doživotno

​

Iblerov trg, negdje između staračkog doma i dućana teleoperatera.

- Nisam mogla otključat telefon, išla kupit novi.

- I? Pošto?

- Devet kuna.

- Devet kuna?!

- I šezdeset mjesečno.

- Na koliko?

- Doživotno.

sedamdesetprva

Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene, žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.

Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.

Nas nitko nije fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni, jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.

Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum, astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala, kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na tri do pet godina robije. Minimum.

na svoji strani

Bila je već rana jesen osamdesetšeste kad sam taj put došao u Zagreb. Na duže. Topla i sunčana jesen s povremenim kišama. A poslije kiše - kišne gliste. Gomila dezorjentiranih, meni su se takvima činile, kišnih glista vukla se asfaltnim trotoarima i svojim me mirisom podsjećala da daleke daljske fragmente djetinjstva, na mokre betonirane staze, na mokru nepokošenu travu po usputnim kanalima, na mokri Dunav koji sve ove naše ostale rijeke i rječice pojede za doručak.

Stan u Travnom, stanovanje jel, jer to i nije bio cijeli stan, tek soba u stanu starice o kojoj se njezin sin brinuo, a ona zanovijetala na svaku kaplju vode ostavljenu da se samostalno cijedi u sudoperu: "furt ostavlja tragove, grdo je za vidjeti, a sigurno je i štetno", i nije bio nešto. U sobi sam pored kreveta, radijatora i ormara, imao i komodicu. Na njoj su uvijek bili radiokasetofon marke Sharp, tetrapak mlijeka i kutija Domaćice. Pepeljara je bila u SF domeni. Iz radija se potiho izvijao program Stojedinice, a za svaki slučaj, bilo je tu i nekoliko kazeta: TDK, BASF, Azra, Rade i Arsen, Lačni Franz.

Osim Osječana s kojima sam u Zagreb i došao, nešto Dalmatinaca i Dalmatinki od kojih sam naučio razlikovati balancane od pantagana, kušine od piruna, šolte od botuna, par domaćih lokalnih kaj su tako meko i zavodljivo furt govorile kaj, i nekoliko ih iz drugih republika, jedni od rijetkih koje sam u Zagrebu te godine poznavao, bili su dečki iz Maribora. Toliko puta su svirali u Osijeku u moje srednjoškolsko doba da sam ih lagano mogao prozvati i svojim kućnim bendom.

Te '86. godine, dok je Pepelka rdeče zvezde šivala, iščekivala poljub i brinula o Čuvstvenom stanju mlade krave, Kandidati za čestitke su već planirali noćne pohode na plaže i ostalo, Lačni Franzi su bili Na svoji strani.

 

organoleptička varka

Nešto danas mrljao po kuhinji. Nož, daska, šerpa, kuhača, zaimača. Ugljikohidrati, masti, minerali, proteini, vitamini.

Gotovo.

Sjedim za stolom i mislim: il je varivo vrelo i sporo se hladi ili sam pretjerao s chillijem. Bunar i šumu da nit ne spominjem. Semjona Semjonoviča također.

dvije u nekoliko sati

Na tom je otoku uvijek dinamično, pijačni dan ili obični, svejedno je, čak i dan odlazaka. Hridi, bijele i naborane, baš poput onih otočkosvetačkih, skrivaju unutarnju pitomost pješčanih, skoro ravničarskoriječnih rukavaca. Avion je pun da mi se čini da tone. Ali, ako i tonemo, tješim se, tonut ćemo ravnomjerno. ​Ipak, polijećemo ko iz katapulta.​ ​Dobro je.​

Moram stić poslije posla na operaciju​: lolalna anestezija, zub. I već kasnim​. Pola​ je​ šest, a još nisam ni kući stigao. ​Penjem se uz renesansno razlivene stube. Ima ih ko u Šibeniku. ​Treba pospremit spavaću sobu. Dolaze gosti na otvorenje izložbe, a gosti kad dolaze, svugdje ulaze​: od ormara ​do špajze. I kako ne bi onda ušli u središnju ​prostoriju​ okruženu galerijom​. Pogotovo žene. U stanju su sve prepipat. Zatežem tu sivu posteljinu do trampolinske napetosti, prebacujem neki pokrivač preko svega, pogledam na sat - šest je. U kutu gomila najlona. Sjetim se da sam u sedam naruč​​en na još jednu operacijicu. Nešto kod, oko bubrega. Isto lokalna.

