deset posto

​​Naučivši to od svjetovne vlasti, a kako bi što bolje istražila zlostavljanja i zlostavljače u svojim redovima, članice HBK su osnovale Povjerenstvo za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. Nije jasno je li to povjerenstvo radi na zaštiti maloljetnika i ranjivih osoba od cijelog svijeta, od susjeda, loše odgojene djece u školi, od zločestih ljudi na ulici ili je povjerenstvo osnovalo da te malojetnike i ranjive osobe štiti od zlostavljača iz vlastitih redova.

Vele ovi neki iz Povjerenstva za zaštitu maloljetnika osnovanog od strane članica Hrvatske biskupske konferencije da "zlostavljanja u Crkvi ne čine ni 10 posto sveukupnih slučajeva zlostavljanja", a da je "zastupljenost u medijima nije baš proporcionalna". Ni deset posto sveukupnih zlostavljanja. Pa to je manje nego li je Crkva nekad kmetovima uzimala​ naknadu za postojanje i brigu za dušu. Uzimala je ​Crkva seljaku ​okruglih deset posto​ i seljak je živio. Kako je živio i koliko, to sad nije bitno. Bilo je deset posto. Današnjih zlostavljanja u crkvi? Niti deset posto. A medijska zastupljenost​?​ Neprimjereno visoka, vele. To s medisjskom zastupljenošću me strašno podsjeća na onoga kojem su veći problem izdajice u vlastitim kriminalnim redovima nego li kriminal kojim se ti kriminalni redovi bave.

E sad, pustimo na trenutak medije na stranu i osvrnimo se na postotke zlostavljanja. S obzirom da je svećenika u Hrvatskoj prema dostupnim podacima 56 na 100.000 i krštenih i nekrštenih duša, ispada da u državi Hrvatskoj koja broji oko 3.800.000 stanovnika ima ​debelo ​manje od 2.200 svećenika. Iz ne baš egzaktnih podataka dade se aproksimativno doći do podatka da ako iz skupa od njih manje od​ ​1‰ uspije uraditi manje od 10% ukupnih zlostavljanja, pa​ iako je pretpostavka majka svih zajeba,​ pretpostavimo da je i u tih "manje od 10%" to manje jednako debelo kao i u onih "manje od 1‰", ​i onda to "manje od" eliminiramo iz jednadžbe s obje strane. Ostane nam ​to obični izračun ​koji ​daje brojku 100​, a to znači da prema izjavi neimenovanog člana Povjerenstva za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba koje su osnovale članice Hrvatske biskupske konferencije u Hrvatskoj sto puta više zlostavljanja ​maloljetnijh i ranjivih osoba ​počine svećenici zlostavljači nego li ih počine nesvećenici zlostavljači​.​ Sto puta​.​ Sto​.​ Puta. Više.

Svako, sve i jedno zlostavljanje u društvu jest problem, ali ako ov​​akav omjer jedne skupine društva nije ozbiljan problem​ i te skupine i cijelog društva​, onda jebiga​. ​A​ a​ko sam negdje koji broj jako krivo odvagnuo, nek mi oproste svi učitelji i nastavnici matematike koji su me njome poučavali​.​

neutralno i bez okusa

Kaže kako to i to piće tog i tog podrijetla i stoljetne tradicije ima ciljano neutralan okus. Reci lijepo da je bezokusno, ne pričamo o vodi, šta se stidiš!? Nije to, veli, isto. Kako nije!? Neutralno je nula, kao nedostatak električnog naboja u neutronu, jel tako? Tako je. Bez okusa je ono nešto s odsustvom okusa, nešto što ima nula okusa, dakle opet nula. Jel tako? Je, ali nije. Kako nije? To ti je, evo primjer, kao u Saboru. U Saboru? Šta će votka u Saboru? Ma pusti sad, ima sigurno i za nju tamo mjesta, pogotovo kod nekih, nego gledaj: kad se za nešto glasa neutralni su suzdržani, a oni bez kojih se stvari događaju jesu odsutni. I jedni i drugi su nula, računaju se da su nula, a nisu isto, shvaćaš?

