sataraš

Ne znam je li kome blasfemično ili nije, ali dodavanjem sjeckane sušene rajčice u smjesu proprženih prodinstanih luka, paprike i češnjaka, sve još podliveno komadima zrelog paradajza, pomediteranio sam sataraš. E sad, jesmo li sataraš preuzeli od Mađara (szataras) ili od Turaka (satyr, potvrdio B. Klaić), ili je to svejedno jer su možda jedni od drugih prepisivali, ne znam, a nije trenutno ni važno. Važno je da još zera soli i ljutih papričica može zaokružit cijelu dinstanu priču. Faširanci bi dobro došli, čak i obični jednostavni medaljoni.

Kad smo kod faširanaca, od malih nogu mi nije bilo jasno zašto flaširano meso kupljeno u mesnici nije u flaši nego ga čika Alija zamota u debeli masni bijeli papir bacajući ga na vagu kao što se baca gust i vlažan malter na goli cigleni zid, a ona crvena kazaljka skače kao nad bikovim rogovima, na onim mjeračima snage u lunaparku. Onako kako mi je dnevnik bio nevnik, brašno bahno, a patuljak pasuljak, tako je i faširano meso imalo smisla jedino ako se zvalo flaširano. U istom omjeru smisla i besmisla bilo je i to da se na engleskom riječ opet ne kaže ofajv nego agejn. 

Čika Alije je mesar Alija Orhan i njegova je mesnica bila lijevo pored čika Softićeve fotografske radnje, salona i laboratorija. To je onaj isti mesar koji je bio prilično stiltan pitanjem i samo zato nije uspio prodati najlon čarape maloj Zrinki, prijateljici i vršnjakinji moje mlađe sestre, a koju je po njih u mesnicu poslao susjed čika Smajo iz čiste zdrave i prijateljske zajebancije. Orhan Alija je inače bio mesar velikog srca, velikog kao u vola. Jednom nam je prilikom, prije našeg puta baki i djedu, uvalio pola teleta kao znak male pomoći Bosne ponosne sušom ispaćenom narodu Slavonije.

Softićeva se pak imena ne mogu sjetiti, a upravo provjereno telefonom, ne mogu ga se sjetiti ni moji Savka i Hrvoje, uhvatio sam ih na krivom ispitnom pitanju. Javit će čim se sjete. I znam da hoće. Ime ću saznati, a prezime jednostavno nije bilo moguće izbrisati ni iz osobne ni iz kolektivne memorije jer skoro svaka treća fotografija iz arhive u kutijama za puzzle, za cipele, čak i u pravim fotoalbumima, po posljednjoj fotografskoj modi naoko nepravilno reckasto obrubljena, u kutu ima logo "Foto Softić". 

Kako god, čika Softić je, normalno, imao ime, čika Alija je imao sataru (satyr), a ja imam sataraš. Bez faširanog. Bez fotografije.

toner

​

​- Aj mi - zove me telefonom - kupi toner za printer pa pošalji. Ovdje toga nema.

- Aj. Samo, daj mi pošalji sliku da znam koji, ne mogu sad pisat, vozim.

- Evo, šaljem ti ove u boji, meni treba crni za taj printer.

- Može. Šta svaka boja druga kašetica? Dobar printer.

- Da dobar?! Zvijer!

Odem u najbliži dućan uredskom opremom, imaju stotine različitih tonera, tinti, kašeta, injet, laser, crni, u boji, skupno, zasebno, sve, nema valjda tog printera koji je bio na hrvatskom tržištu, a da oni nemaju odgovor. Bezbojne da tražim - imali bi.

- Dobar dan.

- Dobar dan. Izvolite.

- Treba mi toner za printer. Epson. Evo sliku imam.

Pokazujem na mobitelu pristiglu fotku čunjastih bočica zelenog, plavog i crvenog poklopca. Na vratu svake bočice nešto kao deklaracija, u dnu deklaracije masno otisnuti neki slični brojevi.

