Zagrebparkinški holdinžani (il se veli zagrebačkoholdinški parkinžani?), njih tri, na pauzi. Najstariji, autoritet:
- Ma ne da je šezdesdrugo godište, stošezdesdrugo je!
- Ma ne da je šezdesdrugo godište, stošezdesdrugo je!
6 March 2014
21 January 2014
fotokemika na hreliću
"Ajmo žene, dođite do mene! Priđite mi bliže, nešto mi se... prodajeee!!"
Nije
ovo nikakav citat lascivnih deseteračkih stihova kuće Huljić ili kuće
Tucaković, već marketinški slogan glasnog trgovca parfemima umotanih u
jeftini celofan kako bi zablistala ambalaža odsjajem skrenula pažnju
mušterija s pokojeg tipfelera u nazivu, opisu ili mirisu. Kao da to ove
uopće brine. Dobro znaju gdje su...
Kreneš jutrom put jugoistoka. Nemaš neki plan, popis, listu, ne treba ti ništa određeno, tek izlet u dobrom društvu koje je u potrazi za izgubljenim detaljima u prostoru i vremenu po prostranstima zapadno od novozagrebačke jakuševačke gore. Hrelić. Šoping centar iz druge ruke na otvorenom.
Držićeva ko Držićeva, brza i beskompromisna, siječe naselja bez imalo druželjubivosti, prisnosti. Okomita asfaltna preslika Save na kojoj i završava. Nazivom. Sve ostale karakteristike preuzima most i kilometar kasnije ih predaje Sarajevskoj koja se gubi u bespućima javnoprivatnih partnerstava.
Promet Jakuševačkom cestom u smjeru od Mosta mladosti prema Hreliću usporen je podnošljivo, kolona se kreće ipak dovoljnom brzinom da ti ne padne na pamet prošetati pa pričekati auto koji će se tek dovući do tebe. S desne strane puta proteže se prazno područje poligona i parkinga bivše vojarne, asfaltne plohe išpartane travnatim trakama izmjenjuju se s travnatim plohama izrezanim asfaltnim prilaznim cesticama. Tek par kamioneta i dva tri zaboravljena automobila razbijaju monotoniju. S lijeve se pak strane po hrptu nasipa razvukao šaren bedem, kolone ljudi hrle ka odredištima, jedni s ranojutarnjim ulovom bluzica, šarafa, retrovizora, čarapa, igračaka, drugi s nadom da je po sklepanim štandovima i prostrtim najlonima ostalo nešto i za njih.
Skretanje za parking. Pet kuna. Blagajnik uz kusur od dvjesta kuna prilaže i fiskalni račun. Malo dalje razmahani, svijetlećim prslukom obilježeni djelatnik Zagerbparkinga usmjerava pridošlice ka slobodnim mjestima na utabanom šljunku obraslom kratkolistim zelenilom, izdaleka bi čovjek mogao pomisliti da su i tepison prostrli.
"Ženoooou!!!" - sitan se tenor probija kroz metež, a prati ga krupni muškarac unezvjerena pogleda, uplašen mogućnošću gubljenja svoje definitivno ljepše polovice u vrevi pogonjenom kišnom prijetnjom:
"Alo, jel pada?"
"...."
"I pala i stala? Odlićno buraz, neće poso da trpi."
Lutke sa posebnim potrebama, rasparene i nerasparane cipele, alat za sve i svašta, ručni i električni, plinsle lampe i fenjeri, mobiteli kojima bi se svaki muzej tehničke robe rado pohvalio, kablovi i žnjore, noževi:
"Ajde dam ti oba za šeset, vidim da se razumeš u materiju, a ode nema neke filozofije."
Čaše kristalne, kristalno čiste, čaše lijevane s finim filmom osušena taloga, Remingtonka, ne puška, naravno, iako bi se i to vjerojatno ispod pulta moglo nabaviti. Pored nje Olivettica, dobrodržeći fonograf za četiri stotine eura, nalivpera, a nedaleko od tog vjerojatno najskupljeg, ali i najopremljenijeg štanda, kamare krame. Do pola iskorištene grafitne olovke za one koji znaju da neće trebati puno slova ispisati, rabljeni jednokratni upaljači za one koji prestaju pušiti, raspareni escajg pomiješan sa nekompletnim beštekom, PEZ figurice, one jeftinije, sa stopicama, one bez stopica su vjerojatno već stigle do Britanca, šljivovica iz dvijeitrinaeste, malo dalje i grafičke kartice:
"Imaš li bilokakvu grafičku?"
