bullit train

Ni TGV, ni Shinkansen, ni Maglev. Svi ti vlakovi velike brzine¹ izgledaju kao metak². Ovaj koji me stigao imao je odbojnike poput stare Jedanaestice³ - parnjače predviđene za vožnju ravničarskim krajevima u drugoj polovici prošlog stoljeća. Iako je izgledao kao da dolazi direktno iz tehničkog muzeja, bio je prilično brz, pamtim da sam nespretno stavljao kacigu na glavu kad sam se jureći na zračnim rolama pomicao s tračnica na tucani šljunak s rubovima postavljenih betonskih pragova, a sve ne bih li izbjegao odbojnike koji su mi se primicali brzinom koje se ne bi postidjeli ni vlakovi iz prve rečenice. Ne znam jeste li ikad doživjeli da vas u pokretu udari s leđa neka ogromna masa (u odnosu na vašu masu) koja se kreće brže od vas, ali ako niste, ne pokušavajte to doživjeti, proživjeti, preživjeti. Nije ni malo lako. Evo me od tog neugodnog sraza koljena i kičma još bole, krckaju i zatežu. A samo je trebalo malo ranije glavu okrenuti na drugu stranu, naslonit je na hladniji jastuk i već bi se umjesto tračnica i pragova pojavila blagajna pred kojom se preko reda proguravao neki dalekoistočni stranac, taj Magleva ne vozi, s obrazloženjem: "tako mi u Bosni". Kad je shvatio da je u uređenoj državi, naklonio se i vratio na kraj reda. Ali tu nije kraj! Uskomešali se ljudi u redu i potjerali ovog skroz naprijed. Vjeruju da mu se žuri pa nek plati taj jogurt i kiflu i ide dalje, a mi ostali ćemo polako.

Popodnevno ubijanje oka poslije ručka - neprocjenjivo.

Rezimiranje popodnevnog ubijanja oka poslije ručka - zabava i užitak.

¹  fra.: Train à Grande Vitesse

²  jap.: 新幹線 = eng.: bullet train

³  hrv.: snažna lokomotiva JŽ11 (proizv. MAVAG, Mađarska, nije izvedenica od "mađarski vagoni" nego mađ.: Magyar Királyi Államvasutak Gépgyára - Mađarska kraljevska tvornica željezničkih lokomotiva), vukla kompoziciju zanu Plavi vlak ili Vlak mira, snažnije sestre brđanke bile su joj JŽ31, JŽ32 i JŽ3; lokomotive iz serije JŽ11 poznate su i po tome što ih je jedno vrijeme ugljenom hranio i moj deda Vlado. 

 

 

 foto: HŽM

čep

 

Od same najave i početka pojavljivanja na tržištu pa do današnjeg dana bio je pobornik inovativnog načina smanjenja onečišćenja prirode plastikom izradom čepova neodvojivih od plastičnh boca. To smanjenje onečišćenja vjerojatno se i događa, iako je ta neodvojivost činjenica sve dok se ne upotrijebi prekomjerna sila. Svoj nečujan glas ovoj inovaciji je dao iako je, kao prvo, sve čepove ionako oduvijek vraćao na boce prije odlaganja u spremnike za plastiku i metal, a kao drugo, bio sretan što se na njemu omiljenom gaziranom piću Cockta free, obešećerenom piću naše i vaše mladosti, čepovi još nisu srasli s prstenom oko grlića boce. Bio je pobornik inovacije unatoč mnogim prosvjedima po glavnim trgovima glavnih gradova nekih država, i unatoč povećanom broju potrebe za hitnom medicinskom intervencijom zbog ozljede oka čepom. Smatrao je to početnom nespretnošću, pomalo čak i nedostatkom inteligencije. 

Sve do današnjeg popodneva. 

Nakon pojedenog ručka koji se sastojao od na naglo ispečenog komada lungića i jedne paprike i desetak kroketa, odlučio je dovršiti gledanje znanstveno fantastičnog filma s Harrisonom Fordom u glavnoj sporednoj ulozi, a umjesto kakve čaše dobrog vina, iz polusjedećeg položaja na kauču popiti čašu mlijeka. Nakon što je mlijeko iz plastične boce natočio u čašu, krenuo je zatvarati bocu. Je li loše dizajniran čep, ili je on sâm pretjerao s vrćenjem "u prazno" pa prenapregnuo prsten, možda je svemu malo kumovao i polusjedeći položaj, a možda je jednostavno trebao poslije ručka popiti čašu vina. Što god i kako god, dogodilo se neminovno. Usljed jednog ili više navedenih faktora, boca s mlijekom se pod pritiskom i zakretnim momentom sile prevrnula, a mlijeko se razlilo po bijelom stolu. Bilo bi dobro da je bijeli stol bio prazan jer onda bi se mlijeko, ako bi ga bilo dovoljno, eventualno razlilo i po prije ručka usisanom i opranom parketu, no stol nije bio prazan. Osim daljinskog za  upravljanje sustavom zvučnika i onog za prijem signala, na stolu su bili i daljinski upravljač za televizor kao i mobilni telefon. Mlijeka je bilo dovoljno i za bijeli stol i za sve crne daljinske upravljače i za mobitel. A još je ostalo i za parket.

