tries, al ko džaba

Britanac nedjeljom. Nađe se svega, nema samo igle i lokomotive. Šesti štand od Ilice, drugi red slijeva. Ona i on s jedne strane, ja s druge.

Ja:
- Pošto su?
On:
- Dvaes.
Ja:
- Oba?
On:
- Eh, oba! Svaki dvaes.
Ja:
- El može oba za tries?
Ona:
- Ne znate Vi, gospodne, šta je to i kolko to košta.
Ja:
- Možda i znam.
Ona:
- Svaki vrijedi bar seandeset.
Ja:
- Može il ne može?
On:
- A šta ć Vam to?
Ja:
- Da zamijenim pregorjele na staroj lampi.
On:
- A onda možebit da ipak znate.
Ja:
- Možebit. Može li?
On:
- Može.
Ona:
- Ovo Vam je ko da ste ih džaba dobili.
Ja:
- Pa nije tries kuna džaba.
Ona:
- Nije, al ko da je.

fly me to the moon eclipse

Krenuli su u najveću avanturu ljudskog roda prije točno pedeset godina. 

Edwin Aldrin, Neil Armstrong i Michael Collins.

Djelomična pomrčina punog Mjeseca

(snimljeno fotoaparatom Canon EOS 350D, objektiv 55-200, snimljeno 16.07.2019.u 23:13, ekspozicija pola sekunde, ne sjećam se otvora blende, ali bilo je dosta, lokacija: 45. paralela, 16. meridijan)

peksimeti

Uzeo jedan. Probat. Uzeo drugi. Za potvrdit procjenu kvalitete. Uzeo treći. Nako, fino je. Uzeo četvrti... Stani Zlatko, nije kraj svijeta! Ima sutra! Bit će ih, ne brini. Nitko ti ih neće pojest!

Netko u brašno ulije i jogurt, netko kiselu, netko kiselo mlijeko; netko doda i malo rakije; netko stavlja germu, netko prašak za pecivo. Recepata je koliko i pari ruku koje ih prave, ako ne i više. Peksimeti, uštipci, poderane gaće.

Jučer teta Zina napravile peksimete i donijela punu zdjelu. Bila obećala pa je i donijela. I još donijela svježeg sira i vrhnja. Ubio se jučer. Dvaput. Istina, teta Zinini su peksimeti malo drugačiji od majčinih uštipaka koje je kao prava Slavonka naučila radit u Bosni, a kojima su najsličniji bili oni u Životu na sjeveru na zagrebačkom Kraljevcu. Svaki put kad ih je radila, meni je bio praznik, čak i kad sam morao u školu. Drugačiji su i od teta Paulininih poderanih gaća koje je prava baranjska Zagorka radila u Osijeku. Njih si, onako vruće i samo posoljene, mogao isto do sudnjeg dana, što će reć do dna nemalene vangle. Kao što rekoh, recepata je koliko i pari ruku koje ih prave, ako ne i koji više. I ne znaš koji je bolji. Zapravo znaš. Oportunistički, poredak varira. I ovisi o tome koji su trenutno u zdjeli na stolu.

Dajući mi tu punu zdjelu, veli mi još da nemoj da ostane jer ne valja kad odleže preko noći. Moš mislit što je ostalo.

ugradilo mi žarulju

​​​Ugradilo mi ​jutros ​​novu žarulju u blagovaonici.

Nešto s tim grlom nije bilo u redu od samog početka. Pregarale žarulje u njemu kako to valjda samo loše žarulje u još lošijem grlu mogu. Ne mine niti dan, a nova žarulja se počne ponašati nestabilno da bi do jutra skončala.

Ništa, nazvao kućepazitelja, ovaj električara i došli oni za par sati. Taman sam se pakirao za put, ono isto zbetonirano ljetovalište, hotel nalik višekatnom brodu, goleme restoranske hale, po zidovima teški bordo baršun, sve nalik dotrajalim prenamijenjenim kockarnicama, tamo sam jedne godine zaglavio i otada sam njihov, a zašto - nemam pojma, ​kadli zazvoni zvono nad ulaznim vratima. Kućepazitelj u bijeloj košulji podvinutih rukava, duga sijeda kosa, profesor Tomo Bosanac, rekao bih da sanjam, doveo električara. Ovaj pak slika i prilika Travisa Hendersona. Brzo će on, objašnjava mi, promijenit će grlo i ugradit najbolju rasvjetu na svijetu dok kažeš keks.

