kad krokodili dolaze

Sve je počelo kad sam ga pitao da šta ima po zvizdanu ići u baštu, a on odgovorio da je išao vidjet kako su mu turkinje. Ja se u vrtlarstvo i općenito u poljoprivredu razmijem vrlo malo. Na rubu sam da znam da se kukuruzima beru metlice, ali zašto pojma nemam. Ne bih ni to znao da u srednjoj nismo to kao praksu radili i pasli oči na Gecinim kćerima. Geco je bio Gertner, profesor matematike i bivši svećenik koji je očito imao velik razlog za skinut mantiju jer kćeri su bile na mamu. A kćeri su bile srednjoškolske ljepotice. Po imenu pamtim samo Gretu, bila je nekako eteričnija i lirskija od sestara. Ali, na stranu to, to je neka druga priča. Uglavnom, saaznajem da turkinje nisu nikakve migrantice nego vrsta tikve, bundeve. Od turkinja smo nekako prešli u Afriku zbog spomenutih migracija.

 

- Kako nam je postalo vruće, Afrikanci će se počet doseljavati.

- Neki su se već kao Nesvrstani doselili. Već i unuke po Hrvatskoj imaju.

- To je bilo politički, ovo je gore, ovo će bit klimatološki.

 

I onda krene.

 

- A bio sam ja u Africi. U Maroku i u Egiptu. Uh, bilo je tamo opasno. S krokodilima sam se borio... Dobro, nisam se borio, ali sam im bježao.

- Kakvi krokodili, bokte.

- Pusti ti to. Nemaš ti pojma... Kad smo bili u El Shattu onda sam ja išao plivat preko nekog potoka i tamo naletio na krokodile.

- Štaš plivat preko potoka? Potok se pregazi.

- Ma šuti. Velik potok bio. Širok sigurno tri četri metra.

- Ček, ali El Shatt? Otkud vi tamo?

- Mama bježala s nama djecom iz Livna prema Jablanici pa nas pokupili.

- Aha, išli ste preko Dalmacije.

- Stani malo... Krenuo ja plivati i vidim s druge strane njih četri krokodila leže i sunčaju se. Jedan me primijeti i skoči u vodu pa za mnom, a ja udri plivat najbrže što znam... Sreća pa je nedaleko bila neka brana od šiblja preko cijelog potoka, ko dabrovi što znaju napravit, i ja se uspijem popeti na nju i izađem na obalu... A krokodil ostane u vodi... Onda primijetim neke vukove, možda su to afrički psi. Sve kroz gustiš vrebaju, odmjeravaju me. Zamisli ti to: pobjegneš krokodilima i onda te uhvate afrički divlji psi! Sreća pa su taman tu prolazili slonovi i slonice s mladima i ja se nekako prikrpim uz te mlade slonove tako se spasim od onih vukova.

 

Tišina. Trajala je sigurno pola minute. A pola minute šutnje nije malo.

 

- Maroka se malo slabije sjećam.

 

Ne znam dal da se brinem il da se smijem.

 

- Čovječe, ja ne sanjam ovako kako ti sad pričaš.

- Ne moraš ti meni vjerovat, al tako ti je to bilo.

 

Ustane i ode onim turkinjama dati vode da ne skapaju. I bundeve su ljudi.

Koliko god zvučalo nadrealno, fantastično, opet se nekako čovjek uhvati u razmišljanju. Možda je samo pogriješio u potoku i El Shattu. El Shatt je na Sinaju u pustinji. Možda je logor bio Tolumbat. Taj je bio kod Aleksandrije, namijenjen ženama s manjom djecom, a ovaj moj roditelj tada jest bio manje dijete. Istinabog, jel triesedmo il triezdeveto godište, ne zna više ni on, nemaju o tom pojma ni države ni crkva, tek se nazire priča s lažiranim punoljetstvom zbog mogućnosti igranja u osječkom NK Proleteru, danas NK Osijeku. Što opet dovodi do poznatog fenomena fleksibilnosti godine rođenja kao kod mnogih afričkih nogometaša. Godina imaš koliko ih trebaš.

