imperativ

Brejkin Bed muvi, Brejkin Bed muvi! El Kamino, El Kamino! Brejkin Bed, Brejkin Bed! Još nisi gledo!? Moraš! I to čim prije!

E, neću. Kao što nisam ni Džokera.

Obožavam imperative u komunikaciji. Moraš otić tamo pojest sladoled i kolače! Moraš vidjet kako su sredili stan. Moraš probat ovo vino. Obavezno odi pogledat onu izložbu. Moraš pročitat onu knjigu. Moraš ovo, moraš ono. Ne moram ja ništa. Mogu nešto. Ne sve, ali nešto da. Mogu i popiti i pojesti. Mogu i čitati.Mogu i otić pogledat taj film u kino. Mogu čak i povećat El Camino: le camion. Mogu, ali neću. Ne neću kao bunt protiv naredbe, kao ofucana pankerska reakcija, nego neću kao izraz sadašnjeg osobnog izbora. Neću. Možda, i samo možda jednog dana, ali sad - neću. Nisam ni Chernobyl odgledao do kraja (stao na trećo epizodi) jer su mi ga zgadili svakodnevnim medijskim zatrpavanjem kritika i komparacija, nisam Puškinovog Evgenija Onjegina pročitao do kraja (a ipak sam dobio zasluženu četvorku iz lektire), nisam ni... ma nema šta nisam pa ne moram ni to nešto što kao moram.

A kad smo već kod imperativa, ima jedan i uopće nije obvezujući, samo je opcionalan, a ipak topao i poželjan: opusti se. I ima još jedan, taj se koristi samo za naporne: odjebite.

za izgubljene stvari ne odgovaramo

- Znaš, veli mi, kod nas ti se svega da nać. Kišobrana, običnih, reklamnih, jakni, vesti, kaputa, Ključeva i novčanika. Dokumenata. Osobnih, indeksa, iksica, ugovora. Naočala, i sunčanih i dioptrijskih. I knjiga. Bilo je tu i beletristike i skripti, stručne literature, monografija. Evo, jedan je, a i ti ga znaš, još ko student ostavio ruksak pun knjiga, sve za fakultet. Po njih došo ko profesor. Na istom tom fakultetu. Jednom smo našli grudnjak, maskirni uzorak, četvorku, i u njemu rabljeni kondom. Nakon par dana došla neka cura, pita za grudnjak. Kolko se ja u brojeve razumijem, a razumijem se, došla je pitat za prijateljicu. Za kondom nije pitala, jasno. Nevjerojatno ti je to šta su sve ljudi u stanju zaboravit kad malo popiju. Ili malo više. Kad su u pitanju ključevi i novčanici, ogrlice, broševi i prstenje, knjige i nacrti, jakne i veste, mantili, čak i grudnjaci, svi zovu, pitaju, mole da pogledamo malo bolje, a kad su jednom gaće ostale, par pari - ni glasa ni od koga. A gaće nisu bile čak ni rabljene, još u dućanskoj vrećici, tek kupljene, s računom. I baš su bile dobre.

dan gubljenja neovisnosti

Sinoć u birtiji. Pričamo o svemu i svačemu. Nadglasavamo se sa ostalim gostima, s muzikom, sa samima sobom. Trkeljamo o kazališnim predstavama, o precjedničkim kandidatkinjama i kandidatima, o estradi, plastici i reciklaži. O kviznim pitanjima, o dojenju, o carskim rezovima, o rađanju. O pičkama materinama. Bukvalno. U jednoj zvučnoj oseki Dorin glas nadjača sve.

- Kaj rađanje, to ide ko ispičke. Poslije je rokenrol. Evo, neki dan. Mama, veli mi onaj moj, nešto te moram pitat, al mi neugodno. Pitaj sine Janko, ja ću, ajde, pitaj mamu. A on sve nešto i bi i ne bi. Pitaj, podviknem malo.

Šutimo, čekamo pitanje, Dora nastavlja:
 
- Ja čekam, a moj sinko Janko okreće glavom ko Mariolino. Ne zna jadan šta bi. Vidim, neki neugodnjak. Skupio se u se ko vunena vesta na pranju. Pa kaj si me sad scimal!? Pitaj, već sam nervozna. On kaj, peti razred, pubertet ga ćopio na najjače. Znam, slušam ih kad takvi međusobno razgovaraju u tramvaju. Neki dan dvije curke, tu su negdje ko ovaj moj, da je pušila na odmoru. Mislim si, pa dobro, možda je rano, ja sam u srednjoj, kad ova dodaje da mu je popušila u veceu! Ej! Peti osnovne!? U tim godinama nama je seks bio apstrakcija ko astronomija, a ova ga cucla na odmoru. Jebem ti sve, govorim ovom svom, pitaj šta oš pitat il šuti zauvijek! Ne radi mi dodatnu nervozu! On opet da malo mu, kao neugodno. On će meni da mu je sad malo neugodno! Ama pitaj sad bilo šta, samo pitaj, da skinemo to s dnevnog reda! A on će onak sav skrušen: pa dobro, mama, s koliko si godina izgubila neovisnost? Molim!? Neovisnost!? Ne!? O!? Vis!? Nost!? O jebem ti neovisnost, da ti jebem! Ne kaže se neovisnost nego nevinost, jebem ti mater koja te takvog rodila, da ti jebem!

