ošišan

Skoro sam napisao da se čovjek ne može više ni ošišat, al nije istina. Može. Ošišalo me, mislim nemetaforički, oko metaforičkog dvojbe uopće nema.

Dođem do svoje frizerke, ovo moja je uvjetno, znamo se i šišanje kod nje rješavam s nekim prekidima i pauzama preko deset godina, a ona mi veli da mogu na red doć za sat i pol, tu negdje. Ne da mi se čekat, kavu tolko pit ne mogu, a do drugih mi napitaka i nije oko subotnjeg podneva. Odem do druge, i tu se povremeno šišam, a i ova prva je radila ovdje prije nego li je otvorila svoj salon. Ta mi veli da sad ne može, podne je, a ona žuri na svadbu. Velim joj da mi nije prvi put da prije dva, do kad subotom radi, ja tu poljubim vrata, a ona odrješito opvrgava. Pa ženo božja, ne ljubim baš tako često, pogotovo vrata, pa to dobro pamtim. Ne velim joj to već samo pomislim i krenem put sljedećeg cilja. Usput zagledam, prisjećam se gdje se sve nekad moglo ošišat, a sad il je prazno il prenamijenjeno u unosnija zanimanja tipa otkupa zlata, kladionice i trgovine cipelama. Prođem tako dobar dio ulice za koju neki tvrde da je najdulja u ovom dijelu Europe, pa pređem i cijelu drugu ulicu i sjetim se da u trećoj ima jedan frizeraj koji sigurno radi. Ne ide mi se baš nešto tamo, al ne mogu sad odustat. Dođem tamo, a ono, nije ni šišaonica ni brijačnica ni frizerski salon, ni institut ko neki, u najskromnijem opisu to je barem akademija za odstranjivanje dlakolikih bjelančevina!

Gužva ko u grupnoj stomatološkoj ordinaciji na istoimenom fakultetu u Gundulićevoj: pacijenti po stolicama, oko njih u bijelom specijalisti frizerske kirurgije, staro profesorsko, mlado praktikantsko, muško, žensko, pola ih muškobanjasto, pola ženskasto (nemoj da bi netko sad tu nešto krivo shvatio, diže li im se na Markićku ili Milanovića ili jel se ovlaže kad pomisle na Karamarka ili Kitarovićku – jebemese, i to za sve nijh dok god mi tko od njih uho ne odreže, ali ako krenemo sa svim vrstama korektnosti kako onda opisat ovaj kolodvor od frizeraja?), sve u do jednog u bijelom. Priđe mi jedna mlađa dama, ostavivši pri tom ramena jednog gospodina pacijenta i upita za razlog dolaska. Šišanje, velim. Šta bi drugo, pomislim. Uto joj se obrati stogodišnje biće u rep spletene crno obojane duge kose, u bijeloj lanenoj košulji i hlačama iste boje i materijala. Klompe bijele isto.

"Kaj si tam pustila gospona da te čeka? Odi masirat!"

"Samo sam..."

"Ništa samo, ne skidat ruke s mušterije.", pa se okrene prema meni: "Izvolite gospon dragi, samo malo si sedite i pričekajte... Evo, već ste na redu!... A ne, oprostite, mladi gospon je prije vas, hihi... Sedite si tu malo... Ste za kavicu? Rakijicu možda?"

"Ne hvala, znate, ja sam za šišanje..."

"A hi-hi, bez brige, bumo mi i to,..."

Kako je krenulo, već se vidim na kakvoj terasi i dok ispijam kavu, osoblje pita jesam li za da mi podrežu nokte ill mi u ćevabdžinici predlože tretman akupunkture ražnjić-štapićima, u knjižari mi ponude depilaciju, a u tramvaju namještanje kralježnice. Dobro, ovo posljednje već je u ponudi.

Sjednem na suncem opaljenu terasicu, zapravo malecki bijeli dvosjed pored pletenog bijelog stolića na kojem je keramička bijela pepeljara. Zapalim i počekam par minuta, a s vrata mi se sa smješkom na licu, zapravo grimasom ako ćemo iskreno, obrati, samo u šareno odjeven, ženski pandan onom crnokosom snjegoviću:

"Izvolite! Uđite."

