Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio 
takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još
 sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme 
nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s 
početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će 
polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije 
nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su 
moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam 
imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i
 kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene, 
žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio
 na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati 
ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim 
kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano
 rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.

 
 Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice 
davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev 
brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti 
mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog 
njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala 
kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je
 izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa 
lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na 
fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen 
te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj 
tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na 
odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi 
samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati 
autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti 
prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih 
zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.
 Nas nitko nije 
fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg 
seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni, 
jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim 
Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.
Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se 
njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli 
dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum, 
astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg 
predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke 
recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam 
napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala, 
kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi
 djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju 
alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje 
malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na 
tri do pet godina robije. Minimum.