 

Sestra i ja se pogledavamo.

 

- Gle, zadnji put je spominjao Siriju i Iran. Ima nekih zanimljivih priča i detalja. Stvarno ne možeš više znati jel se počeo družit s onim Aloisom Alzheimerom ili se prisjeća stvarnih događaja. Ili nas, da prostiš, zajebava. Ja više ni u šta nisam s sigurna kad je on u pitanju.

 

Ni ja.

prvomajski

Porazi su nekad bolni, nekad nisu. Kad su kakvi, ovisi o utakmici, o protivniku, a najviše o tebi samom. Nekad ih pretvoriš u pobjedu, nekad baš i ne. Nekad i nije utakmica. Nekad ih proživljavaš, nekad sanjaš, nekad ih zaboraviš. Dobro, ovo sa zaboravljanjem je nekom čista utopija.

 

Radijske vijesti govore o prvomajskim paradama sjećanja na borbu protiv ugnjetavanja radnika. Autobus nenadano uredan, sjedala čista s krpicom preko naslonjača za glavu. Prva dva reda sjedala okrenuta su jedna prema drugima sa stolićima između, nešto kao u autobusima s dva kata. Vozač, vrlo vjerojatno latentno ugnjetavani radnik, mijenja radijsku stanicu: Radio Sljeme, evergrini i pop šlageri. Upravo svira ​​Zar Je Voljeti Grijeh.​ Zorica Kondža i Tedi Spalato.​ Pa jest, bolje od vijesti.

 

Sjedim uz prozor desne strane negdje oko sredine. Stakla na prozorima su skroz spuštena tako da možeš promoliti glavu kroz prozor. Ispred mene, možda baš s tog obrnuto okrenutog sjedala jedna se glava pojavi. Smeđa kosa podrezana na duljinu do ramena, I se ošišala. Z​akoluta očima: "otkud ti?!" Kako otkud ja, pomislim, pa vozimo se iz Dalja prema Zagrebu, iz sela mojih bake i dede. Preko puta nje izviruje glava njezine sestre. Sestra ostaje na svojem sjedalu, a vidim da se I premješta na drugu stranu i sjeda pored Severine. Sa Seve sjede dvije dosta stare bake s maramama na glavama. Jedna štrika, druga drži krunicu. Iza svih nas šačica je momaka koji se trude izgledati poput huligana i glasati se poput huligana, počinju s nekim arlaukanjem i pjesmom. Seve se okreće i dobacuje im kao djeci da se smire porukom da su ljudi platili karte za lošu vožnju, a ne za loš koncert. Sestra dobacujući dodaje da će ih tužit jer pjevaju bez dozvole. I se osvrće prema nazad, uhvati mi pogled kroz razmake između sjedala pa glavu okrene prema naprijed. Ne znam šta sam skrivio, ne znam ni jel razgovaramo, al najbolje da ništa ne pitam. Kroz zvučnike dopire Don't Go Breaking My Heart, Eltona Johna s Kiki Dee. Vožnja stvarno jest loša. Vozaču je kolna traka ponekad preuska, a u preticanju se osjećamo kao što se, da se, osjećaju krumpiri u čika Draginom kombiju. A čika Drago svladava makadam prepreke bez sata škole, auto škole, one obične ipak ima 4 razreda položena plus 4 gratis. Bolje bi mu bilo da se pekvalificira. U DJ-a ne jer muzika je s radija. Poželim iz ruksaka izvaditi knjigu, čitanje započeo u odlasku tamo, knjigu u čijoj je prvoj priči R vozio Mercedes, a Z brojao zvijezde, a onda shvatim da sam je zaboravio kod svojih. 

