crno zlato

Ima doba kad nemaš baš nešto pametno za napravit, to kad se budiš prije sunca. I onda se počneš bavit umalo pa beskorisnim stvarima. Rećemo, konzerviranjem zimskih stvari, skupljanjem napuštene paučine, čišćenjem i preslagivanjem knjiga. I u tom skidanju prašine i premetanju, možeš svašta naći. Naprimjer, na popratno pismo Službe općih poslova umetnuto u knjigu poslanu svojem kolegi radniku, mali znak pažnje ukazan vrlom pregaocu i graditelju samoupravnog socijalizma na putu u besklasno društvo. Propaganda? I to isto. Matko Peić, Crno zlato, godina izdanja: 1974., izdavač: Ina-Naftaplin. Firma je prošla afirmativne i zlatne sedamdesete, ozbiljne osamdesete, povijesne devedesete... Danas? Ne znam, znam samo da im zgrada u Šubićevoj zjapi prazna.

pčele

Stojim pod trešnjom. Prometa u gradu u tragovima. Sa ograde se, zobajući ostavljene mu sjemenke, povremeno oglašava kos. Iz daljine, s nekog ruševnog krova, sporadično dopiru ritmični udarci čekića po cigli. Dum-dum, dum-dum, krck. Majstori rastavljaju onemoćali dimnjak. U pauzama nastalu tišinu preplavljuje melodija zujanja. Zuj pčela. U trešnji ih cijeli roj. Od cvijeta do cvijeta letuckaju, marljivo skupljaju blago. Nakratko im se pridruži jedan bumbar. U glavi stih: i zuje zlaćane pčele.

 

Nema šanse da bih na pitanje o autoru stiha točno odgovorio. Bilo bi to čisto pogađanje, priznam, al nisam siguran da bih i pogodio da je to Vladimir Vidrić, da je to drugi stih prvog od Dva pejsaža, ne bih znao ni da sam u Potjeri za Milijunašem. Ali taj mi je stih ostao negdje duboko urezan kao kasnije prepoznata asocijacija na jedan davni trenutak i isplivao jučer dok sam stajao pod trešnjom.

 

Zažmirim. Treći sam osnovne, možda četvrti, proljeće je. Za Vidrića ni čuo. Moj prijatelj Nebojša i ja, tada skoro nerazdvojni, idemo u posjet našem prijatelju Zoranu. Zoran živi iznad našeg gradića gdje njegovi na brdu imaju kuću. I vrt. I voćnjak, i njivu i livadu. Na livadi prvi put vidim nadutu kravu. Inače je krava takva kad se preždere djeteline i prijeti joj opasnost od eksplozije, objašnjava nam i umiruje nas odmah Zoran jer ova je samo stelna. U kasnijim razredima škole saznat ćemo da to ima veze sa nekim plinovima, ta nadutost od prežderavanja djetelinom, a ova stelna nadutost što je i kako nastaje, saznat ćemo dosta kasnije.

 

Stelno je meni još od predškolskog doba značio samo jedno: mlijeko te krave smrdi nepodnošljivo, toliko nepodnošljivo da su moji, čim bih se ja požalio da ne mogu piti mlijeko jer "ne valja", mijenjali ženu koja nam je nosila mlijeko, uz primjedbu da im je krava stelna. Nosila, znači je da nas svako jutro na pragu ulaznih vrata stana na drugom katu zgrade broj 6 u Ulici 6. aprila dočekuje staklena boca sa svježim, nekad još toplim mlijekom. Kad se sestra rodi, nosit će nam dvije. Stelna krava će, objašnjavali su mi, roditi malu bebu, tele, kao što će i mama na zimu roditi bebu. Telad su mi draga, mila, ali sam se nijemo nadao da mamina beba neće bit tele jer bi to bilo dosta nezgodno. Krevet, kupaonica, stol u kuhinji, drugi kat, nemamo mi kuću, ne ide nikako.

 

Nakon par sati istraživanja i landranja brdom, Zoran, Nebojša i ja zaliježemo na padini voćnjaka. Tiho je. Ni muka krava, ni pjeva ptica, ni povjetarca. Samo nam iz probeharale trešnje zuje zlaćane pčele.

 

Otvorim oči. Iz daljine tu i tamo dopre dum-dum, dum-dum, krck. Pčele i dalje zuje.

 

stres, san, stres, nešto

Ne moš poslije radnog dana prepunog stresa, tišine i prašine, ni popodnevnu dremku bacit bez da te iz sna trgne kakav potresan udar. A taman krenuo na put.

