maserati

Zanimljiv ovaj Gugletov autokorektor. Napišeš masti s tipfelerom pa ispadne masrti, a on ti umjesto masti nudi maserati. Možda taj zna nešto što bi i ti trebao znati? Uglavnom, osim pisanja ima i konzumacije. Ne Maseratija.

Zuji ti u ušima. Popiješ lijek za tlak, terapija. Zuji ti u ušima. Možda je terapija postala neadekvatna? Možda pretjeruješ sa stvarima koje bi trebao izbjegavati? Šećer? Sol? Alkohol? Crveno meso? Prerađevine? Brašno? Aditivi? Masti? Ugljikohidrati? Pod dojmom preispitivanja odeš do kuhinje ugasiti neonku nad radnom plohom na kojoj si upravo malo "pod četerespet" (nisu godine, stupnjevi su) pripremao doručak. Klikneš na sklopku, ugasi se svjetlo. Ono zujanje u ušima prestane ko vodom odnešeno. Maserati.

širenje područja interesa

Vožnja biciklom ima svojih prednosti, ali je vožnja javnim prijevozom definitivno inspirativnija. Od javnog prijevoza inspirativnije mogu biti samo čekaonice i stajališta. Ne kao mišljenja i stavovi nego kao stanice i postaje.

Na samom rubu trotoara dva su muškarca nagažena krizom srednjih godina. Ta kriza kod nekih dovodi čak i do određene vidljive fizičke deformacije. Trokuti i obrnute piramide pretvaraju se lagano u elipsoide i geoide, svicepsi polako bivaju obloženi slobodnim vezivnim tkivom.

Češljem i vjetrom dotjerana frizura tipa Kurt Russel, otmjeni sivi kaput, crna aktntašna, cipele sa zimskom platformom. Plavi šal. Pored njega do pola raskopčana pernata jakna, pulover boje senfa iz čijeg V izreza proviruje crvena kravata. Lokani George Costanza u cipelama s bijelim đonom.

Dok govore o predavanjima, seminarima i ispitima, o odborima, poglavarstvima i nedočekanim majstorskim zvijezdama, keramičarima i vodoinstalaterima, oči diskretno skeniraju putnice koje izlaze iz tramvaja, mjerkaju ih, virtualno odbacuju naslage zimske odjeće, procjenjuju, klasificiraju.
- Šta je? I tebi padaju kriteriji? - nestrpljivo će i cinično George.
- Ma kakvi. To ti je klasično širenje područja interesa. - snalažljivo će i nonšalantno Kurt.

poslije dnevnika

Provalilo mi u stan. Nije to stan u zgradi, više je prizemlje kuće u kojoj živim, kuće na kosini tako da jedan dio stana nema regularne prozore nego one suterenske. Vrata od masivnog drveta široka sto i deset centimetara i obojena u odvratno smeđu boju bez ikakve erotične teksture ili ferlaufa stoje otvorena kao kad treba malo proluftat prostor. Hodnik je pravokutan s dovoljno mjesta za komodu, vješalicu i troja vrata koja vode u kupaonicu, sobu i dnevni boravak. U dnevnom boravku je radni kutić. Na radnom stolu spaljen laptop, ladice izvučene, sadržaj rasut po podu. S polica izbačene knjige. Hladnjak u kuhinji otvoren i raščerupan. Po podu hrana. Sve govori da cilj provale nije koristoljublje jer koristi u stanu za one koji ne čitaju i ne slušaju muziku baš i nema. Zlatne poluge, da ih ima, n bi bile na izvolte nego bi bile na nekom drugom mjestu. Satovi također. Gotovina? Samo dvije tegle s kovanicama podijeljenima po vrijednosti. Umjetnine? Eno ih vise po zidovima. Bezvrijedne sitnice koje samo nekom život znače? Netaknute. Kad sve zbrojim, ne znam fali li išta. Osim što izgleda da provala nije radi sticanja materijalne štete, nije očito ni iz neke naglašene obijesti jer bi krš i lom bio i veći. A nije ni znatiželja. Jer da jest, vrlo je moguć scenario u kojem bi na stolu bila otvorena neka knjiga, a na gramofonu bi se još uvijek tiho vrtila ploča s iglom koja je dogurala do posljednjeg kruga. Poruka? Moguće. Kakva? Od koga? Nemam pojma.

 

Najgore je zaspati odmah nakon emitiranja večernjeg dnevnika, u vrijeme točno prije preglasnog kviza, u periodu iščekivanja posljednjih ligaških utakmica ozbiljnijih europskih nacionalnih liga i u terminu repriziranja domaćih i stranih filmskih klasika. Tad moš svašta sanjat.

mesnica

Poznata i priznata mesnica na tržnici na Kvatriću.

 

Mesar Dragec, sused sa svima. Brižna gospođa majka.

- Dajte mi lepo prosim deset telećih šnicli, al da budu tanke i bez žlundri. Kaj je teletina najmekša? Je. Znate, ovi moji tinejđeri su vam kak kirurzi.

Mesar Dragec stišće usne da ne progovore i nožem ispod dlana reže najtanje šnicle na svijetu. Kroz njih se s Kvatrića skoro Sljeme vidi.

