klimatski poremećaji na 16. meridijanu, malo iznad 45. paralele

S gornjih stijena sada već pokojnog mi hladnjaka odlomila se santa leda veličine dva oblutka za cocktail Manhattan. NASA nema snimke jer im sateliti još uvijek nemaju pristup tom dijelu svijeta. S istog mjesta se 2011. godine odlomila santa slične veličine. Znanstenici su pomalo iznenađeni, ali tvrde kako je to prirodna pojava i da mjesta panici nema: "Ovo nije kolaps, ali je zato beznačajan događaj".

Neki drugi znanstvenici nisu tako blagi s komentarima. "Ovo je dramatično i uznemirujuće", rekao je za HINA-u neimenovani znanstvenik sa Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, inače i redovni profesor debrecinskog sveučilišta Debreceni Egyetem, "Bilježimo podatke od stoljeća sedmog i još nismo vidjeli ovakve promjene".

Odlamanje ove sante ne bi trebalo utjecati na promjenu razine mora s obzirom na to da su se sante i prije kretala, a mora ni blizu. Sante tek ponekad dođu do frontalnog ruba hladnjaka te uzrokuju probleme u otvaranju vrata istoga.

Problemi u plovidbi i pomorskoj navigaciji nisu zabilježeni.

 

kreten na tren. zapravo na malo dulje

Nedjelja jutros prijepodne. Ni psa na ulici, tek rijetki prolaznik. U vidokrug mi, dok sam gledao preda se na suprotnu stranu ulice, na tramvajskoj u Draškovićevoj kod Vlaške u smjeru juga, s desna uplovi lađa. Crna kosa povezana na potiljku, Jackie O (OO) sunčane naočale, bijela cvjetna poluprozirna haljina do potkoljenica sa tirkiznom upola kraćom podsuknjom. Kopitaste sandale. Jedna loša kopija drugarice Jovanke s kraja prošlog stoljeća.

- Da nisu neki građevinski radovi? - progpvara lađa na praznoj tramvajskoj. Ruke su spuštene, iz ušiju ne vire ni žice, ni plavozubi aparatić.
Ignoriram. Zadržim pogled na oronulim pročeljima.
- Da nisu neki građevinski radovi? - ponavlja i dodaje - Već vječnost čekam, a tramvaja nema.

Pogledam na display. Četvorka dolazi za tri minute, jedanaestica za četiri.
- Gospođo, ovdje gore piše da tramvaji dolaze za tri, četiri minute. Nije vječnost, nedjelja je i tramvaji rjeđe voze.
- A jel? Pa mogla sam i pješke.

Šutim, pokušavam se izvući. Stvarno, sad i ja shvaćam da tramvaja stvarno dugo nema. Bilo kojeg.
- Opet, treba i noge čuvati. - nastavlja.
Da, i jezik također.
- Treba se štedjeti na svakom koraku. Da se duže živi. - ne zaustavlja se.

Uto se iz Vlaške promoli obla njuška javnog tračnog prometala. Na škripu trenja čelika o čelik zašvenka glavom. Starački pomalo ukočeno tijelo poprati pokret, zašušte haljina i podsuknja, nos propara nebo.
- Nego čujte, - sad već stoji direktno ispred mene - ova promjena vremena... nimalo mi se to ne sviđa. Ni-ma-lo. Jučer toplo, danas ovako...
- Znate, - ne mogah više trpjeti - vremenske prilike se ne događaju prema nečijem sviđanju. To su samo fizikalni zakoni u igri.
- A da?! Zakoni? - okrene se na drugu stranu pa promrmlja nedovoljno tiho - Svašta. Kreten.

Uskoči lađa u upravo pristigli plavi vapor što naviga za Afriku i otplovi u bespuća uređena fizikalnim zakonima.

nothing

 

 

-

-

Negdje na periferiji kontinuuma, kad nada okošta u žal, shvatiš. Puno toga je izrečeno, napisano.
Nekada više u manje riječi, nekada i obrnuto. A ispada, kako god okreneš, više nego li je trebalo.
Naročito kada nemaš kome.

