san na današnji dan

Sinoć kod nekog (neću imenovati zbog ZERP-a) naletio na link i poslušao i pogledao ovo dolje. Iako sam alergičan na jagode. U pošetku je to bilo čisto medicinski, a danas je vjerojatno ostalo samo na spikičkoj bazi. A šta ću, moram i ja malo glumatat žrtvu bivšeg sistema. Kao što nisam imenovao putić do izvora, neću reć ni šta sve nisam noćas sanjao. Tek ono što jesam.

Nije bilo lako svladati izvjesne unutargradske relacije (čitaj: odnose). Opet su se uplela mjesta u kojima sam proveo dio života. Osijeka i Zagreba je površinski najviše, opet je Kvatrić slijedila Gajeva ulica sa svojom vlastitom tržnicom i crvenom kasarnom, Trg Francuske republike bio je u direktnoj tramvajskoj vezi sa okretištem prekodravskog zoološkog vrta, broj linije je - sedam. Manje je noćas Breze, samo malo granitnih kocaka Ulice šestog aprila, crvene zemlje malonogometnog igrališta i suhog opalog lišća jablana. Još je manje Sarajeva, Dalja. Zeru je tu i nekog blago brdovitog urbanog priobalja: uske šetnice s pogledom u tuđa dvorišta, vrtove, domove. U sve se noćas bez pitanja ugurao i Pforzheim sa tramvajskim linijama Graza, s podvožnjacima i nadvožnjacima, ljudima koji umjesti da govore neki nerazumljiv jezik, rado gestikuliraju poput prometnika.

Jedna nepjegava, mala nije mi dala mira, hodala je za mnom poput sjene. Nešto kao Cvijeta (orig: Cveta) zbog žaketa. Nakon nešto vožnje u žutom tramvaju, shvatio sam da sam ja taj koji cijelo vrijeme vidi tu njezinu sjenu jer mi se beštijica uvukla u glavu. Vozio sam i skejt koji mi je onako težak i izrađen od debele plastike armirane kevlarskim vlaknima, povremeno bježao pa sam ga trčeć morao sustizati čak i na uzbrdici. U pomalo već pohabanoj vrećici nosio sam bijelu boju u spreju. Nisam šarao po zivodima, svega mi!

Neki zagrebački studenti matematike u ovom su Frankenstadtu pohađali likovnu akademiju. Liverpool nisam sanjao, nisam iz Manchestera.

The Beatles - Strawberry Fields Forever

mara i robi

Dalekoistočnjačka limuzina. Vozač mlad i neiskusan. Suvozač star i iskusan. Na zadnjem sjedištu limuzine - njih dvoje.

Ona (12):

- Reci mi, ti znaš ko je Madona?

On (10):

- Misliš - Maradona?

ovisnost

​​​Prvo pomislim da nisam platio račun i da su mi teleoperateri prerezali žicu. Ne moš druge napadat prije nego sebe provjeriš, jel. Provjerim - platio. Onda je do njih. Pao im sistem, sustav, mreža, šećer, vlada, šta god. Nakon par minuta idem provjerit jel radi. Ništa. Nakon još malo opet. Opet ništa. Prođe petnaestak minuta, opet provjeravam, resetiram mobitel. Ništa. Prođe još sat. I dalje ništa.

Shvaćam! Ne provjeravaj više, ne pokušavaj ni resetirati stroj, uživaj u miru, neš ga dugo imat ovako spontanog! Uostalom, što me sprječava da mobite jednostavno ugasim na sat-dva, ili možda čak tri! Četri, pet sati?! Ali u periodu kad me nitko ne bi trebao... ček, ček. Nema ali. Moja nedostupnost neće povećati rizik od katastrofe svjetskih razmjera ni za frtalj desetinke promila od desetinke promila. Možda malo više, ali ko da je važno. To i tako nije zadatak računanja eksponencija nego samo svijest o bitnosti.

A da probam postupno? Ko s prestajanjem pušenja? Ne! Ni pušit nisam prestao odvikavanjem nego rezom oštrim da dim možeš prerezat. Onda da naglo? Odmah po pet sati pa da vidimo! Tako će bit najbolje! Ali, idem još jednom resetirat mobitel. Da provjerim. Evo ga! Radi! Dobro je. Već su mi svakakve ideje počele padat na pamet.

​​

imperativ

Brejkin Bed muvi, Brejkin Bed muvi! El Kamino, El Kamino! Brejkin Bed, Brejkin Bed! Još nisi gledo!? Moraš! I to čim prije!

E, neću. Kao što nisam ni Džokera.

Obožavam imperative u komunikaciji. Moraš otić tamo pojest sladoled i kolače! Moraš vidjet kako su sredili stan. Moraš probat ovo vino. Obavezno odi pogledat onu izložbu. Moraš pročitat onu knjigu. Moraš ovo, moraš ono. Ne moram ja ništa. Mogu nešto. Ne sve, ali nešto da. Mogu i popiti i pojesti. Mogu i čitati.Mogu i otić pogledat taj film u kino. Mogu čak i povećat El Camino: le camion. Mogu, ali neću. Ne neću kao bunt protiv naredbe, kao ofucana pankerska reakcija, nego neću kao izraz sadašnjeg osobnog izbora. Neću. Možda, i samo možda jednog dana, ali sad - neću. Nisam ni Chernobyl odgledao do kraja (stao na trećo epizodi) jer su mi ga zgadili svakodnevnim medijskim zatrpavanjem kritika i komparacija, nisam Puškinovog Evgenija Onjegina pročitao do kraja (a ipak sam dobio zasluženu četvorku iz lektire), nisam ni... ma nema šta nisam pa ne moram ni to nešto što kao moram.

