planir... plandovanje

Ujutro se probudiš poletan, pun elana, prštiš od energije i samopouzdanja. 

 

Nema ni šest, dan je vidno sve duži i duži, svašta ćeš danas. Treba ovo, treba ono, planovi se dnevni kuju. Bit će udarnički. Realizacija samo što nije. Tek zastaneš na tren, promisliš malo o doručku, kavi, jutarnjoj gimnastici. Dio realiziraš, dio ne. Ako znamo da je doručak najvažniji obrok u životu, jasno je što otpada. Opet malo promisliš pa primijetiš da ti to promišljanje puno bolje leži u ležećem položaju. Malo se ispružiš, kreneš s vizualizacijom planiranih radnji i shvatiš da ti sve ide od ruke, klizi ko sanjke. Odeš tamo, napraviš to i to, Usput si i ono riješio, kreneš s ovim, usput još i... evo te, već si u pet minuta i podne dohvatio, planiranu normu prebacio. Trebalo bi sad neki ručak pa malo oko ubit... 

 

Otvoriš oči. Već je devet, a ti se s kauča maknuo nisi.

 

malo noćno usisavanje

Malo gledaš nogomet, popiješ malo vina, razmjerno malo, malo meziš, sve to u prijateljskom okruženju i onda nakon razlaza gostiju odeš spavati. A san i noć se vole. Je li to zbog diuretičkih karakteristika vina, zamantane hipofize ili dobrog sluha, ne znam, ali u jednom trenu čujem kako susjed usisava stan. Istina, ima on izgleda neki usisavač sa tihim motorom, smanjena proizvodnja buke bila je i meni misao vodilja pri kupnji i hladnjaka i usisavača, ali to što motor usisavača ne buči, ne znači da će stišati i struganje usisne stope po parketu, usputno micanje stolaca i tko zna čega još sve ne. Otvorim oči, buljim u crni glasni strop i razmišljam o tome kako se još nije dogodilo da potreba za uriniranjem bude odagnana čekanjem. A oči se sklapaju. I žeđ se javlja. Strop se i dalje javlja, susjed s kata iznad je pedantan kad je usisavanje u pitanju. Da bar sanjam. 

Nije ovo izolirani slučaj. Svake noći, a i po danu, taj premješta namještaj, radi novi raspored, šta li. A možda u malenom stanu ima samo kauč na razvlačenje pa je primoran to tako. Tko će znati. Moji prvi susjedi misle da ti cjelodnevni šumovi dolaze iz stana iznad njih. Pristojni su, pišu poruke na ceduljicama koje ostavljaju u kaslić ili ih zataknu za vrata. Imaju malu bebu lakog sna. Ispostavlja se da je buka ipak iznad mene, a ono što oni čuju je tek refleksna bol. Ići do toaleta, a ne provjeriti svjetlo u hladnjaku je skoro kao odlazak u Rim bez posjeta papi. A hladnjak ima tu neku moć i čaroliju: otvoriš vrata na njemu i odjednom te obasja neka svjetlost. Živa epifanija u dva i petnaest. Strop je utihnuo. Na sreću. Moju, njegovu, ne znam. 

Opet, možda je i dobro da ne znam baš sve. Jer sigurno ne bih išao noćnom bukaču zvoniti na vrata s bejzbolskom palicom u ruci. Jer nisam agresivac. A i nemam palicu. Ponekad poželiš da ti se umjesto ostvarenja snova dogodi osanjenje stvarnosti pa kad se probudiš, ono noćno usisavanje nestane ko vodom odnešeno.

formula 1

Užasno je nejasan poriv spuštanja skejtom niz Radićevu, pogotovo ako, kao prvo, znamo da je tlo​ ulice granitna kocka, a ne asfalt, kao drugo jer sam na Gornji grad došao biciklom, i kao treće, jer se trebam pripremiti za utrku F1.