Sad, nakon brisanja stola i poda, nakon hitnointerventnog upijanja mlijeka sa crnih uređaja i provjere njihove radne sposobnosti, sjedi pred monitorom, bilježi ovaj slučaj i razmišlja o svojoj bezuvjetnoj podršci uporabe čepova neodvojivih od plastičnih boca.

lubenice i mušice

Tržnica nedjeljom. Rojevi pčela po lubenicama i oko njih, nešto ljudi, pokoji golub.

Wošinton⁽*⁾ nudi:
- Uzmi gazda, kora tanka, srce med medeni.

Usput se okreće ženi, komentira:
- Vidi ludi golub! Ne jede lubenicu nego košpe. Će prodajemo skuplje lubenicu bez košticu. Da bar oće i ove mušice bez boje. Grizu gore od komaraca.
- Teraj goluba. A komarci ne grizu, komarci bodu.
- Znači da sam ja u pravu, - vraća pogled natrag - jel tako gazda?

Kupio breskve.

____________________________________________
⁽*⁾ Wošinton godinama na svom štandu prodaje sortne naranče, "soćne ko ona stvar, mislim na dušu". 

dokolica do kolica

 Vrućina je nekako kompatibilna s dokolicom. Siesta, fjaka ili snatrenje i meditacija, sve to kao da, ali dokolica je prava stvar. Stvaralačka je, inventivna, izazovna, zavodljiva. Dokolica. Do kolica.

Sve je u brzopoteznoj komunikaciji Zagreb-Silba krenulo vicem da auto od grada možeš sačuvati odvozeći ga na selo. Dogodi se i ljubav na putu. Ne na spomenutoj relaciji nego bukvalno, uz tijelo spuštenih ruku da ni sudac Anthony Taylor ne bi mogao svirati penal, glavom, čelom i bradom ljubav se klečeći pridržava za asfalt. Onda se u jednom trenu pojavio zločinac koji ne zna već v. Ovo ako je politički ili bilo kako nekorektno, neka je. Pakao ili raj, pa onda vaj, pa onda because I need to know, onda shvatim da za njega nikako ne može biti vaj, to jest raj nego hell, pa se to hell transpozicijom postojeće govorne mane pretvorilo u well, potom se nametnulo hamletovsko pitanje i u glavi se upalila žarulja s volframovom niti. Heaven or hell? Vaj or well? Prvo je iskočio Neven Orhel sa svojim medicinskim trilerom Uzbuna na odjelu za rak, ime i naslov na koji sam nebrojeno puta nalijetao po gradskim knjižnicama Osijeka i Zagreba, a onda i Eric Arthur Blair, što će reći George Orwell. Or Well. Or? Well? Ako on nije taj svoj pseudonim baš ovako smislio, stavit ću ruku do lakata u hladnu vodu! Obje ako treba!

Stvarno je vruće.

čokolada kao kakao

Priča se da je za svjetski dan čokolade izabran 07.07. jer je baš na današnji dan 1550. godine kakao iz Srednje Amerike stigao u Europu. 

Ne znam. Meni je svaki dan dan čokolade. I nije mi važno, iako postoje razlike, je li kakovac iz Indonezije, iz Sri lanke ili iz nekih područja Afrike ili Srednje Amerike. Čista ili dodaci? Može. Malina, hrskava slanina, riža, skakavci, đumbir, trešnja, čvarci, Leb i Sol, nije presudno, ni veganska mi nije strana. Mislim, o dodacima možemo raspravljati, o okusima isto, ali o ukusima ne jer to postaje nekakav blagi oblik larpurlartizma. Važno je da je sa što manje šećera i što više kakao maslaca i drugih bezmasnih tvari kakaovih dijelova, a najvažnije je da je dobro napravljena. Jer što vrijede svi dodaci i visoki postotak kakaovca ako u okusu čokolade neme neke posebne erotike. 

Kako god, današnji dan čestitam svima koji znaju kako ga proslaviti. Ja znam.​

prosjek

Škola gotova, ostaju samo tragovi. I redovi. Red pred blagajnom. Kupuju se lizalice, sladoledi, sokići. Ekipa kao da je iz Stranger Things​ ispala. Samo im Millie Bobby fali. Buco drži sladoled, Dugi lizalicu, a Pirgo bočicu soka. Pirgo šuti, dijalog je Buce i Dugoga.

