glagol, pridjev, imenica

Isjeći. Odlomiti. Izvaditi.

Isječen. Odlomljen. Izvađen.

Isječak. Odlomak. Izvadak.

Glagol. Pridjev. Imenica. Jezik je čudo.

papa

​Uzjebalo se i staro i mlado na papinu izjavu o djeci i kućnim ljubimcima. Kao, ​on vrijeđa, ​kako je mogao, tko je on da to kaže​​, zar je moguće da tako što izvali naš dobri papa Franjo? ​Vjerojatno pola od tih koji su se nakostriješili nisu ni pročitali izjavu nego iz nečijeg prepričavanja izvukli misao, prvo njegovu, a onda i svoju.

"Danas... vidimo oblik sebičnosti. Vidimo da neki ljudi ne žele imati dijete. Ponekad imaju jedno, i to je to, ali imaju pse i mačke koji zamjenjuju djecu. Ovo može nasmijati ljude, ali to je stvarnost."

Je li što krivo rekao? Nije. Nije čak ni generalizirao. Ili, nije čak rekao ni da ljudi imaju kućne ljubimce jer su sigurni da ih oni, za razliku od djece, neće ​pod stare dane ​intelektualno nadrasti​ i materijalno pokrasti​. Da je to rekao, ​eto ​to bi ​moglo biti uvredljivo. Nekima. Možda.​ Uostalom, jesu li neki ljudi sebični i nemaju djecu? Ne svi, neki? Jesu. Ja prvi. Nemam djecu. Ali ja sam toliko sebičan da nemam ni kućnog ljubimca pa moguće da ​toj svojoj superturboekstrasebičnosti uopće ​nisam relevantan. ​A ​papa? ​Je li on relevantan? To je jedno od postavljenih pitanja. ​Papa je svećenik. Član grupe ljudi koji svoju sebičnost stotinama godina prezentiraju malo drugačije. Malo su je umotali u celofan, u fino okićene mantije i halje​, ali sebičnost su samo prikrili, nisu je odbacili. Jer da jesu, ne bi sva blaga, i zlato i zemlju i knjige, nakupljena držali pod skutima već bi podijelili onima koji mogu i žele imati djecu skupa s kućnim ljubimcima ili bez njih, da im bude lakše odgajati ih. A kad dijele, dijele stoljećima svima jednu te istu knjigu.​ I ne. ​Oni uglavnom nemaju kućne ljubimce. Uglavnom nemaju ni djecu​. ​​Uglavnom. I to prema nekom ​svojem uvrnutom ​pravilniku od prije tisuću godina. ​​

I​ nije važno samo što se kaže, važno je i kome se kaže. A kome je on to o sebičnosti, o djeci i kućnim ljubimcima rekao? Kini? Nije. Indiji? Nije. Rusiji? Ne. Iranu, Iraku? Ne.​ Pa kome je to rekao? Kome? Svojoj pastvi. A što papa radi s pastvom? Uzgaja je i odgaja. I uzima od nje i mlijeko i vunu i meso. Eto, je li sad sve jasnije? A bilo se u​zjebalo i staro i mlado ​na papine riječi toliko da je ​i ​zaboravilo na čelu koje je organizacije taj dobri Argentinac Franjo i tko ga je na to mjesto postavio.

 

riječ

​​To što nisi nikad čuo neku riječ, ne znači da ne postoji. Ne mora značiti ni da je arhaizam niti novokovanica. Jednostavno nemate dodirnih točaka, nije ti u interesnoj sferi ili ne čitaš dovoljno, ili ne čitaš dovoljno taj žanr pisane riječi.

Na riječ sam naletio na mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije​ LZMK. Umjesto da me kao i svakog normalnog internetskog istražitelja amatera (a mater, domaćica, malo po kući, malo po bašti, reklo bi u onom neprevodivom vicu o kvizaškom natjecatelju, weekend writeru, piscu amateru) kojeg zanima biografija nekog Rusa, Google odvede u smjeru Wikipedije, ja usmjeren završio nad enciklopedijom kroatikom. Bilo je tamo sve informativno, do posljednje riječi. A posljednja riječ - iznenađenje. Nikad za nju čuo, nikad je nigdje pročitao. I šta ćeš, sad zaguglaš tu riječ pa te Google bespućima svojih staza odvede nedaleko, u susjedstvo. Starija sestra joj je, čini se da je starija, Slovenka, a bliska prijateljica vuče francuske korijene.

