jedna za gradonačelnika

Makni šator, a ne plakat! *

__________________________________________________________________________
* u originalnom pozivu pisalo je i "majmune", no kako od 1. siječnja 2013. g. definicija slobode
   govorenja u RH ima neku devijaciju, ta je opća imenica vrlo osobnog karaktera - izostavljena
 

insuficijencija satisfakcije

Čišćenje snijega je k'o pranje posuđa. 

Tko ne vjeruje nek' proba ono drugo.

striptease

Događa mi se to. Periodično... (ovo pišem potajice, dok se primirila, bit će drijema).

Svojeglava je. Stoposto. Evo se već nekoliko sati trudim, a ona ni da bi - ne da se skinuti i šlus!

Pokušao sam sve provjerene i neprovjerene metode, fina hrana, zamamna juhica balansiranih okusa, lagano tretiran lijep komad mesa, sezonske povrtne delicije, topla pića orijentalnih krajeva, citrusi, cimet, čaj, vino, ruže... I ništa.

Probao sam sa tableticama. Podmetnuo dok nije obraćala pažnju, između dvije rečenice i u jednom gutljaju čaja, misleći kako će je sve to zamantati, iako sam trebao za to iskoristiti kuhano vino, valjda bi žešće djelovalo, i kako će izgubiti nit, kako će mi uspjeti, skinut ću je, a ono - opet ništa.

Nagovarao sam je i bez uvijanja, laskanja i snubljenja, onako, direktno u glavu. Nek' pođemo zajedno grijati krevet: čista posteljina apstraktnih monokromatskih dezena, lagani antialergijski prekrivači, jastuk ergonomičan i multifunkcionalan...

Na koncu, nakon svih onih lijepih pokušaja, pristala je! Pala na najobičniju foru poziva u krevet i pristala samo leći. Za sada. Al' se skinut' ne da. Temperatura.

socijalno osjetljiva država...

... za siromašni sloj društva skrbi na ispravan način!

svinje, biseri i ostalo...

Ajd što su razjebali komunističku revoluciju, nije to za svakoga, ali i industrijsku će.

 

pismo vladi

Vlado,

Jest, uobičajeno je pismo počinjati sa "poštovana" ili "draga", ali nekako mi se čini da treba biti iskren i ne lagati u samom početku jer tko zna gdje bismo mogli završiti oslanjajući se na zablude.

Dakle, teta Magda W. je otišla, ima evo već preko tri godine, a skoro će dvije otkako nas Lastan napustio. Ostali li mi samo vi jedini koje mogu pitati za jedno malo pojašnjenje, za savjet. Ako može...

Naime, imam jednog prijatelja koji ima jedan problem. Nije to problem sa onim dolje boleštinama, za to bi se taj moj prijatelj obratio dermatologu, ili bih to ja učinio umjesto njega, normalno. Problem je drugačije, više onako virtualne prirode.

Gledajte, malo sam u nedoumici otkako nam je počela ova 2013. godina nove ere. Muči me jedan problem, strašno. 'Oćureći, tog mog prijatelja muči taj problem, a vezan je za neke članke. U kaznenom zakonu, da ne biste mislili da su neki ogoljeni ženski u pitanju. To su oni članci pod brojevima 147 i 148 i u kojima je konačno osmišljen način da se spriječi silno forumaško klevetanje i laganje i ono odiozno komentiranje po portalima, društvenim mrežama i blogovima, i što svesrdno pozdravljam kao konačan obračun sa gnijezdom zla, sa glavnim krivcima za gospodarsko, političko, sportsko, estradno, vjersko i zdravstveno stanje u državi. Dosta je bilo širenja mržnje i netolerancije, poticanja na zločine! Dosta je kleveta i laži po međumrežju!

Međutim, nije sve u tim i takvim namjerama, stečenim u hrvatskim, velikom većinom katoličkim obiteljima kako piše u službenom izviješću Državnog statističkog zavoda koji svoj posao oko popisa stanovništva obavi u rekordnom roku, otprilike između dvije Dinamove pobjede u Ligi prvaka ('ajd, nisu baš rezultatske pobjede, ali za njih je pobjeda sve što nije poraz, a ponekad i više od toga, tojest - manje). Ima tu i pogrešaka nenamjernog karaktera. Normalnom se čovjeku i greška dogodi. Malo nepažnje i zabiješ se u nečiji auto, ili motocikl, ili jedrilicu, netko smrtno strada, pa svejedno ne guliš zbog te sitnice od nepažnje desetke godina već maksimalno malo manje od minimalnog perioda, jel'.

Kako u vožnji, tako i u pisanju. Omakne se ponekad čovjeku koji piše, jer tko piše taj i griješi, pa zatipka, preskoči neko slovo i nastade belaj.

Veliki je dio asocijativne prirode, kao naprimjer tajfun - tajkun, vlada - klada, zajednica - zajebnica, esdepe - hadeze, partija - parija, jasno - jadno i slično. Neke su, i sami ćete priznati - bizarne, ali neke imaju smisla. A podsvijest je teško kontrolirati, čak i usmjeravati ma koliko se neki godinama trudili na tome raditi.

