geometrija

​Noćas sam sanjao golema siva geometrijska tijela koja polagano lebde u potpuno bijelom beskrajnom prostoru. Tijela su prilično bliska, ali se djelovanje sile gravitacije ne primjećuje. Tu kompoziciju obično sanjam kad mi temperatura tijela naraste iznad normale. Na sreću, to se jutros nije pretvorilo u uobičajeni slijed događaja - virozu. Bit će da je neki lagani zamor materijala.

Vaso Gavrilović je predavao matematiku, imao tešku ruku i bio lak na obaraču. Profesorica Jelić je bila histerična predavačica ​zemljopisa i ​nesretna malomišćanska zatočenica. ​Tešku ruku lakog obarača nisam osjetio na vlasitoj koži, ali sam zato jedinu četvorku u osnovnoj fasovao ​iz zemljopisa. Razloga je ​bilo više i nećemo o njima jer bi na površinu mogle isplivati razne stvari poput zavisti​ i nepotizma​, zbog svojevrsne kampanjske nepripremljenosti, zbog ljubomore i bolesne zaštite vlastitog potomstva od neminovnog odrastanja, a i ​eklatantnog nepoštivanja autoriteta​ sumnjivog kredibiliteta. Kako ​i što s koje strane.​ Ono jedno vađenje bezopasne zmijice iz podstave jakne (jer je džep bio probušen pa se mala zavukla) i stavljanje iste na klupu za vrijeme naprednih mladogeografskih vannastavnih aktivnosti nije bila niti moja ideja niti moja realizacija. Ali sam uživao.

Matematika se ​s geografijom​ spetljala i puno prije moje osnovne škole, šurovali su o svemu i svačemu i usput jedno drugom objašnjavali svijet​. Eno vam geometrije i kartografije, živi dokaz. Te ovakva projekcija, te onakva projekcije. Koordinatni sustav ovaj, koordinatni sustav onaj. Ptolomej. Cassini, Winkel, Mercator, Mollweide. Robinson, Lambert, Filler. Gall, Peters, Thales. Ili je cilindar, ili konus ili je azimut. Pei Xiu, Lehmann, Gauss, Krűger. Oš ekvidistantne projekcije, oš ekvivalentne, oš konformne. Kako sačuvati jednu ili dvije dimenzije.

 

Ili kako sakriti ravnu istinu.

Onima kojima je Zemlja ravna ploča život je jednostavniji. Naoko. Jer oni se susreću s ozbiljnim problemima. Poput života pod kupolom, postojanja ljudi guštera i nepostojanja ptica i Australaca i susretanja s drugim njima neobjašnjivim čudesima.

Kako god, dobro je: temperatura mi je i dalje u granicama normale. Jedino mi tlak povišen, to kad shvatim da živim pod istom kupolom s onima koji misle da živimo pod kupolom.

eržebet

Te 1978. godine nas osnovnoškolce odjednom popularni stolni tenis trenirao je nastavnik povijesti Szandor Papp. Bilo nas je niti deset: djevojčice su bile inspirirane poznatom stolnotenisačicom Eržebet Palatinuš, vojvođanskom Mađaricom i članicom stolnoteniskog kluba Industrogradnja, Eržebet je godinu kasnije bila i brončana na svjetskom prvenstvu u Pjongjangu u paru s Gordanom Perkučin, a mi dječaci, priznajem, osim Šurbekom i Stipančićem koji su uza sve druge medalje i bili i prvi u parovima na onom istom Eržebetinom svjetskom prvenstvu, bili smo i pubertetski inspirirani djevojčicama. I Eržebet. Osim po stolnom tenisu, Eržebet je bila poznata i širem krugu pratitelja tuđih života po svojoj romansi sa Slobodanom Janjušem, osebujnim golmanom nogometnog kluba Željezničar iz Sarajeva.

Trenirali smo u jednoj velikoj učionici na prvom katu stare školske zgrade koju se koristilo samo za neke vannastavne aktivnosti. Osim igranja singlova i parova, napeto je bilo i grupno gledanje kroz prozor. Kroz prozor se moglo vidjeti glavno seosko križanje s doktorovom kućom i autobusnom stanicom s lijeve strane, crkvom, kioskom i novom školskom zgradom po sredini, a s desne strane ulični zavoj udesno i početak mosta preko dunavskog rukavca koji je bio nalik vadima: ljeti je to bio isušeni potok, a s proljetnim i jesenskim kišama nalik Nilu, Amazoni i Dunavu. Kroz prozor uglavnom nismo viđali ništa od toga i to je tada bilo u redu.

