femme fatale

Je li vas ikad itko gađao pikado strelicom uvijenom u cvijet ruže? Nije? Naravno. To se ne može doživjeti, to se samo može sanjati.

Mene je upravo pred zoru femme fatale srednjoškolske obrazovne ustanove CUO Braća Ribar iz doba kraja prve polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća gađala jednom takvom strelicom. Strelicu ružu nije uspjela dobaciti do mene. Uspjela ju je porinuti u zrak i omogućiti joj slobodno ateriranje na gustu vlažno živicu koja je dijelila šetnicu od travnjaka. Dohvatio sam je i podjednakom snagom vratio bacačici ruža strelica. Živica umjesto metalne ograde? Hm... Ruža strelica ili strelica ruža? Ruža strelice? Strelica ruže? Dok sam ja razmišljao o tim dvojbama, femme fatale je odletjela dalje.

Najpoznatija osječka avenija, nekadašnji bulevar i još nekadašnjija Chavrakova ulica pred smiraj dana. Malo je vlažno od nedavnog ljetnog pljuska koji je poskidao dosta lišća sa stabala pa šetnja nogostupom izgledao više kao probijanje kroz nanose tog lišća. Kako li je tek dvojici malih pasa koji mi se motaju oko nogu pokušavajući me zaustaviti. Kad u tome uspiju, krenu prema natrag. Nastavim li ja svojim putem, oni ponove radnju. Izgleda da me žele negdje usmjeriti. Krenem za njima. Ulazim u dvorište ograđeno živicom visokom malo preko metra. Guravi dugobradi starac s vilama u žuljevitim rukama me gleda i glavom pokazuje prema vratima, ulazu u višekatnu secesijsku kuću.

Uđem. Pod aule prekriven je sitnim pločicama složenim u ornamente: u nekom ritmu se izmjenjuju oker i one ciglaste boje. Široke stube koje vode prema gore kao da se razlijevaju po podu mameći me k sebi. S gornjeg kata dopire prodoran sopran u punoj snazi. Melodiju ne prepoznajem. Glas također. Uhvatim gelender ne bih li krenuo s penjanjem kadli se začuje škripanje ulaznih vrata. Onaj starac s vilama mi maše. Zakasnio si, veli mi. Ostao je samo glas.

Događa se to. Ne da ostane samo glas, nekad ti ostane samo slika, na papiru ili tek samo u glavu, nego se događa i to da san ostane nedovršen. I ti probuđen ne znaš bi li ti bilo bolje da si snio još minutu-dvije više ili da nisi.

sanjaju li androidi električne ovce

Sanjao sam tko zna čime izazvan da se pored živih, oćureć potpuno ispravnih dobro armiranih i izbetoniranih stepenica do desetog kata pentram hvatajući se za gelender s vanjske strane koja je zbog same konstrukcije u egzaktnom slučaju bila unutarnja. 

 

Sva sreća pa je lift u toj zgradi pozicioniran između stanova, a ne kao os oko koje se vrti stubište pa ta moja vratolomija nije bila baš toliko opasna. Više je bila nepotrebna. Pogotovo jer sam u jednoj ruci nosio prozirni fascikl s buntom papira. Prije toga sam sjedio pred porotom, onako kao u američkim filmovima. Šta sam tamo radio, jesam li išta skrivio - nemam pojma. Uglavnom to s porotom je bilo kao neki bljesak koji mi se pojjavljivao pred očima dok sam se pentrao po stubištu deseterokatnice. Zanimljiv je detalj sa zadnjeg kata. Na poziciji gdje je trebao pristati lift nema ozidanog dijela nego samo zarđala pletena ograda kakvu se dalo vidjeti sedamdesetih godina oko sportskih igrališta. Nikad nisam živio na desetom katu niti sam poznavao ikoga tko jest. Bilo je tih katova, drugi, četvrti, peti, jedanaesti, dvanaesti, šesnaesti, dvadeset drugi. Ali nikad deseti. Nikad. A kamoli da je još i posljednji. 

 

Jedna od zanimljivih stvari koja mi se dogodila pri tom penjanju jest muzika. Sanjaš i slušaš muziku, sjajno. U glavi ostala od večeri prije sigurno jer tu stvar nisam slušao barem nekoliko godina. The End Of The World. Sharon Van Etten na albumu Resistance Radio. Album s pjesmama iz serijeThe Man In The High Castle rađenoj po romanu Philipea K. Dicka. Onog što se pitao sanjaju li androidi električne ovce. Znate ga.

 

U tom romanu Philippe K Dick se uhvatio paralelne povijesti i sadašnjosti. Naravno, sve to, a to ćemo saznati tek na kraju, kao snatrenje postarijeg muškarca koji je na klupici u parku cijeli svoj život proživljavao samo s jednim malo drugačijim predznakom. U toj su paralelnoj stvarnosti njemački nacisti i imperijalistički Japanci pobijedili u Drugom svjetskom ratu i podijelili sjevernoamerički kontinent među sobom. Postojao je i pokret otpora smješten negdje između tih dvaju područja pod vlasti i nadzorom velikih sila osovine. To su bile one zdrave snage koje bi u stvarnom svijetu bile pobjednice i glasnice slobode i mira... Jel se ovo što sam sad tu napisao zove spojlanje? Baš me briga.

 

Naravno, ni u primlisli mi nije niti na pameti bilo da bi bilo bolje da je ki bi da bi i šta bi bilo da je bilo nego samo razmišljam o kvarljivosti (ovdje mi, a to ovdje je Gmail draft špranca, Google autokorektor nudi riječ povjerljivost) i roku trajanja. Neki se pokvare prije isteka roka trajanja, počnu truliti, smrdjeti i širiti bolest i smrt oko sebe, a neki ne. Neki misle da su ovi drugi samo prerano otišli pa se nisu stigli pokvariti. Neki to ipak ne misle. A budućnost je, vele optimisti, u tom NE.