- Šifra vam je 53601-nešto na ovima u bpji, mora da je slična šifra i za crni.

- Dajte da vidim.

Gleda u te bočice na slici, stisla usne, spustila rubove, briga ozbiljna.

- Ja Vam ovo do sad nikad nisam vidjela. Mogu zapisat šifru pa naručit kod svojih i to je sutra u dućanu.

- A ništa od toga, treba mi danas jer šaljem van grada. Sutra mi je dan prekasno.

- Znate šta, probajte u Narodne novine otić. Oni imaju svega boga vraga.

- Je, hoću. Hvala.

Narodne novine kod Džamije, nema većih i prodaju valjda sve osim igle i lokomotive. Spustim se na donju etažu, sačekam da ljubazna teta trgovkinja objasni gospođi da nekih folija u tim nekim formatima nema jer ne postoje, ne proizvode se, osim eventualno po narudžbi za svemirsku agenciju, a to onda košta. A koliko košta? Pa naravno da teta ne zna, NN nisu NASA. Ispala je bezobrazna, naravno, a ova kokoš koja ne zna šta traži, ona je pametna, sve u šesnaest. Sad sam ja na redu. Možda imadnem sreće.

- Dobar dan.

- Dobar dan.

- Treba mi toner. Kao ovi, samo crni.

Iskusno oko sa sigurne udaljenosti odmahuje glavom.

- Ništa. Ni slično.

- A dobro, hvala.

- Probajte u Importanne Galeriji.

- Otamo dolazim.

- Onda Makro-Mikro, oni stvarno imaju čudesa.

Hvala. Molim. Doviđenja, doviđenja. Na bicikl pa...  Makro-Mikro... Makro-Mikro... Petrinjska! Dopedaliram, uđem u prazan dućan. Dobar dan, dobar dan, izvolte i to sve.

- Treba mi toner za Epsonov printer. Evo kao na slici, samo crni.

- Dajte da pogledam.

Pružam mobitel, beskontaktno čovjek gleda u sliku. Gleda. Pa malo bolje gleda.

- Ovakve nisam vidio.

Sad još bolje gleda. Bit će da čita tu zalijepljenu deklaracijicu.

- Gospodine - obraća mi se pogledom mesara kojem netko u dućan ulazi kupit najlonke - ovo su tinte za žig, ne za printer.

Šutim. Sekundu. Tri. Pet. Na pameti mi ona žena iz Narodnih s folijom, mislim, bez folije. Koji tikvan! Pokušavam skrenuti priču bar malo na svoj mlin.

- Onda nije ni čudo da u prva dva dućana gdje sam bio, ovakav toner nemaju, jel?

- Bojim se da je tako.

Sreća moja, osim slika tonera, dobio sam i sliku printera na kojoj se dalo vidjeti broj modela. Imali su ga u Makro-Mikru. Vjerojatno ga imaju i u Narodnim novinama i u Importanne galeriji.

tri žene

- Sutra definitivno moram. Obećala sam. Obećala, a ne da mi se.
- Ja to samo za svečane prilike. Ček! Zakaj si obećala?
- Šta ću, nisam od prestanka korone. Otad nekako nemam volje. Glava me zaboli čim pomislim da bi trebalo.
- Je, to s glavom se najlakše izvuć. I s temperaturom po novom. Jednostavno reci da ti se ne da i gotovo. Ne moš to vječno radit. Evo, ne radim to već petnes godina i opće mi ne fali.
- Nikad?! Ništa!?
- Ništa. Bez ikakih posljedica.
- Ja sam počela s dvanaest. Sad mi se već propisno gadi.
- Da?! S dvanaest?!
- Da. S dvanaest.
- Jel te neko natjerao ili...?
- Mama. Naučila me sve trikove.
- Mama te nije voljela.
- A kad sam najstarija. Sestre nisu bile te sreće. Ova najmlađa je prvi put tek otkad je s dečkom koji radi u Mercedesu.
- Pa da. On radi u Mercedesu, a ti curo rifljaj gore-dolje.
- Nije baš tako. Vole se.
- "Vole se". I?!
- I niš. Tako joj je svaku drugu-treću večer.
- Ja bi popizdila i poslala ga u kurac.

