Pages

22 May 2024

oslobođenje radničkih novina


 

Zvalo me iz Oslobođenja da kad sam u prilici navratim do njih kako bi mi uručili svoju monografiju kao neku vrstu zahvalnice i nagrade, i da nakon toga odem do likovne akademije i preuzmem jednu grafičku mapu iz istih razloga. Prošlo je od tog poziva sigurno nekoliko vremena i meni se ukaže prilika otići do njih. Malo je neobično, ne malo, puno je neobično da se redakcija nekih sarajevskih novina smjestila u bivšu  brezansku osnovnu školu baš kao što je neobično da me tamo dosta njih prepoznaje i pozdravlja, predstavljaju mi neke koje nisam stigao upoznati, a ja ne da nisam stigao te neke upoznati, ja ni ove koji me s njima upoznaju uopće ne znam. Uglavnom, doveli su me do drugog kata i velike kancelarije u kojoj mi se direktor, nakon što mi je uručio nagradu, hvalio pogledom na stadion, a meni se sad čini da je to isti onaj prozor kroz koji sam gledao kad sam došao na razgovor za poći u školu i na čijem prozoru sam vidio goluba s dvije noge. Golubovi u mojoj glavi su ih imali po četiri, a što sam bio rekao i pedagogu, psihologu, kome li sam već to tada sa šest friško navršenih godina na pitanje o golubovima i nogama mogao i trebao reći.

Sad sjedim i razmišljam. Ja stvarno ne vidim zašto bi meni jedno Oslobođenje zvalo da mi pokloni išta, ne znam zašto bi uopće imali moj broj telefona jer ja s redakcijama svih novina na svijetu imam veze samo preko Radničkih novina, glasila Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. A i to samo preko Student servisa.

Redakcija Radničkih novina je bila u dvorištu iza zgrade sindikata (ovo "sindikata" je množina jer je to bila zgrada svih sindikata), današnje Tvornice kulture, a ja sam tamo bio u funkciji pomoćnog dostavljača, zaposlenog na studentski ugovor. Posao naslijedio od Hambe kojem se taj posao više nije dao raditi. Opis posla pomoćnog dostavljača bio je nošenje kuverti po određenim gradskim, republičkim i partijskim ustanovama i sjedištima po gradu. Za sve teže od dvije knjige zadužen je bio skladištar i dostavljač Dubravko. Natovarili bismo tih nekoliko paketa knjiga vlastitog izdanja i vozili gradom do odredišta. Radni dan u Radničkim novinama počinjao mi je na kiosku ispred zgrade sindikata. Danas je na tom mjestu moderniji kiosk s većim asortimanom prehrambenih i neprehrambenih proizvoda koji s tiskovinama nema veze nego li nekadašnji Unikonzumi. Na kiosku bih uzimao po par Vjesnika i Borbi, prolazio pored restorana društvene prehrane, to je onaj prostor koji je sad Konzumov dućan, i odlazio u dvorišnu zgradu na prvi kat do kancelarije sekretarice direktora. Tamo bi me čekala kava uz koju sam prelistavao Vjesnik sa zadržavanjem na zanimljivim vijestima i člancima koje bih čitao. Direktor je na posao, naravno, kasnio. Za razliku od novinara koji su uvijek mogli biti negdje na zadatku, ovaj nije imao opravdanja za kašnjenje osim kad je morao na partijski sastanak, a to nije bilo baš tako često, i kao što ni promet krajem osamdesetih nije bio nesnosno opterećen da bi se kašnjenje pravdalo. Tim se kašnjenjem jednostavno pokazivala moć. Prezimena Božene se ne sjećam, a Anđelku pamtim jer su je zbog prezimena zvali Zeko, prezivala se Potočić. Tu su bile i Vanja Graovac i Gordana Popović, kasnije poznatija kao Jankova mama. S njima je u kancelariji sjedio Edi Gržičić, a po redakciji su se, kad nisu na zadatku, motali Majnarić, Bosiljko Domazet i još neki. Nikša bi najrjeđe svraćao jer ne možeš fotografiju izmislit sjedeći u redakciji. Jednom prilikom mi je ispričao kako su mu narančastog stojadina makarske registracije u sred Zagreba obili fah-idioti. Kradljivci auto radio prijemnika bili su toliko u svom filmu da su mu maznuli radio od kojih pedesetak maraka, a foto opremu na stražnjem sicu nisu ni pogledali. Oprema je vrijedila nekoliko tisuća istih tih njemačkih maraka. Najtiši od svih bio je grafički, Nenad Pejušković.