 

Vjerojatno sam zaspao jer kad sam pogledao kroz prozor uspio sam ovlaš uhvatiti dio zelene table s podatkom da do Zagreba imamo još osamdeset osam kilometara. Ili je pisalo osamdeset šest? Ne možeš sve kratkim pogledom razaznati u toj brzini. Ali zato sve možeš ako zatvoriš oči.

esencija veselja

Vrijeme je odlaska u vrtić i roditelji neizmjerno strpljivo šeću pored dječice koja trčkara​. Crveno na semaforu na križanju. Obično traje po par minuta, noću nešto kraće. Svi čekamo zeleno.

- Mama, koji je danas dan?
- Utorak, ljubavi. I utorak i dan planete Zemlje.
- Kaj je to?
- Slavimo prirodu. Šume, parkove, leptire, pčele. Sve. To ti je nešto kao Zemljin rođendan?
- Uf... koliku tortu bu Zemlja dobila.
- Veliku. I ti buš dobila komad kad dođeš doma.
- Znači da je i meni rođendan?
- Je, svima nam je.
- I tebi? I tati?
- Da.
- Onda ćemo imati puno torte.

Esencija veselja.

uskrs

​

Zecu sam prestao vjerovati kad sam pročitao Alisu u zemlji čudesa Lewisa Carrolla. Ta mora da se prije spavanja napila čaja od ludih gljiva, nema druge. Zato sam i sam postao sumnjičav prema čaju koji nije od šipka, nane ili kamilice. U najgorem slučaju - sljez. Taj je stvarno bio grozan, ali bio je bolji od špinanog šećera u mlijeku, o masti u vrućem mlijeku da ne govorimo. 

Nekako sam u to doba shvatio i to da neki zečevi nose jaja, ali ih ne ostavljaju. Osim kad izgube glavu. Sva ona ofarbana jaja nađena po vrtovima i livadama ionako su bila kokošja. I bila su prekuhana, sušila su usta i grlo dok ih se jelo. Obična bezvezarija od kuhanja. Dosta godina kasnije glasno sam primijetio da zec s lenonicama izgleda kao Johnny Depp s lenonicama. Zanimljivo da mi Joplin nije pala na pamet, a ni sam Lennon. "To ti je zbog lenonica, nema zec veze s Deppom". Od tad primjećujem tiše. Zato za neobične asocijacije i komparacije nemam više tako jednostavna objašnjenja i rješenja: kažeš lenonice i gotovo. Eltonice neću spominjati, to bi samo zakompliciralo stvar.

Ono s čajem se promijenilo, ovo sa zecom i jajima nije. Čajeve pijem, zelene, crne, bijele, biljne, voćne, čak i juhe, pileće, govedske, paradajz, pijem iz šalice za čaj.  Zecu i dalje ne vjerujem. Kuhana jaja uglavnom uspješno izbjegavam.

Recept dana: kroasanu nikako nije mjesto u hladnjaku osim ako ne želite žvakati spužvasti valjkoid pretjerano ogrezao u skorenu farbu koja glumi mliječnu čokoladu.

 

 

gravitacija ponedjeljkom

​​Prva stvar koju smo trebali svladati i njeno izvođenje dovesti do stanja automatike bilo je duboko disanje. Samo disanje nije bilo problem, ali se kod svih početnika svodilo na plitko disanje koje je vremenom moglo dovesti do disfunkcionalnosti vrhova pluća uslijed nekorištenja, a što može biti velika zapreka u trenucima kad je zbog bilo kakve intenzivnije aktivnosti organizma, bilo fizičke ili mentalne, tijelu potrebno upumpati veću količinu kisika. Disanje smo učili uz​ Arabesque​ Claudea Debussyja.​