Tada svladane osnove i dijelom urođena, a dijelom utrenirana motorika, dobro su mi došle početkom 1985. godine kad sam u baraci na rubu slovenskog sela Bač uz kuharskom službom mi propisano kuhanje ručka morao naizmjence igrati šah i stolni tenis sa šefom, zastavnikom prve klase pred mirovinom, dok je preostali dio vojske, njih sedmorica-osmorica u "neradne dane" strelišta krpali razrovane makadam putove po poligonu. Krpanje je funkcioniralo do prvog zavoja ili uzbrdice i nakon toga se pretvaralo u taktičku vježbu kamuflaže i eskivaže. Danas bi se komotno neki time mogli hvaliti kao subverzivnim djelovanjem u neprijateljskim redovima. Kuhanje je bilo jednostavnije, ali bez krivinašenja. Ručka je jednostavno moralo biti.

Poslije te polugodišnje epizode, igranju stolnog tenisa najbliže sam bio jednom prije jedno četiri-pet, možda i šest godina, kad me Pero M. zvao da skoknem do njih, do njega i Sonje, na partiju-dvije stolnog tenisa na njihovom imanju u polju. Nisam otišao jer do polja doći značilo je od obale prema unutrašnjosti otoka Visa serpentinasto se peti uzbrdo par kilometara, a onda slijedi spuštanje u polje. U povratku slična muka. Govorim za nas bicikliste i pješake, ljude bez auta i vozačke. Nekako mi se sad čini da mi se nije ni dalo jer da sam htio, mogao sam bez po muke naći neki prijevoz. A trebao sam.

Od tada su prošle i godine korone i godine potresa, a ja od stolnog tenisa nisam vidio ni reket u sportskim dućanima. Sve do sinoć. Nakon štulićevskog nedjeljnog popodneva protegnutog do kasno uvečer, od Liverpoola pa preko mančesterskog derbija do jednog od derbija de la čizma italiane, uspavala me Jessica Chastain. Možda je bila i Charlize Theron, nisam siguran jer se naslova filma ne sjećam, ali znam da smo nedugo, praktično ni treptaj oka nakon toga već zajedno igrali stolni tenis u mješovitim parovima na nekom turniru. Ja s jednim reketom, ona s dva: u lijevoj joj neki trapezastog oblika, više nalik dasci za rezanje, neki cirkus, a u desnoj pravi ozbiljni reket s jedne strane daske gladak i crven, s druge crn, sa međuslojevima žute spužvice. "Takav je imala i Eržebet Palatinuš!" uskliknem kao da me to prepoznavanje posebno usrećilo. "To mi je mama!" odgovara Jessica. ili Charlize? Možda Branka? Ili Jelena? Nisam više siguran.

Kakav god poslije bude, ponedjeljak je lijepo počeo.

 

 

klokani

 Zanimljivo je i poučno voziti se vlakom kroz slavonsku ravnicu.

Uz sve nebrojeno puta viđene tetrijebe, jarebice, fazane, što već je, uz rode i zečeve, uz srne i lanad, konje, krave, ovce i druge domaće životinje i kućne ljubimce, čovjek se može ozbiljno iznenaditi kad kroz ne baš najčišći prozor vagona Hrvatskih željeznica, eklatantni dokaz da je putovanje kroz vrijeme moguće i unatrag, ugleda skupinu klokana. Zapravo možda i nisu skupina jer od njih dvadesetak samo dva, dvoje, dvije, ne znam ih razlikovati po spolu, evo ne znam ni imaju li tobolce samo ženke ili ih imaju i muškarci, štajaznam, za svaki slučaj, dakle samo dva primjerka stoje s vanjske strane ograđenog prostora, dok su svi ostali u tom oboru već lagano ugaženog travnjaka, kao da su ga koze pregazile. U jednom trenu, to i nije tren nego više neki hrvatski željezničarski slow motion tren, ukoči se svih tih dvadesetak klokanskih glava okrenutih prema nama. Imaš osjećaj da gledaju kroz, nešto poput pogleda s filmskog platna u dubinu gledališta. Omeli smo ih u nečemu. Možda su u tijeku neki pregovori? Možda su ovi vanjski iz neke druge skupine? Ili su u igri neki zakulisni dogovori, špijunaža među grupama? Oslobodilački pokret stupa u kontakt sa getoiziranima? A možda su ova dva tek dva sina razmetna koji bi se vratili u skupinu, ali kao pravi fahidioti znaju provaliti ogradu samo prema van? Možda razmjenjuju informacije i uspoređuju ovaj kraj sa svojom postojbinom? Tko bi to znao.

Uglavnom, nisu klokani jedino čudo. Tu su i slot mašine, u svakom vagonu po jedna smještena u otvorenu kabinu na mjestu nekadašnjih toaleta. Kromirane su površine, s minimalnim detaljima crvene i plave boje. Ručica je poput mjenjača MAN-ovih autobusa s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na svakoj od mašina netko šutke, stoički reklo bi se, ubija vrijeme trošeći novac. Ili ubija novac trošeći vrijeme.