"Naravno, eno tamo."
"Garancija?"
"Određene imaju, a bilokakve ne."
Polja matičnih ploča, jata harddiskova, cijele konfiguracije utekle zubu vremena čekaju nove vlasnike. Gobleni sa ramom ili bez, stare razglednice, fotografije gradova, obitelji i familija, golih teta i drugih monumentalnih prirodnih ljepota. Gallaxu se i u relativno kasni sat zalomila jedna odlična. Ne teta.
"Neć ti ja šetat, jebo te ćaća. Nisam vođe došla šetat već radt." - tigrasta trajna u povećoj grimiznoj plišanoj trenirci viče na dijete slične frizure vukući ga prema šarenoj hrpi zgužvane odjeće.
U trenu mi se u kadru ukaza jedan detalj na tamnozelenoj prostirci. Pružam ruku i dohvaćam prizmatičnu poznatu topložutu kutijicu s crnom bojom otisnutim nazivom i zaštitnim likom pokojne firme. Kartonska kutija za dijapozitive. Fotokemika. Tvrdi karton kaširan žutim papirom sa otisnutim logotipom u tri poze. Jedan je takav godinama na Trgu Republike, a poslije i na Trgu bana Josipa Jelačića fotografirao prolaznike s krova zgrade u koju su se smjestili i književnici, kućni broj 7a, dok ga nisu deložirali jer mu nakon smrti roditelja stanarinu više nije imao tko plaćati.
"Pošto?"
"Dvaes."
"Eo deset."
"Daj i nosi!"
Lokomotivu nisam vidio, iglu također, al dam se kladit u grah s repom (ne mišjim) da bi vam i to netko mogao ponuditi, samo što nije bilo vremena za izložit robu, mjesto nije upitno. Mislim na lokomotivu.
Mirisi termički obrađene sumnjive smjese oblikovane u valjuške, mutanta poznatog orijentalnog specijaliteta miješaju se sa vrelm palminim uljem, šibenska travarica i pivo, neizbježan okus prašine u ustima, nešto kao pijesak u očima nakon neprospavane noći.
Promet Jakuševačkom cestom u smjeru od Hrelića prema Mostu mladosti ubrzan je podnošljivo, kolona se kreće dovoljnom brzinom da kotači usljed vrtnje sa suha asfalta podižu pramenje prašine. S lijeve strane puta proteže se prazno područje poligona i parkinga bivše vojarne, travnate plohe izrezane asfaltnim prilaznim cesticama izmjenjuju se s asfaltnim plohama išpartanim travnatim trakama. Monotoniju razbijaju tek dva tri zaboravljena automobila i par kamioneta. S lijeve se pak strane po hrptu nasipa razvukao šaren bedem, kolone ljudi umornim korakom vuku se prema odredištima. Nedjeljni ručak već čeka. Ili je napola gotov. Onima koji ga imaju.
Kreneš jutrom put jugoistoka. Nemaš neki plan, popis, listu, ne treba ti ništa određeno, tek izlet u dobrom društvu koje je u potrazi za izgubljenim detaljima u prostoru i vremenu po prostranstima zapadno od novozagrebačke jakuševačke gore. Hrelić. Šoping centar iz druge ruke na otvorenom.
Držićeva ko Držićeva, brza i beskompromisna, siječe naselja bez imalo druželjubivosti, prisnosti. Okomita asfaltna preslika Save na kojoj i završava. Nazivom. Sve ostale karakteristike preuzima most i kilometar kasnije ih predaje Sarajevskoj koja se gubi u bespućima javnoprivatnih partnerstava.
Promet Jakuševačkom cestom u smjeru od Mosta mladosti prema Hreliću usporen je podnošljivo, kolona se kreće ipak dovoljnom brzinom da ti ne padne na pamet prošetati pa pričekati auto koji će se tek dovući do tebe. S desne strane puta proteže se prazno područje poligona i parkinga bivše vojarne, asfaltne plohe išpartane travnatim trakama izmjenjuju se s travnatim plohama izrezanim asfaltnim prilaznim cesticama. Tek par kamioneta i dva tri zaboravljena automobila razbijaju monotoniju. S lijeve se pak strane po hrptu nasipa razvukao šaren bedem, kolone ljudi hrle ka odredištima, jedni s ranojutarnjim ulovom bluzica, šarafa, retrovizora, čarapa, igračaka, drugi s nadom da je po sklepanim štandovima i prostrtim najlonima ostalo nešto i za njih.