I sad ne znam, nisam siguran je li mi ta riječ nekako neobično lijepa ili je djelomično iritantna iz asocijativnih razloga. A opet, može biti istovremeno i jedno i drugo, i privlačna i odbojna. Poput svjetlosti: i undularna i korpuskularna. Baš kao neka žena koja ti ne da mira.

Ljeposlovlje.

područje bez signala

Jučer, evo nema ni cijeli dan da je prošao, u potrazi za vinom Crazy Lud Red Oskara Maurera preko Sremskih Karlovaca i Subotice došao do Hajdukova, malog vojvođanskog sela na sjeveru Bačke, kako bi to opjevao gospodin Glas, Zvonko Bogdan. Danas, upravo sad, u naknadno dostupnom programu HRTi-ja Nikola zove Olega u Hajduke, u birtiju u Nuštinu, ekraniziranoj maloj poslijeratnoj i postprivatizacijskoj balkanskoj vukojebini iz romana Područje bez signala Robija Perišića. Dodamo li prekjučer pročitani Dežulovićev tekst o legendama Hajduka iz davnih dana, ispast će da me Hajduk ili hajduci svakodnevno prate, a što i nije daleko od istine. Bit će da je to sudbina rođenog dinamovca koji je plavu boju već u djetinjstvu znao mijenjati za crvenu, Savu za Neretvu i Mersey, ili za rudarsku zeleno-crnu u kombinaciji sa Stavnjom. Za bijelu pod plavim nebom i nad plavim morem, iako mi nisu mrski - nikada. Kad je bijelo u pitanju, najdalje sam otišao do Drave i osječkih bijelo-plavih.

 

Ajmo natrag u hajduke. Oleg, Nikola - Nuštin, Hajduci. Područje bez signala. Tko je roman čitao, shvatit će da autorima serije Ankici Jurić Tilić i Dadi Mataniću nije bilo lako. Nije bilo lako ni scenaristima Hani Jušić, Jeleni Paljan i Milanu Živkoviću, Ni Robiju dok je pisao nije bilo lako pa zašto bi ikome drugom poslije bilo. Ozbiljan zalogaj. I roman i serija. Tvornice radnicima, zemlja seljacima. Kako to gordo zvuči. Zapravo ne. Nostalgično. Gordo je nekad bilo. A bi li se moglo opet?! Vidjet ćemo.

 

Uglavnom, ako trebaš nekog iritantnog, da svojim nastupom i stavovima bude malo drugačiji od zamišljenog lika za vrijeme čitanja romana i da ti smeta od samog početka prve epizode, za ulogu poduzetnika, ili "poduzetnika" Olega, uzmeš Renea Bitorajca i nema fulanja. Treba li ti netko tko je poput Nikole ipak samo jednom nogom na zemlji, netko u kome je utjelovljeno inženjerstvo u nostalgičnom obliku ipak malo sputalo umjetničku stranu, uzmeš Krešu Mikića. Fali ti Janda, nuštinski Che ili Lech Wałęsa? Zoveš sjajnog Izu Bajrovića. Ambiciozna Lipša? Evo ti Tihane Lazović. Šeila? Mahnita i još lipša. Nema do Jovane Stojiljković. Ako ti treba još neka jaka muška uloga, za Branoša angažiraš Gorana Bogdana. S njim ne možeš promašit. Kamera, fotografija? Mrak. Muzika? Odlična. Od Konjuh planine do natruha sekvenci Bladea Runnera Hansa Zimmera. 

 

A jesam već rekao kako i koliko mi lik snene savjesti, lik Olega Renea ide na jetru? Na najjače.

