Budiš se, žedan, zaspiš ponovo, opet se budiš, opet žedan. I svako
malo tako. Na jastuku ostaviš pola noći, drugu polovicu gasiš onom
svjetlošću od jučer. Ubaciš jastuk u vešmašinu, staviš na program pranja
i uključiš. Ne misliš ništa o nataloženim snovima.
Odjednom,
Utrine se spojile s Jugom II, ti u Zapruđu s elementima Sjenjaka
fotografiraš natpise i neke poruke i oglase iznad ulaznih vrata zgrada.
Stanari u izlasku ti se nude pomoći. Ne treba ti, imaš zum. S ručnicima oko
vratova nonšalantno odlaze na kupanje iako je prosinac i znaš da je na
Visu pao snijeg. Iz vode te zove otac i pita jel imaš oblutaka, ti s
dravske gornjogradske obale veliš da si ih potrošio. S pješačkog mosta
kupače loviš u kadar tako da se vide i zapruđanski neboderi i nebo,
ljetnje plavo poput lagano namreškane Save. Vraćaš se u stan pregledati
snimljeni materijal, jedeš sladoled od čokolade. Rastopljen jer ti je
zamrzivač ostao otvoren. Biraš fotke kadli te probudi zvono. Dosadni
haerteovac opet provjerava imaš li teve. Dođe ti da ga pošalješ, a zvono
se opet oglasi. To i nije zvono, tek mali, sićušan zvučni signal.
Perilica završila s pranjem. Budiš se i odeš do kupaonice. Tvoja
perilica ne daje zvučne signale, samo se gadno duri za vrijeme
centrifuge. Pranje jastuka završeno. Na satu prošlo sedam.
A nemaš sat...
No comments:
Post a Comment