Vozim bijeli kabrio, ostao mi od sinoćnje priče, sicevi bordo crveni, Panama šešir, sako bež boje ko slovo mi na vesti iz ranog djetinjstva. Sunčane ove iste. Cigara u ustima punim osmijeha, dodajem gas lagano, ritam klipova u motoru se poklapa s onim iz zvučnika. Skupljamo se. Idemo nešto pojest i popit pa na koncert. Fat Freddy's Drop.

Odjednom - ŽBAM!

Cigara završila u šajbi, šešir također. Šleper iz Klagenfurta mi se zabio u zadnji dio auta! Zdrmalo me gadno. Otvorim oči, trgnem se. Sanjam. Nema Jaguara, nema Panama šešira, al nema ni šlepara. Dobro je, u krevetu sam.

Kako dobro!? Nije dobro! Nije valjda opet?! Mora da je preko 4° po Richteru. Hoće li sad i repriza?! Žmirim, osluškujem. Čujem svaku ptičicu iz parka ponaosob, usporene korake starca sa štakom, pašče šapicom čeprka oko žbuna.

TRES! 

Bez imalo nježnosti i ljubavi, pneumatika zatvara otvorena ulazna vrata u zgradu: susjeda izlazi van. Cvrkutavo pozdravlja starca sa štakom i psom.

samoizolacija, dan sedmi

Dan sedmi, nedjelja. Naspavan se čovjek lako budi rano. Pet je i nešto, završavam s gledanjem filma. Total Recall. Ne onaj s hatevea sa Schwarzenegerom, ovaj noviji, s Kate Beckinsale i Jessicom Biel, dobro i s Colinom Farrellom. Pickbox. Redatelj, prezimenjak mi tetkov, dosta se potrudio: kad je već autor romana ujedno i autor Sanjaju li androidi električne ovce, nije se Wiseman libio posuditi dosta toga od Ridleya Scotta. Nema veze, gledljivo, zavodljivo do mjere da se ufuraš u virtualnu realnost, koronična samoizolacija daje rezultata, a i taman će mi vrijeme proći do prvog jutarnjeg mjerenja temperature, koja se, hvala na pitajnu, drži i dalje u granicama pristojnog. Film završio, perem zube, pristavljam vodu za kavu, pregledavam poruke, odgovaram, provjeravam vremensku prognozu. Bit će i snijega, vele.

I tad kreće.

Zaljuljalo ko na Petru Hektoroviću kad more udari! Potmula buka. Zatresle se police, monitor zaplesao po stolu, krcka negdje u zidovima! Tajac. Otvorim prozor. Ni c od cvrkuta proljećem razbuđenih ptica, lišće se, ono malo što ga ima po granama, ukočilo. Nema ni vjetra. Netko je jebeno naglo stisnuo pauzu na daljinskom. Po podu se hodnika poput stakla razbila boja sa zidova. Napuknut zid iznad ulaznih vrata. Šta sad?! Šta jebeno sad?! Ruksak mi je spakiran za eventualni odlazak iz samoizolacije u zaraznu, uzimam punjač za mobitel, cigarete.

A onda opet!

Zatreslo da iz kuća istjera i neodlučne! Skupim stvari, obučem neku proljetnu jaknu, shvatim da nije dovoljno, obučem još jednu zaključam stan i bjež van! Uz zgradu nikoga, svi se od nje odmakli onako kako bi i međusobno zbog korone trebali. Pasa je skoro ko i ljudi. Pahulje lebde zrakom. Zamotani u deke, ljudi, drže cekere, torbe, kofere. Svima mobiteli u ruci, tipkaju, tiho razgovaraju. Držim dvostruku distancu. Samoizolacija u prirodi. Pogledam u mobitel, baterija na 28%. Jebiga, dok traje, traje. Kapa mi i rukavice ostale u stanu. Uopće nemam predodžbu što raditi, što napravit. Sad, za sat, danas. Uopće. Zapalim, zbrojim se. Neki ljudi ulaze u zgradu, mašu sa svojih balkona, vraćaju se natrag. Kad će sljedeći udar? Nije pitanje, hoće li nego kad će. Jesam li trebao skoknuti po rukavice? I kapu, naravno. Je li zakon velikih brojeva i matematičko očekivanje na njihovoj kamikazičnoj ili na mojoj kukavičkoj strani? Nema smisla, nisu to neovisni događaji. Zapalim još jednu. Šta mi je ono jučer B. spominjao? Da! Obilazi mater, donijeti hranu, lijekove i to, kad ovaj put, zazvoni joj fiksni. Frizerka. Nudi usluge po doma. U rukavicama. Stara se premišlja, B uzima slušalicu i frizerku šalje u tri pičke mile matere. Ne čudimo se. Debili su oko nas.

