ugradilo mi žarulju

​​​Ugradilo mi ​jutros ​​novu žarulju u blagovaonici.

Nešto s tim grlom nije bilo u redu od samog početka. Pregarale žarulje u njemu kako to valjda samo loše žarulje u još lošijem grlu mogu. Ne mine niti dan, a nova žarulja se počne ponašati nestabilno da bi do jutra skončala.

Ništa, nazvao kućepazitelja, ovaj električara i došli oni za par sati. Taman sam se pakirao za put, ono isto zbetonirano ljetovalište, hotel nalik višekatnom brodu, goleme restoranske hale, po zidovima teški bordo baršun, sve nalik dotrajalim prenamijenjenim kockarnicama, tamo sam jedne godine zaglavio i otada sam njihov, a zašto - nemam pojma, ​kadli zazvoni zvono nad ulaznim vratima. Kućepazitelj u bijeloj košulji podvinutih rukava, duga sijeda kosa, profesor Tomo Bosanac, rekao bih da sanjam, doveo električara. Ovaj pak slika i prilika Travisa Hendersona. Brzo će on, objašnjava mi, promijenit će grlo i ugradit najbolju rasvjetu na svijetu dok kažeš keks.

Keks. Cak, cak​ i gotovo. Evo, veli, ova je najmodernija i najbolja na svijetu​. Prepoznaje ​i ​lice, ne možeš ​je ​uključit ako si okrenut leđima i ne gledaš u nju. ​Okrenut ​prema ​meni u hodniku, ​stisne sklopku i ​ne dogodi se ništa. Okrene se prema žarulji, ponovo stisne sklo​p​ku - žarulja zasvijetli. Opet se okrene od nje, pokuša uključit - ništa, nula, besvijetlje. Jel vidiš, značajno podigne obrve, to je tehnologija! Ne pitam za cijenu. Tko je proizvođač, pitam, a Hary Dean će ko iz rukava: Google.

Probudim se. Devet i deset.​​

stormtroopers de notre-dame

umirovljenica na poslu

U lokalnom Sparu, na odjelu suhomesnatih proizvoda, nova je trgovkinja. Umirovljenica debelog staža. Sjedine odavno preuzele inicijativu, rumeni obraščići na blijedu lišcu, naočale tankih okvira. Nečija baka.

Petnas deka ovoga, dvajspet onoga, desedeka ove tu i one tamo. Hvataljkom u drhtavoj ruci slaže ih na vagu. Nekad usfali šnita, nekad je koja prekobrojna. Četrnes i pol? Je li dvanes puno? Dvajsosam? Može. U redu je. Hvala, dobro je. Umata ih pod pravim kutem, ukoso, pravilno, asimetrično, nježno popeglano, blago pogužvano, kako koji dan. Traži se.

Kupci, al svi odreda, tolerantni i strpljivi. Kao s najmilijima.

niki

​
Kroz neko sito zaborava i sjećanja, u nekoga je to sito sitnije u nekoga krupnije, kako se kome sinapse poslože, pamtiš neka imena, nazive, pojmove.​ Neki su se iz društva, a društvo smo bili Ipe, Nešo i ja, čak hvalili da su znali za Fangiu, meni je on bio apstrakcija. Skoro kao Brabham, Ligier i McLaren. Za mene su tada bili samo vozila, Farina tek nedefiniran pojam. I za Jackieja Stewarta i Jima Clarka i Enza Ferrarija sam bio čuo. Samo, imena su postala nazivi.

Cijelu vječnost prije nego li će pistama zavijati Lewis Hamilton, Sebastian Vettel, Fernando Alonso, Rubens Barrichello, najveći Michael Schumacher, brat mu Ralf, David Coultard, Jenson Button, Pablo Montoya, Felipe Massa, Mika Hakkinen, Kimi Räikkönen, Nico Rosberg, Max Verstappen, Jenson Button​ i ostatak današnje reprezentacije brzine, i cijelo jedno maleno djetinjstvo prije nego li će pistama zabrujati Nigel Mensel, Alan Jones, Alain Prost, Gilles Villeneuve, Keke Rosberg, Nelson Piquet, Damon Hill, Gerhard Berger, meni najveći među velikima Ayrton Senna, i mnogi drugi, pistom su rulali Mario Andretti, Jody Scheckter i Rene Arnoux​, Emerson Fitipaldi, Carlos Reutemann i Graham Hill​, Jacques Laffite, Riccardo Patrese i Vittorio Brambilla​, Ronnie Peterson, James Hunt i Niki Lauda. James Hunt i Niki Lauda. Niki Lauda.

Nije mi se sviđao. Lauda. Činio mi se prgav, svađav, bezobziran. I Austrijanac. Nikako se nije uklapao u tadašnju sliku Formule 1, sliku u glavi dječaka od kojih osam​-devet​ godina​ kojem je povremeno dosanjani san bio sjesti u tatin parkirani Renault 4​. Osobni doživljaj. Ni danas ne znam nešto puno više o njemu, Laudi, ne zanima me. Možda je bio čovjek velika srca, možda je bio đubre, kako kome i kako kada. Bio je pojam i prije i poslije nesreće. Bio je velik u poslu koji je radio najbolje što je znao i mogao. Niki Lauda je bio jedan od većih razloga zašto sam zavolio Formulu 1. Naravno, ne voziti - gledati i pratiti.

​​

​ ​besposlen krst i jariće popi

​Što se dogodilo proteklog ponedjeljka točno prije 20:19:33 sati? Ili dan kasnije prije 08:19:33? Provala i krađa? Razbojstvo možda? Nešto još gore?!

Na sreću - ništa od toga.