Meni na pameti druga Dora. Da ta još piše dnevnik, u njem bi svoje gubljenje neovisnosti smjestila u neko ljetno doba, plaža, more, kokotelčić, vjetrić mio ćuprija. On bi bio zgodan, uredovan, zavodljiv, šarlantan, imao bi para, putovao bi po svijetu i jebalo bi mu se živo. Ona bi mu, Dora, nakon dugih nagovaranja, svoju neovisnost prepustila preko noći, reklo bi se - u tren oka. Ovaj bi tu njenu neovisnost uzeo ko banka založenu tvornicu, zemlju, ko korporacija vječnu koncesiju na obalu, vodu i licencu za geološka istraživanja po nacionalnim parkovima. Od svega, Dori bi ostalo samo sjećanje na neovisnost.

fragment

Naše male konstantne katastrofe izgleda nisu dovoljne. 

Razvlačeći posljednje piće i male noćne razgovore, od rituala na udaljenim pacifičkim otočićima do radijskih izvještaja o stanju u Europi prve polovine dvadesetog stoljeća, od optimizma i vjere u budućnost čovječanstva u Star Treku i pornografiji osamdesetih godina tog istog stoljeća do skepticizma u početku dvadesetprvog stoljeća Neila Stephensona i Jacquesa Attalija, od dinosaura do Velikog hadronskog sudarača, od broja bakterija po kvadratnom centimetru našeg najvećeg organa do Oumuamuae i virtualne stvarnosti, od bezuvjetne radosti življenja do neupitne potrebe za opstankom vrste, i sve tako do pretposljednje kapi pića, došli smo do nužnosti žešćeg napada kašlja jednog Krakataua ili kojeg drugog ozbiljnog vulkana:

 - Samo nas ozbiljna katastrofa može spasit.

doživotno

​

Iblerov trg, negdje između staračkog doma i dućana teleoperatera.

- Nisam mogla otključat telefon, išla kupit novi.

- I? Pošto?

- Devet kuna.

- Devet kuna?!

- I šezdeset mjesečno.

- Na koliko?

- Doživotno.

sedamdesetprva

Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene, žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.

Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.

Nas nitko nije fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni, jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.

Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum, astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala, kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na tri do pet godina robije. Minimum.

na svoji strani

Bila je već rana jesen osamdesetšeste kad sam taj put došao u Zagreb. Na duže. Topla i sunčana jesen s povremenim kišama. A poslije kiše - kišne gliste. Gomila dezorjentiranih, meni su se takvima činile, kišnih glista vukla se asfaltnim trotoarima i svojim me mirisom podsjećala da daleke daljske fragmente djetinjstva, na mokre betonirane staze, na mokru nepokošenu travu po usputnim kanalima, na mokri Dunav koji sve ove naše ostale rijeke i rječice pojede za doručak.

Stan u Travnom, stanovanje jel, jer to i nije bio cijeli stan, tek soba u stanu starice o kojoj se njezin sin brinuo, a ona zanovijetala na svaku kaplju vode ostavljenu da se samostalno cijedi u sudoperu: "furt ostavlja tragove, grdo je za vidjeti, a sigurno je i štetno", i nije bio nešto. U sobi sam pored kreveta, radijatora i ormara, imao i komodicu. Na njoj su uvijek bili radiokasetofon marke Sharp, tetrapak mlijeka i kutija Domaćice. Pepeljara je bila u SF domeni. Iz radija se potiho izvijao program Stojedinice, a za svaki slučaj, bilo je tu i nekoliko kazeta: TDK, BASF, Azra, Rade i Arsen, Lačni Franz.

Osim Osječana s kojima sam u Zagreb i došao, nešto Dalmatinaca i Dalmatinki od kojih sam naučio razlikovati balancane od pantagana, kušine od piruna, šolte od botuna, par domaćih lokalnih kaj su tako meko i zavodljivo furt govorile kaj, i nekoliko ih iz drugih republika, jedni od rijetkih koje sam u Zagrebu te godine poznavao, bili su dečki iz Maribora. Toliko puta su svirali u Osijeku u moje srednjoškolsko doba da sam ih lagano mogao prozvati i svojim kućnim bendom.

Te '86. godine, dok je Pepelka rdeče zvezde šivala, iščekivala poljub i brinula o Čuvstvenom stanju mlade krave, Kandidati za čestitke su već planirali noćne pohode na plaže i ostalo, Lačni Franzi su bili Na svoji strani.