Sljedeća vještina koju smo morali svladati jest hodanje s obaveznim konstantnim kontaktom s tlom. Nije li to normalno hodanje, svatko će se zapitati. Jeste, ali morali smo učiti kretati se brzo bez da potrčimo, a trčanje je zapravo usljed brzine kretanja povremeno gubljenje kontakta s tlom. Dakle, brzo hodanje, onaj smiješni sport kojeg se tu i tamo može vidjeti na olimpijskim igrama kad su dosadni dani s malo natjecateljskog programa. Naizgled laka vještina kod novaka često rezultira upalom gluteusa maximusa. Nešto slično se događa pri pretjerivanju u badmintonu, nebitno igrate li ozbiljno ili se ludirate i cirkusirate po terenu pomalo se praveći važnima i vickastom igrom prikrivajući nepoznavanje svih pravila. Samo, stvar je u tome da je zbog povećane gravitacije trčanje skoro pa nemoguće. Moguće je ako ste na Zemlji mogli trčati sa vrećama pijeska ili cementa okačenim o svaku nogu.

Treća vještina kojoj su nas učili bila je spavanje u stojećem stavu. Razlog tome je održavanje visine krvnog tlaka u razini životne funkcionalnosti. Opet su spominjali gravitaciju, zapravo razliku u odnosu na prethodnu, ali to mi nije bilo jasno.

Sjetio sam se onog nekog afričkog plemena koje živi na rubu neke pustinje, je li to Namib, Kalahari ili Sahara, ili je Tenere u Sahari, ili čak Bilma u Tenereu u Sahari, stvarno se ne sjećam. Uglavnom, pripadnici plemena kad su u lovu na rubu pustinje spavaju nalakćeni, dakle, lakat na tlo, glava na dlan. Razlog tome je onemogućavanje nekim insektima da im uđu u uho. Zašto se ne bi popeli po podlaktici, svakom bi to insektu na pamet palo. E pa bi, ali ljudi imaju na koži podlaktice pregršt nervnih završetaka i osjete svaki pa i najmanji i najnježniji dodir čak i nožice insekta, što ih budi i tu insektu završava karijera. A čepići? Nema, u Africi su. Nema tamo čepića, nema ni apoteke u kojoj bi ih moli kupiti. Uostalom, začepe li uši, ostaju im otvorene nosnice. Zatvore li nosnice, moraju disati kroz otvorena usta. Šeširi s mrežicama? Pa nisu pčelari nego su pleme koje prilično izolirano živi uz rub neke afričke pustinje! Bolje da se nisam sjetio.

Kako god, učenje spavanja u stojećem položaju meni nije predstavljalo problem. Ne jednom sam zaspao stojeći. Ne pamtim, to pamte neki drugi ljudi, oni koji su me vidjeli, a ponekad čak i snimili u toj pozi stojećeg spavača. Tramvajska stanica, tramvaj, tulum u potkrovlju? Može. Meni je svejedno. Ako mi se spava - spavat ću.

​Četvrta stvar: prehrana. Ovdje smo teži nego inače. Zato moramo dobro planirati prehranu: ne unositi višak kalorija koji bi se gomilao i zbog kretanja zahtijevao veći unos kalorija zbog povećane potrošnje, a u slučaju zastoja, te bi se kalorije opet gomilale i hibernirale bi u ireverzibilnom smjeru u stadij iz kojeg ih je bilo skoro nemoguće sagorjeti i potrošiti. Smanjen unos kalorija onemogućio bi nam kretanje, a kretanje je ovdje najbitnija stvar. Da ne kažem: od životne važnosti.

​Peta stvar: ako kupite sladoled koji planirate pojesti za večeru, odolite popodnevnom iskušenju. Jer poslije sladoleda sljedeća najslađa stvar ponedjeljkom je popodnevna dremka s izletom na neki zemljiodni planet.

 

 

 

damast

Kupiti damast naoko je jednostavna stvar. Naoko. Odeš i kupiš. Ali ne. Iako dućana s metražom, tekstilom koji se prodaje rinfuzno, na metre, u gradu nema bezbroj, ali ih ima: Vlaška, Martićeva, Popa Dukljanina, ponovo Martićeva, Maksimirska, Zvonimirova, Boškovićeva, Ilica, Tratinska. I u dućanima nema koje tkanine nema. Samo damasta nema. A damast je​ šta? ​Osnovna ćelija... ne, to su trojke. Damast je nešto drugo.