Nekako mi u tom trenu na pamet pali Ivica i Marica, al sad šta je tu je, uđem, ono šareno biće me posjedne na stolac pa se nekom anemičnom pučkoškolcu obrati:

"Pripremi gospona za šišanje!", pa se okrene meni: "Šišanje ste rekao, kaj ne?"

Potvrdno kimnem glavom, a oko vrata mi se već mota krep traka i pregača. Ono derište uzima špricaljku s vodom i krene mi s tim oko glave pa štrcne povremeno, al sve na isto mjesto, uho mi desno poplava zahvatila. Sve nešto mislim, šta je meni ovo trebalo, a vjerojatno isto to misli i ovo jadno čeljade na praksi ne odustajući od masaže glave koja se svodila na trljanje moje ne baš čiste, ali mokre glave i tako bi to trajalo sve do globalnog zatiranja kose mi da ga nisam prekinuo jednim kratkim "dosta".

U tom trenu se ukaže Majica s uzorkom leopardova krzna i zamoli me da se preselim na njenu stolicu. Sjednem pred ogledalo, a na pultu četka i čašica.

"Jeste možda za kavicu? Jegerčić?"

"Nisam, samo sam za šišanje.", pokušavam održati ton pristojnim.

"Kako ćemo?"

"Sve skratite, a sa strane slobodno i mašinicom i nek bude prijelaz, bez crte."

"Naravno bez crte, dragi moj mladiću. Crte su za starce."

Mladić njenih godina odloži naočale pored četke i čašice i zašuti.

frrrrn- frrrrn- frrrrn...

Kam idete na more? Kaj ste već bio negdje? Vi tu negdje živite il delate? Ste vidio kak je vruće danas? Imate klimu u uredu? A u autu? Bože, kaj ovi mladi danas rade, ste čitao...? Leopard je nezaustavljiv... Razmišljam je li pogodnije u usta joj gurnuti četku ili čašicu sa pulta. Svoje naočale ne bih.

frrrrn- frrrrn- frrrrn...

"Dvadesetšest godina dragi moj gospodine ja šišam. Po petnaestak svaki dan...", ničim izazvana nastavlja monolog.

Jebiga, nije u redu ne prokomentirati barem nešto.

"Znači, prešli ste stotku."

štric-štric štric-štric...

"Ma kaj Vam je? Ja Vam nemam ni pedeset."

štric-štric-štric-štric...

Ak sam ti ja mladić, onda je to sigurno, prešutim i dodam:

"Šišanja. Sto tisuća šišanja."

"???", ruka sa škarama se srećom zamrzla u položaju po metra od glave mi.

"Dvaesšest puta dvjestaosamdeset, to je oko dvaesčetri puta tristo, sedamdeset dva, sedam i dvjesta po petnaest glava, sedamdesetdva i triešest, to je stoosam tisuća. Dakle, ošišali ste preko sto tisuća glava. Oke?"

U našem kutku tajac, čuje se samo okolno zveckanje škara i staklovinja i zvockanje primarijusa doktor kirurga, poneki uzdah, vrijeme stalo. To stajanje vremena trajalo je nekih dvije-tri sekunde.

"Isusebože!", odledi se Leopard, "A kak bumo sa strane?"

"Pa rekao sam, bez crte, prijelaz i to."

"A ta crta!? Joj, to ste već rekao, a ja mislila na crtu gore. Bumo onda prelaz nariktali..."

frrrrn-frrrrn-frrrrn...

Uzme fen, ispuše dlačice, ostavi fen, uzme kutijicu pa kažiprstom odvadi gela ili voska, nešto, rastrlja po dlanovima pa mi rukama priđe glavi...

"I pranje sam bio rekao nakon šišanja...", zaustavim je.

"Skroz sam zaboravila. Oprostite dragi gospon. Mi Vam inače peremo kosu i prije i poslije šišanja. To je tak normalno kod nas."

Je, to je tak normalno. Da, samo, ono zalijevanje cvijeća ne bih baš nazvao pranjem prije šišanja, a ovo preskakanje poslije isto. Očito da masaža demenciju diže u viši stadij.