Tri žene. O peglanju.

crno zlato

Ima doba kad nemaš baš nešto pametno za napravit, to kad se budiš prije sunca. I onda se počneš bavit umalo pa beskorisnim stvarima. Rećemo, konzerviranjem zimskih stvari, skupljanjem napuštene paučine, čišćenjem i preslagivanjem knjiga. I u tom skidanju prašine i premetanju, možeš svašta naći. Naprimjer, na popratno pismo Službe općih poslova umetnuto u knjigu poslanu svojem kolegi radniku, mali znak pažnje ukazan vrlom pregaocu i graditelju samoupravnog socijalizma na putu u besklasno društvo. Propaganda? I to isto. Matko Peić, Crno zlato, godina izdanja: 1974., izdavač: Ina-Naftaplin. Firma je prošla afirmativne i zlatne sedamdesete, ozbiljne osamdesete, povijesne devedesete... Danas? Ne znam, znam samo da im zgrada u Šubićevoj zjapi prazna.

pčele

Stojim pod trešnjom. Prometa u gradu u tragovima. Sa ograde se, zobajući ostavljene mu sjemenke, povremeno oglašava kos. Iz daljine, s nekog ruševnog krova, sporadično dopiru ritmični udarci čekića po cigli. Dum-dum, dum-dum, krck. Majstori rastavljaju onemoćali dimnjak. U pauzama nastalu tišinu preplavljuje melodija zujanja. Zuj pčela. U trešnji ih cijeli roj. Od cvijeta do cvijeta letuckaju, marljivo skupljaju blago. Nakratko im se pridruži jedan bumbar. U glavi stih: i zuje zlaćane pčele.

 

Nema šanse da bih na pitanje o autoru stiha točno odgovorio. Bilo bi to čisto pogađanje, priznam, al nisam siguran da bih i pogodio da je to Vladimir Vidrić, da je to drugi stih prvog od Dva pejsaža, ne bih znao ni da sam u Potjeri za Milijunašem. Ali taj mi je stih ostao negdje duboko urezan kao kasnije prepoznata asocijacija na jedan davni trenutak i isplivao jučer dok sam stajao pod trešnjom.

 

Zažmirim. Treći sam osnovne, možda četvrti, proljeće je. Za Vidrića ni čuo. Moj prijatelj Nebojša i ja, tada skoro nerazdvojni, idemo u posjet našem prijatelju Zoranu. Zoran živi iznad našeg gradića gdje njegovi na brdu imaju kuću. I vrt. I voćnjak, i njivu i livadu. Na livadi prvi put vidim nadutu kravu. Inače je krava takva kad se preždere djeteline i prijeti joj opasnost od eksplozije, objašnjava nam i umiruje nas odmah Zoran jer ova je samo stelna. U kasnijim razredima škole saznat ćemo da to ima veze sa nekim plinovima, ta nadutost od prežderavanja djetelinom, a ova stelna nadutost što je i kako nastaje, saznat ćemo dosta kasnije.

 

Stelno je meni još od predškolskog doba značio samo jedno: mlijeko te krave smrdi nepodnošljivo, toliko nepodnošljivo da su moji, čim bih se ja požalio da ne mogu piti mlijeko jer "ne valja", mijenjali ženu koja nam je nosila mlijeko, uz primjedbu da im je krava stelna. Nosila, znači je da nas svako jutro na pragu ulaznih vrata stana na drugom katu zgrade broj 6 u Ulici 6. aprila dočekuje staklena boca sa svježim, nekad još toplim mlijekom. Kad se sestra rodi, nosit će nam dvije. Stelna krava će, objašnjavali su mi, roditi malu bebu, tele, kao što će i mama na zimu roditi bebu. Telad su mi draga, mila, ali sam se nijemo nadao da mamina beba neće bit tele jer bi to bilo dosta nezgodno. Krevet, kupaonica, stol u kuhinji, drugi kat, nemamo mi kuću, ne ide nikako.