 

pun mi je kaplus...(ili ono što se mora reći)

... socijalno osviještenih kapitalista, licemjernih moralista, indoktriniranih slobodnih mislioca, invazivnih mirotvoraca po tuđim dvorištima... (ima još, ali postalo bi vulgarno)...

"Pa neka stoga »svaka poštena osoba na ovom svijetu« najprije pročita pjesmu Güntera Grassa i ako u njoj pronađe ikakav zagovor zla, nasilja ili nepravde, neka onda slobodno kaže ono što sam misli da se mora reći. A tko misli da je njemački pisac unaprijed pročitan, neka skupa s Netanyahuom pjeva »Green Green Grass Of Homeini«."

(Predrag Lucić, Novi list)

ONO ŠTO SE MORA REĆI
Zašto šutim, predugo prešućujem,
ono što je očigledno i uvježbavano u pomno planiranim igrama,
na čijem kraju kao preživjeli mi smo
jedino fusnote.
To je sačuvano pravo da napadnu prvi,
koje bi moglo uništiti hvalisavcem podjarmljeni
i do organiziranog klicanja dovedeni
iranski narod,
jer se na području pod njegovom vlašću
o gradnji atomske bombe nagađalo.
Ali zašto samome sebi zabranjujem
imenovati onu drugu zemlju
u kojoj već godinama – iako potajno –
postoji i raste nuklearni potencijal,
doduše izvan kontrole, jer je svim
provjerama nedostupan?
Opće prešućivanje činjenica,
kojem se moja šutnja podredila,
osjećam kao tešku, opterećujuću laž
i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja;
presuda “antisemitizam” sasvim je uobičajena.
I onda baš iz ove zemlje,
koju stalno sustiže njezin zločin, po svemu
neusporediv,
i svaki je put iznova pozivana na odgovornost,
još jednom, čisto poslovno, iako
u izjavi je hitroj to objašnjeno kao kompenzacija,
doprema se Izraelu još jedna podmornica
čija se posebnost sastoji u tome
da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave
tamo gdje postojanje atomske bombe nije dokazano,
ali je kao pretpostavka već potvrđeno,
I zato ću sada reći, ono što mora biti rečeno.
Zašto sam dosad šutio?
Zato što sam mislio da mi moje podrijetlo
označeno nepopravljivom sramotom,
ne dozvoljava da zahtijevam izricanje
činjenica kao jedine moguće istine
prema zemlji Izraelu, s kojom sam povezan
i s kojom i dalje povezan želim biti.
Zašto ovo govorim tek sada,
Ovako star, posljednjom svojom tintom:
Atomska sila Izrael ugrožava
Ionako krhki svjetski mir?
I mora se reći,
jer sutra je možda već prekasno;
pogotovo za nas koji – opterećeni ionako što smo Nijemci –
možemo postati isporučitelji zločina,
koji je predvidljiv, zbog kojeg se naše saučesništvo
ne može prebrisati uobičajenim opravdanjima.
I priznajem: ne šutim više,
sit sam licemjerstva Zapada;
i želim se nadati,
ukinuti svako prešućivanje,
pozvati izazivače stvarne opasnosti
da odustanu od nasilja
i insistirati da se dopusti
nesmetana i trajna kontrola
izraelskog atomskog potencijala
i iranskih atomskih elektrana
od istih međunarodnih institucija
prihvaćenih u vladama obje zemlje.
Samo na taj način, Izraelcima i Palestincima,
i ne samo njima, nego svim ljudima koji žive tamo,
u tom zabludama okupiranom dijelu svijeta,
gužvovitom i zavađenom odavna,
a zatim i svima nama, može se na kraju pomoći.

 

(Günter Grass, prijevod s njemačkog: Anne-Kathrin Godec i Miljenko Jergović)

onako, nek se zna

Nije strašno biti poražen. Strašno je ne prepoznati poraz.