Lijepo je imati lagan nevisok četvrtasti stol u boravku. Možeš ga, hvatajući ga za jednu nogu, i privući i odgurnuti, možeš ga zakrenuti i pozicionirati bez previše napora, jednom rukom s kauča, čak i iz poluležećeg položaja možeš si približit kut u kojem je pepeljara, knjiga, čaša ili zdjelica, šalica, možda daljinski, cigarete ili tabla čokolade, što god ti treba. Možeš se čak sjetiti i prvog četvrtastog stola u svojem životu, stola koji je zauzimao centralno mjesto u primaćoj sobi.
Soba je primaća, a ne dnevni boravak jer su se u toj sobi primali gosti kad ih je bilo više od jedne osobe. Dnevni boravak je u kuhinji u kojoj je i blagovaonica i izlaz na sjeverni balkon s pogledom na ulicu i igralište i tamo se pila kava. Četvrtastom nevisokom stolu u primaćoj se najjednostavnije može prići od strane vrata koja vode na južni balkon s kojeg se danju sunce vidjelo često, a okrugla kupolasta gumica i uspravljena olovka s čijeg je vrha povremeno netko pjevao. To je balkon s kojeg smo, mene petogodišnjaka nagovorio Willy, četverogodišnji bratić iz Australije, bacali moje igračke i zbog čega sam bio kažnjen samo ja, naravno, jer mene Willy nije mogao nagovoriti kad ne govorimo niti jedan zajednički jezik. A mi smo se sasvim dobro sporazumijevali svojim dječjim jezikom. Willyju su dan kasnije u igri na ulici razbili glavu. Bio je to čin odmazde zločestog i nimalo mi simpatičnog vršnjaka Mikija iz ulice jer nikako nije uspijevao razumjeti Willyja. Unatoč mojoj antipatiji prema Mikiju, taj sam zločin prihvatio prilično ravnodušno, toliko ravnodušno da su se mama i tatina sestra teta Stela, to jest Cela, a zapravo Cecilija, posvađale skoro do prekida komunikacije.
Površina stola je crvenkastosmeđa i prošarana uzorkom uzdužno rezanog drva, sjajna poput najfinijih glazura na rođendanskim tortama. Na njoj, u obliku romba, centriran prema dijagonalama, heklani je tabletić. Nasred heklana tabletića je pepeljara. Ukrasna, disfunkcionalna pepeljara u kojoj su obično bili ili neki ključevi ili kutija šibica, ponekad i majčin naprstak koji je zaboravila spremiti. Na donjoj pregradi, taj je četveronožni stol ima svoju donju pregradu, prebivaju novine. Vjesnik, Večernje, Sportske, Svijet, Burda, Praktična žena, Studio, Start. Tih se novina zna skupiti na desetke prije nego li bi sve skupa preko noći nestale, one svakodnevne zauvijek, a neke od onih u boji završavaju i na policama s knjigama. Stol je nepomično težak, i s novinama i bez njih.
Na stol smiju samo slikovnice. Autići, iako im je to omiljeno tajno mjesto - nikako. Samo u izvanrednim situacijama za tim stolom mogu popiti sok ili mlijeko. To su situacije, kad nam dođu gosti. Umjesto heklanog tabletića je stolnjak, a na stolnjaku su ovalni tanjuri s mezom, zdjelice sa salatom, fildžani s kavom, čaše i čašice, s pivom i rakijom. Oko stola, na kaučima i foteljama, drvene su to konstrukcije s mjestima za sjedenje tapaciranim nekom gustom i napetom zelenom tkaninom mucastom poput frotira, mama, tata i gosti. Gosti su uvijek parovi odraslih veselih ljudi. Komšije, prijatelji s posla, iz kluba u kojem je tata nekad igrao na desnom krilu. Nosio je broj 7. Elementarnomatematički gledano, nerijetko ti gosti pripadaju svim navedenim skupovima. Kroz zid ili kroz dvoja zatvorena vrata koja se gledaju u hodniku, iz kreveta i ispod jorgana, slušam njihove razgovore koji prvo postaju nerazgovijetni, onda se pretvaraju u tih žamor i polagano nestaju.
Čudo jedno je imati lagan četvrtasti stol u boravku.
