mali oglasnik

ljudi i ulice

Neki ljudi mi svojom pojavom potaknu sjećanje na neke ulice, na avenije, ceste i sokake, prilaze i prolaze, na bulevare. Ugledam tako neko lice i meni se, osim lica tog, u glavi pojave slike ulica kojima sam nekada hodao ili sanjao.

Znala mi se tako, dok gledam kroz prolaznicu u kaputu, u pridignutoj joj ruci zapaljena cigareta, ukazati snijegom obijeljena i krošnjama paralelnih drvoreda nadsvođena ulica: među stabla se zavukli stupovi ulične rasvjete nalik na četkice za zube svijenih vrhova iz kojih po snijegu i po svemu ostalome pršti hladnjikavo svjetlo, a drugačije i ne može biti jer bi se valjda onaj snijeg otopio, posred kolnika kolotrazi zimskih guma automobila iz čijih se repova vije gust izdah motora sa unutarnjim sagorijevanjem. Sve zasuto gustim sniježnim kristalima što lome one svjetlosne zrake javne rasvjete i ciljaju direktno u oči.

Ili pred jutra, za zore, u pojavi zakrabuljenog prolaznika ispod čijeg se šešira tamni pogled tek nazire, spoji se asfalt sa čelikom, udruže se u neku sivosivu pletulju, isprepletinu krivulja, pa me puste lutati dok se uokolo izdižu katovi oronulih fasada boje pijeska zalivenog kavom sa čijih balkonskih obzida poput progenija vise grmovi gustog cvijeća sitnog debelog lista i još sitnijih latica ružičastocrvenih cvjetova.

Usred ljeta, u mjestu gdje se tekovine civilizacije mogu mjeriti metrom i šalicom, ugledam par kako uz kameni zidić dokono, nogu pred nogu, hoda i provlači stopala kroz dubok pijesak, razgovara nekim meni nerazgovijetnim jezikom dalekog sjevera i smije se rastjerujuć smijehom i tragove oblaka. Odjednom, umjesto zidića hrastova šuma, umjesto pijeska asfaltna zmija sa prošaranim hrptom, umjesto smijeha ljudi zuje automobili. Ljeto, hladovina, vlaga.  Zrak udisati ne možeš. Umjesto mene cijelog tek perceptori strateški postavljeni poput policijskih kamera i radara.

A evo maloprije, u sumraku dana sretnem pogled vedra lica neke žene koja koračajući pločnikom pored zgrade mi, širi neki optimizam za koji baš i nemam razumijevanja, ali to i nije važno jer zašto bih baš ja morao razumijevati sve oko sebe, i u mimohođenju me s njom, poput zračnog udara bez popratne zvučne kulise detonacije, posred srijede središta za vizualnu imaginaciju (stoposto ima takav neki dio u mozgu jer kad ima centara za govorenje i pisanje, za seks i šoping, mora biti i taj, ako ništa ono u službi drugih od kojih sam neke nabrojio) bljesne mi slika jedne ulice, kratke i cvjetne poput ljetnih haljinica. S jedne su strane kuće bijelih grbavih zidova pokrivene snopljem šiblja, između njih daščane ograde premazane katranom. Nogostup, mozaik od cigala i ciglenih patrljaka, odvojen od prašnjavog kolovoza plitkim u sitnu travu zaraslim kanalićem preko kojeg se, premoštavajući ga, tu i tamo ispruže grupirani šliperi uz čije se krajeve trava drznula izrasti jače poput obrva ili brka kakvog lovnog terijera. S druge strane uličice koja se negdje na polovini lomi pod blagim kutem, livada je intenzivno žutozelena, obojana životom nekog bilja koje cvjeta u trenutku kad mi se slika u glavi bistri. Nad svime - nebo. Plavo i duboko, nesmotren bi se utopit mogao.

Ima toga još.

I meni nema jasnih konkretnih veza između tih likova i tih ulica, ali to i tako nije važno. Postoje ljudi, postoje ulice. I neke čudne sinapse. Bar neko vrijeme.

iz vatikanskih podruma

“Mi ni o raskidanju niti o reviziji (ugovora) govorili nismo... Što je potpisano, je potpisano.Hrvatska strana se uglavnom toga drži, imamo neke zaostatke od prije 10 godina, ali se uglavnom korektno drži...”

Laže Zoki, laže...