 

 

 

anfield

 Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi, a ne hoće li.

Večernji je termin utakmice, Anfield dupkom pun. Pjesma i zastave, zagrijavanje tribina za početak utakmice. Prilično neobično je da su obje ekipe u pretežno crvenim dresovima: Liverpool u standardno domaćoj crvenoj garnituri, a Milan u svojoj crveno crnoj s bijelim gaćicama.

Dvadeset i neka je minuta, lijepo to piše na semaforu, i Milan je opet u napadu. Svi igrači su na nama gledateljima lijevoj, Liverpoolovoj polovici terena. Milanovi igrači stežu obruč oko Liverpoolova gola, lopta je na Milanovom desnom krilu. Na tom komadu terena se u obrambenoj ulozi pojavio i Mo Salah, desnokrilni napadač na lijevo strani. U jednom trenu Salah presijeca jedno milansko dodavanje i dugom dijagonalom ispucava loptu prema desnoj strani u Milanovu polovicu. S centra se put lopte u ne baš brzom trku vraća jedan Milanov igrač, a Mo Salah poput vjetra nestvarno protrčava skoro cijelu dijagonalu igrališta, obilazi ga i prvi dolazi do lopte koju je ispucao iz svoje polovice terena i iz drugog dodira centaršutom je ubacuje u protivnički šesnaesterac. U grozdu igrača koji su u međuvremenu dotrčali do Milanovog šesnaesterca na loptu nalijeće Ekitike i glavom zabija gol! Erupcija veselja na stadionu! Anfield se od decibela trese poput La Bombonere!

U centru pažnje je egipatski nogometaš, čovjek koji si je dao for od sedamdeset metara, sve to pretrčao kao Usain Bolt, asistirao si za asistenciju kao iz snova i slavio strijelca gola kao kralja. Nepriznati faraon nogometa.

Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi, a ne hoće li. Ne to da Salah sam sebi dodaje loptu nego da ja sanjam Anfield.

brzo spavanje

 Ovo s brzinom spavanja me malo muči. Ne baš da me muči, ali baš sad nešto razmišljam o tome. Iz iskustva svojeg i drugih, nemali je uzorak, ali nije dovoljan za ozbiljne znanstvene metode, dade se zaključiti da što biva stariji to čovjek brže spava. Sjećam se sebe kad sam imao dvadesetak godina godina. Tad sam spavao oko šezdeset minuta na sat pa mi je za dobar odmor trebalo oko osam sati. Znam neke koji imaju neku anomaliju sporog spavanja i kod njih se događa da spavaju tek oko četrdeset minuta na sat pa im treba i po dvanaest sati da bi se naspavali. S vremenom, što sam postajao stariji, ta se moja brzina spavanja povećavala da bi danas dosegla skoro sto minuta na sat pa mi je umjesto nekadašnjih osam sati danas dovoljno malo više od pet. Ne treba miješati kruške i jabuke, kilometre i minute pa da ispadne da je sto minuta na sat malo. Malo je u poređenju s kilometrima jer kad kažeš sto na sat misleći na kilometre, to je nešto kao pomalo brzo, a prava jurnjava nastaje tek kad kažeš dvjesta na sat. Malo tih sto izgleda kad se kaže, ali ne treba smetnuti s uma da se u jednoj minuti može prijeći preko nekoliko puta više kilometara nego u jednom kilometru.

planir... plandovanje

Ujutro se probudiš poletan, pun elana, prštiš od energije i samopouzdanja. 

 

Nema ni šest, dan je vidno sve duži i duži, svašta ćeš danas. Treba ovo, treba ono, planovi se dnevni kuju. Bit će udarnički. Realizacija samo što nije. Tek zastaneš na tren, promisliš malo o doručku, kavi, jutarnjoj gimnastici. Dio realiziraš, dio ne. Ako znamo da je doručak najvažniji obrok u životu, jasno je što otpada. Opet malo promisliš pa primijetiš da ti to promišljanje puno bolje leži u ležećem položaju. Malo se ispružiš, kreneš s vizualizacijom planiranih radnji i shvatiš da ti sve ide od ruke, klizi ko sanjke. Odeš tamo, napraviš to i to, Usput si i ono riješio, kreneš s ovim, usput još i... evo te, već si u pet minuta i podne dohvatio, planiranu normu prebacio. Trebalo bi sad neki ručak pa malo oko ubit... 

 

Otvoriš oči. Već je devet, a ti se s kauča maknuo nisi.

 

malo noćno usisavanje

Malo gledaš nogomet, popiješ malo vina, razmjerno malo, malo meziš, sve to u prijateljskom okruženju i onda nakon razlaza gostiju odeš spavati. A san i noć se vole. Je li to zbog diuretičkih karakteristika vina, zamantane hipofize ili dobrog sluha, ne znam, ali u jednom trenu čujem kako susjed usisava stan. Istina, ima on izgleda neki usisavač sa tihim motorom, smanjena proizvodnja buke bila je i meni misao vodilja pri kupnji i hladnjaka i usisavača, ali to što motor usisavača ne buči, ne znači da će stišati i struganje usisne stope po parketu, usputno micanje stolaca i tko zna čega još sve ne. Otvorim oči, buljim u crni glasni strop i razmišljam o tome kako se još nije dogodilo da potreba za uriniranjem bude odagnana čekanjem. A oči se sklapaju. I žeđ se javlja. Strop se i dalje javlja, susjed s kata iznad je pedantan kad je usisavanje u pitanju. Da bar sanjam. 