Opra mi kosu, fenom posuši to malo kose što mi je ostalo, ponovo u dlanove utrlja gel pa na kosu, doda mi naočale, ogledalo stavi iza ušiju, kimnem potvrdno da je to to i gotovo.

"Jeste sad i za jednu malu masažicu?"

"Nisam, hvala lijepa."

Odem do prve prostorije, do blagajne. Onaj šareni zmaj me upita je li sve bilo uredu, potvrdno joj odgovorim na što mi umilnim glasom dobaci:

"Sto kunica, prosim lepo."

Platim. I šišanje i pranje, i geliranje i masiranje, i kavu i jeger, i monolog i recitaciju i tko zna što sve ne i izađem na suncem opaljenu Bauerovu lak ko povjetarac.

Inače, moji novi prelazi imaju i crte, za svaki slučaj.

susan

Prvo nas je, nas nekoliko, na vrhu, na terasi nekog nebodera starac nalik Seanu Conneryju nagovorio stati na nekakve vrste segwaya bez kotača, a onda i da se pokrenemo prema rubu i preko njega jer da će se prilikom početka pada aktivirati raketni minimotori koji će nam omogućiti lebdenje. Nisam stigao pitati što ako se netko prilikom prelaska ruba prevrne. Stvar je funkcionirala besprijekorno i spustio sam se pred u cvijeće obraslo zdanje nalik Esplanadi.

Ušavši, nađoh se u polumračnoj sobi. Susan mi je, u društvu Aloysiusa, objašnjavala kako upravo odlazi i dala mi svežanj kanadskih dolara isprintanih na tkanini za jedra. Stočetiri dolara u raznim banknotama svaka veličine pola papirnate maramice. Bio je jedanaesti srpnja. Sutradan, na očev rođendan, pojavio sam se u roditeljskoj kući. S majkom razmijenio pozdravne riječi i grljenje, s ocem nijeme poglede i stisnutih usana kimnuo glavom. Shvatio je poruku. Susan mu je bila sestra. Sućutno se zagrlismo.

Probudih se u šest i četrdesetpet. Peti je srpnja...

milanović konačno priznao...

fifa poništila utakmicu hrvatska - kamerun

Hamburg - Singapore - Manaus - Zürich - Zagreb, 30. linja 2014.

Prema informacijama koje je jedan od najuglednijih njemačkih medija Der Spiegel prije same utakmice dobio direktno od Wilsona Raja Perumala [čit.: Vilson Raj Peri Malo], Singapurca, širom svijeta poznatog i po nadimku Velibor Džarovski Dalekog Istoka, dugogodišnjeg koordinatora nogometnih terenaca, funkcionara te kladioničarskih poduzetnika: "Utakmica će završiti 4:0, a Kamerun će u prvom poluvremenu dobiti crveni karton", koje perfidno objavljuje tek sad kad su Nijemci sigurni da se njihova nogometna reprezentacija neće morati susresti sa Hrvatima u nekom četvrtfinalu, FIFA je, iako je u prvom trenu odustala od istrage o namještanju utakmice, nakon objeve svjedočenja ovog relevantnog nogometnog djelatnika, istragu ponovno pokrenula te odlučila drastično kazniti sudionike mutnih poslova koji nisu pod njihovim pokroviteljstvom.

Šef FIFA-ina osiguranja, Nijemac Ralf Mutschke [čit.: Ralf Mućke], objavio je kako će ova utakmica, a kao ogledan primjer FIFA-ine borbe protiv nezakonitosti u nogometu van njihovog pokroviteljstva, biti registrirana rezultatom 3:0 u korist Hrvatske. Sukladno poništenju rezultata, FIFA će zatražiti od poznate i relevantne hrvatske dnevne tiskovine jednako medijski tretiran demanti koji će se referirati na naslov s naslovnice tiskovine: "opet smo velesila", a koji treba glasiti: "opet nismo velesila" te ima biti objavljen na istoj stranici tiskan istom veličinom i vrstom slova.

