30 November 2012
12 November 2012
ljudi i ulice
Neki
ljudi mi svojom pojavom potaknu sjećanje na neke ulice, na avenije,
ceste i sokake, prilaze i prolaze, na bulevare. Ugledam tako neko lice i
meni se, osim lica tog, u glavi pojave slike ulica kojima sam nekada
hodao ili sanjao.
Znala mi se tako, dok gledam kroz prolaznicu u kaputu, u pridignutoj joj ruci zapaljena cigareta, ukazati snijegom obijeljena i krošnjama paralelnih drvoreda nadsvođena ulica: među stabla se zavukli stupovi ulične rasvjete nalik na četkice za zube svijenih vrhova iz kojih po snijegu i po svemu ostalome pršti hladnjikavo svjetlo, a drugačije i ne može biti jer bi se valjda onaj snijeg otopio, posred kolnika kolotrazi zimskih guma automobila iz čijih se repova vije gust izdah motora sa unutarnjim sagorijevanjem. Sve zasuto gustim sniježnim kristalima što lome one svjetlosne zrake javne rasvjete i ciljaju direktno u oči.
Ili pred jutra, za zore, u pojavi zakrabuljenog prolaznika ispod čijeg se šešira tamni pogled tek nazire, spoji se asfalt sa čelikom, udruže se u neku sivosivu pletulju, isprepletinu krivulja, pa me puste lutati dok se uokolo izdižu katovi oronulih fasada boje pijeska zalivenog kavom sa čijih balkonskih obzida poput progenija vise grmovi gustog cvijeća sitnog debelog lista i još sitnijih latica ružičastocrvenih cvjetova.
Usred ljeta, u mjestu gdje se tekovine civilizacije mogu mjeriti metrom i šalicom, ugledam par kako uz kameni zidić dokono, nogu pred nogu, hoda i provlači stopala kroz dubok pijesak, razgovara nekim meni nerazgovijetnim jezikom dalekog sjevera i smije se rastjerujuć smijehom i tragove oblaka. Odjednom, umjesto zidića hrastova šuma, umjesto pijeska asfaltna zmija sa prošaranim hrptom, umjesto smijeha ljudi zuje automobili. Ljeto, hladovina, vlaga. Zrak udisati ne možeš. Umjesto mene cijelog tek perceptori strateški postavljeni poput policijskih kamera i radara.
A evo maloprije, u sumraku dana sretnem pogled vedra lica neke žene koja koračajući pločnikom pored zgrade mi, širi neki optimizam za koji baš i nemam razumijevanja, ali to i nije važno jer zašto bih baš ja morao razumijevati sve oko sebe, i u mimohođenju me s njom, poput zračnog udara bez popratne zvučne kulise detonacije, posred srijede središta za vizualnu imaginaciju (stoposto ima takav neki dio u mozgu jer kad ima centara za govorenje i pisanje, za seks i šoping, mora biti i taj, ako ništa ono u službi drugih od kojih sam neke nabrojio) bljesne mi slika jedne ulice, kratke i cvjetne poput ljetnih haljinica. S jedne su strane kuće bijelih grbavih zidova pokrivene snopljem šiblja, između njih daščane ograde premazane katranom. Nogostup, mozaik od cigala i ciglenih patrljaka, odvojen od prašnjavog kolovoza plitkim u sitnu travu zaraslim kanalićem preko kojeg se, premoštavajući ga, tu i tamo ispruže grupirani šliperi uz čije se krajeve trava drznula izrasti jače poput obrva ili brka kakvog lovnog terijera. S druge strane uličice koja se negdje na polovini lomi pod blagim kutem, livada je intenzivno žutozelena, obojana životom nekog bilja koje cvjeta u trenutku kad mi se slika u glavi bistri. Nad svime - nebo. Plavo i duboko, nesmotren bi se utopit mogao.
Ima toga još.
I meni nema jasnih konkretnih veza između tih likova i tih ulica, ali to i tako nije važno. Postoje ljudi, postoje ulice. I neke čudne sinapse. Bar neko vrijeme.