Nije ovo izolirani slučaj. Svake noći, a i po danu, taj premješta namještaj, radi novi raspored, šta li. A možda u malenom stanu ima samo kauč na razvlačenje pa je primoran to tako. Tko će znati. Moji prvi susjedi misle da ti cjelodnevni šumovi dolaze iz stana iznad njih. Pristojni su, pišu poruke na ceduljicama koje ostavljaju u kaslić ili ih zataknu za vrata. Imaju malu bebu lakog sna. Ispostavlja se da je buka ipak iznad mene, a ono što oni čuju je tek refleksna bol. Ići do toaleta, a ne provjeriti svjetlo u hladnjaku je skoro kao odlazak u Rim bez posjeta papi. A hladnjak ima tu neku moć i čaroliju: otvoriš vrata na njemu i odjednom te obasja neka svjetlost. Živa epifanija u dva i petnaest. Strop je utihnuo. Na sreću. Moju, njegovu, ne znam. 

Opet, možda je i dobro da ne znam baš sve. Jer sigurno ne bih išao noćnom bukaču zvoniti na vrata s bejzbolskom palicom u ruci. Jer nisam agresivac. A i nemam palicu. Ponekad poželiš da ti se umjesto ostvarenja snova dogodi osanjenje stvarnosti pa kad se probudiš, ono noćno usisavanje nestane ko vodom odnešeno.

formula 1

Užasno je nejasan poriv spuštanja skejtom niz Radićevu, pogotovo ako, kao prvo, znamo da je tlo​ ulice granitna kocka, a ne asfalt, kao drugo jer sam na Gornji grad došao biciklom, i kao treće, jer se trebam pripremiti za utrku F1.

Samo se spuštanje skejtom na kraju nije dogodilo, ali ideja mi je bila, birajmo riječi, apsolutno glupa. Bez usporedbe. Zato se dogodilo vozikanje bicikla po Zrinjevcu. S vozikanjem ruku pod ruku ide i izbjegavanje nekih znatiželjnih pogleda.​ Sakriti bicikl ​malo kasnije od onih istih znatiželjnika nije problem kad imaš prijatelje koji imaju stan u prizemlju hangara na rubu grada. Problem je is​krast​i se​ kroz ​stražnji izlaz​ jer je preuzak i predugačak za bilo kakav brzinski manevar koji ne uključuje skidanje kotača ili upravljača. Jer bicikl nije Formula 1. 

K​ad smo kod Formule 1, u garaži sam obukao srebrno odijelo dok me sa zida obasjavao zeleni neonski krug s trokrakom zvijezdom. To mi je malo probudilo sumnju: zar stvarno nisam imao izbora nego vozit za Mercedes?

A kako je vozit Formulu 1? E to, ne znam. Osim što mi logo probudio sumnju, večernje pijenje piva probudilo je cijelog mene jer večernje pijenje piva meni garantira dva do tri noćna buđenja s uključenim odlaskom na pišanje.

maserati

Zanimljiv ovaj Gugletov autokorektor. Napišeš masti s tipfelerom pa ispadne masrti, a on ti umjesto masti nudi maserati. Možda taj zna nešto što bi i ti trebao znati? Uglavnom, osim pisanja ima i konzumacije. Ne Maseratija.

Zuji ti u ušima. Popiješ lijek za tlak, terapija. Zuji ti u ušima. Možda je terapija postala neadekvatna? Možda pretjeruješ sa stvarima koje bi trebao izbjegavati? Šećer? Sol? Alkohol? Crveno meso? Prerađevine? Brašno? Aditivi? Masti? Ugljikohidrati? Pod dojmom preispitivanja odeš do kuhinje ugasiti neonku nad radnom plohom na kojoj si upravo malo "pod četerespet" (nisu godine, stupnjevi su) pripremao doručak. Klikneš na sklopku, ugasi se svjetlo. Ono zujanje u ušima prestane ko vodom odnešeno. Maserati.

širenje područja interesa

Vožnja biciklom ima svojih prednosti, ali je vožnja javnim prijevozom definitivno inspirativnija. Od javnog prijevoza inspirativnije mogu biti samo čekaonice i stajališta. Ne kao mišljenja i stavovi nego kao stanice i postaje.

Na samom rubu trotoara dva su muškarca nagažena krizom srednjih godina. Ta kriza kod nekih dovodi čak i do određene vidljive fizičke deformacije. Trokuti i obrnute piramide pretvaraju se lagano u elipsoide i geoide, svicepsi polako bivaju obloženi slobodnim vezivnim tkivom.

Češljem i vjetrom dotjerana frizura tipa Kurt Russel, otmjeni sivi kaput, crna aktntašna, cipele sa zimskom platformom. Plavi šal. Pored njega do pola raskopčana pernata jakna, pulover boje senfa iz čijeg V izreza proviruje crvena kravata. Lokani George Costanza u cipelama s bijelim đonom.

Dok govore o predavanjima, seminarima i ispitima, o odborima, poglavarstvima i nedočekanim majstorskim zvijezdama, keramičarima i vodoinstalaterima, oči diskretno skeniraju putnice koje izlaze iz tramvaja, mjerkaju ih, virtualno odbacuju naslage zimske odjeće, procjenjuju, klasificiraju.
- Šta je? I tebi padaju kriteriji? - nestrpljivo će i cinično George.
- Ma kakvi. To ti je klasično širenje područja interesa. - snalažljivo će i nonšalantno Kurt.