Keks. Cak, cak​ i gotovo. Evo, veli, ova je najmodernija i najbolja na svijetu​. Prepoznaje ​i ​lice, ne možeš ​je ​uključit ako si okrenut leđima i ne gledaš u nju. ​Okrenut ​prema ​meni u hodniku, ​stisne sklopku i ​ne dogodi se ništa. Okrene se prema žarulji, ponovo stisne sklo​p​ku - žarulja zasvijetli. Opet se okrene od nje, pokuša uključit - ništa, nula, besvijetlje. Jel vidiš, značajno podigne obrve, to je tehnologija! Ne pitam za cijenu. Tko je proizvođač, pitam, a Hary Dean će ko iz rukava: Google.

Probudim se. Devet i deset.​​

stormtroopers de notre-dame

umirovljenica na poslu

U lokalnom Sparu, na odjelu suhomesnatih proizvoda, nova je trgovkinja. Umirovljenica debelog staža. Sjedine odavno preuzele inicijativu, rumeni obraščići na blijedu lišcu, naočale tankih okvira. Nečija baka.

Petnas deka ovoga, dvajspet onoga, desedeka ove tu i one tamo. Hvataljkom u drhtavoj ruci slaže ih na vagu. Nekad usfali šnita, nekad je koja prekobrojna. Četrnes i pol? Je li dvanes puno? Dvajsosam? Može. U redu je. Hvala, dobro je. Umata ih pod pravim kutem, ukoso, pravilno, asimetrično, nježno popeglano, blago pogužvano, kako koji dan. Traži se.

Kupci, al svi odreda, tolerantni i strpljivi. Kao s najmilijima.

niki

​
Kroz neko sito zaborava i sjećanja, u nekoga je to sito sitnije u nekoga krupnije, kako se kome sinapse poslože, pamtiš neka imena, nazive, pojmove.​ Neki su se iz društva, a društvo smo bili Ipe, Nešo i ja, čak hvalili da su znali za Fangiu, meni je on bio apstrakcija. Skoro kao Brabham, Ligier i McLaren. Za mene su tada bili samo vozila, Farina tek nedefiniran pojam. I za Jackieja Stewarta i Jima Clarka i Enza Ferrarija sam bio čuo. Samo, imena su postala nazivi.

Cijelu vječnost prije nego li će pistama zavijati Lewis Hamilton, Sebastian Vettel, Fernando Alonso, Rubens Barrichello, najveći Michael Schumacher, brat mu Ralf, David Coultard, Jenson Button, Pablo Montoya, Felipe Massa, Mika Hakkinen, Kimi Räikkönen, Nico Rosberg, Max Verstappen, Jenson Button​ i ostatak današnje reprezentacije brzine, i cijelo jedno maleno djetinjstvo prije nego li će pistama zabrujati Nigel Mensel, Alan Jones, Alain Prost, Gilles Villeneuve, Keke Rosberg, Nelson Piquet, Damon Hill, Gerhard Berger, meni najveći među velikima Ayrton Senna, i mnogi drugi, pistom su rulali Mario Andretti, Jody Scheckter i Rene Arnoux​, Emerson Fitipaldi, Carlos Reutemann i Graham Hill​, Jacques Laffite, Riccardo Patrese i Vittorio Brambilla​, Ronnie Peterson, James Hunt i Niki Lauda. James Hunt i Niki Lauda. Niki Lauda.

Nije mi se sviđao. Lauda. Činio mi se prgav, svađav, bezobziran. I Austrijanac. Nikako se nije uklapao u tadašnju sliku Formule 1, sliku u glavi dječaka od kojih osam​-devet​ godina​ kojem je povremeno dosanjani san bio sjesti u tatin parkirani Renault 4​. Osobni doživljaj. Ni danas ne znam nešto puno više o njemu, Laudi, ne zanima me. Možda je bio čovjek velika srca, možda je bio đubre, kako kome i kako kada. Bio je pojam i prije i poslije nesreće. Bio je velik u poslu koji je radio najbolje što je znao i mogao. Niki Lauda je bio jedan od većih razloga zašto sam zavolio Formulu 1. Naravno, ne voziti - gledati i pratiti.

​​