Samo se spuštanje skejtom na kraju nije dogodilo, ali ideja mi je bila, birajmo riječi, apsolutno glupa. Bez usporedbe. Zato se dogodilo vozikanje bicikla po Zrinjevcu. S vozikanjem ruku pod ruku ide i izbjegavanje nekih znatiželjnih pogleda.​ Sakriti bicikl ​malo kasnije od onih istih znatiželjnika nije problem kad imaš prijatelje koji imaju stan u prizemlju hangara na rubu grada. Problem je is​krast​i se​ kroz ​stražnji izlaz​ jer je preuzak i predugačak za bilo kakav brzinski manevar koji ne uključuje skidanje kotača ili upravljača. Jer bicikl nije Formula 1. 

K​ad smo kod Formule 1, u garaži sam obukao srebrno odijelo dok me sa zida obasjavao zeleni neonski krug s trokrakom zvijezdom. To mi je malo probudilo sumnju: zar stvarno nisam imao izbora nego vozit za Mercedes?

A kako je vozit Formulu 1? E to, ne znam. Osim što mi logo probudio sumnju, večernje pijenje piva probudilo je cijelog mene jer večernje pijenje piva meni garantira dva do tri noćna buđenja s uključenim odlaskom na pišanje.

maserati

Zanimljiv ovaj Gugletov autokorektor. Napišeš masti s tipfelerom pa ispadne masrti, a on ti umjesto masti nudi maserati. Možda taj zna nešto što bi i ti trebao znati? Uglavnom, osim pisanja ima i konzumacije. Ne Maseratija.

Zuji ti u ušima. Popiješ lijek za tlak, terapija. Zuji ti u ušima. Možda je terapija postala neadekvatna? Možda pretjeruješ sa stvarima koje bi trebao izbjegavati? Šećer? Sol? Alkohol? Crveno meso? Prerađevine? Brašno? Aditivi? Masti? Ugljikohidrati? Pod dojmom preispitivanja odeš do kuhinje ugasiti neonku nad radnom plohom na kojoj si upravo malo "pod četerespet" (nisu godine, stupnjevi su) pripremao doručak. Klikneš na sklopku, ugasi se svjetlo. Ono zujanje u ušima prestane ko vodom odnešeno. Maserati.

širenje područja interesa

Vožnja biciklom ima svojih prednosti, ali je vožnja javnim prijevozom definitivno inspirativnija. Od javnog prijevoza inspirativnije mogu biti samo čekaonice i stajališta. Ne kao mišljenja i stavovi nego kao stanice i postaje.

Na samom rubu trotoara dva su muškarca nagažena krizom srednjih godina. Ta kriza kod nekih dovodi čak i do određene vidljive fizičke deformacije. Trokuti i obrnute piramide pretvaraju se lagano u elipsoide i geoide, svicepsi polako bivaju obloženi slobodnim vezivnim tkivom.

Češljem i vjetrom dotjerana frizura tipa Kurt Russel, otmjeni sivi kaput, crna aktntašna, cipele sa zimskom platformom. Plavi šal. Pored njega do pola raskopčana pernata jakna, pulover boje senfa iz čijeg V izreza proviruje crvena kravata. Lokani George Costanza u cipelama s bijelim đonom.

Dok govore o predavanjima, seminarima i ispitima, o odborima, poglavarstvima i nedočekanim majstorskim zvijezdama, keramičarima i vodoinstalaterima, oči diskretno skeniraju putnice koje izlaze iz tramvaja, mjerkaju ih, virtualno odbacuju naslage zimske odjeće, procjenjuju, klasificiraju.
- Šta je? I tebi padaju kriteriji? - nestrpljivo će i cinično George.
- Ma kakvi. To ti je klasično širenje područja interesa. - snalažljivo će i nonšalantno Kurt.