Vožnja vlakom kroz slavonsku ravnicu poučna je i zanimljiva. Tako to obično izgleda kad nakon smazanog tanjura pašte aglio e olio malko popodnevno pridrijemaš.

 

 

AP

Na televiziji vijesti. Izmjenjuju se vatra, dim i krv s vatrom i dimom. Odjednom vatra i dim se pretvore u svjetlo i zvuk. I boju.

 

- Opet AP, 'bo te AP.

- Associated Press?

- Ne.

- Ne?

- Ne.

- Access Point?

- Ne.

- Audemars Piguet, šminkeraj?

- Nedovoljno razvikano.

- Ante Pavelić?

- Podmeću nam!

- Aritmetička progresija?

- Samo za matematičare!

- Arena Pula?

- Ma kakvi, to dvaput godišnje ako.

- Anemični premijer?

- To nikako!

- Aleksandra Prijović.

- E tu smo. Vidiš, ja mislim da...

 

Na televiziji i dalje vijesti. Reuters možda i možeš zaustavit, AP nikako.

brojke i slova

Prostor je studio za snimanje nekadašnjeg kviza Brojke i slova. I rekviziti su dosta slični, samo umjesto onih pločica s brojkama i slovima, crne su kutijice s riječima. Pozicija voditeljice malo je izmijenjena: umjesto komunikacije s natjecateljima ona se obraća polici s tim crnim kutijicama. Voditeljica nema asistenta matematičara. Voditeljica nije Vedrana Međimorec i njezin asistent nije profesor Elezović s ETF-a. Televizor je s katodnom cijevi, onaj starinski, marke RIZ, skoro isti kakav smo imali krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Osamdesetih i devedesetih je bio rezervni kod bake i djeda na selu. Potpuno ispravan i funkcionalan igrač s klupe.

Inače, svi koji smo pratili Brojke i slova i koji smo nekad bili studirali u Unskoj ulici i oko nje, pamtimo nastup jednog našeg kolege koji je briljirao u kompliciranju pri rješavanju zadatka s brojkama: za svaki točan broj uspijevao je iskoristiti skoro sve ponuđene brojeve. Na pitanje asistenta kviza zašto nije pokušao jednostavnije, lakonski odgovorio da nas tako uče na tom fakultetu; asistent se našao prozvanim, ali je shvatio šalu. Na ispitima nije bilo šale.

Dakle, umjesto natjecateljima voditeljica se obraća ploči, a na ploči se pali svjetlo i zasvijetle riječi na nekoliko kutijica: "NE", "POSTAVLJAJ", "GLUPA" i "PITANJA". Voditeljica se ponovo postavljajući pitanje obraća ploči, a na ploči, u nastavku na prethodne upaljene kutijice zasvijetle nove s riječima: "NE", "POSTAVLJAJ", "GLUPA" i "PITANJA". Voditeljica ponovo postavlja pitanje ploči i na ploči ponovo zasvijetle iste riječi. Slijedi odjavna špica i nakon nje je neki intermezzo na televiziji, a nakon njega slijedi nova emisija kviza s voditeljicom i pločom. Voditeljica pita pitanje, a ploča odgovara: "NE", "POSTAVLJAJ", "GLUPA" i "PITANJA". Voditeljica ponavlja pitanje, a na ploči zasvijetle riječi: "NE", "PONAVLJAJ", "GLUPA" i "PITANJA". Voditeljica je pomalo i iritantno uporna s postavljanjem pitanja i ponavljanjem, ali ploča za razliku od prethodne emisije ne odgovara monotono: "NE", "PONAVLJAJ", "PONQVLJANJE", "GLUPIH" i "PITANJA". Uporna voditeljica, i meni je to već naporno, opet ploči postavlja isto pitanje. Na ploči umjesto odgovora svijetlećim kutijicama već postojeće svijetleće riječi počnu blinkati i gasiti se jedna po jedna. Nakon što su se pogasile sve crne kutijice, nestaje svjetla u studiju. Nakon nestanka svjetla u studiju, ugasi se i RIZ-ov televizor. Nakon televizora ugase mi se i svjetla u stanu.