Skretanje za parking. Pet kuna. Blagajnik uz kusur od dvjesta kuna prilaže i fiskalni račun. Malo dalje razmahani, svijetlećim prslukom obilježeni djelatnik Zagerbparkinga usmjerava pridošlice ka slobodnim mjestima na utabanom šljunku obraslom kratkolistim zelenilom, izdaleka bi čovjek mogao pomisliti da su i tepison prostrli.
"Ženoooou!!!" - sitan se tenor probija kroz metež, a prati ga krupni muškarac unezvjerena pogleda, uplašen mogućnošću gubljenja svoje definitivno ljepše polovice u vrevi pogonjenom kišnom prijetnjom:
"Alo, jel pada?"
"...."
"I pala i stala? Odlićno buraz, neće poso da trpi."
Lutke sa posebnim potrebama, rasparene i nerasparane cipele, alat za sve i svašta, ručni i električni, plinsle lampe i fenjeri, mobiteli kojima bi se svaki muzej tehničke robe rado pohvalio, kablovi i žnjore, noževi:
"Ajde dam ti oba za šeset, vidim da se razumeš u materiju, a ode nema neke filozofije."
Čaše kristalne, kristalno čiste, čaše lijevane s finim filmom osušena taloga, Remingtonka, ne puška, naravno, iako bi se i to vjerojatno ispod pulta moglo nabaviti. Pored nje Olivettica, dobrodržeći fonograf za četiri stotine eura, nalivpera, a nedaleko od tog vjerojatno najskupljeg, ali i najopremljenijeg štanda, kamare krame. Do pola iskorištene grafitne olovke za one koji znaju da neće trebati puno slova ispisati, rabljeni jednokratni upaljači za one koji prestaju pušiti, raspareni escajg pomiješan sa nekompletnim beštekom, PEZ figurice, one jeftinije, sa stopicama, one bez stopica su vjerojatno već stigle do Britanca, šljivovica iz dvijeitrinaeste, malo dalje i grafičke kartice:
"Imaš li bilokakvu grafičku?"
"Naravno, eno tamo."
"Garancija?"
"Određene imaju, a bilokakve ne."
Polja matičnih ploča, jata harddiskova, cijele konfiguracije utekle zubu vremena čekaju nove vlasnike. Gobleni sa ramom ili bez, stare razglednice, fotografije gradova, obitelji i familija, golih teta i drugih monumentalnih prirodnih ljepota. Gallaxu se i u relativno kasni sat zalomila jedna odlična. Ne teta.
"Neć ti ja šetat, jebo te ćaća. Nisam vođe došla šetat već radt." - tigrasta trajna u povećoj grimiznoj plišanoj trenirci viče na dijete slične frizure vukući ga prema šarenoj hrpi zgužvane odjeće.
U trenu mi se u kadru ukaza jedan detalj na tamnozelenoj prostirci. Pružam ruku i dohvaćam prizmatičnu poznatu topložutu kutijicu s crnom bojom otisnutim nazivom i zaštitnim likom pokojne firme. Kartonska kutija za dijapozitive. Fotokemika. Tvrdi karton kaširan žutim papirom sa otisnutim logotipom u tri poze. Jedan je takav godinama na Trgu Republike, a poslije i na Trgu bana Josipa Jelačića fotografirao prolaznike s krova zgrade u koju su se smjestili i književnici, kućni broj 7a, dok ga nisu deložirali jer mu nakon smrti roditelja stanarinu više nije imao tko plaćati.
"Pošto?"
"Dvaes."
"Eo deset."
"Daj i nosi!"
Lokomotivu nisam vidio, iglu također, al dam se kladit u grah s repom (ne mišjim) da bi vam i to netko mogao ponuditi, samo što nije bilo vremena za izložit robu, mjesto nije upitno. Mislim na lokomotivu.
Mirisi termički obrađene sumnjive smjese oblikovane u valjuške, mutanta poznatog orijentalnog specijaliteta miješaju se sa vrelm palminim uljem, šibenska travarica i pivo, neizbježan okus prašine u ustima, nešto kao pijesak u očima nakon neprospavane noći.