poslije dnevnika

Provalilo mi u stan. Nije to stan u zgradi, više je prizemlje kuće u kojoj živim, kuće na kosini tako da jedan dio stana nema regularne prozore nego one suterenske. Vrata od masivnog drveta široka sto i deset centimetara i obojena u odvratno smeđu boju bez ikakve erotične teksture ili ferlaufa stoje otvorena kao kad treba malo proluftat prostor. Hodnik je pravokutan s dovoljno mjesta za komodu, vješalicu i troja vrata koja vode u kupaonicu, sobu i dnevni boravak. U dnevnom boravku je radni kutić. Na radnom stolu spaljen laptop, ladice izvučene, sadržaj rasut po podu. S polica izbačene knjige. Hladnjak u kuhinji otvoren i raščerupan. Po podu hrana. Sve govori da cilj provale nije koristoljublje jer koristi u stanu za one koji ne čitaju i ne slušaju muziku baš i nema. Zlatne poluge, da ih ima, n bi bile na izvolte nego bi bile na nekom drugom mjestu. Satovi također. Gotovina? Samo dvije tegle s kovanicama podijeljenima po vrijednosti. Umjetnine? Eno ih vise po zidovima. Bezvrijedne sitnice koje samo nekom život znače? Netaknute. Kad sve zbrojim, ne znam fali li išta. Osim što izgleda da provala nije radi sticanja materijalne štete, nije očito ni iz neke naglašene obijesti jer bi krš i lom bio i veći. A nije ni znatiželja. Jer da jest, vrlo je moguć scenario u kojem bi na stolu bila otvorena neka knjiga, a na gramofonu bi se još uvijek tiho vrtila ploča s iglom koja je dogurala do posljednjeg kruga. Poruka? Moguće. Kakva? Od koga? Nemam pojma.

 

Najgore je zaspati odmah nakon emitiranja večernjeg dnevnika, u vrijeme točno prije preglasnog kviza, u periodu iščekivanja posljednjih ligaških utakmica ozbiljnijih europskih nacionalnih liga i u terminu repriziranja domaćih i stranih filmskih klasika. Tad moš svašta sanjat.

mesnica

Poznata i priznata mesnica na tržnici na Kvatriću.

 

Mesar Dragec, sused sa svima. Brižna gospođa majka.

- Dajte mi lepo prosim deset telećih šnicli, al da budu tanke i bez žlundri. Kaj je teletina najmekša? Je. Znate, ovi moji tinejđeri su vam kak kirurzi.

Mesar Dragec stišće usne da ne progovore i nožem ispod dlana reže najtanje šnicle na svijetu. Kroz njih se s Kvatrića skoro Sljeme vidi.

- Suseda, evo. Tanje ne može.

- Oh, fala lepa. Dajte mi i kilu od buta za gulaš, ali mi skinite one žilice i opnu. Znate, ti moji tinejđeri su baš grozni.

- To vam suseda dinstanju nestane.

- Znam ja kaj vi meni govorite, ali dajte vi to svojim nožem, prosim lepo. Ja doma nemam takvog kakvog vi imate.

- Želite od ruže.

- Jao, baš ste dragi, može od ruže.

Mesar Dragec u nekoliko dirigentskih poteza uklanja neželjeno tkivo.

- Još mi dajte za juhu flam. Ne. Ramstek. Možda bolje flam. Ili ramstek.

- Ramsteci su veliki, vite koliki su.

Vadi i diže primjerak ramsteka susjedi pred oči.

- Flam je pak manji.

- Ne bum ramsteka.

- Ili oćete od mišića?

- Sjajno. Vi tak znate kaj meni treba. Samo mi skinite ono belo. Znate, ovi moji tinejđeri...

- Znam, znam, kirurzi.

Mota Dragec meso, stvalja ga u vrećicu, naplaćuje.

- Izvolte suseda, fala vam lepa.

- Ne, ne, fala vama. Doviđenjaaa.

Brižna gospođa majka odlazi. Mesar Dragec nadlanicom briše znoj sa čela. Obraća se sljedećem kupcu.

- Bok sused. Kaj bute?

- Bok. Ja bih tuce sarmica.

Dragec lagano lice  razvlači u osmijeh.

- Bute one motane u smjeru kazaljke na satu ili obrnuto? Pitam zbog tinejđera fizičara. Bokmater i kirurzi.

Imati svog mesara, neprocjenjivo.