Damast - žakardna (franc. jacquard, tkanina ili pletivo raznolikih dezena i velikoplošnih, nepravilnih uzoraka, izrađenih ispreplitanjem raznobojnih pređa tijekom tkanja ili pletenja na Jackardovu, odnosno žakardnom stroju nazvanom po J. M. Jacquardu, izumitelju mehanizma na tkalačkom stroju kojim je omogućena tvorba složenih dezena upravljana pomoću bušenih kartica) tkanina s figuralnim ili ornamentnim uzorcima, koji su obično u istoj boji kao i temeljna tkanina, ali se ističu sjajem zbog atlasnog veza. Najčešći su pamučni i​ laneni damast za stolno i posteljno rublje. Svileni damast rabi se za svečanu žensku odjeću i obredno ruho. Damast je dobio ime po sirijskome gradu Damasku, gdje se počeo proizvoditi. (Hrvatska enciklopedija)

Od telefonskog poziva do telefonskog poziva, od vrata do vrata jer telefoni često ne rade, to jest, rade jednosmjerno, mislim zvone, ali slušalicu nema tko da digne, za kupit svega ima samo damasta nema.

- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Imate li damasta?
- A, ne. Godinama mi ne radimo s damastom.

I tako krene turmeja.

- Damast? Ne. Možemo Vam ponuditi neke mješavine pamuka i sintetike. Taft? Ili taafeit, paintit? Imamo i toga!

- Kak ste rekli? Damast. Ne držimo mi to. Želite li tricija ili rodija? Imamo i plutonija? Na akciji su kalifornij 232 i uran 235. Samo recite.

- Želite li možda nešto drugo? Lan? Imamo povoljno Mjesečeve prašine i nešto sitno meteorita. Možda trebate grafena?

- Otkud vi s damastom? Ovog stoljeća ga nitko kod nas nije tražio. Želite li nešto drugo tako avangardno? Ručnik Arthura Denta? Napuštena jaja ptice Dodo? Mo Salaha u Dinamu?

U međuvremenu pronašao Excalibur i Sveti Gral, apsolvirao lokacije Troje, Noine arke​, otkopao Isusov​ grob, sreo Einsteina, Newtona i Pascala dok su se igrali skrivača, na nekom neobičnom mjestu popio kavu sa Hemingwayem, dobro, nije bila kava, jasno, večerao s Modesty Blaise i još mnogo toga stigao napraviti, ali damasta našao nisam. Sve do jednog telefonskog poziva​.

- Dobar dan.
- Dobar dan. Izvolite.
- Imate li slučajno damasta?
- Nemamo slučajno, imamo namjerno. Kakav želite? Bijeli, svijetle pastelne boje, nešto tamnije​, crno? Metraža, restlovi, gotovi stolnjaci i nadstolnjaci? Uzorak? Orijentalni ili geometrijski? Čisti pamuk? Lan? Mješavina? Možda sa sintetikom? Antimaterija? Samo recite, sve imamo!

​Dućan bi definitivno trebalo preimenovati u Posljednja šansa, a trgovca koji tamo radi nagradit Nobelom, Oscarom i Pulitzerom.

A damast? I nije taj baš bio toliko neophodan, mogao je biti bilo koji malo gušće tkan pamuk, ali tko bi u tom slučaju pio s Hemingwayem i jeo s Modesty?
​

kredenac

Neki dan naletio na ovu fotografiju u najavi nekog kao događanja. Nebitno. Meni bitno je da su ovakav isti, ne plavi, ne žuti nego baš zeleni kredenac imali baka Naka i deda Vlado u Dalju. Prvo je bio punopravni član namještaja kuhinje i blagovaonice. Dičio se izlozima popunjenim kristalnim čašama i oslikanim porculanskim tanjurima i šalicama s tanjurićima. Bili su tu na dohvat ruke, ali samo za specijalne prilike koje nikako da dođu.

