fragment

Naše male konstantne katastrofe izgleda nisu dovoljne. 

Razvlačeći posljednje piće i male noćne razgovore, od rituala na udaljenim pacifičkim otočićima do radijskih izvještaja o stanju u Europi prve polovine dvadesetog stoljeća, od optimizma i vjere u budućnost čovječanstva u Star Treku i pornografiji osamdesetih godina tog istog stoljeća do skepticizma u početku dvadesetprvog stoljeća Neila Stephensona i Jacquesa Attalija, od dinosaura do Velikog hadronskog sudarača, od broja bakterija po kvadratnom centimetru našeg najvećeg organa do Oumuamuae i virtualne stvarnosti, od bezuvjetne radosti življenja do neupitne potrebe za opstankom vrste, i sve tako do pretposljednje kapi pića, došli smo do nužnosti žešćeg napada kašlja jednog Krakataua ili kojeg drugog ozbiljnog vulkana:

 - Samo nas ozbiljna katastrofa može spasit.

doživotno

​

Iblerov trg, negdje između staračkog doma i dućana teleoperatera.

- Nisam mogla otključat telefon, išla kupit novi.

- I? Pošto?

- Devet kuna.

- Devet kuna?!

- I šezdeset mjesečno.

- Na koliko?

- Doživotno.

sedamdesetprva

Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene, žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.

Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.

Nas nitko nije fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni, jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.

Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum, astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala, kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na tri do pet godina robije. Minimum.

na svoji strani

Bila je već rana jesen osamdesetšeste kad sam taj put došao u Zagreb. Na duže. Topla i sunčana jesen s povremenim kišama. A poslije kiše - kišne gliste. Gomila dezorjentiranih, meni su se takvima činile, kišnih glista vukla se asfaltnim trotoarima i svojim me mirisom podsjećala da daleke daljske fragmente djetinjstva, na mokre betonirane staze, na mokru nepokošenu travu po usputnim kanalima, na mokri Dunav koji sve ove naše ostale rijeke i rječice pojede za doručak.

Stan u Travnom, stanovanje jel, jer to i nije bio cijeli stan, tek soba u stanu starice o kojoj se njezin sin brinuo, a ona zanovijetala na svaku kaplju vode ostavljenu da se samostalno cijedi u sudoperu: "furt ostavlja tragove, grdo je za vidjeti, a sigurno je i štetno", i nije bio nešto. U sobi sam pored kreveta, radijatora i ormara, imao i komodicu. Na njoj su uvijek bili radiokasetofon marke Sharp, tetrapak mlijeka i kutija Domaćice. Pepeljara je bila u SF domeni. Iz radija se potiho izvijao program Stojedinice, a za svaki slučaj, bilo je tu i nekoliko kazeta: TDK, BASF, Azra, Rade i Arsen, Lačni Franz.

Osim Osječana s kojima sam u Zagreb i došao, nešto Dalmatinaca i Dalmatinki od kojih sam naučio razlikovati balancane od pantagana, kušine od piruna, šolte od botuna, par domaćih lokalnih kaj su tako meko i zavodljivo furt govorile kaj, i nekoliko ih iz drugih republika, jedni od rijetkih koje sam u Zagrebu te godine poznavao, bili su dečki iz Maribora. Toliko puta su svirali u Osijeku u moje srednjoškolsko doba da sam ih lagano mogao prozvati i svojim kućnim bendom.

Te '86. godine, dok je Pepelka rdeče zvezde šivala, iščekivala poljub i brinula o Čuvstvenom stanju mlade krave, Kandidati za čestitke su već planirali noćne pohode na plaže i ostalo, Lačni Franzi su bili Na svoji strani.

 

organoleptička varka

Nešto danas mrljao po kuhinji. Nož, daska, šerpa, kuhača, zaimača. Ugljikohidrati, masti, minerali, proteini, vitamini.

Gotovo.

Sjedim za stolom i mislim: il je varivo vrelo i sporo se hladi ili sam pretjerao s chillijem. Bunar i šumu da nit ne spominjem. Semjona Semjonoviča također.

dvije u nekoliko sati

Na tom je otoku uvijek dinamično, pijačni dan ili obični, svejedno je, čak i dan odlazaka. Hridi, bijele i naborane, baš poput onih otočkosvetačkih, skrivaju unutarnju pitomost pješčanih, skoro ravničarskoriječnih rukavaca. Avion je pun da mi se čini da tone. Ali, ako i tonemo, tješim se, tonut ćemo ravnomjerno. ​Ipak, polijećemo ko iz katapulta.​ ​Dobro je.​

Moram stić poslije posla na operaciju​: lolalna anestezija, zub. I već kasnim​. Pola​ je​ šest, a još nisam ni kući stigao. ​Penjem se uz renesansno razlivene stube. Ima ih ko u Šibeniku. ​Treba pospremit spavaću sobu. Dolaze gosti na otvorenje izložbe, a gosti kad dolaze, svugdje ulaze​: od ormara ​do špajze. I kako ne bi onda ušli u središnju ​prostoriju​ okruženu galerijom​. Pogotovo žene. U stanju su sve prepipat. Zatežem tu sivu posteljinu do trampolinske napetosti, prebacujem neki pokrivač preko svega, pogledam na sat - šest je. U kutu gomila najlona. Sjetim se da sam u sedam naruč​​en na još jednu operacijicu. Nešto kod, oko bubrega. Isto lokalna.

Pitam je li problem imati dvije u par sati. Nije, ​veli mi, ​samo drugoj reci za prvu​. I prvoj za drugu​​, naravno​. A ja, ja uvijek kažem. Ne znam lagat. Čak ni u snu.​ Prije bih se probudio nego slagao.

lekcija iz funkcionalne anatomije na 36°C u hladu

- Obrve mi ne rade.
- Ne moš ih pomaknut?
- Ma ne. Curi mi znoj u oči.