O sarajevskoj likovnoj akademiji znam još manje. Likovna akademija prepuna nedovršenih radova, po podu alata skoro kao u podrumu kuće roditelja mi mojih, uz zidove prislonjeni veliki formati, neki poluodbačeni namještaj, kao ne treba nam više, ali možda se predomislimo pa smo ga zato ostavili po hodnicima. Cijela akademija sa svojim učionicama, radionicama, crtaonicama i ateljeima nekako je postavljena kružno. Kako mi se ta obećana grafička mapa našla u rukama ne znam, ali znam da se dok sam je pregledavao u dnu hodnika odvijala prava mala drama. Jedan lik mlađih srednjih godina u sivim hlačama na crtu pucao je iz pištolja direktno u vlastitu nogu. Nikako to nije izgledalo slučajno jer je pucao dva puta. Onda se obratio nama koji smo upravo otkrivali neke minijature skrivene ispod metalnih utega. Te minijature nisu bile skrivane nego je to bio način prešanja rada specifične tehnike nanašanja i lijepljenja obojane piljevine na dasku. Pokušavao nam je objasniti da je ono pucanje u nogu performans i da nema rana kao što nema ni rupa na hlačama. Stvarno ih nije bilo. Jedina čvrsta slika na akademiji koju sam mogao prepoznati jest ta da je cijela akademija nalik zagrebačkim Ateljeima Žitnjak.

I tako. Odlazimo. Sjedim na suvozačkom mjestu s dvjema knjigama u krilu i pratim kako se ispred nas zamata autoput, a krajolici sa strane se odmotavaju dok se vozimo za Zagreb. Ispod oka pogledavam vozačicu s kojom sam se smijehom čudio situacijama apsurda i u Oslobođenju i na likovnoj akademiji. Nemam pojma ni tko je ona.

I tako. Sjedim. Sjedim i čudom se čudim ovom izletu. Možda je cijelom ovom neobičnom noćašnjem putu kumovala salama od crne slavonske svinje koju sam pojeo za večeru. Salamu, ne cijelu svinju.


10 May 2024

stric neven i perelmanova slutnja

Neku večer, u smiraju rođendanske sjedeljke, šezdeset peti je, takva je kondicija i takav je koncept, društvo se već podosta rasulo i ostalo samo nas par u razgovoru. Posljednje piće prije nego li se rastanemo i svak svojim putem krene. Činjenica jest da smo svi u istom smjeru, ali ne može se na ulici kao za stolom. 

Nekako smo s knjiga, književnika i kjniževnosti prešli na zanimljive predmete na fakultetima, na znanost i znanstvenike, i na tom putu se našli na razmeđi između filozofije i matematike i tamo naletjeli na logiku pa od Aristotela preko Leibnitza, Cantora i Boolea završili na Betrandu Russellu i matematičkoj logici. Zaključak je manje-više bio da su svi matematičari malo pomaknuti u odnosu na realan svijet, a Neven se sjetio jednog, ne svog sina nego sigurno najvećeg živućeg matematičara, Grigorija Perelmana. Onog ruskog matematičara koji je shvatio kako funkcionira svijet pa su mu se nakon te spoznaje na vrh glave popeli i svjetski najpriznatiji univerziteti i milijunske nagrade za rješenja do tad nerješivih problema. Umjesto držanja predavanja po prestižnim sveučilišnim dvoranama odabrao je miran život u nekoj kavkaskoj zabiti. Mene to odmah podsjetilo na jedan, tako su ga neki okarakterizirali, matematički detektivski roman, roman Apostolosa Dioxiadisa, Stric Petros i Goldbachova slutnja. Spomenem ga u nadi da ga je još netko čitao, ali ništa. Priznam da nemam niti jedan primjerak iako sam ih u ovom stoljeću kupio šest komada. Ne odjednom, nego svaki sljedeći put nakon što se pojavljivao netko kome sam tu knjigu jednostavno morao pokloniti. I tako jednom previše.