 

Jedva čekam sljedeći ponedjeljak da u utorak pogledam drugu epizodu.

 

 

(foto: screenshot, Područje bez signala, E1/6, 00:00:35)

 

 

jabuka da, zmija nikako!

Na današnji dan je, barem tako bilježe crkvene knjige, iako i tu ima nedoumica pa se spominju i drugi datumi, rođen jedan od najznačajnijih ljudi za povijest čovječanstva. 

 

Život njegov bio je sve samo ne lagan, od samog rođenja, pratile su ga nedaće i nevolje, a obiteljske tragedije obilježile su njegov život i prije samog rođenja. Iako je širokim masama poznat po jednom bizarnom događaju nakon kojeg je otkrio i definirao silu koja nas i na dan-danas sve na neki način povezuje. Za života je, a i poslije, dao ljudima puno više i jedan je od onih koji su omogućili mnogima da bolje shvate svijet oko sebe. Ili barem dio svijeta. Dao im je u ruke alat pomoću kojeg je bilo moguće objasniti mnoge dotadašnje nepoznanice, misterije i mitove. 

 

Nije bio shvaćen od većine ljudi u doba kad je živio i mnogi ga ni danas ne shvaćaju, a opet, njegovi principi i metode bile su djelomično poznate i prije njegova života i u raznim dijelovima svijeta, od Egipta i Grčke, preko Perzije i Indije do Kine pa natrag do Europe, od početaka ljudske povijesti do njegovih dana pa i kasnije, od Eudoksa i Liua Huia, preko Zua Chongzhia i Aryabhataje, Ibna al-Haythama i Sharafa al-Din al-Tusija (punog imena dužeg i od Zagorovog Čike), sve do kasnijih Augustina Louisa Cauchyja i Bernharda Riemanna. 

 

Sretan ti rođendan dragi Isače!

 

(https://bit.ly/3eqoUFA)

 

 

 

dragi bog nam je dao još jednu šansu

Dragi Bog nam je dao još jednu šansu. Naslov. Pomisliš da nam je Dragi Bog dao, nama Zemljanima, još jednu šansu da se uozbiljimo i sačuvamo svoju vlastitu pikulastu kuću od požara i poplave, da se prestanemo neodgovorno ponašati prema jedinom poznatom ljudima prijateljski nastrojenom staništu, da prestanemo uništavati i zagađivati jedino dvorište koje imamo i donekle poznajemo. A nije. Varaš se. Nije to.

Dragi Bog nam je dao još jednu šansu. Bog, jasno je ko dan, osim što pazi na to moli li Mu se Štefica iz Pisarovine redovito i navlači li potajice mladi Ante iz Voštana višak kožice i ljuti Njega osobno, uglavnom navija za Hrvatsku. Navija za Hrvatsku u rukometu, navija u ratu, u arbitraži Hrvatske sa susjedima, navija u borbi protiv virusa, navija za Hrvatsku i u utrici u svemirskom programu pa onda tako navija za Hrvatsku i u nogometu. Jest, ako Ga pitate i sam će priznati, nije On baš predani uvijek vjerni navijač hrvatske nogometne reprezentacije, dogodi mu se tu i tamo neki propust. Trepne okom, pogleda na drugu stranu ne bi li odlučio nešto o Billu Gatesu i njegovim nastojanjima da čipira cijelo zemaljsko stanovništvo i ima pristup svakom biću, nešto kao Bog sam, i propust se dogodi i umjesto da Hrvati te božje navijačke sklonosti materijaliziraju, oni, da prostite - zajebu. Ti propusti uglavnom imaju neke francuske nazive, kao na primjer Lillian Thuram ili Nikola Karabatić, Antoine Griezmann ili Thierry Omeyer, Kylian Mbappé ili Zlatko Dalić. Dobro, ovo zadnje nije baš francuski naziv propusta, ali nema veze, nećemo sad brojiti baš sva crvenobijeloplava krvna zrnca. Ali ipak, Dragi Bog nam je dao još jednu šansu

Dragi Bog nam je dao još jednu šansu. Po malo prije spomenutom Zlatku Daliću, Bogu je Škotska tek negdje iza Japana. Ne geografski, u geografiji ne postoji pojam "iza", nego redoslijedom, po bitnosti. I bit će da je tako jer je jedan od važnijih razloga i to što Škoti nemaju potpisan ugovor s Njegovom PR agencijom čije je sjedište u jednom rimskom kvartu. O prilično anglikanskoj Engleskoj ili nedajbože ateistički dosta orjentiranoj Češkoj da ni ne govorimo.