poslije dnevnika

Provalilo mi u stan. Nije to stan u zgradi, više je prizemlje kuće u kojoj živim, kuće na kosini tako da jedan dio stana nema regularne prozore nego one suterenske. Vrata od masivnog drveta široka sto i deset centimetara i obojena u odvratno smeđu boju bez ikakve erotične teksture ili ferlaufa stoje otvorena kao kad treba malo proluftat prostor. Hodnik je pravokutan s dovoljno mjesta za komodu, vješalicu i troja vrata koja vode u kupaonicu, sobu i dnevni boravak. U dnevnom boravku je radni kutić. Na radnom stolu spaljen laptop, ladice izvučene, sadržaj rasut po podu. S polica izbačene knjige. Hladnjak u kuhinji otvoren i raščerupan. Po podu hrana. Sve govori da cilj provale nije koristoljublje jer koristi u stanu za one koji ne čitaju i ne slušaju muziku baš i nema. Zlatne poluge, da ih ima, n bi bile na izvolte nego bi bile na nekom drugom mjestu. Satovi također. Gotovina? Samo dvije tegle s kovanicama podijeljenima po vrijednosti. Umjetnine? Eno ih vise po zidovima. Bezvrijedne sitnice koje samo nekom život znače? Netaknute. Kad sve zbrojim, ne znam fali li išta. Osim što izgleda da provala nije radi sticanja materijalne štete, nije očito ni iz neke naglašene obijesti jer bi krš i lom bio i veći. A nije ni znatiželja. Jer da jest, vrlo je moguć scenario u kojem bi na stolu bila otvorena neka knjiga, a na gramofonu bi se još uvijek tiho vrtila ploča s iglom koja je dogurala do posljednjeg kruga. Poruka? Moguće. Kakva? Od koga? Nemam pojma.

 

Najgore je zaspati odmah nakon emitiranja večernjeg dnevnika, u vrijeme točno prije preglasnog kviza, u periodu iščekivanja posljednjih ligaških utakmica ozbiljnijih europskih nacionalnih liga i u terminu repriziranja domaćih i stranih filmskih klasika. Tad moš svašta sanjat.

mesnica

Poznata i priznata mesnica na tržnici na Kvatriću.

 

Mesar Dragec, sused sa svima. Brižna gospođa majka.

- Dajte mi lepo prosim deset telećih šnicli, al da budu tanke i bez žlundri. Kaj je teletina najmekša? Je. Znate, ovi moji tinejđeri su vam kak kirurzi.

Mesar Dragec stišće usne da ne progovore i nožem ispod dlana reže najtanje šnicle na svijetu. Kroz njih se s Kvatrića skoro Sljeme vidi.

- Suseda, evo. Tanje ne može.

- Oh, fala lepa. Dajte mi i kilu od buta za gulaš, ali mi skinite one žilice i opnu. Znate, ti moji tinejđeri su baš grozni.

- To vam suseda dinstanju nestane.

- Znam ja kaj vi meni govorite, ali dajte vi to svojim nožem, prosim lepo. Ja doma nemam takvog kakvog vi imate.

- Želite od ruže.

- Jao, baš ste dragi, može od ruže.

Mesar Dragec u nekoliko dirigentskih poteza uklanja neželjeno tkivo.

- Još mi dajte za juhu flam. Ne. Ramstek. Možda bolje flam. Ili ramstek.

- Ramsteci su veliki, vite koliki su.

Vadi i diže primjerak ramsteka susjedi pred oči.

- Flam je pak manji.

- Ne bum ramsteka.

- Ili oćete od mišića?

- Sjajno. Vi tak znate kaj meni treba. Samo mi skinite ono belo. Znate, ovi moji tinejđeri...

- Znam, znam, kirurzi.

Mota Dragec meso, stvalja ga u vrećicu, naplaćuje.

- Izvolte suseda, fala vam lepa.

- Ne, ne, fala vama. Doviđenjaaa.

Brižna gospođa majka odlazi. Mesar Dragec nadlanicom briše znoj sa čela. Obraća se sljedećem kupcu.

- Bok sused. Kaj bute?

- Bok. Ja bih tuce sarmica.

Dragec lagano lice  razvlači u osmijeh.

- Bute one motane u smjeru kazaljke na satu ili obrnuto? Pitam zbog tinejđera fizičara. Bokmater i kirurzi.

Imati svog mesara, neprocjenjivo.

plave ZG vrećice

Treba samo skoknuti preko ulice u dućan po vrećice za smeće, one ZG plave  za otpad, jer sam ih malo prije otišavši u dućan po njih, zaboravio kupiti i umjesto njih kući donio neke šugafri kekse, mineralnu, smrznute žute mahune i bademe.

Uđem u dućan. Pogled leti po policama hladnjaka. Gle, jabuka i višnja. Hladno prešani sok. Odlično. Odlazim u prolaz sa sredstvima za čišćenje i sličnim potrepštinama. Vrećice su tu. Sve. Skoro sve. I crne, i ljubičaste i zelene. Samo nema onih ZG plavih. Onih kojima Čistoći plaćaš odvoz smeća prema količini, a ne uravnilovkom svima isto. Zg vrećice drže na blagajni. Kao da su posebno vrijedne. Ah, gle cherry rajčice, one s okusom. Na akciji. Odlično. Mlijeko, malomasno. Dobro. Kefir. Sjajno. Dolazim na blagajnu, iz košare vadim stvari, blagajnica ih skenira, plaćam i odlazim. 

Otključavam vrata stana, ulazim, izuvam cipele. Iz cekera vadim kupljene stvari: mlijeko, sok, rajčice, kefir. A vrećice?

Dam se kladit da trgovci te plave ZG vrećice namjerno drže na nevidljivom mjestu u blagajničkom pultu samo da se kupci vidjevši ih ne sjete po što su došli i da se moraju ponovo vratiti u dućan po njih i onda možda opet tko zna šta sve ne kući donijeti. 

racionalna potrošnja

Tržnica Kvatrić. Terasa kafića. Rano je. Treća dob ispija kavu i kratko.

- Si videl? U Žapcu kondomi na akciji. Durex, molim lepo!

- A do kad im je vek trajanja?

- Do dvajzdevete.

- Još cela olimpijada? Buš si kupil?

- Ne bum! Već jesam. Enu škatulu. Više nis da mi ne propadnu. 

​Važne su i zaštita i higijena. I primjerena racionalna potrošnja.

susjeda

Frizura postojana, kosu pridržava pleteni teniski šilt bez kape. Naočale Jackie Onassis. Bijela vesta preko svijetloplave bluze, široke lanene hlače, bijele New Balance tenisice.