 

Nakon par sati istraživanja i landranja brdom, Zoran, Nebojša i ja zaliježemo na padini voćnjaka. Tiho je. Ni muka krava, ni pjeva ptica, ni povjetarca. Samo nam iz probeharale trešnje zuje zlaćane pčele.

 

Otvorim oči. Iz daljine tu i tamo dopre dum-dum, dum-dum, krck. Pčele i dalje zuje.

 

stres, san, stres, nešto

Ne moš poslije radnog dana prepunog stresa, tišine i prašine, ni popodnevnu dremku bacit bez da te iz sna trgne kakav potresan udar. A taman krenuo na put.

Vozim bijeli kabrio, ostao mi od sinoćnje priče, sicevi bordo crveni, Panama šešir, sako bež boje ko slovo mi na vesti iz ranog djetinjstva. Sunčane ove iste. Cigara u ustima punim osmijeha, dodajem gas lagano, ritam klipova u motoru se poklapa s onim iz zvučnika. Skupljamo se. Idemo nešto pojest i popit pa na koncert. Fat Freddy's Drop.

Odjednom - ŽBAM!

Cigara završila u šajbi, šešir također. Šleper iz Klagenfurta mi se zabio u zadnji dio auta! Zdrmalo me gadno. Otvorim oči, trgnem se. Sanjam. Nema Jaguara, nema Panama šešira, al nema ni šlepara. Dobro je, u krevetu sam.

Kako dobro!? Nije dobro! Nije valjda opet?! Mora da je preko 4° po Richteru. Hoće li sad i repriza?! Žmirim, osluškujem. Čujem svaku ptičicu iz parka ponaosob, usporene korake starca sa štakom, pašče šapicom čeprka oko žbuna.

TRES! 

Bez imalo nježnosti i ljubavi, pneumatika zatvara otvorena ulazna vrata u zgradu: susjeda izlazi van. Cvrkutavo pozdravlja starca sa štakom i psom.

samoizolacija, dan sedmi

Dan sedmi, nedjelja. Naspavan se čovjek lako budi rano. Pet je i nešto, završavam s gledanjem filma. Total Recall. Ne onaj s hatevea sa Schwarzenegerom, ovaj noviji, s Kate Beckinsale i Jessicom Biel, dobro i s Colinom Farrellom. Pickbox. Redatelj, prezimenjak mi tetkov, dosta se potrudio: kad je već autor romana ujedno i autor Sanjaju li androidi električne ovce, nije se Wiseman libio posuditi dosta toga od Ridleya Scotta. Nema veze, gledljivo, zavodljivo do mjere da se ufuraš u virtualnu realnost, koronična samoizolacija daje rezultata, a i taman će mi vrijeme proći do prvog jutarnjeg mjerenja temperature, koja se, hvala na pitajnu, drži i dalje u granicama pristojnog. Film završio, perem zube, pristavljam vodu za kavu, pregledavam poruke, odgovaram, provjeravam vremensku prognozu. Bit će i snijega, vele.

I tad kreće.

Zaljuljalo ko na Petru Hektoroviću kad more udari! Potmula buka. Zatresle se police, monitor zaplesao po stolu, krcka negdje u zidovima! Tajac. Otvorim prozor. Ni c od cvrkuta proljećem razbuđenih ptica, lišće se, ono malo što ga ima po granama, ukočilo. Nema ni vjetra. Netko je jebeno naglo stisnuo pauzu na daljinskom. Po podu se hodnika poput stakla razbila boja sa zidova. Napuknut zid iznad ulaznih vrata. Šta sad?! Šta jebeno sad?! Ruksak mi je spakiran za eventualni odlazak iz samoizolacije u zaraznu, uzimam punjač za mobitel, cigarete.

A onda opet!