 

I tako, svaki ponedjeljak isto, a drugačije.

trojanski konj

Sreli se u Gradu svjetla na obali Seine jedne vedre večeri Erwin Schrödinger i René Magritte. Udubljen u svoje misli Schrödinger je pušio lulu, a Magritte je za sobom vukao neki konopac.
- Šetaš mačku? - Schrödinger će Magritteu.
- Ne, pušim lulu. - odgovori mu ovaj.

Uto naiđu na unezvjerenog Ivu Andrića.
- Oprostite, jeste li vidjeli jednu ženu? - upita ih.
- Kako se zove? - lakonski će Magritte.
- Nismo! - laktom trkajući Magrittea dodaje Schrödinger.
- Jelena. - odgovara Andrić.
- Jelena! Paris! Menelaj! - ushićeno će Magritte.
- Samo Jelena. - Andrić će.
- ​Žena mačka. - samodopadno će Schrödinger.
​- Žena koje nema. - ispravi ga Magritte i shvati da on jedini ne može dobiti Nobelovu nagradu.

nije problem

Stvarno ne znam. Evo. Nije problem što je sunčano i vjetrovito, podneblje je i doba je takvo, da je drugačije tko zna kako bi bilo. 

Nije problem, velim, evo vozimo se i nije problem što autobus ima bočna klizna vrata širine dva šifonjera iz babine spavaće sobe. Nije problem ni to što je šifonjer neprecizna mjera i trebalo bi reći rukometni gol, a ja rukomet nikako ne mogu pa koristim alternativne metode. I nije problem ni što su ta bočna vrata širom otvorena. Nije problem ni to što je autobus izvana metalik rubin crvene boje s zlaćano bež detaljima, uglancan kao ispod čekića. Nije problem ni to što mu je unutrašnjost uređena kao da je vrhunski bus kamper jer to i jest. Nije problem ni to što uza svu drugu opremu, na jednom pultu stoji dupli, dvokolni gramofon, još jednom gledam: nije štednjak - gramofon je. 

Nije problem ni u vozačima, u Josipu i Ivanu, vozačima jedne dugoreške prijevozničke firme s kojima sam prije frtalj stoljeća prošao dobar dio Europe. Nije problem ni to što oni nemaju niti su ikad imali rubin crveni autobus kamper nego imaju ljubičasto zeleni katni autobus s kraljevskim sjedalima. Nije problem, a ni čudo nije, ni to što jednogodišnja beba puže po stropu poput gusjenice ne obazirući se na ona otvorena klizna vrata. Nije problem ni to što se roditelji te bebe glasno smiju meni koji se sav u strahu od visine držim za rukohvat na dovratku dok jednim okom gledam u tu bebu i strepim hoće li se strmopizdit sa stropa, a drugim okom buljim van kroz otvorena vrata autobusa koji prelazi preko visokog mosta iznad rijeke. Nije problem ni to što tako visokog cestovnog mosta iznad tako široke rijeke debelo plave boje u Kazahstanu nema, a vozimo se tim Kazahstanom iskonski osjećam, nema greške, iako bi svatko tko se imalo razumije u geografiju rekao da se kotrljamo Kinom, negdje uz Dugu rijeku. Nije problem ni to što mi na spominjanje Kazahstana na pamet pada i Oklahoma, kažiprst država jer u Oklahomi je Tulsa, a o Tulsi svira i pjeva J.J. Cale. A ni on nije problem. 

Nije problem ni to što se most nad kazahstanskom rijekom ipak i odjednom pretvara u obalnu cestu koja uz Napuljski zaljev rubom litice vodi prema Sorrentu jer more je plavo poput rijeke, poput kazahstanske zastave, a od kolnika do vodene površine let je moguće podjednako dug. Nije problem ni to što sam more nazvao vodom jer da ga jebeš more jest voda, manje ili više slana, ali voda. Nije problem čak ni to što sam u tom autobusu i mlađi i lakši nego li jesam. Popodnevni san je to, a u popodnevnom snu sve je i svašta moguće. 

Pa gdje je onda problem? Kakav problem?! Nema ga. Samo se probudiš i ne zaboraviš.