- Sused! Dobar dan! Kak ste!? - razveselila mi se susjeda kao da vidi svoj rod rođeni i voljeni.

- Dobar dan. Dobro. Poslije godišnjeg ne možete ne bit dobro. - malo zaobilazim istinu, ali dobronamjerno. - Kako ste Vi?

- Ma ja sam Vam uvijek dobro. Malo starački, ali dobro. Vidla sam celi mesec vaš bicikl kak ga niste ni pomakli pa sam si pomislila da ste bolesni.

- Nisam, nisam bio bolestan. Samo nisam bio kod kuće. Godišnji, skitnje.

- Je, da. Sećam se kak smo mi mladi isto skitali. Samo da znate, malo sam se uplašila za Vas. Neki dan sam štela juhu skuhat i donesti, al sam si pomislila da možda ne bi bilo dobro da Vas zbudim ak bolesni spavate.

Susjeda s trećeg. Wiener Schule. Ima devedeset, neki sporovozni rak i silnu volju za životom.

zaštita

Miš. Jebemumiša. Kad rikne, nema reanimacije. Kad rikne, gotovo je. Šlus! Jedino što možeš napravit, a da izbjegneš trljanje prstom po plohi uz tipkovnicu jest da kupiš drugog miša. 

 

Što na umu, to na drumu. Odeš do dućana s informatičkom i sličnom opremom, staneš pred policu s miševima, a tamo ih je barem pedesetak modela, pa gledaš. I imaš šta vidit. Za igrače, za projektante, za pisce, za kalkulante, penzionere, sabotere, psihopate, konduktere...  za ovo, za ono. Oš sa žicom, oš obežičeni. A meni treba neki jeftin i da radi. Gledam cijene, sve ispod deset eura ima rep, a ja bih neki bez repa. Pun mi je kufer žica. Da me čuje sad bi me Kamala Harris opomenula jer ako ti oni neki mogu pratiti bežične slušalice, sigurno mogu i miša. Bojim se da bi ti koji prate rad mojeg miša brzo dali otkaz jer bi im to praćenje od cijelog života napravilo totalni kaos. Vratimo se mišu. Miševima. Nađem u dnu police, pomalo kao zanemaren, jedan bežični koji košta manje od deset eura. Devet devedeset. Kupim. 

 

Dođem kući, otvorim plastificiranu kartonsku kutiju, u kutiji miš u vrećici od biorazgradive plastike. Bravo. Zanima me je li i plastifikacija kartonske kutije isto biorazgradiva. Izvadim miša. Iz proreza koji tvore tijelo i poklopac miševa dupeta viri komad plastične trake. Aha, sprječava trošenje baterije. Otvorim vratanca i iz utrobe miša izvadim onaj bežični USB primopredajnik koji se ugura u USB utor na kompjuteru. Usput izvučem i tu izolacijsku plastičnu traku. Zatvorim mišu utrobu, prebacim sklopku na zeleno, a ono USB nešto gurnem u USB utor na kompjuteru. Uključim kompjuter, počekam neko vrijeme, maknem miša, a kursor ni da bi: stoji ukopan. Ne miče se strelica ko da je netko stvarnu zabio u monitor. Probam kliknuti tipkama na mišu - ništa. Probam ga ugasiti pa upaliti - ništa. Stisnem neki gumbić, u uputama piše da je to USB receiver gumb - i dalje ništa. Ugasim kompjuter, upalim ga - opet ništa. Tri su USB utora na laptopu, probam sva tri i rezultat isti, nula nula, neriješeno. 

 

Već vrtim film odlaska do dućana s mišem i ambalažom koju nisam bacio, laptopom pod rukom pa da mi ovi probaju objasnit o čemu je riječ, jel miš možda neispravan ili što. Izvadim onaj USB čvarak da ga vratim u miša kojeg ću spakirati natrag u biorazgradivu plastičnu vrećicu pa u plastificiranu kartonsku kutiju. Sve ću to skupa s računom i laptopom pod rukom prošetat do dućana pa da vidimo.

 

Otvorim mišu da prostite guzicu da vratim onaj čvarak na za to predviđeno mjesto negdje u području jetre pa gledam u tu bateriju kako se sjaji ko lakirane cipelice male Dorothy iz Kanzasa. Malo mi to sumnjivo. Izvadim bateriju, a ona i pored one zaštitne trake što je onemogućavala kontakt bilo koje vrste - umotana u celofan. Zaštita je važna. A i dvaput je dvaput.

nebeska arhitektura

Kiša se noćas baš ispadala pa je pred zoru napravila pauzu i ujutro nastavila s padanjem. Sva akumulirana toplina u zidovima zgrada dodatno je dobila na težini. Vrućini, jel. Otvaranje prozora nije najpametnija ideja jer usljed vjetra pravocrtni pad kapljice izvode pod oštrim kutem i parket bi ovisno o smjeru vjetra vjerojatno bio u opasnosti. Jedino rješenje je uključiti klima uređaj da rashladi prostor prije spavanja.

Vožnja prigradskim vlakom uzbudljivija je nego li čovjek može zamisliti. Sigurno se netko sjeća one igre kad djeca u krug uz pjevanje jednog od njih plešu oko stolaca kojih je jedan manje nego djece. U jednom trenu ono jedno dijete prestane pjevati, a sva djeca krenu sjesti. Iz igre ispada dijete koje je ostalo bez stolice, a za sljedeći krug iz igre se izbacuje i jedan stolac. Igra se ponavlja dok ne ostane samo jedno dijete. Slične je i u prigradskoj željeznici: stolaca tapaciranih prošaranom plavom tkaninom uvijek je manje od putnika, a uhvatit mjesto za sjedenje zahtijeva okretnost i brzinu. U vlaku srećem susjedu koja u Graz ide po neke sitnice. Znate, govori mi, Graz je poseban po svojoj nebeskoj arhitekturi. Ne znam, odgovaram, radio sam tu skoro godinu dana u jednoj ozbiljnoj elektro firmi, i u slobodno vrijeme obilazio grad, posjećivao gradske znamenitosti, ali nisam vidio nikakvu nebesku arhitekturu. To ste vi prije rata, zaključuje lakonski.

