u garaži, ali nedaleko od mjesta ispiranja inspiracije, postoji i garaža.

(link za dalje je lijevo)