Promet Jakuševačkom cestom u smjeru od Hrelića prema Mostu mladosti ubrzan je podnošljivo, kolona se kreće dovoljnom brzinom da kotači usljed vrtnje sa suha asfalta podižu pramenje prašine. S lijeve strane puta proteže se prazno područje poligona i parkinga bivše vojarne, travnate plohe izrezane asfaltnim prilaznim cesticama izmjenjuju se s asfaltnim plohama išpartanim travnatim trakama. Monotoniju razbijaju tek dva tri zaboravljena automobila i par kamioneta. S lijeve se pak strane po hrptu nasipa razvukao šaren bedem, kolone ljudi umornim korakom vuku se prema odredištima. Nedjeljni ručak već čeka. Ili je napola gotov. Onima koji ga imaju.
15 January 2014
za po doma spreman
Atena, Grčka, 25.05.2013.:
Komentirajući slučaj veznjaka AEK-a Giorgosa Katidisa, kojeg je zbog nacističkog pozdrava u ožujku ove godine Grčki nogometni savez kaznio doživotnom zabranom nastupanja za sve nacionalne selekcije, Joe Šimunić je izjavio:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Zagreb, 29.09.2013.:
U društvu kralja dijaspore, Mate Bulića, Josip Joe Šimunić je opisao svoj svadbeni ples na terasi hotela Esplanade:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Zagreb, 19.11.2013.:
Sjajnu pobjedu hrvatske nogometne reprezentacije u utakmici protiv Islanda pozdravio je i Joe Šimunić:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Zagreb, 22.11.2013.:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim. - izjavio je Josip Šimunić povodom objave kazne koju mu je odrapio DORH.
Washington, SAD (CroatianSports), 25.11.2013.:
Na vijest o prikupljanju novčanih sredstava u dijaspori za pomoć u plaćanju kazne kojom ga je počastio DORH, vidno ganut Joe Šimunić otvorio je srce:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Zadar, 18.12.2013.:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim. - iskomentirao je Josip Šimunić kaznu koju mu je propisala FIFA.
Zagreb, 25.12.2013.:
Joe Šimunić je čestitao Božić svim katolicima i Hrvatima te gostima dobre volje:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Zagreb, 01.01.2014.
Zagreb, 02.01.2014.
Široki brijeg, Bosna i Hercegovina, 15.01.2014.:
Na pitanje da prokomentira mogućnost da Dino Drpić na Marakani zaigra u dresu Crvene zvezde, Joe Šimunić je izjavio:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Zagreb, 02.02.2014.
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim. - ničim izazvan i ni o čemu pitan izjavio je Josip Šimunić.
Brisbane - Melbourne - Sidney, Australija, 12.06.2014.:
Nogometnim zaljubljenicima u domovini Joe Šimunić dodatno je pojasnio nastup hrvatske nogometne reprezentacije na otvaranju Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Komentirajući slučaj veznjaka AEK-a Giorgosa Katidisa, kojeg je zbog nacističkog pozdrava u ožujku ove godine Grčki nogometni savez kaznio doživotnom zabranom nastupanja za sve nacionalne selekcije, Joe Šimunić je izjavio:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Zagreb, 29.09.2013.:
U društvu kralja dijaspore, Mate Bulića, Josip Joe Šimunić je opisao svoj svadbeni ples na terasi hotela Esplanade:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Zagreb, 19.11.2013.:
Sjajnu pobjedu hrvatske nogometne reprezentacije u utakmici protiv Islanda pozdravio je i Joe Šimunić:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Zagreb, 22.11.2013.:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim. - izjavio je Josip Šimunić povodom objave kazne koju mu je odrapio DORH.
Washington, SAD (CroatianSports), 25.11.2013.:
Na vijest o prikupljanju novčanih sredstava u dijaspori za pomoć u plaćanju kazne kojom ga je počastio DORH, vidno ganut Joe Šimunić otvorio je srce:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Zadar, 18.12.2013.:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim. - iskomentirao je Josip Šimunić kaznu koju mu je propisala FIFA.
Zagreb, 25.12.2013.:
Joe Šimunić je čestitao Božić svim katolicima i Hrvatima te gostima dobre volje:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Zagreb, 01.01.2014.
Zagreb, 02.01.2014.
Široki brijeg, Bosna i Hercegovina, 15.01.2014.:
Na pitanje da prokomentira mogućnost da Dino Drpić na Marakani zaigra u dresu Crvene zvezde, Joe Šimunić je izjavio:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
Zagreb, 02.02.2014.
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim. - ničim izazvan i ni o čemu pitan izjavio je Josip Šimunić.