Rastali se u miru i slozi, a ja došao kući i, šta ću, vrag mi ne da mira, ajd na Google. I tamo imam šta vidit. U Vlaškoj, u antikvarijatu Crveni Peristil imaju Strica Petrosa. Nije da pored ne prolazim nego barem jednom tjedno, ali tko će se sjetit tražit sve knjige koje su bile došle i ošle, usput traga ostavile da bi ih rado ponovo sreo. Danas otišao do antikvarijata, vele da stvarno imaju, ali samo jednu. Ova, sedma, kuću neće napustiti. Neven će svoj primjerak dobiti čim se pojavi sljedeća. A uvjeren sam da hoće.

 
 
Ako vam se čini da Apostolos Dioxiadis sliči na Pabla Escobara iz serije Narcos, a kojeg je glumio Wagner Moura, u pravu ste.

6 May 2024

zamislite

Zamislite da svaki put kad kažete ili napišete "zamislite", vi se sjetite Duška Radovića? Možete to zamislit? Sad zamislite sve ovo dalje.

Zamislite da po poslijekišnom predvečerju, u neki plavkasto crvenkast suton sporovozni vlak trećeg razreda stiže na zagrebački glavni kolodvor. Iz vlaka izlazim i pogledom tražim parkirani bicikl. Gradska se javna rasvjeta ljeska o mokri zakrpama prošarani asfalt iz kojeg na pojedinim dijelovima izviru kamene kocke. Nađem bicikl, sjedam na njega i krenem Branimirovom. 

Zamislite da u jednom trenu, a prošlo je ve nekoliko minuta, već sam kod Kraševe tvornice po kojoj cijela ulica miriši po čokoladi, shvatim kako nemam ruksak s kojim sam krenuo na put i da pomislim kako bi bilo najbolje nazvati kolodvor, prijaviti slučaj s konkretnim podacima: broj vlaka i relacija, posljednje sjedalo na lijevoj strani otvorenog vagona i opis ruksaka: neugledan malen ruksak od velura sadržaja beznačajnijeg i od njega samoga. Onda zamislite i da pomislim kako je unatoč formi i sadržaju možda bolje vratiti se pa ako je vlak još na peronu, provjeriti je li ruksak još na sjedalu na kojem sam ga ostavio. Jeste sve to zamislili? Jeste? Dobro. Sad to malo zaboravite jer idemo dalje.

Zamislite da ste u galeriji poput Grete u Ilici. Zamislili ste? Onda zamislite da u toj galeriji izložbu svojih minijatura (ne pitajte me kakvih jer ako ne znate, otkrit ćete na otvorenju) imaju Petra i Mejra? Jeste i to zamislili? Jeste? Da, malo je neobično, ali tko vas pita. E sad ovako. U galeriji su neke kartonske šljokicama oblijepljene mini kućice-dvorci, prozori na njima su s roletama griljama, a iza svakih grilja po dva su malena portreta. Jeste i to zamislili? Dobro. A sad u galeriju dodajmo par redova bijelih drvenih stolaca s naslonjačima, dodajmo neku miješanu ekipu što s televizije, što iz Daruvara, Krešo, Kruno i Oliva, i dodajmo još i Alema u zadnjem redu. Zamislili? OK. Od njega žicam cigaretu jer sam svoje dao nekom liku koji žuri u Samobor u posjet bolesnoj majci. Alem vadi neku široku kutiju Marlbora, dvostruko širu od uobičajene, nudi mi: "uzmi koliko ti treba, uzmi sve, imam to slučajno". Uzimam par komada jer možda će još nekom trebati pa nek Alem ima da ne moraju mene pitanjima maltretirati i odlazim do prozora. Sad zamislite da kroz prozor vidim Wartburg karavan i u njemu gomila djece, žena i muškaraca od kojih mi neki mašu i pokazuju na unutrašnjost auta. Zamislite sad da ja iziđem van, odem do auta, a unutra, zamislite, vidim svoj ruksak, otvoren i prazan, ali moj.