 

medmen

Ak' radi k'o konj, a ne kao pčela (nu tamo), zašto i otkud sad med?

Uostalom, lako za med. Čekam katran. I perje.

fabula

10:00 inspekcija - objektno fokusirani monolog začinjen grintanjem protiv šefova koje vrijeme ispunjava dvotrećinskom većinom

10:10 analiza - tehničarski monolog s juzerfrendli laičkim pristupom, 1/1

10:15 retrospekcija - monolog prošaran sebehvaljenjem, omjer vremena 50:50

10:20 analiza retrospekcije - ciljano stručni tehnički monolog sa elementima horora, 100%

10:25 dijagnoza - monolog spektralnog djelovanja garniran 30-postotnim fekaljenjem po bivšim klijentima - reakcija na činjenicu da im se klijenti seru na posao

10:30 poluminutni neuspješan pokušaj dogovaranja posla mimo radnog vremena, firme i računa - rezultat ranije dosegnutih komunikacijskih razina

Vodoinstalaterska ekipa za očevid - nadrealizam 21. stoljeća.

društveno angažirana poezija slobodnog stiha

Iz susjednih su ulica odvezli krupni otpad. 

Djelomično.

Smeće je ostalo.

negacija negacije je afirmacija

Noć. Mrak. Tišina.
 

- Budi se. - šapuće mi na uho.
- ... nnnneću...
- Ama, budi se, ustaj kad ti kažem.
- ... mmm... tko si to ti?
- Ja saaam. Nesanicaaaa....
- ... mmmma ne možeš ti bit nesanica, nesanica ne budi već ne dâ zaspati.
- E, vidiš, sad mogu. Proširili mi ovlasti.
 

Ma ti ćeš mene, pomislim, okrenem se na drugu stranu, zaspim. I usnijem san. Kao noć je još, pred zoru, na Kvatriću otvorim dućan čiji ključ imam otprije, dok sam radio za tu firmu, pa se popnem liftom na prvi kat htijući ući u zgradu, predomislim se, vratim se u prizemlje, i vidim komešanje iza vrata od mutnog armiranog stakla. Đurđa izlazi, pozdravljamo se, a ja joj velim da sam sreo nekog gastića koji je šarmom taman po mjeri njezine šefice. Otkud mi gastić na pameti, ne znam, ali i tako se trgnem, shvatim da sam sanjao pred jutro i da se nakon daljske jutarnje šetnje vraćam iz bašte kroz dvorište u kuću i čujem baku kako mi, izlazeći iz kacare govori da požurim na doručak. Pljusnem se u nedubok bazen koji se za tu priliku našao u dvorištu, otplivam leđno do nje i skupa odemo u kuću, a tamo mi moja mlađa osmogodišnja sestra pokazuje kako hrani čopor žućkastih mačića, tata mi daje petlitarsku teglu napunjenu prozirnom želatinoznom masom u kojoj lebdi šupljikast kamen. To ti je za zube dobro, veli mi. I ujak je tu, od njega tražim neku kapu, šešir jer on ih, pecaroš, ima na desetke, a meni treba jer se u Zagreb vraćam kabrioletom. On odlazi izabrati neku, a ja kroz prozor prednje sobe u sokaku vidim usporenu veselu svadbenu povorku sa gomilom fordova i mercedesa njemačkih registracija. Sjedam u auto, prevezem se preko pružnog prijelaza i umjesto popodne u Zagrebu, s Njom sam usred noći usred Pariza: u podzemnoj, zagrljeni, priljubljeni jedno uz drugo, ovijeni Njenom kosom, gledamo ulične plesačice i plesače. Ovi muški su nekako više tamnoputi, rastafarijanskih kosa, a bujne su plesačice u svjetlucavim pastelnim trikoima. Miješaju se zvuci klavijatura i udaraljki u neku poznatu, ali nedokučivu melodiju. Čak i zvono zazvoni. Otvorim oči. Valjda. Jest zvono, nije zvono? Zazvoni ponovo, otvorim oči opet. Gledam - strop. Nema Njene duge kose, nema Nje uopće i ja shvatim da je ovo sad - upravo sad, i da je ovo posljednja ljuska sna iz kojeg se već godinama ne mogu probuditi. Odem do interfona, u slušalicu izgovorim:
- Da?
- Poštar je.
 

Izgleda da stvarno zvoni dvaput, pomislim.