Zatreslo da iz kuća istjera i neodlučne! Skupim stvari, obučem neku proljetnu jaknu, shvatim da nije dovoljno, obučem još jednu zaključam stan i bjež van! Uz zgradu nikoga, svi se od nje odmakli onako kako bi i međusobno zbog korone trebali. Pasa je skoro ko i ljudi. Pahulje lebde zrakom. Zamotani u deke, ljudi, drže cekere, torbe, kofere. Svima mobiteli u ruci, tipkaju, tiho razgovaraju. Držim dvostruku distancu. Samoizolacija u prirodi. Pogledam u mobitel, baterija na 28%. Jebiga, dok traje, traje. Kapa mi i rukavice ostale u stanu. Uopće nemam predodžbu što raditi, što napravit. Sad, za sat, danas. Uopće. Zapalim, zbrojim se. Neki ljudi ulaze u zgradu, mašu sa svojih balkona, vraćaju se natrag. Kad će sljedeći udar? Nije pitanje, hoće li nego kad će. Jesam li trebao skoknuti po rukavice? I kapu, naravno. Je li zakon velikih brojeva i matematičko očekivanje na njihovoj kamikazičnoj ili na mojoj kukavičkoj strani? Nema smisla, nisu to neovisni događaji. Zapalim još jednu. Šta mi je ono jučer B. spominjao? Da! Obilazi mater, donijeti hranu, lijekove i to, kad ovaj put, zazvoni joj fiksni. Frizerka. Nudi usluge po doma. U rukavicama. Stara se premišlja, B uzima slušalicu i frizerku šalje u tri pičke mile matere. Ne čudimo se. Debili su oko nas.

Kružeći po travnjaku nedefiniranim putanjama povremeno se približim zgradi. Gravitacija radi svoje. A i hladnoća. Da skoknem po kapu? Ili ipak ne? Strah. Sad je možda ipak na redu novi udar. Odšetam dalje. Odgovaram na pozive, odgovaram na poruke, mobitel pao na 26%. I D. mi se jučer povjeravao. Pisat će dnevnik. Ima odličan naslov. Naslov je za pet. I za dobru britansku seriju kriminalističkog karaktera s elementima misterije. Par dana kasnije ću skužit da je nešto slično ugedalo svjetlo dana. Ali, reći će, ja sam se prvi sjetio! Možda. Možda i nisi. Al napisao sigurno nisi.

A da ipak? Na brzinu trknem. Valjda neće baš sad. Ili hoće? Trebao sam prošli krug. Mobitel blipće, zvoni, vibrira. Još poruka, još poziva. 24%. Morat ću racionalizirat potrošnju na nižim temperaturama. Ajd još jedan krug pa ću onda. Vidit hoću li. Pričao jučer i sa F. On je do grla u svojevoljnoj staračkoj izolaciji. Nismo se čuli godinu i više. Taman da se prisjeti djetinjstva u Zadru, oca, majke, svojih nepodopština i nestalih običaja. Šetnje po rivi su izmišljotine novijeg doba, toga nekad nije bilo. Slobodno vrijeme se koristilo za objede, odmor, za ubit oko, a ne za besmisleno šetanje.

Pahulje su nestale. Neke su prizemljile po parkiću, neke je vjetar odnio dalje. Prošlo već previše vremena. Prsti na rukama mi se smrzavaju, prsti na nogama također. Gledam meteorološku prognozu za sljedeći tjedan. Snijeg stiže minuse. Ovo nema smisla. VAR je kriv za sve, i to onajna tekmi Dinamo - Šahtjor, neki dan je to lijepo obrazložio banjalučanin Dragan Bursać. Samo, on je malo iskarikirao talijansko istraživanje nulte točke korona booma. I napisao je to prije potresa. A šta sad? Penal i kazna?

Prijateljičine prijateljice poznanica ima kćeri. Tinejđerke. Prepričava mi priču. Cure svaku večer idu na Cmrok. Korona party. Dok je takve omladine, ne trebamo brinuti za budućnost.