izlazak u snove

Prođe te upala uha, pročuješ onako kako treba i počneš bolje spavati. I sanjati.

Kao, poslijepodne je i ja idem kući od ne znam gdje. Pod nogama šumi ispucali stari asfalt. Protukišno je konveksno zakrivljen. Ulična se uzbrdica okitila proljećem. Cvijeće, zelenilo, ptice, insekti, pucnji rastiranja krpe na sušenje... Idila.

Penjem se širokim stubištem nalik školskom. Drugi kat. Vrata susjedova stana su otvorena. Trešti neki sitan radioprijemnik. Prepoznatljiv je i prihvatljiv žanr, ali ništa više od toga. Gurnem ključ u bravu vrata svojeg stana, a vrata se otvore. U kuhinji koja je odmah slijeva, lik veličine i korpulencije Marina Marinića pere kistove u sudoperu. Pitam ga da šta tu radi, a on odgovara da njemu "voda ne radi" i da je morao negdje kistove isprati, a ja sam najbliži. Opravdavajući se izlazi u haustor i odlazi prema svojem stanu. Pratim ga govoreći mu da nije u redu to što mi je provalio u stan, a on se brani da nije i nudi mi rakiju i, ako se baš hoću potući, boksačke rukavice koje i nisu boksačke već su više zidarske.

U tom trenu u haustor iz mojeg stana izlazi naoko nepoznata djevojka žaleći mi se kako od buke ovdje ne može spavati. Zaustim odgovoriti i pitati je nešto, a ona se okrene i nestane u stanu. Vraćam susjedu rukavice. Sa smiješkom me pozdravlja. Ulazim u stan. Zatvorim vrata. Otvorim oči. Strop je neravan i bijel. A ja budan.

silence intim

​Ich
höre
eines
deiner
Haare
auf
den
Teppich
fallen​


Čujem

jednu

vlat
tvoje
kose
kak​o
​​​pada
na
tepih

(Beat Brechbühl, ​​Bodoni Blätter br. 27)

Autora ove tihe nježne intimne lirske crtice u smiraj prošle godine otkrio mi veliki Sinan Gudžević. Ne zna on to, ali sam siguran, bilo bi mu drago kad bi znao. Zato, hvala mu za to.

2018

​

I nakon toliko odigranih utakmica, pogotovo nakon toliko izgubljenih, još te strah poraza.

 

Sve nešto oklijevaš, nemaš hrabrosti, a kad ti se učini da si skupio dovoljno hrabrosti, kreneš vrtit film u glavi. Izvrtiš ga do kraja i vidiš - happy endu ni traga. Ne da nema tog happy enda već je izgledno da sreće nema već u startu. Sve je to lijepo, mirisno i nježno, ali nisi siguran je li to tek sitna dobrohotna naklonost ili tu stvarno ima još nečega. Ne znaš prepoznati, a ne želiš opet izgubiti. To te deprimira, daje onom tvojem unutarnjem poticatelju straha krila da nadvladaju. Odustaneš. Praviš se da ti je svejedno, da ništa ne može poremetiti tvoj dosegnuti zen. A taj zen, lažan je i umjetan kao poznanstvo ošalovano sitnim interesima ne bi li se sazidalo prijateljstvo, poput snijega u Dubaiju, poput crkvenog morala, poput..., poput svake laži iskovane radi obmane, sebe i drugih. Ili obrnuto. Izgubiš nešto, nešto i dobiješ, nisi siguran na koja bi strana pretegnula, dosta je tu čestica za preslagivanje. Zapravo, siguran si, ali nije se lako nosit još i sa time. Tješiš se time da nisi povrijeđen, a to što ti je pola organa rastrgano - zanemaruješ.

Kako god, u odnosu na neke prijašnje, ova godina nije bila laka, ali u budućnosti ima sve predispozicije da to postane. 

kratko retoričko

Kome uopće trebaju retorička pitanja?

 

dijagnoza, drugi dio ili to be or not to be

​Opet sitni sat i opet ispovijed.

- Znaš, veli mi, doktorica se malo zajebala.

- Koja doktorica. Tvoja osobna ili neka od ovih?

- Ma moja. Ove druge bolje da se ne zajebu.

- Ček, nisi baš jasan. To sa svojom pa da se smije zajebat.

- A gle, ima tome već jedno mjesec dana. Mislim, sve one njene dijagnoze, sve joj je to možda i točno, ne kažem. Ali! Moja je dijagnoza važnija od njene.

- Koja tvoja dijagnoza? Nisam znao da si i doktor.

- Nisam. Al znam sebe. Donekle. Prvo, znam da baš nisam normalan, al to se ne računa. Normalno je ne bit normalan. A drugo, ono važno, to je da sve ono s tlakom, sa kolesterolom, što mi je rekla, možda to sve stoji. I ono s gastritisom isto. Ali ne može ti, druže, jedan obični gastritis proizvest takav ples leptira u želucu da se u glavi u uragan pretvori. A tlak, ne skače taj od hrane i pića nego od blizine. Njene blizine.

- Blizine doktorice?

- Ma nema to veze s doktoricom.

- Nego?

- Ima jedna, ne znaš je ti.

- Ne znam, dobro. Nema veze jel je ja znam. A jel ona zna?

- Ne znam.

- I šta'š?

- A nema tu i šta'š. Treba se suočit sa situacijom. Pa kako bude.

jedna rođendanska

- Znaš, Njutnu je rođendan.
- E svaka mu čast!
- Jest.
- ... 
- Nego, ne piše nam se dobro.
- Kome?
- Nama. Mediteranu!
- Kako? Kada?
- Bit ćemo Sahara. 
- Ma da. Kad?
- Za deset fakin godina!
- A je. Moš mislit. Biće to kad u Norveškoj rodi grožđe. 
- Pa to ti i govorim, jebote Njutn!

posljednji puni mjesec 2018.

​Neku večer, subota je bila, negdje prije ponoći, gledam u nebo. Niski čipkasti oblaci vidno brzo jedre ka istoku, miljeić kao da po crnoj plohi stola vučeš. Mjesec pun, srebrn, blješti. Sve imaš osjećaj da se spustio skroz, skroz, skroz ispod tih oblaka - visi luster, a iznad njega paučina treperi. Čarobno. 

Mogao bi čovjek u takvo nebo gledati baš kao u more ili u vatru, odlutati beskrajem prostranstava mašte, zalutati, izgubiti se, nestati. Mogao bi tako ne znam do kad. Znam! Do trenutka kad te trgnu ljudski glasovi, kad te žamor spusti na zemlju i odvuče u nutrinu sobe, skrivenu od Mjeseca, od neba i oblaka.