Jeste sve zamislili? E, vidite, za razliku od vas, ja to sve nisam uopće morao zamišljati. Ja sanjao.


4 May 2024

3. maj


Dnevni party na baušteli? Moguće je, naravno, samo ta bauštela treba biti na rubu grada, nešto kao pokojna sveučilišna bolnica, a rub grada treba biti stambeno već podosta izgrađen četverokatnicama obloženim crvenom fasadnom ciglom kakvih se, zgrada, ne samo cigli, dade vidjeti u osječkom naselju Jug II za ovu priliku smještenom na Žitnjak. Cijelu kompoziciju krasi nekoliko nebodera. Na rubu takvog kvarta na rubu takvog grada treba biti bauštela da bi se na njoj mogla raditi dnevna zabava. 
 
A bauštela - kostur. Vanjskih, fasadnih zidova nema, samo je metalna konstrukcija tu. Bit će za vješanje nekih panela, staklenih ili tko zna kakvih ploha. U prizemlju su veliki prostori zahoda, kao da nekoliko školskih učionica spojiš prolazima i načičkaš pisoarima i kabinama sa wc školjkama. Dugački hodnici su široki i mračni. Na katovima iznad, a ima ih jedno četri-pet, nepravilna je to neka gradnja s polukatovima i prijelazima, otvoreni su prostori s ponekom rupom u podu ili stropu s improviziranim ljestvama za proputovanje i komunikaciju. 
 
Osim prostora zabave, zanimljiv je i sastav uzvanika. Većina je blast-from-the-past ajtijevaca koji su od golobradih nadobudnih friško diplomiranih otimista postali sredovječni i pomalo zapušteni realisti. Dio ih dolazi iz drugih krajeva moje povijesti, neki su sportskog porijekla, neke i neki umjetničkog, a neke prilično intimnog, stvarnog ili zamišljanog. Ima ih i iz presjeka nekih od navedenih skupova. Ima tu i raspuštenih nervoznih pasa od kojih je bijeg jedino moguć skokom s drugog kata kroz razvučene štrikove za sušenje rublja. Užasno riskantno. Evo se ježim na samu pomisao i sad dok ovo bilježim. Ona skočila, doskočila i gleda me. Ja odvagujem rizike, a ona dobacuje: "nije to tako strašno". U tom trenu sam se osjećao kao kad Brka cima rukohvat mosta nad rijekom i uvjerava suputnike da bi on preko tog mosta klimavog ko babin zub provezao autobus. Okrenem se na drugu stanu i tamo nađem spas: gomila iskipanog šljunka dosezala je sredinu prvog kata pa je skok bio prihvatljiv. 
 
Ona me, naravno, pričekala i odvela do nekog svog društva koje je još u neograđenom dvorištu. Jedna joj skroz mokra kolegica pokušava skrenuti na sebe pažnju svih prisutnih. Uspijeva. Wet-look pali u skoro svim situacijama. Odlazimo opet prema ulazu. U zraku je visilo "neš ti meni nju gledat!" Valjda ovaj put nećemo naletit na psa. U hodniku pozdravljam neke bivše kolege, pitamo jedni druge za zdravlje iako nas za to briga kao za lanjski snijeg. Hodamo i kao da tražimo nešto, a ja uopće ne znam što. Možda to zapravo nije ni važno ako to nešto što ne znaš što je tražiš s nekim s kim ti je dobro i lijepo.
 
Bio zaspao pored otvorenog prozora, a to je noćas zahtijevalo dobar jorgan ili deblju deku. Ili barem dublji san. Pogotovo u trenutku kad i ovaj 3. maj ode u povijest.
 

