samoizolacija, dan četvrti

Četvrtak, dan četvrti. Temperatura porasla. Cijeli dan preko 37. Malo 37 sa 0, malo 37 sa 1. Krenem ga oprat pod mlazom vode, toplomjer, a iz pipe - vruća voda. Stup žive iskočio do vrha i ne da se spustit ni u zamrzivaču. Kako sad mjerit temperaturu? Ponovo krenuo tražit stari toplomjer. Našao svjetlomjer. Neće pomoći.

Zove prijateljica. Nismo se vidjeli od pretposljednjih Dana Zapruđa. Pita za zdravlje. Pričamo o karantenama, o zajedničkim prijateljicama i prijateljima. Kaže mi da nisam jedini izolirani kojeg zna i da iz prve ruke zna da skoknuti do dućana dans jako košta. Veli mi i da joj se brat javlja, raspitivao se za majku koja je u staračkom domu. Kao, pitao njegovateljicu jel pita mama za njega, a ova odgovorila da pita jedino kad ce ručak. Prijateljica zaključila da je mama skroz dobro. Ne ulazim u detalje, ipak su to obiteljske stvari.

Smeće se gomila ko poruke u WhatsAppu, ali nije problem: biootpada nema jer sve jedem bez ostatka, očišćene limenke, plastiku i papir razvrstavam i slažem u hodniku, a pepeo cigareta po neizravnom naputku gradonačelnika, specijalista za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, čuvam za pranje ruku ako mi nestane sapuna. Njegov pak osobni Alberto Bertorelli apelira na svekoliki puk, skupa sa svim državnim institucijama, da izvjese hrvatske zastave po prozorima. Ima virus da se usere kad vidi zastavu, tražiće prvog šišmiša da se kući vrati.

Nakon pola dana sjetio se da toplomjer poslije mjerenja treba otresti. Evo ga radi normalno. Vrijeme mjestimično, temperatura ugodnih 36 sa 5, mora nema, nema ni bofora.

Između slika i slova, danas je to između Frosta i Džamonje, pratim događanja po svijetu i okolici. Mexico razmatra mogućnost zatvaranja granice sa SAD-om. Gospa najavila obustavu ukazanja i javljanja. Ravnatelj mostarskog KBC-a nije.

samoizolacija, dan treći

Dan treći. Kao da je osmi. Ne zbog duljine dana nego radi zadanog mi perioda izolacije.

Skončava zima. Ide ranvodnevnica, ide proljeće. I sunce. Ali samo na prozorčiću i to kad je u kadru ili odbljesku. Pravo vrijeme za ostat doma i posvetit se čišćenju. Smišljam redoslijed. Smislio. Prvo teže, onda lakše. Evo me već sat vremena čistim po draft folderu mejla. Prepolovio ih! Gledam prozore, gledaju oni mene. Šute oni, šutim ja.

Telefon, naravno, ne odmara. Prijatelji su tu da pomognu. Fizički, da donesu što ti treba i ne treba. Psihički, da ne kloneš duhom. Znaš, veli mi jedan, nećemo ga imenovati, najgore je što ti sad u karanteni možda ne bude ništa, a onda virus fasuješ za jedno mjesec dana. Slušam ga i mislim, pa Robi, stvarno si u pravu.
Kad telefon miruje, buljim u ekran. Oči su mi četvrtaste po cijeli dan. Jack Frost je u nekim detaljima skinuo inspektora Columba. Neka, ne smeta.

Istekla mi jednogodišnja licenca antivirusnog programa.

samoizolacija, dan drugi

Prošao drugi dan. Duži od prvog za jedno devet i pol sati. Jer prvi je počeo s Onim pozivom u pola deset. Dobar dan, dobar dan, Vi ste taj, jesam, ja sam ta i vi ćete to, i to i to, i tako sve do tada, osim ako, a onda ćete to, a mi ćemo to i to, jel sve jasno, jeste. Decidirano, profesionalno, umirujuće i uopzoravajuće, s dozom brižnosti i prstohvatom zvjezdane prašine optimizma u glasu. Jedino nisam saznao šta ću sa smećem, kako ga se riješit bez da plašim ljude, uglavnom stariju nejač iz našeg ulaza u zgradu. Možda je i to rekla, al ja sam se u taj glas zaljubio da sam skoro zaboravio zapisat mejl adresu i broj telefona. Umalo sam napisao da se ne sjećam kad mi je neko žensko bez pitanja dalo broj telefona, a onda se sjetih jedne Charlize Theron iz našeg sokaka. Mislim, i to je bilo kao poslovno, ali dobro zvuči.