 

 

vatikanski krovovi

U terencu smo s ceradom. Klempo, tako ga zovemo od djetinjstva, u smeđoj mantiji s bijelom gurtnom oko struka. Tarzo, i njega tako zovemo od djetinjstva, nabildan i istetoviran s redenikom preko ramena. Tarzo je Tarzan od milja. Nešo je Nešo doktor, Ipe je za volanom i ja, Surovi.

Govorim da sam zaboravio uzeti mobitel, Ipe govori da je kasno da se vraćamo. Tarzo prati situaciju na krovovima. Klempo veli da bi trebalo Papu nazvati, ali na na službeni nego na privatni broj. Kažem da ja imam njegov broj, ali mi je u mobitelu koji je ostao u kancelariji. Ipe govori da se ne vraćamo. Očito je da bježimo od nečeg gadnog čim je tako odrješit. Tandrka stara Fiatova kampanjola po kamenim vatikanskim ulicama. Prolazimo pored Apostolske palače. Cilj je izbiti na sjever i sporednim uličicama do Tibera pa preko mosta do Ville Borgese. Tamo se skupljaju sumnjivi likovi, a mi takve i tražimo. Tarzo i Klempo bi da se ipak vratimo po moj mobitel. Meni je čak pomalo svejedno, nekako ćemo se i bez toga izvući. Klempo se naglas pita da otkud meni taj telefonski broj kad ga ni on nema. Nešo ga prekida i govori mu da nazove službeni, a ovaj oklijeva: ne zna pozivni za Vatikan. Objašnjavam mu da mu ne treba pozivni jer njegov je mobitel registriran tu u Vatikanu, ali nisam uvjerljiv. Nije ni on. Ustvari, ne znam je li u pitanju Klempin strah ili oprez, ili i jedno i drugo, nešto kao slalom-spust kombinacija. Što god je - naporno je. Pitam Klempu što nam to Papa može pomoći. Nešo ga brani: Klempo zna Papu Franju, a ovaj poznaje prave ljude s obje strane granice i može nam pomoći da izvučemo čitave glave. Znam ga i ja pa šta?! Ipe šuti i vozi bez kočenja.

Malo mi cijela ova scenografija vuče na jeftinu kopiju Inglourious Basterdsa umočenog u Da Vincijev kod. Samo nam fale Tom Hanks i Brad Pitt. Ne fale nam. U kampanjoli je nedovoljno mjesta i za nas petoricu zbog ova dva sanduka. Sanduka? Otkud nam to? Šta je u njima? Gledam sanduke, gledam ovu četvoricu. Nešto mi je tu sumnjivo. Netko nas očito plaća za nešto što baš i nije legalno. Ili jest!? U svakom slučaju, sumnjivo mi je. A nije mi ni malo sumnjivo to što imam Papin privatni broj, to mi nije sumnjivo. 

Možda bi mi sve skuopa bilo puno manje sumnjivo da sinoć nisam miješao rebulu i american pale ale.​ A san to ne pita.

cross on earth

Neki dan, Let3 najvrućija tema u Hrvatskoj kao da su se jučer na sceni pojavili, mi razgovaramo o Philomeni Cunk, o Diane Morgan i o njenoj genijalnoj glumi i knjazovskoj ideji za seriju.

 

- Negdje sam čuo da su od sugovornika znanstvenika tražili da joj na pitanja odgovaraju kao da imaju posla s četverogodišnjim djetetom. Nisu ih pripremili na to da će im ova takva i pitanja postavljati, veli mi Robi.

- Već to je odlična najava, odgovaram mu i zamišljam neke naše široj publici prepoznatljive i zanimljive ljude od znanosti tipa Ivana Đikića, Igora Rudana, Ive Tolić, Andreje Ambriović Ristović, Marina Soljačića, Ante Radonića, Saše Cecija i shvatim da su to ljudi koji bi se dok pucneš prstima uklopili u jedan takav dijalog s Knjazom. Sjetim se onda i nekih drugih likova pa se blago pokolebam. 

 

U međuvremenu Robi i dalje nešto govori.

- Njena ti je baba iz Sikirevaca.

- Ma da?!

- Je, je, kad ti kažem. Roditelji joj otišli kad su bili mladi. Babu su joj zvali Salauka. Znaš kako su Šokice nosile one suknje sa sto slojeva pa kad sjednu na bicikl izgledaju ko lađe.