Predsjednik HNS-a Davor Šuker izjavio je kako ne da se se neće žaliti na ovu odluku, već svesrdno podržava FIFA-inu borbu protiv nezakonitosti van njihove ingerencije, nevezano radi li se o milijunima eura ili o pokojem novčiću. Pot(puni)predsjednik HNS-a Zdravko Mamić obećao je održati konferenciju za medije povodom ove istrage. Predsjednik FIFA-e Sepp Blatter [čit.: Sep Plater] nekomentiranje istrage je opravdao zauzetošću koordinacijom poslovanja svih sudionika tekućeg svjetskog prvenstva. Predsjednik UEFA-e, Michel Platini [čit.: Mišel Platimi] pozdravio je Hrvatsku podršku FIFA-i. Predsjednik Ivo Josipović tradicionalno je odlučno ostao suzdržan podsjetivši sve kako je jednom već primio Michela Platinija, dok je kandidatkinja za predsjednicu Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović potvrdila da će i ona prvom prilikom službeno primiti Michela Platinija na Pantovčaku. Predsjednik najjače oporbene stranke u Hrvatskoj nije se oglasio povodom ovog događaja pravdajući šutnju zauzetošću istraživanjem povijesti stradavanja hrvatske nogometne reprezentacije.

suzama zaliveni doček vatrenih

Zagreb - Pleso, 25. linja 2014.
Nakon gotovo mjesec dana provedenih u neljudskim uvjetima džungli i prašuma brazilskih resorta, Vatreni su danas ponovno u Hrvatskoj. Nekoliko stotina vjernih prijatelja i simpatizera dočekalo ih je u Zagrebačkoj zračnoj luci pjevajući "Rajska Djevo, Kraljice Hrvata" te uz najpoznatiji Thompsonov hit "Lijepa li si", a predsjednik Komisije HBK "Justitia et Pax" i predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, sisački biskup Vlado Košić molitvom je dočekao Vatrene.

Isposnički mršav, Izborniko Kovač se prvo pozdravio sa sportskim i katoličkim dužnosnicima, a onda se obratio okupljenima više kao kršćanski propovjednik, a manje kao nogometni izbornik koji je zbog svog ranijeg djelovanja osuđen na dugogodišnju izborničku klupu. Dok su okupljeni skandirali "Niko, Niko" i "Hrvatska", jedan je poviši muškarac jakog stranog južnjačkog naglaska uzviknuo "Za dom spremni", što je izazvalo šok i komešanje. Na njegove riječi reagirali su okupljeni i policija koji su ga udaljili sa skupa. Muškarac je, koliko smo uspjeli vidjeti, dobio nekoliko lakših udaraca, ali nije teže ozlijeđen.

Nakon incidenta Izborniko Kovač nastavio je govor u kojemu je pozivao na molitvu i zajedništvo hrvatskog naroda. Posebno je zahvalio Katoličkoj crkvi i svojoj obitelji, ali je naglasio da je najveći teret u podizanju sportske spreme reprezentativaca podnio on sam. I njegov brat Robert također.
Posebno je zahvalio biskupu Košiću, koji je uz nadbiskupa Bozanića, reprezentativce ispratio na ovaj teški kružni put te im pomogao u traženju Boga. Zatim su svi zajedno izmolili Očenaš. Kovač je izrekao zahvalu svim hrvatskim reprezentativcima koji su ostavili srce na terenu te pokazali dijelove svojih tijela za slobodu tiska. Stalno je pozivao na mir i toleranciju pa je čak pozvao okupljene da se mole za mir u Ukrajini i Siriji. Gotovo u svakoj drugoj rečenici pozivao je na molitvu i vjeru u Boga.

Njegovi stožerni kolege kao i neki reprezentativci bili su iznenađeni njegovom preobrazbom, no pokazali su veliko razumijevanje jer, kažu, tko bi mogao toliko mjeseci izdržati na izborničkoj klupi bez vjere. Uz biskupa Košića na dočeku su bili nebrojeni velenogometni stručnjaci i poklonici, bostonski alternativni glazbenici kodnog imena Pixies, dvjestotinjak mažoretkinja odjevenih u tradicionalne kaubojke i plave bluze, te ciklona Gracija. Željko Širić, poznati hrvatski sportskotrgovački dužnosnik, svoje je odsustvo pravdao nedovršenim investicijskim poslovima u Brazilu.