O Dalićevoj religijskoj sebičnosti kao egzemplaru opće hrvatske sebičnosti kad je Bog u pitanju, išta govoriti vjerojatno je bespredmetno znamo li da su vatikanski sportski i ini stručnjaci na sličnim valnim duljinama kad su u pitanju Bog i Nogomet. Evo na primjer, državni tajnik Vatikana osobno, kardinal Tarcisio Bertone jednom je prilikom natuknuo da bi Vatikan mogao osnovati svoj nogometni tim od katoličkih sjemeništaraca ma gdje oni bili. Bertoneov je prijedlog bio da igrači Vatikana sačinjavaju članovi Katoličke Crkve iz cijelog svijeta, a ne samo Vatikanjani. Poznato? "Ako bismo uzeli brazilske studente iz naših Papinskih sveučilišta, mogli bismo imati odličnu momčad." Našao bi on barem još jednog sjemeništarca u Švirarskoj, drugog u Argentini, par njih u Bosni i Hercegovini, a sigurno bi se našao i kakav neprotestant u Njemačkoj. Ako njih sve pridoda spomenutim Brazilcima, tko bi im bio ravan!? I što bi se dogodilo da se u nekoj utakmici sretnu Hrvatska i Vatikan, rećemo u finalu svjetskog ili barem europskog prvenstva? Kome bi Dragi Bog nabacio centaršut na trepavicu robusnog i nemilosrdnog centarfora u šesnaestercu u posljednjoj minuti sudačke nadoknade? Kome bi Dragi Bog dao još jednu šansu? Ha?

Kako god, ja nekako ipak ne znam što Bog ima za reć po tom pitanju, pogotovo jer nogometna udruga te Njegove ovozemaljske PR agencije nije članica FIFA-e. A s obzirom kako se FIFA ponaša, to bi mu mogla bit prilična prepreka. Uostalom, za razliku od Boga, FIFA postoji.

dan pobjede

​​​N​edjelja popodne. S​unčan i ​slobodan dan, Dan pobjede. Dan pobjede nad zlom. Kroz zelene krošnje ​drveća u parku i uz rubove krovova okolnih zgrada ​probija pravo ljetno plavetnilo. Vjetar nosi tihe razgovore s propisno udaljenih stolova terase ​krčme na Knežiji, idealnog mjesta ​kako za naći smisao života i svega drugoga, maksimalni broj dopuštenih gostiju na terasi je trenutno nedosegnut, četrdesetdva, a ​Horvatima ​kod Slovenca ništa nije slučajno, ​tako i za uživati u spoznaji besmisla svakako. Zuj pčele oko grlića boce ​Primariusova ​Cvrkuta utapao se u cvrkutu ptica s gran​a​ mi iznad glave.