Jučer morao mobitel dvaput punit jer je bez prestanka u pogonu. Nije sve zbog razgovora, internet isto troši. A kad smo kod razgovora, razveseli čovjeka kad vidi da su mnogi spremni donijeti još vruću pitu, sirnicu, krompirušu, iz pećnice izvađenu teleću koljenicu s raštikom, sir i pršut, masline, vino, šta god treba. Svi, ali svi, nude uglavnom hranu. I piće, ajd. I poneku knjigu. I film i seriju. I svi se raspričaju, kao da mi ne bude dosadno. Pa ne bi meni nama u ovoj glavi moglo bit dosadno ni u kapsuli Apolla 11, a kamoli s obje noge čvrsto na krevetu. Čim se telefon ohladi, mi počnemo konstruktivnu komunikaciju. Radimo planove za sutra, ne za danas, za sutra. Treba imati distancu za sagledati isplanirane aktivnosti i dovoljno vremena za napravit promjene, započeti s čitanjem Tysona, Neila de Grassea, naravno, i njegovu knjigu o astrofizici za one koji nemaju vremena (čuj, nemam vremena! pa vremena imam da je i naopačke mogu čitati) ili Braudela za prisjetit se kakva su sve sranja čovjeka dočekivala u povijesti i kako se s tim nosio. Ili se uhvatit kakve nemoguće varijacije.

Dobro, ne bunim se. Drago mi, ljudi zovu, žele najbolje, a žele se i prisjetit jesmo li bili u opasnom kontaktu, žele i pomoći, meni, sebi, drugima. I to je bogatstvo, moje, vaše, naše, ta će nas ljudskost valjda i održati. A opet, trenutno mi nuđenog ne treba. Imam dovoljno. I jesti, i piti i čitati. A kad smo kod gledanja, beskraj je na raspolaganju. Jedino, baš nitko da ponudi donijet kakav sportskorekreacijski rekvizit. Nešto za razgibavanje tijela, a ne samo duha i probavnog trakta. Izaći ću iz ove karantene jedno dvajest kila teži. A lijepo sam mogao gledat kako mi uz sve drugo i ti rekviziti skupljaju prašinu u stanu. Prozore se pravim da ne vidim.

samoizolacija, dan prvi

Prvih 24 sata prošlo mirno i bez nesuglasica. Sâm sam sa sobom izgladio sve nesporazume. Tjelesna temperatura varira. Od 36 sa 3 do 36 sa 6. Ovo "sa" je kao zarez, jel, tako se govorilo u doba kad sam i tamo gdje sam učio slova i brojeve. Potrošio sve zalihe kruha pa sad bez grižnje savjesti prelazim na rižu i tijesto. Jest da su zalihe kruha iznosile okruglo pola polovice kile, ali s obzirom na prosječnu potrošnju, i to su neke zalihe. 

Krumpira nemam, a i šta će mi kad mi ne treba. U slučaju frke mogu ga nadomjestit slaninom ili nešpricanim viškim limunom. Nepročitanih knjiga je na lageru dovoljno za tri samoizolacije, ako usporim. Ako ne, ima i onih koje zaslužuju ponavljanje. Internet je za sad prohodan. S toaletnim papirom, hvala na pitanju, stojim sasvim dobro.

podložnost

Pričamo o navikama završavanja dana, ono ključno doba pred spavanje, kad se demoni probude i vilene, i pospješuju silu gravitacije.

Govorim, gestikuliram:
- Ja kad god dođem kući, meni je prije spavanja na prvom mjestu frižider pa nešto na dasku i pod četerespet.
Ona me razuvjerava:
- Popij pivo umjesto frižidera, to ti je taman. Neš bit gladan.
On demantira dodaje:
- Jedino što treba je samo nešto ozbiljno žvakati prije spavanja, to mi kaže moja gastrogasteroenterologinjinja.

Povodljiv sam. Evo me sjedim za stolom, u ruci nož nad daskom i kobasicom. Sa strane čaša s pivom.

fyodorick sukhard

​

Mjesto radnje je negdje između. Vrijeme radnje? Moglo bi bit drugo desetljeće prošlog ili ovog stoljeća, ili čak dvadeset-trideset godina više, u oba slučaja.