A kad smo već kod imperativa, ima jedan i uopće nije obvezujući, samo je opcionalan, a ipak topao i poželjan: opusti se. I ima još jedan, taj se koristi samo za naporne: odjebite.

za izgubljene stvari ne odgovaramo

- Znaš, veli mi, kod nas ti se svega da nać. Kišobrana, običnih, reklamnih, jakni, vesti, kaputa, Ključeva i novčanika. Dokumenata. Osobnih, indeksa, iksica, ugovora. Naočala, i sunčanih i dioptrijskih. I knjiga. Bilo je tu i beletristike i skripti, stručne literature, monografija. Evo, jedan je, a i ti ga znaš, još ko student ostavio ruksak pun knjiga, sve za fakultet. Po njih došo ko profesor. Na istom tom fakultetu. Jednom smo našli grudnjak, maskirni uzorak, četvorku, i u njemu rabljeni kondom. Nakon par dana došla neka cura, pita za grudnjak. Kolko se ja u brojeve razumijem, a razumijem se, došla je pitat za prijateljicu. Za kondom nije pitala, jasno. Nevjerojatno ti je to šta su sve ljudi u stanju zaboravit kad malo popiju. Ili malo više. Kad su u pitanju ključevi i novčanici, ogrlice, broševi i prstenje, knjige i nacrti, jakne i veste, mantili, čak i grudnjaci, svi zovu, pitaju, mole da pogledamo malo bolje, a kad su jednom gaće ostale, par pari - ni glasa ni od koga. A gaće nisu bile čak ni rabljene, još u dućanskoj vrećici, tek kupljene, s računom. I baš su bile dobre.

dan gubljenja neovisnosti

Sinoć u birtiji. Pričamo o svemu i svačemu. Nadglasavamo se sa ostalim gostima, s muzikom, sa samima sobom. Trkeljamo o kazališnim predstavama, o precjedničkim kandidatkinjama i kandidatima, o estradi, plastici i reciklaži. O kviznim pitanjima, o dojenju, o carskim rezovima, o rađanju. O pičkama materinama. Bukvalno. U jednoj zvučnoj oseki Dorin glas nadjača sve.

- Kaj rađanje, to ide ko ispičke. Poslije je rokenrol. Evo, neki dan. Mama, veli mi onaj moj, nešto te moram pitat, al mi neugodno. Pitaj sine Janko, ja ću, ajde, pitaj mamu. A on sve nešto i bi i ne bi. Pitaj, podviknem malo.

Šutimo, čekamo pitanje, Dora nastavlja:
 
- Ja čekam, a moj sinko Janko okreće glavom ko Mariolino. Ne zna jadan šta bi. Vidim, neki neugodnjak. Skupio se u se ko vunena vesta na pranju. Pa kaj si me sad scimal!? Pitaj, već sam nervozna. On kaj, peti razred, pubertet ga ćopio na najjače. Znam, slušam ih kad takvi međusobno razgovaraju u tramvaju. Neki dan dvije curke, tu su negdje ko ovaj moj, da je pušila na odmoru. Mislim si, pa dobro, možda je rano, ja sam u srednjoj, kad ova dodaje da mu je popušila u veceu! Ej! Peti osnovne!? U tim godinama nama je seks bio apstrakcija ko astronomija, a ova ga cucla na odmoru. Jebem ti sve, govorim ovom svom, pitaj šta oš pitat il šuti zauvijek! Ne radi mi dodatnu nervozu! On opet da malo mu, kao neugodno. On će meni da mu je sad malo neugodno! Ama pitaj sad bilo šta, samo pitaj, da skinemo to s dnevnog reda! A on će onak sav skrušen: pa dobro, mama, s koliko si godina izgubila neovisnost? Molim!? Neovisnost!? Ne!? O!? Vis!? Nost!? O jebem ti neovisnost, da ti jebem! Ne kaže se neovisnost nego nevinost, jebem ti mater koja te takvog rodila, da ti jebem!

Meni na pameti druga Dora. Da ta još piše dnevnik, u njem bi svoje gubljenje neovisnosti smjestila u neko ljetno doba, plaža, more, kokotelčić, vjetrić mio ćuprija. On bi bio zgodan, uredovan, zavodljiv, šarlantan, imao bi para, putovao bi po svijetu i jebalo bi mu se živo. Ona bi mu, Dora, nakon dugih nagovaranja, svoju neovisnost prepustila preko noći, reklo bi se - u tren oka. Ovaj bi tu njenu neovisnost uzeo ko banka založenu tvornicu, zemlju, ko korporacija vječnu koncesiju na obalu, vodu i licencu za geološka istraživanja po nacionalnim parkovima. Od svega, Dori bi ostalo samo sjećanje na neovisnost.

fragment

Naše male konstantne katastrofe izgleda nisu dovoljne. 

Razvlačeći posljednje piće i male noćne razgovore, od rituala na udaljenim pacifičkim otočićima do radijskih izvještaja o stanju u Europi prve polovine dvadesetog stoljeća, od optimizma i vjere u budućnost čovječanstva u Star Treku i pornografiji osamdesetih godina tog istog stoljeća do skepticizma u početku dvadesetprvog stoljeća Neila Stephensona i Jacquesa Attalija, od dinosaura do Velikog hadronskog sudarača, od broja bakterija po kvadratnom centimetru našeg najvećeg organa do Oumuamuae i virtualne stvarnosti, od bezuvjetne radosti življenja do neupitne potrebe za opstankom vrste, i sve tako do pretposljednje kapi pića, došli smo do nužnosti žešćeg napada kašlja jednog Krakataua ili kojeg drugog ozbiljnog vulkana:

 - Samo nas ozbiljna katastrofa može spasit.