Siđemo iz vlaka na glavnom željezničkom kolodvoru. Iz vlaka možeš i izaći i sići jer je vlak još uvijek iznad tla. Iz vlaka izlazi i dosta invalida, ljudi bez noge ili ruke. Skupa s većinom putnika krenemo prema centru. Na ulici je dosta prosjaka u nekim ispranim vojnim uniformama. U jednoj ulici parkiran kombi bež boje s dvjema crveim trakama po bokovima. Okruglasta karoserija s avionskim nosom. Prikolica je dizajnirana kao nastavak te limene olovke. Znam ovaj kombi, govorim susjedi Branki. "Sigurno da znate, viđali ste ga i u Zagrebu, to su jedni od onih nomada na kotačima. Od rata na ovamo ih je dosta, skoro kao i prosjaka." Ne znam o kojem ratu ona priča, ali je po njenom ponavljanom deklarativnom spominjanju, to izgleda kao neki moj propust jer je očito taj rat ili opće poznata stvar ili njena fikcija.

Dolazimo na čistinu ovećeg trga i teta Branka mi upirući rukom i prstom u nebo govori: "Evo! Nebeska ahitektura." I stvarno, od na svim stranama svijeta kao da je netko grafitnom olovkom na svilenoj tkanini iscrtao i osjenčio neke građevine: goleme zgrade iz doba neoklasicizma od kišnih oblaka. Impozantno je, zar ne!? Samo kad već spominjem, dodaje mi, nekad su građevine nebeske arhitekture bile starije, od Sumera preko faraonskog Egipta i antičke Grčke do starog Rima. Ovo danas su replike minhenskih fasada. I to nešto govori o našem svijetu, ako me razumijete. Nije da razumijem, ali naslućujem. Naš svijet ili njen? Ispast će da ja nešto dijelim. Počnem se lagano tresti. 

Počnem se tresti i to me i probudi. Otvorim oči, jutro je. Oslušnem i shvatim da klima uređaj i dalje radi. Nije ni čudo da mi je pod plahtom bilo hladno do drhtanja. Pogledam kroz prozor. Kiša pada, a potočići vode se slijevaju niz masni novopostavljeni asfalt i skupljaju se u lokve uz rub kolnika ne otičući u slivnike.

dora i fred

​ Idemo kombijem do Freda i Dore. Kombi je narančasti VW Palestinac. Zvali njih dvoje ekipu na roštilj, kotlovinu, kazanče, šta li već. Pristao sam nevoljko jer znam koga su sve mogli pozvati, a meni se te ljude ne sluša. Ni ne gleda mi ih se, ako ćemo iskreno, ali ajd, pristao si pa sad kusaj. Penzionerska vožnja uz brdo je čak i prikladna, ali teme razgovora su nekako izgubile erotiku. Nije da se ne spomenu ljetovanja i zimovanja, ali nabrajanje medicinskih termina, lokacija, zvijezdi u bijelom, a da nisu tenisači, sila farmaceutskih izraza, latinskih naziva dijelova tijela, sve to malo brzo dojadi. Sreća pa je vožnja trajala relativno kratko. Iskrcavamo se, pozdravljamo i dobivamo zaduženja: vi oko vatre, vi po snijegu. Zapala me druga skupina.

Poprilično smo zaigrani čišćenjem snijega oko kuće. Napadalo ga dosta, više od po metra. Odlazim u kuću do toaleta. U prolazu čujem našeg domaćina. Glas mu odrješit i tih.
- Tukao sam te jer nisi bila dobra. Sad si dobra. Jesi li? I sad te ne tučem. Jesi dobra?
- Jesam.
Glas joj je tih i drhtav.

Ne znam je li prihvatiti ponudu i otići s ekipom do frenda koji sa suprugom živi na osami na Sljemenu, dobro ili loše. Loše što se to događa, dobro što sam to saznao. Znamo se iz srednje i nitko ne bi mogao ni pomisliti da će njih dvoje završiti zajedno. To zajedno sad ima jednu sasvim drugu konotaciju. Pišajući sam smišljao formu u kojoj ću ga odjebati, a da to njemu ne postane novi motiv za njeno podobravanje.
- Slušaj. Čuo sam te što si joj govorio. Gadno je to. Ja to ne mogu provarit. Ne mogu te više ni pogledati. Gadiš mi se. Odoh.

Fred zatečen mojom izravnošću ostaje zalijepljen za kuhinjski stolac, a Dora ustaje.
- Otpratit ću te da ne izgleda ružno.
- Nek izgleda ružno jer sve ovo i jest ružno.
Unatoč mojim riječima, Dora izlazi za mnom.

- Ne hodaj mi preblizu. Ako te taj tvoj kreten vidi, opet će naći razloga za nasilje.
- Neće, pazit ću.

Hodamo. Ja jedno par metara ispred Dore.
- Nije on takav. Dobar je dok se ne naljuti.

Jebiga, Dora, ne govorim joj: ne štiti ga, nije stvar paženja nego je to problem koji rješavaju stručne službe, i to one u plavim uniformama. Štokholmski sindrom razorniji je od kineskog. Pičko, to sad sebi govorim, kad si ih čuo, trebao si ga odvalit šakom u glavu da vidi kako je to, trebo si ga namlatit ko vola u kupusu, a ne se samo pokupit ko zadnji seronja.

Stigavši do lovačkog puta okrenem se Dori, ona zastane. Mahnem joj i kimnem glavom. Mahne i ona. Čekam da se okrene i krene prema kući. Ona čeka da ja krenem dalje. Traje to užasno dugih par sekundi. Pogledam u nebo i pođem ne osvrćući se. 

