Te 1978. godine nas osnovnoškolce odjednom popularni stolni tenis trenirao je nastavnik povijesti Szandor Papp. Bilo nas je niti deset: djevojčice su bile inspirirane poznatom stolnotenisačicom Eržebet Palatinuš, vojvođanskom Mađaricom i članicom stolnoteniskog kluba Industrogradnja, Eržebet je godinu kasnije bila i brončana na svjetskom prvenstvu u Pjongjangu u paru s Gordanom Perkučin, a mi dječaci, priznajem, osim Šurbekom i Stipančićem koji su uza sve druge medalje i bili i prvi u parovima na onom istom Eržebetinom svjetskom prvenstvu, bili smo i pubertetski inspirirani djevojčicama. I Eržebet. Osim po stolnom tenisu, Eržebet je bila poznata i širem krugu pratitelja tuđih života po svojoj romansi sa Slobodanom Janjušem, osebujnim golmanom nogometnog kluba Željezničar iz Sarajeva.
Trenirali smo u jednoj velikoj učionici na prvom katu stare školske zgrade koju se koristilo samo za neke vannastavne aktivnosti. Osim igranja singlova i parova, napeto je bilo i grupno gledanje kroz prozor. Kroz prozor se moglo vidjeti glavno seosko križanje s doktorovom kućom i autobusnom stanicom s lijeve strane, crkvom, kioskom i novom školskom zgradom po sredini, a s desne strane ulični zavoj udesno i početak mosta preko dunavskog rukavca koji je bio nalik vadima: ljeti je to bio isušeni potok, a s proljetnim i jesenskim kišama nalik Nilu, Amazoni i Dunavu. Kroz prozor uglavnom nismo viđali ništa od toga i to je tada bilo u redu.
Tada svladane osnove i dijelom urođena, a dijelom utrenirana motorika, dobro su mi došle početkom 1985. godine kad sam u baraci na rubu slovenskog sela Bač uz kuharskom službom mi propisano kuhanje ručka morao naizmjence igrati šah i stolni tenis sa šefom, zastavnikom prve klase pred mirovinom, dok je preostali dio vojske, njih sedmorica-osmorica u "neradne dane" strelišta krpali razrovane makadam putove po poligonu. Krpanje je funkcioniralo do prvog zavoja ili uzbrdice i nakon toga se pretvaralo u taktičku vježbu kamuflaže i eskivaže. Danas bi se komotno neki time mogli hvaliti kao subverzivnim djelovanjem u neprijateljskim redovima. Kuhanje je bilo jednostavnije, ali bez krivinašenja. Ručka je jednostavno moralo biti.
Poslije te polugodišnje epizode, igranju stolnog tenisa najbliže sam bio jednom prije jedno četiri-pet, možda i šest godina, kad me Pero M. zvao da skoknem do njih, do njega i Sonje, na partiju-dvije stolnog tenisa na njihovom imanju u polju. Nisam otišao jer do polja doći značilo je od obale prema unutrašnjosti otoka Visa serpentinasto se peti uzbrdo par kilometara, a onda slijedi spuštanje u polje. U povratku slična muka. Govorim za nas bicikliste i pješake, ljude bez auta i vozačke. Nekako mi se sad čini da mi se nije ni dalo jer da sam htio, mogao sam bez po muke naći neki prijevoz. A trebao sam.
Od tada su prošle i godine korone i godine potresa, a ja od stolnog tenisa nisam vidio ni reket u sportskim dućanima. Sve do sinoć. Nakon štulićevskog nedjeljnog popodneva protegnutog do kasno uvečer, od Liverpoola pa preko mančesterskog derbija do jednog od derbija de la čizma italiane, uspavala me Jessica Chastain. Možda je bila i Charlize Theron, nisam siguran jer se naslova filma ne sjećam, ali znam da smo nedugo, praktično ni treptaj oka nakon toga već zajedno igrali stolni tenis u mješovitim parovima na nekom turniru. Ja s jednim reketom, ona s dva: u lijevoj joj neki trapezastog oblika, više nalik dasci za rezanje, neki cirkus, a u desnoj pravi ozbiljni reket s jedne strane daske gladak i crven, s druge crn, sa međuslojevima žute spužvice. "Takav je imala i Eržebet Palatinuš!" uskliknem kao da me to prepoznavanje posebno usrećilo. "To mi je mama!" odgovara Jessica. ili Charlize? Možda Branka? Ili Jelena? Nisam više siguran.
Kakav god poslije bude, ponedjeljak je lijepo počeo.