Brisbane - Melbourne - Sidney, Australija, 12.06.2014.:
Nogometnim zaljubljenicima u domovini Joe Šimunić dodatno je pojasnio nastup hrvatske nogometne reprezentacije na otvaranju Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu:
- Ništa o tome za sada neću reći, dobio sam savjet da o tome ne govorim i zato još uvijek po tom pitanju šutim.
10 January 2014
dobrosusjedska
- To tako više ne može! Vite, prošli je račun iznosio osan kuna, a
ovi dvaesitri. Čista samovolja! Pitali smo ga i da gospođa Križić, ona
ispod vas, ne plaća stubišnu rasvjetu jer je jadna oslipila, a on se
oglušio na to. E neće više tako, božemiprosti! Mi ovo nećemo platit!
Tako smo se nas pet dogovorili. Oćemo argumente!
- Susjeda, je li osam kuna mjesečno? Osam i trideset?
- Je, a ovi je vite, dvaesitri.
- Ali na ovom piše da je za tri mjeseca.
- Nema veze. To van je samovolja. Diktatura!
- A znate da je gospođa Križić umrla prije dvije godine?
- Nemojte!? Nije valjda, božemeprosti.
- Je. I njena vam sljepoća ne igra ulogu u zajedničkim režijama.
-
Nema veze! I oni doli isto. Letit će i on. Smeta nam prid garažama! I
još se pritio i prijavljivao. Zamislite vi to... A ja san van ovdi
četeres godina!
- Koji dolje?
- Oni iz radione. Sigurno nas prisluškuje. Ali neka. Neka čuje!
- Jel mislite na one garaže na zajedničkom prostoru dvorišta?
- Ma bile su trošne straćare pa smo morali to ozidat da se nekom ne sruši na glavu... A oni doli, vidiće on svoje!
- Doviđenja, susjeda, bog vas blagoslovio.
- I vas, susid, i vas.
2 January 2014
kontinuum
Očistiš s poda razbijene tuđe novogodišnje želje i odluke pa nastaviš
dalje jer se, osim datuma na kalendaru, ništa značajno promijenilo nije.
A i taj nesavršen i nezavršen kalendar, tek stvar dogovora.
22 December 2013
antipirotehnička poslanica
Jeble vas petarde!
I piratice i magnumice i kozmikreaktorice i atomikpauerice. I zeusi i crveni zmajevi. I mini i mega i iksiksel. I jebli vas oni koji vam dadoše novce za kupit ih i oni koji ih napraviše i oni koji vam ih prodaše i oni koji ih u ovo, kao i bilo koje drugo doba godine bacati dopustiše!
Jebo vas decibelski terorizam i u prosincu i u decembru, i po ulicama i na stadionima, i na zemlji i po moru i u zraku.
Retardi, manite se petardi!
I piratice i magnumice i kozmikreaktorice i atomikpauerice. I zeusi i crveni zmajevi. I mini i mega i iksiksel. I jebli vas oni koji vam dadoše novce za kupit ih i oni koji ih napraviše i oni koji vam ih prodaše i oni koji ih u ovo, kao i bilo koje drugo doba godine bacati dopustiše!
Jebo vas decibelski terorizam i u prosincu i u decembru, i po ulicama i na stadionima, i na zemlji i po moru i u zraku.
Retardi, manite se petardi!
26 November 2013
nemira
Nemira.
Naselje smješteno nekoliko stotina metara ispod magistrale, udaljeno
oko tri kilometra od Omiša u smjeru Makarske, stotinjak i nešto
kilometara zapadnosjeverozapadno od Dänikenove Troje, daleko od gustog
prometa, idealna za obiteljski odmor, mjesto gdje i putnik namjernik,
čak i iz susjedne države može uživati plivajući u kristalno čistom moru,
gradelati se na dvjema prekrasnim šljunčanim plažama ili se sakriti u
sjeni mirisnih borova.
Naselje koje bi desetljećima i desetljećima europskog hrvatskog sna živjelo mirno i spokojno da u njem, uz naslijeđe Ine, supruge, ne MOL-ove, nije svoje nepokretno blago nenadano počeo širiti poznati splitski kolekcionar umjetnina i starina, slika, skulptura, amfora, starorimskog stakla, inkunabula, unikatnih geografskih karata, plovila, članarina hrvatskih gospodarstenika, životinja, živih i prepariranih, te fosilnih ostataka izumrlih vrsta.