Dođem do ruba padine i imam što vidjeti. Dok se gomila medvjedića igra u snijegu, mater i ćaća im lopatama krče snijeg sa staze. Možda ovo nije najbolji put za odlazak. Krenem se vraćati nadajuć se da me nisu primijetili i zakoračim niz drugu padinu. Nakon desetak minuta brzog hoda dolazim do ceste. Prohodna je jer je tu već prošla ralica. Rezultat tog prolaska su do pola zatrpani nepropisno parkirani automobili. Iza tih auta nogostup je i to prilično prometan. Pernate jakne svih boja i dužina i graja. Graja je rezultat nailaska nekoliko zaigranih mladunaca medvjeda. Bokte, ako su malci tu, onda im je i mater tu negdje. Kako kući?! 

Odnekud dopiru zvuci pneumatskog čekića, zvuk motora kamiona i škripanje metala po asfaltu i betonu. 

Otvorim oči. Sedam je. Radnici počeli dovršavati polaganje betonskih ploča rubnih odvodnih kanala prije postavljanja posljednjeg sloja asfalta u ulici. Svejedno sam sad malo zabrinut za Doru. A i za Freda. 

billy bob thornton i lily of the valley

Vjerojatno je, ma gotovo je sigurno važno osjetiti se korisnim i sigurno dio nas, makar onaj najmanji želi na neki način biti važan. Ne baš nešto jako važan tipa kad te obuzmu bolesne ambicije, ali dovoljno važan da si potreban. Nije tipfeler, ali može i potreban i poseban. Kao da nismo svi posebni. Svatko na svoj način. E sad, tu važnost ispoljavamo na svojstven način ili po nekom obrascu. I vjerojatno to baš i ne vidimo najbolje. Naravno, sve bi to kakva stručna osoba bolje prepoznala i opisala, ali meni to ionako nije cilj. Samo kažem kako to što radimo te neke stvari uglavnom ne primjećujemo. Na javi. A kad je san u pitanju, onda je to lakše prihvatiti i na neki način priznati.

San. Da. Sanjam da sam na promociji knjige jednog prijatelja kojeg ćemo za ovu priliku nazvati Billy. Sjatilo se u taj neki pomalo i glamurozni prostor cijela svita večernje toalete i smokinga kao na zabavi poslije dodjele Oscara. Pričam tako s nekim ljudima, među njima i urednik i izdavač, i spomenem kako je prilično zanimljiv podatak da je cijeli roman Billy napisao rečenicama u negaciji što iziskuje veliku vještinu jer negacijom ne privlačiš nego odbijaš, a ovo štivo je tako pitko i prijemčivo da čitatelju koji se udubi u štivo ovako nešto može promaknuti. Gledaju me svi kao da sam rekao da sam vidio rub svemira. Pokušam primjerom pojasniti.

Neće svijet propast ako nismo navikli na nelagode i nezgode. Nikako zbog toga nismo negativci. Ne možemo ništa ni naći ako ništa niti ne tražimo. Nevjerojatno kako ranije nismo naletjeli na neukrotive nemani i nepremostive prepreke. Nije nama tako loše i ne smijemo se žaliti. Ne, ne i ne.

Odustajem od objašnjavanja, pojašnjavanja, ispričavanja. Nekad i odustajanje može bit rješenje. Pod ruku me primi jedna žena, haljina joj crvena poput ruža koji joj tako crven odlično pristaje uz crte lica, kosu. Znamo se. Zvat ćemo je u ovom snu Lily. Lily me moli da je izvedem s ovog bala jer joj je malo dosadno. Izlazimo iz dvorane u aulu, sjedamo na neki kauč i krene priča. Lily je lijepo gledati dok te sluša kad govoriš, ali je nemjerljivo ljepše gledati je kad ti priča. Čak i kad ne priča tebi. A zna pričati. Mogao bi se čovjek nasloniti, zažmiriti i slušati dok ga ta priča ne odvede u neki njezin svijet. Stvaran, a istovremeno ezoteričan.

Sad, kad to ovako pišem, sve izgleda kao aluzija na odlazak dalje, konkretno u krevet. A nije. Dobri smo prijatelji u toj nekoj muško-ženskoj relaciji. To valjda kaže svaka muška strana prijateljstva koja je nedovoljno seksualno privlačna i atraktivna ženskoj strani. Malo sam se zapetljao, otišao iz sna ne bih li opravdao nedostatak akcije u snu, ali šta da radim kad akcije u ovom snu do sad nema. Kad je ima, o njoj ne pišem jer... jer ne. Akcija dolazi malo kasnije. Akcija drugog tipa. 

Taj drugi tip se za ovu priliku zove Ollie. Zbog zaštite privatnosti. Ollieja, njegovu kći i njihovog psa vidimo u mercedesu smeđe boje, poznati model s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Na rubu smo gradilišta. Mnogokatnica, a to je više od višekatnice, u nebo gleda desetak etaža. Jednako toliko ih je i u dubinu. Kako sam od promocije knjige došao do te bauštele, ne zna nitko. U prizemlju su stupovi koji gornji dio zgrade drže iznad površine zemlje. Tako nastalo prizemlje ima strop na visini od jedno osam-devet, možda i deset metara. Oko rubova zgrade opkop je širok sigurno pet metara, a dubok koliko i sama zgrada. Prilaz prizemlju moguć je preko dva mostića: čelične ploče koje povezuju ulicu i unutrašnjost zgrade. Ollie lijevim mostom uđe autom unutra, napravi krug i počne voziti prema van, prema drugom mostiću. U jednom trenu vidimo da se predomišlja, možda želi na drugi mostić? Ili ipak prvi? Dok dvojba traje mercedes se približava onoj provaliji oko zgrade. Još trenutak-dva i auto nestaje u ponoru dubokom sigurno preko trideset metara. Zovemo policiju, hitnu, vatrogasce, jedan jedan dva, sve odreda. Spuštamo se dolje pješke jer ne rade ni teretni građevinski liftovi.