Znala mi se tako, dok gledam kroz prolaznicu u kaputu, u pridignutoj joj ruci zapaljena cigareta, ukazati snijegom obijeljena i krošnjama paralelnih drvoreda nadsvođena ulica: među stabla se zavukli stupovi ulične rasvjete nalik na četkice za zube svijenih vrhova iz kojih po snijegu i po svemu ostalome pršti hladnjikavo svjetlo, a drugačije i ne može biti jer bi se valjda onaj snijeg otopio, posred kolnika kolotrazi zimskih guma automobila iz čijih se repova vije gust izdah motora sa unutarnjim sagorijevanjem. Sve zasuto gustim sniježnim kristalima što lome one svjetlosne zrake javne rasvjete i ciljaju direktno u oči.
Ili pred jutra, za zore, u pojavi zakrabuljenog prolaznika ispod čijeg se šešira tamni pogled tek nazire, spoji se asfalt sa čelikom, udruže se u neku sivosivu pletulju, isprepletinu krivulja, pa me puste lutati dok se uokolo izdižu katovi oronulih fasada boje pijeska zalivenog kavom sa čijih balkonskih obzida poput progenija vise grmovi gustog cvijeća sitnog debelog lista i još sitnijih latica ružičastocrvenih cvjetova.
Usred ljeta, u mjestu gdje se tekovine civilizacije mogu mjeriti metrom i šalicom, ugledam par kako uz kameni zidić dokono, nogu pred nogu, hoda i provlači stopala kroz dubok pijesak, razgovara nekim meni nerazgovijetnim jezikom dalekog sjevera i smije se rastjerujuć smijehom i tragove oblaka. Odjednom, umjesto zidića hrastova šuma, umjesto pijeska asfaltna zmija sa prošaranim hrptom, umjesto smijeha ljudi zuje automobili. Ljeto, hladovina, vlaga. Zrak udisati ne možeš. Umjesto mene cijelog tek perceptori strateški postavljeni poput policijskih kamera i radara.
A evo maloprije, u sumraku dana sretnem pogled vedra lica neke žene koja koračajući pločnikom pored zgrade mi, širi neki optimizam za koji baš i nemam razumijevanja, ali to i nije važno jer zašto bih baš ja morao razumijevati sve oko sebe, i u mimohođenju me s njom, poput zračnog udara bez popratne zvučne kulise detonacije, posred srijede središta za vizualnu imaginaciju (stoposto ima takav neki dio u mozgu jer kad ima centara za govorenje i pisanje, za seks i šoping, mora biti i taj, ako ništa ono u službi drugih od kojih sam neke nabrojio) bljesne mi slika jedne ulice, kratke i cvjetne poput ljetnih haljinica. S jedne su strane kuće bijelih grbavih zidova pokrivene snopljem šiblja, između njih daščane ograde premazane katranom. Nogostup, mozaik od cigala i ciglenih patrljaka, odvojen od prašnjavog kolovoza plitkim u sitnu travu zaraslim kanalićem preko kojeg se, premoštavajući ga, tu i tamo ispruže grupirani šliperi uz čije se krajeve trava drznula izrasti jače poput obrva ili brka kakvog lovnog terijera. S druge strane uličice koja se negdje na polovini lomi pod blagim kutem, livada je intenzivno žutozelena, obojana životom nekog bilja koje cvjeta u trenutku kad mi se slika u glavi bistri. Nad svime - nebo. Plavo i duboko, nesmotren bi se utopit mogao.
Ima toga još.
I meni nema jasnih konkretnih veza između tih likova i tih ulica, ali to i tako nije važno. Postoje ljudi, postoje ulice. I neke čudne sinapse. Bar neko vrijeme.
30 October 2012
29 October 2012
24 October 2012
fabula
10:00 inspekcija - objektno fokusirani monolog začinjen grintanjem protiv šefova koje vrijeme ispunjava dvotrećinskom većinom
10:10 analiza - tehničarski monolog s juzerfrendli laičkim pristupom, 1/1
10:15 retrospekcija - monolog prošaran sebehvaljenjem, omjer vremena 50:50
10:20 analiza retrospekcije - ciljano stručni tehnički monolog sa elementima horora, 100%
10:25 dijagnoza - monolog spektralnog djelovanja garniran 30-postotnim fekaljenjem po bivšim klijentima - reakcija na činjenicu da im se klijenti seru na posao
10:30 poluminutni neuspješan pokušaj dogovaranja posla mimo radnog vremena, firme i računa - rezultat ranije dosegnutih komunikacijskih razina
Vodoinstalaterska ekipa za očevid - nadrealizam 21. stoljeća.