 

Inspektor De la Croix je svojim metodama, a razvio ih je kampanjski prateći rad Christienog Herculea Poirota, Chandlerova Philipa Marlowa i just-one-more-question inspektora Columba, došao do ispravnog zaključka.

Pad sata sa zida bio je završni čin počiniteljeva bivanja u prostoru. To će reć, sat je pao pri izlasku, a ne pri ulasku počinitelja u prostor. Da nije u pitanju otvaranje vrata, dalo bi se zaključiti iz toga što nema tragova ozljede počiniteljeve glave jer da je sat padao pri ulasku počinitelja u prostor, neminovno bi tresnuo prvo o počiniteljevu glavu, pa tek onda na pod, a to znači da onda, što zbog elastičnog sraza sata i glave, što zbog bijesa glave, ne bi bio na podu ovako blizu ulazu.​ ​Počinitelj je, očigledno, jedan od poznatih jer nepoznat netko daleko bi nježnije i tiše pokušao zatvoriti vrata.​ Događaj se zbio u večernjim satima, a ne u jutarnjima jer poznati, u međuvremenu i identificirani leteći subjekt, u jutarnje doba nije svjestan postojanja ni sebe ni svijeta, a kamoli ovih ulaznih vrata. Dakle, uzrok nije provala.​ ​Uzrok pada sata i ostavljanja traga ulaska počinitelja u prostor promjena je tlakova usljed nepažljivog žustrog zatvaranja vrata od strane poznatog počinitelja u odlasku. Satni mehanizam je ostao neoštećen, ali je iskakanje baterije iz ležišta otkrilo kada je identificirani leteći subjekt, po vlastitom priznanju, tražio posuditi određenu bocu vina.

Počinitelj je priznao ulazak u prostor. Počinitelj nije primijetio pad sata. Uza sve to, počinitelj nije našao traženu bocu vina. A mogao je nazvati.

Ili, da skratimo: besposlen krst i jariće popi.

​​

crveno i crno

- Iza svake uspješne žene...
- Trebalo bi možda ipak napisati "iza svakog uspješnog čovjeka", jer čovjek je i žena, čovjek i muškarac, al bi se onda mogli neki buniti zbog roda imenice čovjek... a opet... mačci se ne bune kad ih ko podvrstu zovemo mačkama, kuje se ne bune kad ih ko podvrste zovemo psima... blago li se govedima. Nego, šta si htio reć?
- Iza svake uspješne žene stoji gomila znanja, truda i rada.
- Ja bih, gledam fotku, dodao i: i iza nje cijelom špageterijom povezana gomila tehnoloških pomagala, a ispred i kamara diskova i mrvica sreće. Sreće da se rodila i školovala u ovo doba kad joj je omogućeno postići sve što jest.
- Slažem se, mrvica sreće. Jel ne misliš da će neki ovo "uspješna žena" zatrolat?
- Znam da će nekima i to past na pamet, al postoji generički lijek za takve pojave: ban, blok i slični preparati.
- A lista sve duža i duža.
- Neka. Nego, zamisli koliko je tek pametnih i vrijednih ljudi, kao što je ova Katie Bouman, završilo u nižerazrednom Vratniku?
- Jebiga, Priroda očigledno igra igru velikih brojeva. Za sad još uvije drži preko 51%. Evo ti, pogledaj, jučer u svijetu: fotka crne rupe u svemiru ipak je puno bitniji događaj od jučerašnje splitske crne rupe. I svijetliji.
- Je, al osim u ovim krajevima. Ovo ovdje, džabe nama naši svijetli trenuci, definitivno i nije relevantan uzorak ljudskog roda. Ima takvih mjesta još, al mene brine ono u kojem sam.
- Slažem se. A opet, ​nije sve tako crno. Ima i crvenog. Jes vidio kako se hadezeovska vrhuška ​u Zagrebu 10. travnja ​poklonila komunistima?
​- Nije komunistima, nego Kinezima.​
​- Imaš pravo​. Onda se ​​možda nadaju da su ov​​o neki metkovski Kinezi.
​- Ne nadaju se ničem osim parama.
- ​Uh. jebote, al odlutasmo.​ Ko guske u magli.​
- Uvijek isto.
- I opet se uhvatim da pričam sâm sa sobom.
- I ti?

praznik žena

Bilo je nezgodno s tim nazivima mjeseci. Prvo te nauči internacionalno, a onda preseliš, pa te krene pilat nacionalno. Kolovoz i kolozov, listopad, lipanj i ožujak, studeni i prosinac. Siječanj, svežanj, veljača, svibanj, rujan. Srpanj, lipanj, kuac, palac. Nikako im redoslijed zapamtit. Jednostavno je, veli, samo gledaš šta se na njivi događa, i šire u prirodi, i u društvu i prepoznaš koji je mjesec. Baš. Kako da ne. Evo, možemo i po imenima ženskim iz razreda mjesece nazvat. Prije bih zapamtio.

Praznik žena. Tako piše. '79. I unatoč ožujku, slavio se 8. mart. Dara, Vesna, Ljubica, Biljana. Nada, Branka, Dragana, Jelena. Srđana,... Nikola, Ivo, Željko, Radenko. Drago, Zoran, Martin,... Razrednik - Vaso. Drago, mister tadašnje prigodne čajanke, i danas se naslikava s misicama, a miss razrednog odjeljenja, Srđana, vjerojatno još gazi kalifornijski pijesak. Neki su i dalje u Dalju, neki su otišli daleko, dalje, neki zauvijek i najdalje. Tog dana mladi Travolta slavi okruglo godinu dana u novoj sredini. Danas, prvog travnja, slavi Prvi april.