Kružeći po travnjaku nedefiniranim putanjama povremeno se približim zgradi. Gravitacija radi svoje. A i hladnoća. Da skoknem po kapu? Ili ipak ne? Strah. Sad je možda ipak na redu novi udar. Odšetam dalje. Odgovaram na pozive, odgovaram na poruke, mobitel pao na 26%. I D. mi se jučer povjeravao. Pisat će dnevnik. Ima odličan naslov. Naslov je za pet. I za dobru britansku seriju kriminalističkog karaktera s elementima misterije. Par dana kasnije ću skužit da je nešto slično ugedalo svjetlo dana. Ali, reći će, ja sam se prvi sjetio! Možda. Možda i nisi. Al napisao sigurno nisi.

A da ipak? Na brzinu trknem. Valjda neće baš sad. Ili hoće? Trebao sam prošli krug. Mobitel blipće, zvoni, vibrira. Još poruka, još poziva. 24%. Morat ću racionalizirat potrošnju na nižim temperaturama. Ajd još jedan krug pa ću onda. Vidit hoću li. Pričao jučer i sa F. On je do grla u svojevoljnoj staračkoj izolaciji. Nismo se čuli godinu i više. Taman da se prisjeti djetinjstva u Zadru, oca, majke, svojih nepodopština i nestalih običaja. Šetnje po rivi su izmišljotine novijeg doba, toga nekad nije bilo. Slobodno vrijeme se koristilo za objede, odmor, za ubit oko, a ne za besmisleno šetanje.

Pahulje su nestale. Neke su prizemljile po parkiću, neke je vjetar odnio dalje. Prošlo već previše vremena. Prsti na rukama mi se smrzavaju, prsti na nogama također. Gledam meteorološku prognozu za sljedeći tjedan. Snijeg stiže minuse. Ovo nema smisla. VAR je kriv za sve, i to onajna tekmi Dinamo - Šahtjor, neki dan je to lijepo obrazložio banjalučanin Dragan Bursać. Samo, on je malo iskarikirao talijansko istraživanje nulte točke korona booma. I napisao je to prije potresa. A šta sad? Penal i kazna?

Prijateljičine prijateljice poznanica ima kćeri. Tinejđerke. Prepričava mi priču. Cure svaku večer idu na Cmrok. Korona party. Dok je takve omladine, ne trebamo brinuti za budućnost.

samoizolacija, dan šesti

Da dan šesti. A ko će ga se opće sjetit nakon ovakvog jutra i dana sedmog!? Lagano stanje šoka. 

Sjetit ću se. Prije nego snijeg padne.

samoizolacija, dan peti

Petak, dan peti. U dva kuta sobe, ona gornja, paučina. Napuštena. Nema hrane za pauke, napisali bi Coheni. Kroz otvoren prozor ulaze cvrkuti ptica i zvuci udaljenih automobila. Čuje se i pokoji tramvajski tu-dum-tu-dum. Hitna prošla četiri puta. Gomila ljudi šeće pse. Čini se da neke ​iste ​pse svako malo šeće netko drugi. Da nije tkogod otvorio rent-a-dog? Samo da je vani bit. A do prije deset dana skoro nikog nisi mogao odvojit od mobitela, tableta, laptopa, psi trpjeli i potajno pišali po balkonima, ko ima, il u sebe.

Podlegao iskušenju samoizolacije. Oprao prozore. Lagani upgrade s prastare Viste na pristojni XP.

Predratni mi drug i prijatelj nudi svježu sarmu od jučer, najbolju, znam. Šalje link. http://radio.garden/ Možeš, piše mi, slušat sve osim Brexitaša, Boris ne da. Lijepo, ali meni tišina tako paše da i kompjutor povremeno gasim zbog šuma ventilatora. Frižider ipak ne gasim.

Roditelji, ovi naši stariji, postaju sve veći problem. Kao da nam vraćaju za naše tinejđerske mušice. Onaj moj nije normalan, govori mi prijateljica. Zamisli ti, on onakav, plućni bolesnik, smislio u srijedu ić kupit srdele, i nema, ma nemoj mi reć da nema sredela, i onda mi kaže da kad je vani onda je kupio bocu mineralne! Pa jebem ti mineralnu da ti jebem! Nisi je pio godinama, sad si je kupio! A mama? Mama mora kuvat. Šta mora? Tetiva desne ruke joj, zamisli, govori mi, na koncu, a ona mijesi tijesto. Po piz dit. Jučer je išao po mortadelu i grincajg. Nastavlja glasom oponašat oca. Ne uzima košaru, on to sve u rukama, teta na odjelu mu nareže dvajs deka i da mu u ruke. A jel imaš masku i rukavice? Masku imam. A rukavice? Nikad! Bit će da je samo važno izać van i prkosit. Kome? Virusu? Ne, nama.