Pitam je li problem imati dvije u par sati. Nije, ​veli mi, ​samo drugoj reci za prvu​. I prvoj za drugu​​, naravno​. A ja, ja uvijek kažem. Ne znam lagat. Čak ni u snu.​ Prije bih se probudio nego slagao.

lekcija iz funkcionalne anatomije na 36°C u hladu

- Obrve mi ne rade.
- Ne moš ih pomaknut?
- Ma ne. Curi mi znoj u oči.

moni

​Kaj se mi nismo već upoznali? Čuj, mi se sigurno znamo od prije, ja ti to garantiram. Gdje? Da, imaš pravo! Na brodu! Na trajektu, tako je. Ne? A, na njegovom brodu. Pa da. Je. Eto, a kaj ti ja velim? Ipak se znamo.​ ​Bum si spila još malo vinčeka. Odlično mi je. A ne mrem se baš žalit. Ovdje uvijek pijem fino vino. Znaš, vino je božansko piće. Vino je pjesničko piće. Pogle samo ko je sve pil vino. Svi pjesnici su pili vino. I filozofi, naravno. Kaj to sad slušamo? Koena?! Joj pa da, ne slušam dok pričam. A ja tak obožavam Koena. O, bo, žavam! Sin je tak-tak. Je na njega, ali tata je tata. Koen. Znaš, on je fakat pravi pjesnik. Pa reci, kaj nije!? A možda se ipak znamo iz Sedmice? Ti si meni tak poznat da je i to moguće. Ali nema veze. Poslušaj ga samo. I bil je frajer. Tak zgodan, tak lepi. I Židov. I kuiš ti kaj ti ja velim? Pogle mu taj lepi nos. Kak i Dilan. I moj Toni. Frajeri! I pjesnici. Dobro, moj Toni nije baš pjesnik, al je frajer sa stilom. Nemoj me krivo shvtit, lep je mladi Koen, ali - tata je tata. Ja, kak i vidiš, volim starije muškarce. Ne bum više nikaj rekla. Jel tako Toni? Ali i mladi su mi lepi. Nemoj me krivo shvatiti. Nema se tu više kaj za reći, ne? Oh, dens mi tu di end ov lav! O, bo, žavam tu stvar! Ne smeta ti to kaj ja pričam dok svira? Ja tak volim pričat dok glazba svira. Kaj si rekel da i inače? Ne razmem. Ja glazbu i inače volim. Ma kaj volim?! O, bo, žavam! To ti je život. Dec lajf. Akordi, melodije! Glazba! Umjetnost! Baš sam sretna. I samo da znaš, a to nikad ne govorim: ja sam ti jako dobra osoba, samo kaj nisam solventna. Moj Toni i ja godinama radimo odlične stvari. Fe, no, menalne! Samo kaj ih ne znamo materijalizirat. Možda sam tu ja malo više kriva jer sam ti ja jedna grande fijasko. Grande fijasko! Ali nema veze. Ali tu si nemremo pomoći, ne? Tolko o tome. Je, takvi smo kakvi smo, kak nas je dragi Bog stvoril.​ Znaš, ja sam ti malo naivna, kak da velim, ja ti u sve vjerujem, ja svim ljudima sve vjerujem. Kaj se to ne vidi? Nije to baš uvijek dobro, ali tak ti je to s menom.​ Nego, kaj si ono rekel za Dilana? Ma daaaa. Naravno. Mislim da si tu skroz u pravu. A pogle nju! Kaj nije lepa tak stara? Dobro, nisam ni ja mlada, samo kažem. I kak lepo peva. Skoro je bolje peva od Dilana. A zakaj on ni došel? Kaje odbil nagradu? A, nije. Dobro, to je okej. Nego. Jesam ti već rekla kak ja volim dugokose muškarce. Vidi mog Tonija. Vidi i njega. Dobro, ti nemaš tak dugu kosu, ali nije to najvažnije. Sreća je najvažnija. Toliko o tome. I dobro srce. I onda ne trebaš bit solventan. Uvek se nekaj dobro dogodi ak dragi Bog oće. Slušaj je. Božanstven glas. I ta kosa. Može, može, ali samo prst, ne više. Bum se napila. Ne! Evo, ne bum više reči rekla. Samo ja pričam. Ti do reči ne mreš od mene. A, sam ti rekla kak sam, kak smo mi došli tu? Bili smo...​​