I taj "qwertz" raspored zna biti nezgodan (na Dvoraka neću ni pomisliti). Pade mi na pamet, a povodom onog kukurikuluma oko kojeg oni likovi u nacifranim haljinama lome žezla u konfrontaciji interesa, da se i hrvatski helsinški odbor javio sa priopćenjem svojeg predsjednika pa ne mogu ne podsjetiti vas kako su slova "P" i "Č" jedno iznad drugog na tipkovnici. Baš kao i "M" i "K".

Onda imamo primjere da su neke tipkovnice malo neispravne. Znate ono kad padne koja mrva kruha, kakav kristalić šećera, komadić sira među te tipke pa nikako van, i to padne tamo među one samoglasnike (koje neki zovu i otvornicima) "U", "I" i "O" pa se podvuče pod srednju tipku, a kad čovjek krene pisati kakav komentar na tom vražjem internetu počnu mu se riječi pojavljivati u pomalo skraćenom obliku, kao naprimjer "fskalzacja", "ndoktrnacja", "ndgnacja", "dot". A tek problem koji može nastati s imenima!? Dok kažeš keks, Ivo ostane bez prvog slova! Baš kao što bi se dogodilo, da je onaj komadić sira, kristalić šećera ili koja mrva kruha zapela na lijevoj strani negdje između "S" i "D" pa od odbora nastane obor... ima i toga.

A brojevi. Znate kako su one tipke s desne strane tipkovnice posložene malo drugačije od onih na telefonima i mobitelima pa prevari čovjeka u tren i dok shvati što je napisao - prođe baka s kolačima. Pogriješe profesionalci, računovođe u bilancama i sličnim stvarima. Kao naprimjer, imaju namjeru upisati plaćanje poreza od 159 tisuća kuna, a plate 753 tisuće. Omaklo se. A ako se omakne profesionalcima, zašto ne bi mogli amateri? i Reć'emo, umjesto umjesto broja 147 ili 148 njima neprofesionalno ispadne 133.

O problemu koji mogu imati disleksičari, ljudi sa osteoporozom, multiplom i Parkinsonom da ni ne govorimo.

Jasno, ljudi danas imaju sve manje vremena, napišu nešto i idu dalje, na druge portale (umalo napisah - oltare), pod druge tekstove iskazati svoja mišljenja i osjećaje, nema se vremena za čitanje već napisanih misli. S druge strane, na nekim se mjestima jednom upisano brisati više ne može! Nema natrag! A internet trpi sve! K'o papir. Ako ne i više. Istina, na mnogim se mjestima upisano može uređivati, popravljati, editirati i krivo se napisano dade popraviti, ali dok primijetiš svoju pogrešku i kreneš ispravljati već je netko drugi istu primijetio i proces tužbe, suđenja i presude može početi.

Vidite vi što je to? Ne bi čovjek vjerovao što se sve može izdogađati zbog tih jednostavnih glupih tifpelera, a svi znamo da su tipfeleri tek trunje u oku čitača. Prilično nezgodno. A može se dogoditi svakome.

I je li to sad za tako drakonsko kažnjavanje?

Mislim, nek' smo načisto s jednim: meni nije bio cilj niti vrijeđati koga za 180 dnevnica niti sramotiti za dvostruko više od 180 dnevnica ili klevetati za pola k dnevnica (što je upola manje od pun k dnevnica, ali je pun k previše), već sam zabrinut zato jer takvih kao što je taj moj prijatelj sigurno ima još, a ne bi bilo dobro da poradi običnih tipfelera ili naoko bezazlenih boljetica ljudi plaćaju kazne. Ili im se možda, ako nemaju da plate jer imaju nepristojnu plaću za razliku od nekih, dogodi puni pansion zatvorenog tipa u vašem aranžmanu?

S nadom da ćete mi odgovoriti u najkraćem mogućem roku, srdačno vas pozdravljam.

Unaprijed zahvalan,
(evo sam se, pišući vam ovo, toliko uživio u problem tog mog prijatelja da sam skoro napisao - zavaljan)
Bolegr

PS
Nego, skoro zaboravih, ako može samo još jedno pitanje: znate li tko najviše vrijeđa i izvrgava sramoćenju državljane Republike Hrvatske, što kod kuće, što po svijetu?
Ako odgovor ne znate, pitanje smatrajte - retoričkim.

akz ili kako je počeo jedan lijep zimski dan

Autobusni kolodvor. Mješavina plinskih otrova, mirisa benzina, ustajalih dežurnih putnika koji već godinama ne putuju dalje od relacije klupa - zahod, loše kave i još lošijih izgovora za žicanje cigareta. Srijeda, 26.12., glup nesvrhoviti praznik.