Neki se inate, neki slušaju smiješno odjevene cirkusante, neki slušaju kretena koji poziva na šetnju i ljubljenje, neki misle da su jači od tih sitnih beštija jer su se tukli i sa većima i, znaju oni, opasnijima. A virusu mnoge stvari uopće nisu bitne, nije mu važno gdje ste bili devedesprve, ne jebe ga ni to što ste uzoran član partije i dogurali ste do tajnika županijskog ogranka, baš ga briga na kojoj marki automobila otvorate prozor, nije mu bitno imate li milijune na računu ili kredite za vratom, bavite li se bitcoinom, muljate li s poljoprivrednim poticajima, sjeckate li luk ili vozite tramvaj, boli virusa, daprostite, kurac kojeg nema navijate li za Hajduk ili Dinamo, kao i za to tko su vam tata i mama, apsolutno ga ne zanima jeste li ateist ili idete u crkvu. Doduše, ako i dalje idete, pozdravit će vašu odluku, pogotovo ako vas se skupi malo više.

Zove prijatelj iz starog Tokija. Vozi se kući pa jel šta treba. On išao od kuće radit na posao. Došli oni dani u mjesecu kad nije lako bit muškarac. To su oni isti dani kad je i ženi teško biti žena. Pričamo o znanstvenopopularnim kanalima na Youtubeu. Ima ih više nego bi mi samoizolacija i s produžecima mogla trajati. Kolko ti je još ostalo, pita. Ko da sam u vojsci ili zatvoru pa brojim sitno. Četri dana, odgovaram. Ajde, veli, proće to brzo pa ćemo se onda vid... pa ćemo se onda opet čut. Smijeh. Obostrani. Možda. Ako nam peta kolona u našim vlastitim redovima ne navuče totalni belaj na glavu.

Betelguez se u ovom našem vremenskom vidokrugu već mjesecima napuhava. Delfini se okupljaju sad već i u Veneciji. Treba lagano pripremit ručnik.

samoizolacija, dan četvrti

Četvrtak, dan četvrti. Temperatura porasla. Cijeli dan preko 37. Malo 37 sa 0, malo 37 sa 1. Krenem ga oprat pod mlazom vode, toplomjer, a iz pipe - vruća voda. Stup žive iskočio do vrha i ne da se spustit ni u zamrzivaču. Kako sad mjerit temperaturu? Ponovo krenuo tražit stari toplomjer. Našao svjetlomjer. Neće pomoći.

Zove prijateljica. Nismo se vidjeli od pretposljednjih Dana Zapruđa. Pita za zdravlje. Pričamo o karantenama, o zajedničkim prijateljicama i prijateljima. Kaže mi da nisam jedini izolirani kojeg zna i da iz prve ruke zna da skoknuti do dućana dans jako košta. Veli mi i da joj se brat javlja, raspitivao se za majku koja je u staračkom domu. Kao, pitao njegovateljicu jel pita mama za njega, a ova odgovorila da pita jedino kad ce ručak. Prijateljica zaključila da je mama skroz dobro. Ne ulazim u detalje, ipak su to obiteljske stvari.

Smeće se gomila ko poruke u WhatsAppu, ali nije problem: biootpada nema jer sve jedem bez ostatka, očišćene limenke, plastiku i papir razvrstavam i slažem u hodniku, a pepeo cigareta po neizravnom naputku gradonačelnika, specijalista za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, čuvam za pranje ruku ako mi nestane sapuna. Njegov pak osobni Alberto Bertorelli apelira na svekoliki puk, skupa sa svim državnim institucijama, da izvjese hrvatske zastave po prozorima. Ima virus da se usere kad vidi zastavu, tražiće prvog šišmiša da se kući vrati.

Nakon pola dana sjetio se da toplomjer poslije mjerenja treba otresti. Evo ga radi normalno. Vrijeme mjestimično, temperatura ugodnih 36 sa 5, mora nema, nema ni bofora.

Između slika i slova, danas je to između Frosta i Džamonje, pratim događanja po svijetu i okolici. Mexico razmatra mogućnost zatvaranja granice sa SAD-om. Gospa najavila obustavu ukazanja i javljanja. Ravnatelj mostarskog KBC-a nije.