Uz poznate bunkere pod kućom u zagrebačkom Gornjem prekrižju i pod nemirajskim vilama, na pomorskom dobru nedaleko od Vile Marije, ekspertni podvodnoarheološki tim Jasena Mesića, bivše desne ruke još jednog velikog samozatajnog hrvatskog kolekcionara, otkrio je novo, podmorsko Nadanovo skrovište.
Naime, na navedenoj lokaciji pronađeni su ostatci ni manje ni više nego potopljene Noine arke na kojoj su povjesničari i viktimolozi, specijalisti za biblijsko kao i doba druge polovine dvadesetog stoljeća, identificirali fosilne ostatke mnogih životinjskih vrsta te na opće iznenađenje, a nakon potvrde vrhunskog hrvatskog stručnjaka za forenziku Dragana Primorca, i ostatke Evinih karličnih kostiju i Adamovih podlaktica, što su dokazi kako da lov i skupljanje članarine nisu bile najegzotičnije zanimacije Nadana Vidoševića, tako i da su Adam i Eva (a ne Evo ili Stevo) prvi Hrvati.
Iz anonimnih izvora bliskih policijskoj istražiteljskoj ekipi, priča se kako je u niši foajea jedne od vila zamijećena i polica sa nevelikim staklenkama sa prozirnom tekućinom u kojoj su plutali sferoidi nalik orašastim plodovima ne odveć hrapave površine. Na nekoliko njih su primijećeni parovi slova JŠ i DŠ, za koje se pretpostavlja da predstavljaju inicijale.
Nemira. Naselje smješteno nekoliko stotina metara ispod magistrale, udaljeno oko tri kilometra od Omiša u smjeru Makarske, daleko od gustog prometa, idealna za obiteljski odmor. Za one koji traže ugodnu atmosferu, šljunčane plaže u sjeni borova, kristalno čisto more, Noinu arku, Ali Babinu pećinu ili možda Atlantidu, Nemira je pravi izbor.
Naselje koje bi desetljećima i desetljećima europskog hrvatskog sna živjelo mirno i spokojno da u njem, uz naslijeđe Ine, supruge, ne MOL-ove, nije svoje nepokretno blago nenadano počeo širiti poznati splitski kolekcionar umjetnina i starina, slika, skulptura, amfora, starorimskog stakla, inkunabula, unikatnih geografskih karata, plovila, članarina hrvatskih gospodarstenika, životinja, živih i prepariranih, te fosilnih ostataka izumrlih vrsta.
Uz poznate bunkere pod kućom u zagrebačkom Gornjem prekrižju i pod nemirajskim vilama, na pomorskom dobru nedaleko od Vile Marije, ekspertni podvodnoarheološki tim Jasena Mesića, bivše desne ruke još jednog velikog samozatajnog hrvatskog kolekcionara, otkrio je novo, podmorsko Nadanovo skrovište.
Naime, na navedenoj lokaciji pronađeni su ostatci ni manje ni više nego potopljene Noine arke na kojoj su povjesničari i viktimolozi, specijalisti za biblijsko kao i doba druge polovine dvadesetog stoljeća, identificirali fosilne ostatke mnogih životinjskih vrsta te na opće iznenađenje, a nakon potvrde vrhunskog hrvatskog stručnjaka za forenziku Dragana Primorca, i ostatke Evinih karličnih kostiju i Adamovih podlaktica, što su dokazi kako da lov i skupljanje članarine nisu bile najegzotičnije zanimacije Nadana Vidoševića, tako i da su Adam i Eva (a ne Evo ili Stevo) prvi Hrvati.
Iz anonimnih izvora bliskih policijskoj istražiteljskoj ekipi, priča se kako je u niši foajea jedne od vila zamijećena i polica sa nevelikim staklenkama sa prozirnom tekućinom u kojoj su plutali sferoidi nalik orašastim plodovima ne odveć hrapave površine. Na nekoliko njih su primijećeni parovi slova JŠ i DŠ, za koje se pretpostavlja da predstavljaju inicijale.
Nemira. Naselje smješteno nekoliko stotina metara ispod magistrale, udaljeno oko tri kilometra od Omiša u smjeru Makarske, daleko od gustog prometa, idealna za obiteljski odmor. Za one koji traže ugodnu atmosferu, šljunčane plaže u sjeni borova, kristalno čisto more, Noinu arku, Ali Babinu pećinu ili možda Atlantidu, Nemira je pravi izbor.
Subscribe to:
Posts (Atom)