karijola wine bar

hrvatska pomoć posrnulom američkom gospodarstvu

Palo Alto - Zagreb, 07. istopada 2014.

Posjet hrvatskog vladinog izaslanstva u kejome su osim premijera Zorana Milanovića bili i ministar vjeronauka i sporta Vedran Mornar i ministar zdravstva i unutarnjeg uređenja Siniša Varga, te Ivan Marić, zamjenik ravnatelja SRC-a, Zvonimir Stanić, ravnatelj CARNet-a, Damir Novinić, ravnatelj Agencije za investicije i konkurentnost i Marija Vukelić, izvršna koordinatorica službe za privlačenje investicija, amerčkim informatičkim divovima, Microsoftu, Ciscou, Oracleu, HP-u i IBM-u., dobio je posve novo značenje nakon informacija objavljenih u uglednom financijskom magazinu Wall Street Journal.

Naime, unatoč jednostrano plasiranim informacijama o odlasku hrvatskog izaslanstva u Sjedinjene američke države po jamstva za nove investicije, kako stvari stoje, radilo se o sasvim suprotno orjentiranom poslu. Veliki su američki i svjetski IT divovi zapravo zatražili pomoć hrvatske Vlade i resornih ministara u poslu vlastitog restrukturiranja. S obzirom na tradiciju nemijenjanja hrvatskog gospodarskog kursa, Amerikanci su zaključili kako im je svejedno što u izaslanstvu nema vodećih hrvatskih stručnjaka poput Miroslava Kutle, Ivice Todorića, Željka Keruma, Ivića Pašalića, Ive Sanadera, Luke Rajića, jer cijeli proces nije zasnovan na entuzijastičnim pojedincima već na desetljećima građenom i dorađivanom sustavu.

Prvi dokaz tome obratu u cilju susreta objava je informacije da se kompanija Hewlett-Packard (HP), koju su na globalnom tržištu pretekli kineski Lenovo i američki Dell (koji hrvatsko izaslanstvo nije posjetilo), dijeli na dvije: HP Enterprise i HP Inc, prilikom čega će HP, umjesto ranije planiranih 45-50 tisuća zaposlenih, otpustiti 55.000 radnika. Proces podjele i otpuštanja u HP-u bit će završen do kraja fiskalne 2015. godine.

Očekujemo nove vijesti iz Microsofta, Ciscoa, Oraclea i IBM-a.

outsourcing

Nezgodan taj outsourcing. I borba s njim. I protiv njega.

Imaju golubovi, a i neke druge ptice, običaj da se pošlihtaju po žici, kabelu što spaja dva stupa, bandere, njima, a nekima i više od toga, poredaju se kao na smotri i čekaju na pregled. I dogodi se, bit će normalno redovno pražnjenje probavnog trakta, ili loša probava, svašta se za pod kljun može naći, možda strah, jer svakakav se nasilan zvekan s u blizini nađe, da se neki i useru. Uglavnom, ispod takve smotre nije za prolaziti.

Jednu takvu smotru neki sam dan ugledao pored jedne od obližnjih mi gomnazija, tko bi im brojeve zapamtio, a ispod njih - fotograf, reklo bi se neoprezni amater jer nije baš dobro procijenio opasnost od zračnog miniranja.

Da smo u onom vicu, znate ga sigorno, dodao bih i razgovor.
Ja (kimam glavom): Fotograf?
On (također kima glavom): Da.
Ja (razumijevajući situaciju): Amater?
On (nonšalantno, okidajući ptice): A mater je kotkuće, domaćica.

Ali, u vicu nismo. Nismo ni kod škole, one gimnazije čiji se broj, kao i svih ostalih, ne trudim pamtiti. U Draškovićevoj smo. Na potezu tik prije fontana i Trga burze i hrvatskih velikana, uz zgradu u kojoj su se osim Ministarstva u ime obitelji, branitelja i međugeneracijskog jaza smjestile i karitativne udruge što se kriju iza naziva OTP i Atlanta.