Po pustinji te naganjaju mahnite topdžije i mitraljesci na kampanjolama. Njih, te talijanske kopije džipova, prepoznaješ jer ih se sjećaš iz svojeg slovenskog životnog doba s početka osamdesetpete. Mitraljesce i topdžije ne poznaješ. Uspješno se, a dakako drugačije, sklanjaš iza nekih kamenodrvenih zidova i kula. U jednom trenu shvatiš da ti sva ta tanad ispaljena na tebe, ne mogu ništa. Kroz prste puštaš da ti iscuri zagrabljen pijesak, u trenucima siv i svjetlucav poput dravskog i dunavskog slavonskog, u trenucima žut, saharski žut. 

Razmišljaš o ženama ostavljenim ti na čuvanje. Nisi siguran jesu li sve te silne ljepotice za čiju si sigurnost kao zadužen, prave, od krvi i mesa ili su neke sofisticiranije verzije Nexusa. A i ne znaš zapravo za koga ih i od koga čuvaš.

Samo valjda san, popodnevni proljetni san, može spojiti Fyodora Sukhova i Ricka Deckarda u jednu osobu, u Fyodoricka Sukharda u nekom jednominutnom zaumnom sf-osternu.

smrt tvorca svetog tekstprocesorskog trojstva

Pretpostavlja se da je Norvežanin Johan Valer izumio spajalicu. Mnogima je olakšala i olakšava život, a za njega, Johana Valera, skoro nitko ne zna. Čak i da je nije on izumio, autor bi ostao nepoznat širokim masama koje spajalice koriste ili su barem vidjeli ili čuli da spajalice postoje. Je li to bolje ili je bolje da ga se svi po tome sjećaju, njemu je već dugo vremena sasvim svejedno.

Tako će vrlo vjerojatno biti i sa odnedavno pokojnim Larryjem Teslerom. Larry Tesler je, naime, čovjek za kojeg vrlo vjerojatno niste čuli, a njegovim se alatom koristite skoro svaki dan, skoro svaki sat. Kako tko. Larry Tesler je izmislio sveto trojstvo svih tekst procesora i mnogih drugih alata za unos teksta: sveti Cut, sveti Copy i sveti Paste.

Bio je Larry Tesler, kako se to često za znanstvenike i inovetore kaže, čovjek ispred svog vremena, a takvih nam uvijek i svugdje treba. Da barem malo održe ravnotežu sa sadašnjošću zbog mnogih koji žive u prošlosti, naravno ne onoj nanoprošlosti koju svi zbog zakona prirode doživljavamo kao sadašnjost, nego u dubokoj teškoj predinformatičkoj prošlosti.

Napravio je Larry Tesler još mnogo toga u doba prapočetaka informatičke ere. Programirao, izmišljao programe i alate, njegovi su savjeti bili važni i korisni mnogim odjelima razvoja tadašnjih naprednih kompanija koje su se počele intenzivnije baviti informatičkim tehnologijama. Smislio je još mnoge korisne stvari, ali bio je tvorac jedne od danas najkorištenijih.

Mnogi su se mali narodi trudili prevesti značenje imena tih tekstprocesorskih svetaca pa se pojavljuju izrezivanja, lijepljenja i slični semantički promašaji koji su samo omogućili jačem asimiliranju izvornih naziva svetaca u mnoge jezike. Počeli smo katati, kopirati i pejstati svakodnevno, češće nego bogarati ili kako drugačije bogohuliti. Izrezivanje i lijepljenje je ostalo u domeni izrade kolaža na likovnom odgoju. Nerijetko znamo prva dva sveca spojiti u ovaj drugi pa od trojstva ostane dvojstvo, ali iako neispravno, ipak sasvim razumljivo i dovoljno sveto i uportrebljivo.

Kako stvari sa sjećanjima na inovatore danas stoje, ostat će Larry Tesler nepoznat širokim masama koje njegove tri alatke koriste ili su barem vidjeli ili čuli da te postoje. Je li to bolje ili je bolje da ga se svi po tome sjećaju, njemu je sad sasvim svejedno.

Trebalo bi još nešto prigodno dodati, nešto kao zemlja, cut, copy i paste, ali ne ide. Od nekud neku frazu i floskulu izrezat i ovdje zalijepit ne bi bilo neprikladno, ali bilo bi jeftino. Dok pokušavam smisliti neku CCP doskočicu, po glavi mi se ritmički mota "Cut'n'Cut and Copy Paste" po Ianu Duryju. Laka mu zemlja bila. Larryju. Kao i Valeru i Duryju.