1 May 2024

prvi maj, pedeset deveti put


On, objašnjava mi.
- Daljinski nam prestali radit. Jednostavno neće. Kupio u Tisku nove baterije, one od jedan i pol Volta, stavio i malo radili pa prestali. Jednostavno, ne rade. Stavio ih malo na sunce i onda proradili, ali na kratko. Mora da su baterije bile slabe, stare, tko zna od kad im stoje u dućanu.
 
Ona, gleda me, smije se i koluta očima.
 
On, nastavlja s objašnjenjima.
- Onda sam kupio druge baterije, isto od jedan i pol Volta, naglašava kao da ne zna da ima i drugih parametara, ovo "kao", jer znam da zna. I te druge malo radile i stale. I ja, šta ću, opet sam ih morao malo podgrijat. A vani kiša bila.
 
Ona i dalje koluta očima i previja se od smijeha.
 
Jenga? Ne. Lamelice parketa? Ne. Kineski čarobni štapići? Ne. Letvice podmetači? Drvca za podložit vatru? Ne. Ne. Ostaci - viškovi Ikeina police? Ne. Držači za pogrijavanje daljinskih upravljača na plinskom štednjaku? Da!
 
Ona, 78. On, 87. Na današnji dan zajedno - 59. ❤️
 
 
 

25 April 2024

dune: part two


SF sam u početku čitao nekritički, sve što mi je palo pod ruku, ​uostalom kao i bilo koji drugi žanr, a to ​esefovsko sve je počelo sa Julesom Verneom i H. G. Wellsom, Sirius​e sam gutao od korica do korica, među starim džepnim izdanjima tatine biblioteke znao se naći Aleksej Tolstoj i još neki. Nešto kasnije sam upoznao i Asimova i Clarkea, Franka Herberta, Raya Bredburyja, Stanislava Lema, Zamjatina i Orwella, Douglasa Adamsa i Philipa K. Dicka. Ursulu Le Guin, Gibsona, Nivena, Silverberga i Zelaznyja kao i mnoge druge koje u nabrajanju preskačem - nikada. Za neke jednostavno nisam bio čuo u doba dok me SF zanimao, a nekih unatoč postojanju u knjižničkom katalogu, a zahvaljujući popularnosti nikad nije bilo na policama gradske knjižnice. Za kupovinu u knjižarama se nije uvijek imalo, a po tim policama je bilo i većih prioriteta. ​Neki su se jednostavno pojavili za mene prekasno. Bed luck, rekli bi domoljubi. U poretku SF stripa prednjačili su Aster Blistok (Le Vagabond des Limbes), Flash Gordon i Srebrni letač (Silver Surfer)​, a kad spomenem Srebrnog letača, ne mogu preskočiti dragog Marinka Prlića, dragog prijatelja, vrsnog i grafičara, i biljaristu i zajebanta. Franka Herberta sam čitao sa svojih nepunih dvadeset, znam da to danas sigurno ne bih ponovio, a Lynchovu ekranizaciju s Kyleom MacLachlanom pogledao s priličnom dozom nesimpatija, tolikom da mi je i Vadimova već tada prastara Barbarella s Jane Fondom bila remek djelo SF filma. Blade Runner Ridleyja Scotta bio je, naravno, kopljima i miljama daleko iznad svega toga. Sferakon nisam pohodio.

​Danas konačno gledao ​Villeneuveov drugi dio trilogije Dina.

I? I ništa.

Prvo najavu, a onda i prvi dio trilogije Dina snimljene pod palicom Denisa Villeneuva čiji su mi filmovi Arrival i Blade Runner 2049 prilično dragi iako je ovaj drugi vjerojatno i nepotreban, ali je atraktivan, gledao sam s teretom u glavi. Teret je bio svijest o dvogodišnjem periodu čekanja na drugu trećinu. O trećoj do daljnjeg ne treba ni razmišljati. Oduševljenja filmom već zbog samog tog tereta nije bilo. Odlična kamera, eksterijeri impozantni, interijeri pretjerano monumentalni, ali fotogenični. ​Timothée Chalamet kao Paul Atreides i Zendaya kao Chani ništa više od jednog prosječnog okej. Ostali ništa bolji, ništa lošiji.