Sišli smo dolje o dna. Vidimo da su već i Ollie i njegova kćer i pas svatko u zasebnoj barokomori sa staklenom bočnom stijenkom. Kako su i kojom brzinom uspjeli doći, to valjda može biti samo u filmu. Dobro, i u snu. Na zidu iznad ležaljke na kojoj je Ollijeva kći rukom je napisano: stisni joj dlan nekoliko puta kako bi te prepoznala i probudila se. Ollijeva kći je malena djevojčica predškolskog uzrasta koja je tek naučila slova i rukopis sigurno nije njezin. Ollijev je. Pružam ruku kroz otvor hermetički pregrađen nekom debelom impregniranom tkaninom. Stisnem joj šaku nekoliko puta i dijete se probudi. Bez ogrebotine je i živa je! Odem do barokomore s psom i napravim isto iako na zidu nije pisalo ništa. Pas se probudi, zaklatara glavom, tijelom pa repom i počne mahati jezikom. Dobro je. Odem do treće barokomore. U njoj Ollie leži potrbuške, glave okrenute na stranu, naočale mu malo pomaknute s nosa i pokrivaju dio izgrebanog lica. Desna ruka mu otromboljeno visi pored kreveta i čini se kao da je miče. A i izgleda nepolomljeno čitav. Iznad njega u barokomori nema natpisa. Nema njegova barokomora ni otvor za pružiti ili gurnuti ruku. "Dobro je", govori mi Lilly, "ne moraš ni ti sve". 

jutra

Jutra su poput ljudi. Sva su slična, a opet jedinstvena, neponovljiva.

Prvo se kroz tišinu noći probije pjev ptica, a onda se savijene prolaskom kroz atmosferu pojave zrake sunca. Istovremeno se, nekad čak i prije njih, po ulicama pojave dostavni kombiji, kamioni i kamioneti, tu su i profesionalni vozači i muževi svih kumica s placa. Baš nekako u to vrijeme pojavljuju se i posljednje noćne ptice koje će neuspješno pokušati izbjeći susret bliske vrste s radničkom klasom prve smjene ono malo tvornica koje još uvijek rade i njihove mrke poglede, neki su osuđujući, a neki pomalo i zavidni. Njih će dočekati i sneni šetači pasa koji bi u tim trenucima svoje kuće ljubimce rado na par sati mijenjali za ribice u akvariju.

Potom dolaze blagajnice i blagajnici iz dućana, pekara i kioska, zdravstveni radnici, školske čistačice i podvornici. Ovi posljednji ljeti malo kasne jer danas ponavljača nema pa nema ni potrebe za ranim čišćenjem učionica i školskih dvorana i hodnika.

U međuvremenu, svoj su ojev pice zamijenile prvim jutarnjim lovom. Kosovi, vrane, golubovi i vrapci čeprkaju po travnatim površinama i po asfaltu oko kanti i kontejnera za otpad. Iz zgrada sad već izlaze i oni koji rade uredski posao, onaj od devet do pet, ali im je ured podaleko od kuće, a promet je stalno otežan pa bi ga se već moglo nazvati i uobičajenim. Pred dućanima nervozno koračaju neki kojima se žuri i neki kojima je pojam vremena potpuno stran.

Jutra su poput ljudi. Sva su slična, a opet jedinstvena, neponovljiva.

poezija

Pišem poeziju. I to nije sve! Tu poeziju netko je čak i objavio. Kvadratnog oblika zaklaman debeli papir kakav se koristi za kazališne i galerijske deplijane. Ne bih to znao da mi to nije donijela kako bi mi nešto pokazala. Da nešto!

Nakon filmske predstave u kinu Zagreb, umjesto da s ekipom odem u KSET gdje naš kontroverzni poznanik (nije lopina, nego tolerirani sitni nasilnik) pušta muziku, ja odlazim do restorana.

Uranio sam, s kutijom nalik onima za skupocjene ogrlice dolazim do šanka i čekam da mi se oslobodi rezervirani stol. Nakon nekoliko minuta dolazi uštirkani i vodi me na terasu. Diskretnu glazbu šumom ometaju tihi razgovori za stolovima. Nema zveckanja čaša i škripanja vilica i noževa po tanjurima, nema glasnog zazivanja konobara. Glazba? Šlageri sedamdesetih i osamdesetih. Sjedam za stol i pred sebe odlažem kutiju. U njoj je piljezina. Piljezina? Piljezina je bojanom niklovanom žicom pleteni siperak za odrasle. Partikla, bavarin, slinček, kako god, izgubila je vremenom svoju funkcionalnost i postala ukras. Rođendanski poklon. Valjda će joj se svidjeti.

Dolazi na terasu. Zadignute kose hoda u plavoj haljini. Iste je boje kao i moj poklon! Dolazi do stola, iz torbice vadi knjižicu kvadratnog oblika, zaklaman debeli papir kakav se koristi za kazališne i galerijske deplijane. Na prednjoj strani moje ime i naslov: Probni otisak. Otvara knjižicu na duplerici i pokazuje pjesmu koja se protegla preko cijele stranice. Bome, nije sonet. Prstom upire u posljednji stih. Iako ne moram, približavam glavu, čitam iako ne moram jer znam što sam napisao: "Ne volim te".
- Vidiš, zato nismo skupa. - tiho mi govori, presavija knjižicu tako da ova odložena na stol biva otvorena na toj stranici, i odlazi.

Sjedim za stolom, gledam u te stihove, gledam u onu kutiju i učini mi se da se glasno pitam: "Otkud mi uopće ta ideja?" Da me čuje, sigurno bi rekla: "opet razmišljaš o krivim stvarima" jer nisam uopće mislio na te svoje stihove nego na glupi poklon.

Poezija zna život okrenuti naopako. Zato poeziju pišem samo u snovima. I uglavnom ne pomaže.