- Da, da, je. Sjećam se tih nošnji i sukanja.

- E, a baba Salauka nije tako ko sve druge nego je jurcala ko oluja.

- Kako reče?

- Salauka.

- Šta t to znači?

- Nevrijeme, kišurina s jakim vjetrom.

- Salauka Kank, jebeno. 

 

Što bi rekli neki, malo nas je, al nas ima posvuda. Da baba Philomene Cunk iz Sikirevaca!? Baba Oluja iz Sikirevaca!? Pa Philomena u toj svojoj takvoj seriji to mora negdje iskoristit, logično pomislim.

 

Kod kuće sam ipak išao po Googleu malo pretražiti Diane Morgan, za svaki slučaj provjeriti, informacije često skrenu s pravog kolosijeka. Nađem. Piše da je otac inženjer, a majka domaćica, nigdje imena. Možda je mater utekla od Salauke pa se u Londonu udala? Nije baš tu sve najjasnije. Mrvu sam bio skeptičan, ali voda još ne curi.

 

Kasnije trač, a ovo gore sve ima karakteristike trača, širim dalje:

- Kiki, znaš li ti da je ona Cunk on Earth, Philomena Cunk, jel, zapravo glumica, da je porijeklom iz Sikirevaca?

- Ludo! Sikirevci? To ti je sigurno Robi rekao.

- Naravno. Bit će da joj je mater od kuće pobjegla u Englesku. A baba joj se zvala, Philomenina baba... čekaj, kako ono...

 

Shvatim da se naziva vjetra pa ni babina nadimka ne mogu sjetiti pa krenem pisati Robiju:

"Kako su ono zvali babu Diane Morgan? One Philomene Cunk."

"?... Teško za mene."

"Šta nisi rekao da je iz Sikirevaca?"

"Aaaa, kakva Cunk, to je baba od one naše male što je prošle godine na Eurosong išla, a sad Letu 3 dijeli savjete. Zvali je Salauka."

"A ja shvatio da pričamo o Filomeni, jbg."

 

Dižem glavu s mobitela prema Kiki:

- Kiki, zaboravi. Polupo sam lončiće. Zaboravi i babu i Filomenu.

 

 

plavo

Mirna večer u baru. Za šankom sjede žena i muškarac. Obadvoje u pravim tridesetim. Ona restauratorica, on geograf. Nastavljaju razgovor započet prije nego li je muškarac bio na zahodu

.
Ona: Jesi vidio pločice?
On: U toaletu? Aha. Plave su.
Ona: Tirkizno plave.
On: Ali, plave su.
Ona: To je samo jedna od dvadeset različitih plavih i tirkizne je boje. Nemoj me tjerati da ih sve nabrojim.
On: Pločice su plave, i nebo je plavo, i dan i noć, plavo. I more je plavo, i Dinamo je plavo.
Ona: Ne petljaj mi tu sad Buldožer. Jednostavno ne možeš tako, to su različite boje. Kako ćeš objasniti nekom koja je plava? Pariška plava? Tirkizna plava? Ultramarin? Petrolej? Kobalt? Azurna?...
On: Jel to sad kao toliko važno? Plavo je.
Ona: Važno je. Kako nije? Je li važno kako si se sparkirao? Je li važno ide li ti red niz padinu u vinogradu ravno?
On: Važno je, to je važno. A ovo je plavo. I to je dovoljno. Ostalo se zna iz konteksta. Kad kažem da je nebo plavo, jasno je ko dan da nije plavo ko ove pločice. Kad kažem da su Plavi igrali, zna se koja je plava. Dinamo plava. Okej, može bit Chelsea.
Ona: A Lazio i City nisu po tvom mogli igrati?
On: To je drugo. To je već parkiranje i to je vinograd...
Ona: A ne, po tvome, oni su isto plavi. I zato nije dovoljno reći samo plavo. Molim te, prestani. Molim te. 

Prestao je. Njena posljednja molba bila je tiha i teška prijetnja da je se poput dima moglo nožem narezati. Bolje za njega.

 

fotografija: Margot Bonvallet, stranica iz romana Romanea Bladoua "Atlantique Nord"