Budim se u skoro potpunom mraku. Kroz otvorene prozore u sobu dopiru samo zvuci zrikavaca i malo svjetla koliko nam može dati vedro ljetno nebo bez mjeseca. Pogledam na sat, naziru se brojke 2 i 52. Postavljanje glupih pitanja? Je li u pitanju AI ili NAI? Ne pitajte, ne znam ni kako ću ponovo zaspati.

raženi kruh, panceta i jogurt ili san u snu

Tu-dum, tu-dum, u ritmu šlipera čelični kotači plešu po šinama. Ravnica. Vlak. Kupe. Prazan. Sjedim do prozora i čitam intervju s Perišićem u Playboyu. Vrata odškrine žena u ljetnom kostimiću bež boje. Šešir na glavi ukrašen nekim mrtvim cvijećem. Pravilne crte lica, ruž boje kože. Sklapam novine. Dolazi skroz do prozora pa me s visoka pita ima li slobodnog mjesta u kupeu. Ne čekajući prvi odgovor pita me što čitam. Intervju, odličan je, odgovaram i u znak dobre volje otvaram Playboy ne bih li joj pokazao tekst, a iz njeg iskoči fotografija gole žene u nekoj izazovnoj pozi. Okrenem nekoliko listova, opet gola žena! Listam dalje, opet isto! Malo mi je neugodno. Bež ženi objašnjavam kao u Playboyu ima odličnih tekstova i listam dalje, a sa svih redom otvorenih stranica smiješe mi se razgolićene ljepotice. Znam, veli mi naslonjena na stolić uz prozor kupea, i ja radim za njih. Valjda piše, pomislim. Mičem se sa svojeg sjedala, nudim joj da sjedne, ona insistira na sjedalu pored.

Tu-drum, tu-drum. Gumeni kotači Gradskog prometnog poduzeća Osijek neuspješno pokušavaju pravnati asfaltne zakrpe. Prenem se iz laganog lelujavog sna i iz onog se Playboy vlaka vratim u autobus taman na vrijeme da iz njega iziđem u Desatičnoj ulici. U mene se sa svih svojih trideset godina i pedeset kila zalijeće Irena. Užasno se veseli što me vidi, grli me kao nešto najmilije na svijetu. Hvata me pod ruku, idemo do kioska na kojem pokušavam kupiti poštansku marku od 50 centi plaćajući je novčanicom od 10 eura. Trgovac se grupi pred pultom žali i opravdava što mu još, a evo podne je već, nisu stigle friške novine pa mora prodavati jučerašnje: latinično izdanje Oslobođenja mini formata veličine 24sata. Odlazimo u knjižaru.

Tu-du, tu-du, javlja se i trza me iz drijemeža alarm na mobitelu. Što ta stvarnost zna izdeformirat snove!

tesla

Sanjam Teslu kako mirno skoncentrirano stoji pred mojim otvorenim ulaznim vratima u stan. Na glavi mu šilt-kapa, na nosu naočale dvoznamenkaste dioptrije. Pita me za prazne boce. Ima ih. Vinske, pivske, jogurt, mlijeko, sok. Dajem mu ih, zatvorim vrata i taj me zvuk probudi. Za doručak, a tek je nekih pola osam, iz frižidera vadim dvije šnicle iz paca i šaku cherry rajčica. Šnicle ispečem, rajčice operem, odrežem komad kruha i sve to pojedem. Primjećujem da snove mogu sortirati prema vrsti uvečer pojedene hrane i popijenog pića: jedem li ovo i pijem to, snovi će u onom smjeru, a ako jedem ono i pijem ovo, putovat ću u sasvim drugom smjeru. Mogao bih složiti tablicu, možda ciljano sanjati. U sred razmišljanja o snovima i kratkoj pomisli na kavu zaljulja me snohvatica i potonem. Ponovo sanjam. Na Vlaškoj nedaleko od biciklističkog servisa provjeravam zadnju gumu. Na jednom mjestu je malo istrugana vanjska i izviruje unutarnja. To moje čačkanje mečke rezultira probijanjem zračnice. Odguram bicikl do serivsa. Gazim kroz vodu koja kulja kroz ulaz u radionicu. Pod u radionici je nakošen. Cijelom dužinom zida suprotnog ulazu izvire voda. Objašnjavam dečkima u radionici da mi treba promijeniti zadnju gumu i pokazujem na bicikl. U tom trenu vidim da mi je prazna i prednja guma. Budim se. Ponovo razmišljam o kavi i shvaćam da mi je džabe razmišljanje jer kave nemam. Možda čaj? Čaj!? Ne. Obična voda je skroz dobra. Budim se. Sat pokazuje pola sedam. Prisjećam se snova. Bicikl, radionica, poplava, Vlaška, šnicle, stan, Tesla. Da, Tesla nije Nikola, Tesla je Rene, autistični starac u mirovini. Jednom mi je, kad sam ga pitao je li mu Tesla prezime, objasnio: "Tesla me zovu jer sam dugo radio u "Tesli"*, a onda sam dobio otkaz kao tehnološki višak, i zovem se Rene, to ti je francusko ime". Siđem u prizemlje pogledati bicikl. Čitav je. Vratim se u stan. U ormariću s otpadom pored kanti stoje prazne boce.