sreća poprima različite oblike

Polumrak. Prvo shvatim da sjedim. Onda da sam u polufotelji. Preda mnom uzvišenje pravilnog oblika. Golema stuba. Zapravo, to je bina. Ja u prvom redu. Na bini jedan stalak sa jednim mikrofonom.

Svjetla se blago pojačavaju prateći dolazak dviju žena iz pozadine prema onom mikrofonu. Odnekud kreće melodija, znalci bi prepoznali matricu. One dvije, odjevene u zastorastu odjeću punu kitica mode tridesetih, krenu s pjesmom. Na engleskom. Lijeva, plava, čini mi se da je Britney Spears, a mogla bi biti i Madonna, svejedno, pjeva glasno, vodi duet, a desna se vidno šlepa. Prepoznajem je egzaktno. Ava Karabatić. Prati Madonnu Spears na engleskom, no kako je blizu, u prvom sam redu, vidim kako često samo otvara usta bez da glasa pusti.

 Odjednom, iz zvučnika dopire malo kakofoničan duet. Gledam u Avu, a ova zapjevava malo na hrvatskom, malo na engleskom. Pa sve više na hrvatskom i sve manje na engleskom. Neki tekst koji nema veze blage sa onim što su do sad pjevale, ali melodiju nije puno omanula. Iz publike nešto dobacuju na engleskom, bune se. Madonna Spears se zbunila, ušutila, gleda ovu, publika počela obraćati pažnju na događanje na bini. A ova, Ava, izdužila vrat k'o guska, oči zatvorila, sevdah pjeva reklo bi se da je se ne čuje. Madonni ne da mikrofonu blizu, pušta glas jače, publika se već ceri. Ova još jače zaskviči, publika vrišti od smijeha. Ova izdužuje vrat, ne bi li valjda izvukla višu, prodorniju notu, publika u transu. Pušta Ava neku nekontroliranu količinu zvuka iz sebe, publika u deliriju. Ovacije... Pogledam desno, a na fotelji pored mene usred ove buke zavaljen sjedeći spava Brane.

Probudim se, mrak vani. Pripišalo mi se. Sreća.

dilemma

may day or mayday?

nedostatak dnevne nesanice

- Men se spava, ja b išo kući.
- Kod kuće si.
- Kak kad sam na...
- Spâvaš...
- Ko si ti da to znaš?
- Ja sam ti koji sanja.
- I čujem ptičice?
- A jbg., sad te bude pa ih čuješ. Ti njih noću, one tebe danju...

ovo - ono

i ovo i ono

dan velikog srca

U nedjelju proslavili Borisov rođendan. Bilo je... ma bilo je, kako to Boris zna reći, jednostavno lijepo.

Sve je počelo prije Ima jedno dva tjedna kada je grupa prijatelja odlučila Borisu Cvjetanoviću, bez njegova znanja, organizirati zabavu za šezdeseti rođendan. I za pamćenje. Mjesto događanja: Ateljei na Žitnajku, vrijeme događanja: nedjelja popodne, 21. travnja.

Konspirativne su pripreme bile odrađene po planu, do posljednjeg dana. Meso se pacalo, vino se hladilo, pekli se kolači i torte, zagrijavala se srca i nožice lake.

"Ma Boris niš ne zna. Kaj K.P.D.? Pa nitko mu niš ni rekel." (Sven Klobučar)

"Nije bilo lako. Naročito objasniti Borisu zašto nakuhavam tako rano i u tim količinama." (Markita Franulić)

"Gle, mislim da zna, ali se barem dobro pravi da ne zna." (Boris Greiner)

"Previše je ljudi znalo i normalno je da nekom nešto izleti. I posljednjih nekoliko dana nitko se sa mnom nije htio družiti: čim dođem, svi zašute. A meni je najteže bilo praviti se da ništa ne znam, a znam." (Boris Cvjetanović)

Priča se kako je te nedjelje, par sati iza podneva, nakon početka jednodnevnog performansa "Nagrada" Zokija Pavelića u galeriji "Greta" posvećenog četrdesetgodišnjici rada Gorana Trbuljaka, Boris Cvjetanović pozvao Mia Vesovića da krene s njim put Žitnjaka. "Hajde sa mnom na Žitnjak. Tamo mi pripremaju parti iznenađenja. Red je da se i ja pojavim."

I pojavio se. Dočekalo ga prijatelja i kolega u količini da, kako sâm veli, nije mogao ni zamisliti. Svejedno, mjesta u srcu je bilo dovoljno za sve.

Stolnoteniskom su stolu, zahvaljujući kulinarskim čarolijama nekolicine, prigodno promijenili funkcionalnost, a u atriju se, kako i treba, pravovremeno zažarilo, dvaput čak. Bez ostatka. Palo je i gašenje svjećica na rođendanskoj torti. U jednom dahu Boris ih je sve pogasio. I šesticu i nulu.

U ateljeu kod Mitrova - živa svirka. Bend "KajVe". Uz Tomislava Pletenca (mandolina), Edina Tuzlaka (akustična gitara) i Alema Korkuta (bucket bas) bubnjarskih su se palica uhvatili eminentni udarači Marko Ercegović, Sandro Đukić, Siniša Labrović, Boris Greiner i Sven Klobučar. I prolupali.

Plesalo se, sviralo, snimalo i fotografiralo, jelo i pilo do kraja dana, možda i koju minutu ponedjeljka, a za jutarnje osvježenje u fluidnom obliku pobrinula se Ana Ugarković juhom od hobotnice.

I bilo je - jednostavno lijepo.

"Ovoliko mi je srce danas. Ja sam najbogatiji čovjek na svijetu!"
(Boris Cvjetanović, fotografirala Jana Dabac)

 

rok trajanja

Odlučio jesenas promijeniti kremu. Onu plavu Niveu od 75 mililitara prvokupljenu početkom devedesetih, frtalj potrošenu, bacio jer tko zna imaju li kreme za ruke rok trajanja. Ovaj put uzeo manje pakiranje, ono od 30. Tek da mi ne bude zadnja u životu.

Jučer bio na izložbi fotografija Slavice Subotić MacCormick u galeriji Stančić. Dobre fotografije. Neke i odlične. Baš za pogledati. Postav također.

Izložba sponzorirana. Glavni sponzor - Nivea. Uvalilo mi poklon paket. Bijela vrećica, a u njoj - krema za ruke od 250. Bokte, ako nema rok trajanja, i moj produžilo do sredine 22. stoljeća!

Bilo još i neko mlijeko. I ulje. Nejestivo.

jednominutni izaponoćni

Dali nam premalen brod, onaj za osam osoba, a ljudi dvanaest. Ne bi to bilo tako strašno da se nismo morali poslužiti mrtvim vratima kao splavom kako bismo ukrcali hranu, stvari. A more još proljetno hladno. Baš kao kad nepokriven zaspiš gledajući neki glupi film usred noći pa sanjaš kako su ti dali premalen brod, onaj za osam osoba, a ljudi dvanaest...