Skoro je pola osam, a još malo prije je bilo tek šest i nešto.
Stojeći pored jutarnjeg frižidera zagledaš se u jednu točku, neki komad
zgužvanog papira na stolu. Kreneš, a oči prikovane za taj papir, naoko
beznačajan poput nezapamćenog sna. I glava se ne da. Okreće se ne bi li
pogledu omogućila kontinuitet, poput Mjeseca prema Zemlji vrti se i ne
dopušta tamnoj strani, potiljku da izignorira tu fiksaciju. Ne možeš.
Staneš, pustiš pogledu da se izdovolji u gledanju do konačnog, jedva
dočekanog treptaja nakon kojeg uspješno zažmiriš i poput Voyagera odeš od stola i te
papir-planete. Uostalom, u pidžami si, noge su ti bose, a
parket u decembru neumoljivo hladan.
No comments:
Post a Comment