10:10 analiza - tehničarski monolog s juzerfrendli laičkim pristupom, 1/1
10:15 retrospekcija - monolog prošaran sebehvaljenjem, omjer vremena 50:50
10:20 analiza retrospekcije - ciljano stručni tehnički monolog sa elementima horora, 100%
10:25 dijagnoza - monolog spektralnog djelovanja garniran 30-postotnim fekaljenjem po bivšim klijentima - reakcija na činjenicu da im se klijenti seru na posao
10:30 poluminutni neuspješan pokušaj dogovaranja posla mimo radnog vremena, firme i računa - rezultat ranije dosegnutih komunikacijskih razina
Vodoinstalaterska ekipa za očevid - nadrealizam 21. stoljeća.
23 October 2012
društveno angažirana poezija slobodnog stiha
Iz susjednih su ulica odvezli krupni otpad.
Djelomično.
Smeće je ostalo.
18 October 2012
negacija negacije je afirmacija
Noć. Mrak. Tišina.
- Budi se. - šapuće mi na uho.
- ... nnnneću...
- Ama, budi se, ustaj kad ti kažem.
- ... mmm... tko si to ti?
- Ja saaam. Nesanicaaaa....
- ... mmmma ne možeš ti bit nesanica, nesanica ne budi već ne dâ zaspati.
- E, vidiš, sad mogu. Proširili mi ovlasti.
- ... nnnneću...
- Ama, budi se, ustaj kad ti kažem.
- ... mmm... tko si to ti?
- Ja saaam. Nesanicaaaa....
- ... mmmma ne možeš ti bit nesanica, nesanica ne budi već ne dâ zaspati.
- E, vidiš, sad mogu. Proširili mi ovlasti.
Ma
ti ćeš mene, pomislim, okrenem se na drugu stranu, zaspim. I usnijem
san. Kao noć je još, pred zoru, na Kvatriću otvorim dućan čiji ključ
imam otprije, dok sam radio za tu firmu, pa se popnem liftom na prvi kat
htijući ući u zgradu, predomislim se, vratim se u prizemlje, i vidim
komešanje iza vrata od mutnog armiranog stakla. Đurđa izlazi,
pozdravljamo se, a ja joj velim da sam sreo nekog gastića koji je
šarmom taman po mjeri njezine šefice. Otkud mi gastić na pameti, ne
znam, ali i tako se trgnem, shvatim da sam sanjao pred jutro i da se
nakon daljske jutarnje šetnje vraćam iz bašte kroz dvorište u kuću i
čujem baku kako mi, izlazeći iz kacare govori da požurim na doručak.
Pljusnem se u nedubok bazen koji se za tu priliku našao u dvorištu,
otplivam leđno do nje i skupa odemo u kuću, a tamo mi moja mlađa
osmogodišnja sestra pokazuje kako hrani čopor žućkastih mačića, tata mi
daje petlitarsku teglu napunjenu prozirnom želatinoznom masom u kojoj
lebdi šupljikast kamen. To ti je za zube dobro, veli mi. I ujak je tu,
od njega tražim neku kapu, šešir jer on ih, pecaroš, ima na desetke, a
meni treba jer se u Zagreb vraćam kabrioletom. On odlazi izabrati neku, a
ja kroz prozor prednje sobe u sokaku vidim usporenu veselu svadbenu
povorku sa gomilom fordova i mercedesa njemačkih registracija. Sjedam u
auto, prevezem se preko pružnog prijelaza i umjesto popodne u Zagrebu,
s Njom sam usred noći usred Pariza: u podzemnoj, zagrljeni,
priljubljeni jedno uz drugo, ovijeni Njenom kosom, gledamo ulične
plesačice i plesače. Ovi muški su nekako više tamnoputi,
rastafarijanskih kosa, a bujne su plesačice u svjetlucavim pastelnim
trikoima. Miješaju se zvuci klavijatura i udaraljki u neku poznatu, ali
nedokučivu melodiju. Čak i zvono zazvoni. Otvorim oči. Valjda. Jest
zvono, nije zvono? Zazvoni ponovo, otvorim oči opet. Gledam - strop.
Nema Njene duge kose, nema Nje uopće i ja shvatim da je ovo sad -
upravo sad, i da je ovo posljednja ljuska sna iz kojeg se već godinama
ne mogu probuditi. Odem do interfona, u slušalicu izgovorim:
- Da?
- Poštar je.
- Da?
- Poštar je.
Izgleda da stvarno zvoni dvaput, pomislim.
Subscribe to:
Posts (Atom)