Prođem tim dijelom ulice nekoliko puta dnevno. Umjesto žice kraj gimnazije - povišen dublji sokl uz povelik višedijelni izlog, ubio se za sjedenje, a na njemu, umjesto golubova - pošlihtala se zaposlena hrvatska mladež. Sjedi mladež, i muška i ženska, il je tek naslonjena na taj sokl. U jednoj ruci plastična čaša, u drugoj cigareta ili papirnata vrećica s pecivom iz jedne od obližnjih pekara ili iz nekog od dućana. Sjede neko vrijeme, a onda odlepršaju u jedno od grotala korporacije preko puta. Pri tome ostatke onih jestvina i puševina ostave na istaku, po pločniku, poput golubjih govanaca.

Sad, ne znam, nije mi jasno kako nikome od stanara zgrade ne smetaju sve te papirnate vrećice, ostaci pojedenog peciva, plastične čašice, ostaci ispijene takozvane kave, papirići i opušci na trotoaru? Ne kažem da te mlade zaposlene u telekomunikacijskoj korporaciji izrasloj na imovoni građana ove države, a koji unatoč ovom feudalnom kapitalizmu uspiju iskoristiti zakonski reguliranu pauzu za vrijeme radnog vremena, treba otjerati otamo, ali kad ih već nitko redu do sada nije naučio, ni roditelji ni škola, bi li ih barem kakav komunalni redar redu naučit mogao?

Skroz zajebana stvar taj outsourcing. Svijesti i savjesti. I osjećaja za urednost i čistoću.

hrvatska svetkovina znanosti i umjetnosti

Zagreb, Kaptol - 24. ujna 2014.

Nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić, u društvu pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Valentina Pozaića, sisačkog biskupa Vlade Košića, zadarskog nadbiskupa Mons. Želimira Puljića, rektora zagrebačkog sveučilišta prof. dr. Damira Borasa, te pokrovitelja naprednih srednjevjekovnih ideja, zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, svečano je u Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava otkrio fluorescentni kip ministranta.

Kako javlja Izvještajna katolička agencija IKA, a za L'Osservatore Romano prenosi vatikanski Fides, skulptura nemalo podsjeća na vrhunskog stručnjaka s područja informatike, elektronike i mirkoelektronike, trenutno izgubljenom na poziciji ministra znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. Unatoč tome, poznati povjesničar umjetnosti i komparatist, nositelj drenovačke povelje Visoka žuta žita iz 2008. godine, vjeruje kako figuracija u skulpturi ne mora biti bazirana na stvarnom već je, a u skladu s Michelangelovim naukom, moguće oslobađanje već predefinirane forme zarobljene u kamenu, odnosno u konkretnom slučaju - betonu. Jedan od usputnih uzvanika, hrvatski premijer Zoran Milanović izjavio je kako je ovo veliki iskorak za znanost u Hrvatskoj, dok je drugi, predsjednik države Hrvatske Ivo Josipović, priznao kako se u jednu ruku s premijerom slaže, a u drugu, sukladno funkciji koju obnaša, možda baš i ne.

Ovom svečanom činu nije nazočio poznati gospodarski strateg Tomislav Iznogud Karamarko, ispričavši se zauzetošću poslovima u Saboru. Svoje izbivanje Kolinda Grabar Kitarović, zavjetovano Natolija, opravdala je kreiranjem budućnosti države i regije. Poznata aktivistica za ljudska prava, Željka Markić izrazila je žaljenje zbog nemogućnosti dolaska, no bila je, kako veli, spriječena potpisivanjem referendumske peticije

ne bola

Zagreb, 21. kolovođa 2014.

Američki liječnik dr Kent Brantly, član kršćanske dobrotvorne udruge Samaritan's Purse, u Liberiji zaražen ebolom, ozdravio je nakon što je dobio eksperimentalni serum PtL!, iako u određenim krugovima sumnjaju kako je korišten serum skrivan pod kodnim nazivom ZMapp (svaka sličnost sa kraticom sa jednim slovom p, slučajna je).

Dr Kent Brantly je, prema navodima udruge za koju je radio, prije odlaska iz Liberije, prevezen je zrakoplovom u SAD, bio u jako lošem stanju no ozdravio je nakon što je dobio eksperimentalni serum i bit će uskoro otpušten iz bolnice, javlja televizijska mreža CNN prenoseći riječi glasnogovornika sveučilišne bolnice u Atlanti (Emory University Hospital), Georgia, SAD.