Onda su došle lude sedamdesete u kojima su postale popularne "viseće kuhinje", one s podnim i zidnim elementima. Duh modernih vremena kredenac je bukvalno preko noći preselio iz blagovaonice u kačaru. Oni porculanski tanjuri iz kredenčeva izloga iselili su skupa s tanjurićima i šalicama i kristalnim čašama. Svoje su pomodno počasno mjesto zamijenile onim iza zatvorenih vrata zidnih kuhinjskih elemenata s vratima presvučenim ultrapasom u boji i dezenu hrastovine. Od manekena odjednom su postali zakulisni statisti.

Kačara je, odnosno kacara, mjesto gdje su se držale kace i bačve. Za one koji ne znaju, za razliku od bačvi, kace su bile stožastog oblika odrezanog vrha. I jedne i druge su odavno svoje mjesto prepustile kredencu, trosjedu i peći na drva i kačara je postala ljetna kujna. U onolikoj mjeri koliko je kredencu postalo lošije u životu, toliko je kačari postalo bolje jer umjesto smrada koma i drva natopljenog vinom, njome su se sada širili miomirisi pečenja pilića, krmenadli i krumpirića, ponekad i ribe, nerijetko gužvare s makom ili orasima, a u sezoni i kuhanja pekmeza od šljiva.

Na policama sa staklenim stijenkama, frontalnoj i onoj desnoj bočnoj, na mjestu nekadašnje modne piste svoje su mjesto našli odbačeni, ali ne i bačeni raspareni tanjuri koji su izgubili svoj životni poziv, dječje šalice iz kojih godinama više nitko ništa ne pije, ostaci kompleta čaša, po dvije-tri od svake fele, porculanske figurice pasa, konja, lanadi i ptica, kasica-prasica istoimenog oblika, blok-flauta i melodika, krafnasta četvrtasta kutija s poklopcem napravljena od dobivenih razglednica uvezanih crvenim koncem.

Lijevi pretinac kredenca, onaj dugački, s četiri ili pet pregrada, krio je posložene stolnjake, krevetninu koja se više ne upotrebljava, ali još nije za bacit, nešto dotrajale zimske odjeće, ispeglane neuramljene izvezene goblene i uštirkane heklane tabletiće.

U gornjoj ladici moglo se naći zarđalih škara, istrošenih baterija, raznih dugmadi, komada lastike, pokoja žličica ili vilica, možda čak i nož. Donja ladica bila je rezervirana za šarafe i eksere koji nisu stigli do podruma i kutije s ekserima i šarafima, komadi alatki poput kliješta, malenog čekića, francuskih ključeva i ključeva za brave koje odavno više ne postoje. Tu su i dijelovi biciklističke zračnice, sačuvane za rezati u gumice za pokrivanje dunsta celofanom. Sve u tim ladlama ostalo bez svoje nominalne funkcije, pomalo napušteno, isluženo pa i zaboravljeno. 

U donjem zatvorenom dijelu smjestili su se izanđali lonci, šerpe i đerđivi, par lavora, tri kante, nekoliko praznih pocinčanih limenih kutija za nešto i par tenisica pretvorenih u šlape.

Kredenac je vremenom prestao biti krecencom i postao je nešto na što su se naslanjale metle, grablje i lopate, izvrnute tačke. Onda je i to naslanjanje prestalo biti povremeno i postalo trajno. U kačaru više nitko nije ulazio. Prvo jer nije bilo razloga, a poslije jer nije bilo nikoga tko bi i bez razloga ušao. Kačara je tako izgubila i svoju sekundarnu funkciju. U konačnici i cijela kuća također.