Preko puta, baš u liniji pješačkog prijelaza, klupa je. Na klupi postariji muškarac s licem i frizurom Michaela Douglasa. Pored njega leže crn ruksak i dvije nabrekle najlonske vrećice presvučene na naličje da se ne vidi logotip pripadajućeg trgovačkog lanca, uspravno poduprta naslonjačem klupe tamnoplava je futrola za gitaru. Miruje. Douglas. Samo povremeno prinese šaku licu, otpuhne dim cigarete i spusti je natrag na klupu. ​Vladar situacije. M​ršava majka s mrzovoljnim djetetom školskog uzrasta vuče hrpu vrećica iz obližnjeg trgovačkog centra. Izgleda, da se majku u ovom trenu pita, da bi i djetetu bilo mjesto u barem jednoj vrećica. Neka mlada žena u šetnju izvela pudlicu i topić koji u suradnji sa suncem radi sjenu na lijepom trbuščiću. Okruglasti djed hvata korak s unukom na malenom biciklu. Već drugi put u nepunih dvadeset minuta jedna žena u zimskoj jakni kakao boje pločnikom vuče kolica za dućan. Zažmirim, odlutam. Onaj cvrkut ptica i zuj pčele odnese me stotinama mjeseci i kilometara daleko. Prašnjav rub jednog slavonskog sela, u zraku se osjeti zrelost žita, tko zna čime uznemirene, raskokodakale se kokoši se iz posljednjeg seoskog dvorišta. Miris željeznice. Katran. Miris šumskog cvijeća, muk krava sa u travu zarasle padine brda povrh malenog bosanskog gradića, miješaju se glasovi s pijace, tržnice i placa, dogovaraju se količine i cijene. Školsko igralište. Titraju slike po unutarnjoj strani očnih kapaka kroz crven filter izazvan sunčevim zrakama što su se prošunjale kroz krošnje parka. Tek kakav manje smiren vozača rijetkog automobila u pokretu motorom razbija ovu nedjeljnu idilu.

Neočekivano, naglo poput ljetne oluje, ali tiho poput Doca Hollidaya, pojavi se i parkira napola na pločnik pred terasom krčme Ford karavan s policijskim oznakama. I još jedan. I još jedan! Dva, četri, sedam. Sedam policajaca! I svih sedam laganim korakom kreće prema onoj klupi s gitarom. Mirno, bez zvučnog talasanja koje bi prešlo cestu, ​ispituju ga, ​prepipavaju mu stvari, jaknu, džepove. Jedan uzima onu futrolu s gitarom i odnosi je do otvoreno​g​ prtljažnik​a​ auta​. Ootvori futrolu, a iz futrole, umjesto gitare izviri kundak. ​Nimalo iznenađen, malo ga izvuče i u rukama mu se ukaza cijela puška. Prava pravcata puška. Policajac mobitelom snima serijski broj, zatvara futrolu i gepek​, nešto govori u vokitoki​. Vraća se grupi​. Odjednom, to se dade primijetiti, ona kopija Michaela Douglasa posta​je ocufana i ofucana, učas se pretv​a​ra u malaksalog buntovnika zaboravljenog poput poslije kiše slučajno ostavljenog kišobrana polomljenih žica, poput zapuštenog ambara iza napuštene seoske kuće, pretv​a​ra se u lošu lažnu verziju meksičkog Desperadosa ​Antonija ​Banderasa za dokonu publiku na zagrebačkoj Knežiji, zadovoljnu ​​izborom piva​​ i svojim generičkim porukama​​​ "comme ci comme ça"​​, "pilot's six pack" i sličnim, ​na svojim majicama​​ masovne proizvodnje​​, publiku koja je na pitanje policajca​ skoro u glas odgovorila da nije ništa vidjela, a iz čijih se kasnijih komentara dalo naslutiti da je naš Michael ​Antonio Glen Ford bio na terasi i pokazao svoje nenasilne zube prije nego li je sjeo na klupu preko puta čekajući svoj vlak za Yumu. Ili Remetinec.

Smjestili su ga​, Desperadosa,​ u drugi auto i bez imalo buke, bez i najmanjeg oskvrnuća popodnevne nedjeljne idile, bez ijedne odletjele ptice s grane, bez ijednog otišlog gosta s terase, odmilili iz vidokruga. Uz posljednji starčev pogled sa zadnjeg sjedišta policijskog auta prema terasi, učinilo mi se, neki bi prepoznali prijetnju, neki olakšanje, da sam vidio i jedno lagano mahanje publici.

Zatvorio sam oči i osluškujuć cvrkut ptičica s gran​ae mi iznad glave, ​odlepršao u tusto istočnoslavonsko ljeto ​prekriveno žutom prhkom prašinom​ s utisnutim tragovima bosih ​dječjih ​stopala i zmijskim ornamentima biciklističkih guma.