- Suseda, evo. Tanje ne može.

- Oh, fala lepa. Dajte mi i kilu od buta za gulaš, ali mi skinite one žilice i opnu. Znate, ti moji tinejđeri su baš grozni.

- To vam suseda dinstanju nestane.

- Znam ja kaj vi meni govorite, ali dajte vi to svojim nožem, prosim lepo. Ja doma nemam takvog kakvog vi imate.

- Želite od ruže.

- Jao, baš ste dragi, može od ruže.

Mesar Dragec u nekoliko dirigentskih poteza uklanja neželjeno tkivo.

- Još mi dajte za juhu flam. Ne. Ramstek. Možda bolje flam. Ili ramstek.

- Ramsteci su veliki, vite koliki su.

Vadi i diže primjerak ramsteka susjedi pred oči.

- Flam je pak manji.

- Ne bum ramsteka.

- Ili oćete od mišića?

- Sjajno. Vi tak znate kaj meni treba. Samo mi skinite ono belo. Znate, ovi moji tinejđeri...

- Znam, znam, kirurzi.

Mota Dragec meso, stvalja ga u vrećicu, naplaćuje.

- Izvolte suseda, fala vam lepa.

- Ne, ne, fala vama. Doviđenjaaa.

Brižna gospođa majka odlazi. Mesar Dragec nadlanicom briše znoj sa čela. Obraća se sljedećem kupcu.

- Bok sused. Kaj bute?

- Bok. Ja bih tuce sarmica.

Dragec lagano lice  razvlači u osmijeh.

- Bute one motane u smjeru kazaljke na satu ili obrnuto? Pitam zbog tinejđera fizičara. Bokmater i kirurzi.

Imati svog mesara, neprocjenjivo.

plave ZG vrećice

Treba samo skoknuti preko ulice u dućan po vrećice za smeće, one ZG plave  za otpad, jer sam ih malo prije otišavši u dućan po njih, zaboravio kupiti i umjesto njih kući donio neke šugafri kekse, mineralnu, smrznute žute mahune i bademe.

Uđem u dućan. Pogled leti po policama hladnjaka. Gle, jabuka i višnja. Hladno prešani sok. Odlično. Odlazim u prolaz sa sredstvima za čišćenje i sličnim potrepštinama. Vrećice su tu. Sve. Skoro sve. I crne, i ljubičaste i zelene. Samo nema onih ZG plavih. Onih kojima Čistoći plaćaš odvoz smeća prema količini, a ne uravnilovkom svima isto. Zg vrećice drže na blagajni. Kao da su posebno vrijedne. Ah, gle cherry rajčice, one s okusom. Na akciji. Odlično. Mlijeko, malomasno. Dobro. Kefir. Sjajno. Dolazim na blagajnu, iz košare vadim stvari, blagajnica ih skenira, plaćam i odlazim. 

Otključavam vrata stana, ulazim, izuvam cipele. Iz cekera vadim kupljene stvari: mlijeko, sok, rajčice, kefir. A vrećice?

Dam se kladit da trgovci te plave ZG vrećice namjerno drže na nevidljivom mjestu u blagajničkom pultu samo da se kupci vidjevši ih ne sjete po što su došli i da se moraju ponovo vratiti u dućan po njih i onda možda opet tko zna šta sve ne kući donijeti. 

racionalna potrošnja

Tržnica Kvatrić. Terasa kafića. Rano je. Treća dob ispija kavu i kratko.

- Si videl? U Žapcu kondomi na akciji. Durex, molim lepo!

- A do kad im je vek trajanja?

- Do dvajzdevete.

- Još cela olimpijada? Buš si kupil?

- Ne bum! Već jesam. Enu škatulu. Više nis da mi ne propadnu. 

​Važne su i zaštita i higijena. I primjerena racionalna potrošnja.

susjeda

Frizura postojana, kosu pridržava pleteni teniski šilt bez kape. Naočale Jackie Onassis. Bijela vesta preko svijetloplave bluze, široke lanene hlače, bijele New Balance tenisice.

- Sused! Dobar dan! Kak ste!? - razveselila mi se susjeda kao da vidi svoj rod rođeni i voljeni.

- Dobar dan. Dobro. Poslije godišnjeg ne možete ne bit dobro. - malo zaobilazim istinu, ali dobronamjerno. - Kako ste Vi?

- Ma ja sam Vam uvijek dobro. Malo starački, ali dobro. Vidla sam celi mesec vaš bicikl kak ga niste ni pomakli pa sam si pomislila da ste bolesni.

- Nisam, nisam bio bolestan. Samo nisam bio kod kuće. Godišnji, skitnje.

- Je, da. Sećam se kak smo mi mladi isto skitali. Samo da znate, malo sam se uplašila za Vas. Neki dan sam štela juhu skuhat i donesti, al sam si pomislila da možda ne bi bilo dobro da Vas zbudim ak bolesni spavate.

Susjeda s trećeg. Wiener Schule. Ima devedeset, neki sporovozni rak i silnu volju za životom.