Radi nepotrebno podignute prašine i panike u Hrvatskoj zbog eventualne mogućnosti širenja zaraze i u Hrvatskoj, povodom ovog čudesnog ozdravljenja, uime Vlade i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, sa Ksavera se hrvatskom puku obratio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Želimir Puljić izjavom kako je ovo očit dokaz kako serum PtL! djeluje i kako se Hrvati i Hrvatice ne trebaju bojati ebole niti sličnih zaraznih boleština jer je, za razliku od Hrvatskog zavoda za Javno zdravstvo i slučaja sa serumom protiv ugriza zmija, HBK osigurala sredstva iz državnog proračuna za povećanje broja ustanova u kojima se serum PtL! (puni naziv: Praise the Lord!) dijeli u zamjenu za simboličnu novčanu naknadu.

Ovu hvale vrijednu akciju HBK podržali su i hrvatski premijer u sjeni, jedna predsjednička kandidatkinja, Hrvatica i katolkinja te najvrijedniji vrtlar sa zagrebačke Savice koji u slobodno vrijeme obnaša i funkciju gradonačelnika.

O terapiji i izlječenju više na samom izvoru informacije:
http://www.samaritanspurse.org/article/samaritans-purse-doctor-recovered-from-ebola/

crtica iz odgoja

- ... paradajzić, kokakolica...
- ... satić joge i jaknica, moreko i plažica...
- ... hlačice, čarapice, kapica...
- ... prstić, nogica i glavica...
- ... školica, domeko, sobica...

Još joj fali - ulica.

Ružo, sin ti ima dvanaest. Ne odgajaj kretena!

kraj ribara

Umro Robin Williams. Šteta. I mnogi ga se uhvatili pa razvlače, te kako je bio najbolji, te kako je bio najduhovitiji, te kako je bio ovo i bio ono i bio je tako dobar, duša od čovjeka da će u raju završit. Da baš. I odmah dobit titulu anđela.

Malo me tu muče nekonzistencija, nedosljednost i kontradikcija. Ništa strašno, mogu ja normalno spavati i jesti, nije to nesanica ili kakva boleština koja ti ubija volju za hranom, ali svejedno neke mi stvari nisu bistre.

Prvo, gdje su svi ti koji ga kuju u mrtve zvijezde bili kad je čovjeku trebalo pomoći, a eto isplivavaju informacije o depresiji, o materijalnim problemima, čisto ovozemaljske ljudske muke. I ne samo da ga dižu do neba, nego mu i mimo tih mitoloških regula mjesto u raju daju. Kakav raj? Koji raj? A dobro znaju da mjesta u raju nema za one koji su se samoubili, ali eto, Robina bi možda mogli preko veze, dobar čovjek bio i to, još ako se zemaljske namjesnike dobro podmaže, ne bi trebalo bit nikih problema za uć u kraljevstvo nebesko.

Meni, iskreno, žao čovjeka Robina Williamsa. Bilo mi tako da sam skoro paracitirao onaj grafit iz zagrebačke Krajiške ulice "Bože uzeo si krivog Senu!", osvanuo nedugo nakon jednog prvog maja. Ipak nisam. Prvo, kome bih se ja to kao obraćao, a drugo, kojeg bi to Williamsa trebalo ponuditi u zamjenu? Žao mi i njegovih nabližih koji trpe onu drugu stranu medalje ljudskosti na kojoj im oca smećad ljudskog roda razvlači ko hijene mrtav plijen. Ti su onda već potpisali ugovor za pakao.

Ali žao mi i onih stotina i tisuća djece, u Gazi i u Siriji, na istoku Ukrajine i u Iraku, u Brazilu, Kolumbiji, po afričkim zabitima i europskim vukojebinama, svih koja nemaju nekog svog Petra Pana, i ne samo djece već i odraslih, svih kraljeva ribara po predgrađima i podzemljima Pjongjanga, New Yorka i Bukurešta koji su maknuti u životni i medijski zapećak. Gdje je tu raj?

I? I šta ćemo sad? Ništa. Stisnuti vlasitim okovima svakodnevice za par ćemo ih dana zaboravit kao što ćemo zaboravit i smrt mnogih drugih, onih bliskih, onih dalekih, a bliskih, i bliskih, a dalekih. Sjetit ćemo ih se naletjevši slučajno na neki dobar njihov rad, osjetivši neku asocijativnu dobru vibru koja će nam barem malo razvedriti unutrašnjost glave i razvuć joj osmijeh po površini. Možda baš u trenu dok pokušavamo učinit nešto za one koji su još živi?