- Koji ti je prosjek?
- Četri devet.
- Znači - četvorka?
- Kaj četvorka? skoro pet nula, čovječe! Samo iz hrvatskog četvorka.
- Kak onda četri devet?
- To ti je četri devedeset samo bez druge decimale.
- Ma da.
- Kak ne kužiš? jedna decimala - devet, dvije decimale - devedeset?
- Sereš.
- Kolko imaš iz matke?
- Jaka trojka, tri triespet.
- I to je onda tebi sigurno više od tri pet, a trojka. Sve mi jasno.

sažime

Sažime. Nešto kao sažetak rezimea. Iako prva faza nogometnog prvenstva nije gotova, a s time ni naša agonija oko prolaska u takozvanu nokaut fazu s realnim izgledima koji se mogu mjeriti dregerom, daju se naslutiti najveće zvijezde. Prva je reklama za Petrol. Unatoč svoj sili pivskih reklama, a neka se ne uvrijede ni Joško Jeličić ni Zlatko Dalić, Petrol nosi prvu hrvatsku zlatnu malinu. Drekavac koji prati i frenetično komentira pokrete čovjeka koji toči gorivo ne može nego biti razlogom gašenja televizora. Tko nije gledao kreštanje takozvanog komentatora, nek se ne izlaže. Samo se nadam da im je Gvardiol dobro uzeo mjeru za sudjelovanje. Osim ako to ne ide preko nekih domoljubnih agenata.

Srebro definitivno pripada Jošku Jeličiću: taman pomisliš kako su se sve pore društva i javno ispreplele s nogometom, kadli se pojavi lik koji pokušava biti pametan i duhovit. Pokušava. Ne znam kako će Srebrnoj Malini pasti to da katolička Hrvatska u drugu fazu prvenstva prođe na krilima pobjede Islama (Turaka nad Česima) s obzirom da je jedna od po njemu važnijih karakteristika našeg centarfora Budimira to da je - katolik.

Brončani je, evo još jedne medalje, ponizni izbornik naše nogometne reprezentacije. Šef "šefe, ne mijenjaj" i sam priznaje, ne jednom je to rekao, da vodi ekipu kojoj ponizno nema što reći jer svi oni znaju igrati nogomet. Ponizno i za sto dvadeset hiljada eura mjesečno vodio je (zapravo još vodi, samo ne znam ni kuda ni gdje) ekipu kojoj ništa ne mora reći jer svi oni igraju vrhunski nogomet, a on je tu ne da onda možda bude taktičar, dirigent, nego da ih uči poniznosti. I posluša kad mu netko kaže "šefe, ne mijenjaj". Kateheta.

Da bismo prošli dalje, šansa koja se Dregerom mjeri ipak postoji, našim prvim sosedima i komšijama treba crknut krava, a ni to neće biti dosta. Slovenci moraju popušit od anemičnih Engleza tri razlike, a Srbe moraju nakantati Danci. Oprostite dragi susjedi, sori bat jebiga, što bi neki rekli: "crkla vam krava dabogda". Portugal, onaj Portugal kojeg smo u pripremnoj fazi dobili prvi put u povijesti i zbog čega su nam narasla krila (ovo "nam" se odnosi i na repstaciju i golemu većinu navijača), Portugal koji nas je s pretprošlog europskog prvenstva isprašio s turnira golom Quaresme u 117. minuti osmine finala, Portugal u kojem igraju mrski Pepe i Kiki, e taj Portugal treba za nas dobiti Gruziju. Ali to nije sve! Uz ovaj set noževa iz topšit izloga broj tri dobivate i četvrti rezultat. Omiljeni nam Turci, a znamo da su nam omiljeni čim čujemo navijački vokabular ili se zagledamo u komentare ispod benignih tekstova po internetskim portalima, moraju oplesti Čehe. Kad prosječnom hrvatskom navijaču kažeš Turska, ovaj se odmah sjeti Beča. Ne mislim na osmanlijsku opsadu austrougarske prijestolnice, nego na glupo primljen gol u 122. minuti za tursko izjednačenje nakon kojeg je išlo raspucavanje penala u kojem je Modrić prvi pucao i poslao loptu nedohvatljivu za turskog golmana Rustua. Pored gola.

Svi su dali, evo već pišem u perfektu, svoj maksimum, tko god je na teren istrčao, an njemu je srce ostavio, kako bi rekli nogometnim žargonom. Svi su željeli najbolje i najviše. Samo, problem je što daješ maksimum od onog što imaš, a ne onog što želiš. Sto posto je maskimum, a sve preko toga nekako vuče u tamnu materiju. I znam da djelujem pomalo kivno, ali nisam razočaran jer da bi čovjek bio razočaran, treba prvo biti očaran, a to je gledajući ih bilo apsolutno nemoguće.