Pred zoru, sa tri kante ocvalih gigaherca i megabajta i jednim robokapski pokretljivim invalidom, žrtvom novokomponiranog Cvjetnog trga i polurevnih gradskih službi (nema snijega, ima leda), čekam odabrani bus za Rijeku. S obzirom na kompleksnost puta (otoci, Rijeka, Istra...) i pokušaj usklađivanja redova vožnji, plovidbi, letova, msli i namjera, izbor je pao na brzi jutarnji s polaskom u 06:00. Vrijeme polaska i dolaska potvrdio AKZ via internet.

Ujutro, u dogovoreno vrijeme u 05:25 stiže taxi sa robocopom. Ispružena mu desna noga sa pokrpanim križnim i medijalnim ligamentima preko zadnjeg sjedala oklopljena ortozom - Goran Prpić na teniskim terenima. Ubacujem one gigaherce i megabajte u gepek i bivamo odveženi do busnog. A taj mrtvo sumoran i tih: poslije rođendanskog tuluma slijede mamurluk i triježnjenje. Iskrcamo se na jugoistočnom ulazu, kod ćevap-trovača, pa krenem do blagajni po kartu. Svratim do infostupa, zapravo su to četiri ovalna ceerte monitora upakirana u metalne ormare. Shvatim logiku višerednog ispisa podataka, pronađem Rijeku, pronađem vrijeme, šest sati, peron tristotri. Odem do blagajni. Dvije rade, izabirem bližu.
- Dobro jutro.
- Dobro jutro. - umjesto na rupicu, umjetna plavuša u novim četrdesetima govori u mikrofon.
- Molim jednu kartu za Rijeku za bus u šest.
- Nema.
- Nema?!
- Nema. Rasprodano.
- Rasprodano u ovo gluho doba neradnog dana?!
- Da. Imate sljedeći u sedam i dvadeset.
Sranje.

Vratim se do invalida Cvjetnog trga pa odlučimo pokušati ga direktno ukrcati u bus na peronu, možda ima koje mjesto za izavnredne situacije, za majku s djetetom, za susjedu s kokicom, za bolesnika, invalida. Za fiskalizaciju. Krenemo lagano prema dolaznom peronu, on nabada štakama, a ja navlačim kućišta jedno po jedno k'o mačka mlade. nakon desetak minuta stignemo do tristotrećeg perona. Prosijed brkat starac nalik na Đuru Čvorovića stoji pored crna nevelika kofera, na klupi djevojka sa bijelo začepljenim ušima. Smjestimo se na praznu klupu. Kanta jedan, kanta dva, kanta tri, torba s laptopom, vrećica i robocop sjede, ja stojim. Neobično je malo putnika za rasprodan autobus i to daje nadu da će mjesta ipak biti i da plan puta nije uzaludno tempiran. Tišinu ubija boležljiv rad nekog sredovječnog autobusa na dolaznom peronu.

Odjednom, pred nama se stvori lik prosječnog izgleda lica, prosječne visine i mase. Vjerojatno ga nitko ne bi ni primijetio da nije imao narančastu jaknu.
- Vi čekate autobus u šest za Rijeku? - obrati nam se švenkajući pogledom od Đure do mene.
- Da.
- E pa ne bu došel.
- ??? - otprilike toliko dimnih upitnika se pojavilo nad svakom glavom.
- Nema ga. Vožnju su otkazali. - dodaje narančasti. Ispod jakne se nazire odora holdinškokolodvorskog slušbenika.
- Kak' otkazali?! Ja imam kartu! - pitaju slušalice.
- Tak. Su otkazali.
- A kad su otkazali? - pita robocop.
- Jučer. Popoldne. Danes je blagdan, ne. - pojašnjava službena jakna, a meni dođe da ga odvedem do one šalteruše pa da vidimo laže li koza ili možda laže rog.
- Ali mi smo sinoć provjeravali i u voznom redu piše: šest sati, svaki dan. - skoči robocop
- A gdje ste to provjeravali?
- Na stranici kolodvora, na internetu.
- Eto tak vam je to kad vjerujete u taj internet... - uzvrati narančasti pa okrene nazad otkud je došao, a u posljednjem pogledu bačenom preko ramena, u teškom kolodvorskom zraku osjetio se i ostatak komentara. "Jebite se skupa s tim vašim internetom."

O konju glupi! Nije internet mitsko zlo, odigitaljenje vraga, nije to pakao kojim te plaše klauni u haljinama, internet su tvoje aljkave kolege koji su zaboravili ažurirati podatke, objaviti točnu informaciju... Bilo je to ono što mu nisam rekao jer nema smisla. Nema smisla ne ono što sam pomislio već išta mu dalje govoriti. Nećemo tako u Europu... Hm, to je već za razmisliti...

Umjesto toga ostalo mi je navlačenje onih kanti sa tristotrojke na dvjestodvojku i osamdesetak minuta trovanja kolodvorskim eksterijerom u glupo jutro glupog dana.

AKZ, Holding, šalteruša, otpravnik, prijevoznička firma iz Zlatara dopadljiva naziva Nigra Škreb,... možda ipak internet,... tko god... jel' to direktor, izabela, otelo, noja, ne znam, ali izgleda da gadno puca.

Tako je počeo jedan lijep zimski dan.