Puku se obratio i kapetan reprezentacije Darijo Srna. Teško je bilo gledati blijedog i mršavog Darija koji se pojavio pred ushićenom masom na zagrebačkom Plesu. Teško ga je bilo gledati i zbog neslućenog broja ljudi koji ga je došao vidjeti, dozvati ili dotaknuti. A on je, u stilu velikog čovjeka, želio baš svakome pružiti ruku. Najbolje tome svijedoči par iz Zagorja koji je kazao:
"Naravno da smo ga došli vidjeti, pa on se borio za Hrvate, ne za Palestince!"

Kapetan Darijo koji je pao na koljena i poljubio hrvatsko tlo dokazao je da sa sobom nije donio ni gorčinu, a niti ljutnju. Oni koji ga znaju, kažu: To je Dario. Jedan od kolega koji su ga čekali, kazao je: "Čuo sam se s njim. Umjesto da zbog Japanaca, Brazilaca i Meksikanaca ja tješim njega, on je smirivao mene."

I zaista, Srna je sa svojom pojavom donio ushit, sreću, dobru volju i samo pozitivne riječi koje su malo koga ostavile ravnodušnim:
"Propustio sam Tjelovo i Dan antifašističke borbe, ali sad sam ponovo sa svojom obitelji te ćemo zajedno proslaviti Dan državnosti, neovisnosti ili domovinske zahvalnosti, što već danas jest."
te dodao:
"Širim svoje ruke, ali ne mogu dovoljno... Želim zagrliti sve Hrvate i sve najljepše sada im reći. Ako izgubim glas, govorit ću im srcem.", a ruke su mu uglavnom bile u zraku. Darijo je Srna, uz stalnu napomenu da je pravi heroj njegov izbornik, cijelo vrijeme zahvaljivao Bogu i Crkvi koja svo ovo vrijeme nije prestala misliti na njega i moliti za sve njih u misiji.

Zahvaljivao je poimenice svojim prijateljima, zahvaljivao je svećenicima i časnim sestrama koji su se za njega molili, zahvalio se i svim onim kolegama "koji su pokazali najviše, a to je svoj dio tijela". Darijo Srna je, unatoč svemu što mu se dogodilo, neprestano bio zahvalan. Izgubljen u masi transparenata i zastava, baš kao i Izborniko Kovač i svi drugi reprezentativci, i Darijo Srna danas je započeo jedan novi život.

b(r)azooka joe

Ne kužim. Uza sve druge, manje važne i sporednije pizdarije, poput svjetskih opakih kriza koje ćemo i mi na grbači svojoj osjetit, ili upitnih zakona i ministara, ili povećanja cijena svega osim rada, a koje su trenutno pod medijskim tepihom, eventualno ih se mrvice tek naziru, što se sad ima tko ljutit na kovače, na igrače il na šuma-osovinu. 

Svi su dali koliko su mogli. Izbornik bolje nije mogao jer od izabranog igračkog kadra nije bio kadar više izvući, igrači su dali sve od sebe na pozicijama na kojima su se zatekli, a lopta je okrugla i danas svatko igra nogomet, što bi reko jedan nogometni mislitelj. To su kockasti dečki maestralno i dokazali, s igračem više razvalivši jednu od dviju najslavn... najslabijih reprezentacija na mundijalu, a čime smo pokazali da smo velesila, reći će neki dan i vrlo uredničko pero jedne dnevne tiskovine. I to velesila u društvu velesila. Španjolska, Engleska, Italija, Portugal, sve sâm svjetski i europski prvak do prvaka i velikan pakira kufere i napušta precijenjene brazilske resorte. Ionako je naše more najljepše na svijetu, naša obala predivna, ženska i muška čeljad prelijepa, a u koje smo se reprezentativne primjerke mogli i u toj dalekoj južnoameričkoj zemlji uvjeriti.

Osim toga, kalendarski je stiglo ljeto i vrijeme da se trudbenici zasluženo odmore od kopanja i oranja. Ne mislim na Oranje s velikim O. Do njih nisu ni stigli.

ne u oko...