Drugi dio se čini dinamičnijim od prvog, efektni su fremanski partizanski diverzantski pokušaji, glamurozne su masovne ​artistički obeskrvavljene bitke prsa u prsa, ​koje su unatoč taktikama i stilovima ratovanja, sve nalik jedna drugoj, od Dalekog istoka do Mediterana i od Mediterana do dalekog Arrakisa​. Malo su nategnuta jahanja crva​, krasni su zalasci i djelomične dvostruke pomrčine Canopusa, pijesak je očaravajući. Sve kad zbrojiš, ne možeš se oteti dojmu da se, kao nerijetko i drugdje, sve svodi na tri točke: ​na Mesij​u, Kuran​ i Biblij​u, tri točke na kojima, ogolimo li fantaziju o fantazij​ama do kraja, počiva cijela radnja, a to ne možeš shvatiti čitajući tu knjigu ili gledajući loš film kao adolescent. Za to ti treba kilometara u nogama, i pročitanih knjiga i knjiga, i odgledanih filmova i filmova. Paul Atreides ​nakon što popije tekućinu koja je za obični puk otrov, a za izabrane voda života, ​i koja ga odvede do ruba života i smrti, ​mijenja ime u Muad'Dib​. I kad smo već kod nekih već spomenutih motiva i mitova, pokušate li izgovoriti Paulovo fermensko ime, Muad'Dib, osjetit ćete melodiju, vrlo poznatu zvučnost slogova i cijelog imena.​ Mater mu, Paulova, vidovita benegeserićanka Lady Jessica, što će reći ​Rebeca Ferguson, definitivno ​je pozicionira​na kao bogorodica, car Christop​her Walken utjelovljuje na neki način galaktičkog kralja Heroda, ​a Zendaya Chani je prava ​arakiška Magdalena​. Golem je carev namjesnik barun Vladimir Harkonnen, ​Stellan Skarsgård,​ veća od njega samo je njegova Arena​, veća ​i od pjongjanškog prvomajskog nogometnog stadiona, brutalnija od sve brutalističke spomeničke arhitekture​. Javier Bardem i ​Josh Brolin​? Likovi kojima bi se svaki dobar film rado hvalio.​

​Sve u svemu, ​hvala Villeneuveu na pijesku i suncu. I oku i kameri. I na Jordanu, Norveškoj, Ujedinjenim arapskim emiratima i Mađarskoj. Jer sve bolje lokacije za "odglumiti" Arrakis neusporedivo su i dalje i skuplje.

Da se razumijemo, nije to ni do Franka ni do Denisa. Do mene je.

22 April 2024

ručak

Kad ti na terasi restorana stolova rastrtih po sitnom žutom pijesku uz more u sred dana serviraju sivu juhu od cijelih listova kiselog kupusa uz otvorenu crvenu papriku punjenu klicama boba, graška, češnjaka i još nečega čemu ime ne znaš, i to sve s poširanim jajem u sredini, a smjeste te za stol sa lijepom ženom kose nalik onoj Esperanze Spalding, na kojoj ti se ona i ispričava iako ti ne kužiš zašto bi, ti onda sigurno znaš da nisi ni u kakvom restoranu s Michelinovom zvjezdicom na Craven Cottageu uz Temzu, nisi ni na obali Maroka ili Tunisa, a nisi niti u Namibiji, niti si na pacifičkom rubu čileanske Atacame, nego pouzdano znaš da su te, unatoč serviranoj dibidus neobičnoj hrani i u zanimljivom i lijepom društvu, na tako lijep san potaknuli burgenlandski chardonnay iz Kalka i mendoški malbec iz San Rafaela koje si večer prije pio uz lički fino prodimljeni kozji sir, flis-papir tanko rezanu đakovačku dimljenu suhu govedinu i nogomet, prvo engleski onda španjolski.
 
A onda još shvatiš da je ponedjeljak.