propuh

Terasa napol natkrivena jednobojnom diskretnom tendom. Kontrast šarenilu o štrik iznad tende obješenog šarenog veša padobranskih dimenzija. I oblika. Dječica skakuću, šaraju kredom po pačvork stilom betoniranom dvorištu. Odrasli posjeli oko stola, čaše, djelomično ispunjene hladnim pjenušavim napitkom, ovlaš orošene kondenziranom vlagom.

- Znaš ono - veli jedan - kod Dubioze, kako ono ide: "nemoj vode vruć, kod nas i propuh ubija", tako nekako? E tako ti mene propuh ubi. U autu. Ženu klima, mene propuh. Ukući isto. Joooj (dlanom se po tjemenu lupi), tu me rasturi! Glava volka (raširi dlanove u orbitu oko nemalene glave).
- Aj, bogati, - drugi će - nemoj pretjerivat. Vjetar ti ne smeta, a propuh - smeta. A sve ista stvar. Vjetar - vjetar. Zrak se kreće s područja višeg ka području nižeg tlaka radi izjednačavanja tlakova. Jel to ide kroz vrata i prozor il bez njih - isto ti je.
- Ma znam ja to, nemoj meni fizku prodavat. Moš ti reć šta oćeš, al mene ti taj propuh ubi.
- Sve ti je to, bolan, u glavi. Taj propuh.
- Ma znam ja da je propuh u glavi, ali... ćekaj, ti to mene zajebaješ?!
- Nego šta.

slova ubijaju

Subota popodne. Zvizdan ljetni. Kiosk nedržavni. Pred pultom ocvala lađa s novcem u ruci i podlakticom oslonjenom o na pult izložene novine. Znojem preslikala naslovnicu epehalnog izdanja dnevnog tiska, a poslije će doma pred ogledalo i umjesto pitanja o najljepšoj u kraljevstvu čitat naslove i najave senzacija dana. Nije baš sadržajno, al ni unutra nije puno bolje.
 

S druge strane pulta duhandžika se ne osvrće već bočno okrenuta jednom rukom pridržava poklopac licemjerštine zakona, a drugom vadi kutiju po kutiju istih cigareta (znam koje su, al nema majci naziva, imam i ja šešir, al ne reklamiram cigarete ko neki). Na stolici iza nje već kamara od jedno šteku i pol, a ona vadi li ga vadi. U jednom trenutku se okreće Lađi:
- Gospođo, nema s manjim slovima.
- Kak kod vas nikad nema?! Tam preko imaju! - uzvraća kalemberovskim glasom Lađa.
- Pa, nema. Vite da sam izvadila sve i sve su iste. Ote preko.
- Onda ne bum niš. Ja to ne mrem gledat! I još ste bezobrazna...
 

Otplovi Lađa put Afrike, a duhandžika mi se kolutajuć očima obrati.
- Danima mi dolazi, svaki dan i traži cigarete s malim slovima upozorenja o zdravlju jer ta ne vidi. Ona maltretira, drugi čekaju, a ja joj ne mrem niš.
 

Suosjećajno kimnem glavom nit ne pokušavajući smisliti neko suvislo rješenje, ipak sunce tjera na siestu, a trafikantica uzimajući mi novac za prodanu robu, dodaje:
- Znate sused, već sam joj probala reć da ak ju cigarete ne ubiju, slova sigurno nebuju.
- I?
- I opet niš.
Slegnem ramenima.
- Hvala Vam, doviđenja.
- Doviđenja sused.

češnjak

Ove kumice po placu postale skroz novorvacki poduzetne. Prevladalo to mračno doba državne ekonomije i okrenulo se tržišnoj, i to uz dogovorni nastup na zajedničkim tržištima trećeg svijeta gradskih bezvrtnjaka. 

 

Češnjak, glavica pet kuna. Pet kuna! Da nije u Dubaiju odrastao?! Ili na Manhattanu?! (skoro sam napisao Pantovčak, al to već vuče na buzaru, a to mi nije opće tema) Bokte, cijena mu ko nafti. Za vijenac moš dobit barel. Da jel kineski, pitam, a kumica spremno da kak mi to pada na pamet jer da je to domaći, iz vrta. Maj es iz vrta. Sve im glavice ko jednojajčani blizanci. OK, svim je češnjacima pramajka Eva negdje u Kini, ko nama naša u Africi. Ali ovom su i mater i ćaća u prvom koljenu pradomovinu vlastitim češnjevima doživjeli, a njemu glava odmah po šopingu u vrtu iza kuće umočena u ovlaženu zemlju (domaću!) ispod petlova oka. Ili karanfila. 

 

Nekak sve više sumnjam kak se ove današnje kumice za poso pripremaju po Todorićevom menjuelu vlastitog nouhaua. Kulturna baština koju bi valjda UNESCO trebo zaštitit. Ne od izumiranja, te Hayleyevu kometu po dvatriput stignu vidjet. Od porezne.

yellow submarine

Kad je prestalo biti važno imaš li pony sa ravnim dijelom rame ili onim zakrivljenim, dolje, na zglobu, i kad je sve manje bilo važno je li ti prugasti dres (nisu nam priznavali jednobojne dresove jer takve je mogla odglumiti bilo kakva majica) plavo-bijel, crveno-bijel ili crno-bijel, okreneš ploču ka slušanju ploča. I eto nove diferencijacije. Jesu ti draži Stonesi il Beatlesi? I to strogo i isključivo. Meni nisu bili mrski ni jedni ni drugi. Preferirao sam Floyde. Bend koji je izvjesni precijenjeni glazbeni kritičar nazvao precijenjenim. Preferiram ih i danas.

Unatoč toj činjenici i činjenici da u nedostatku inventivnosti ljudi posežu za nečim prepoznatljivim pa čak i po cijenu toga da se u istoj ulici nađu dva lokala koji u nazivu i interijeru vuku u podmorje, i u konstelaciji s traženjem osigurača za neke sklopke, danas sam zašao u burgeraj Žutu podmornicu.

Menu otisnut na podlošku od debelog papira pomalo je nesretnom kombinacijom boja i rasvjete unutar lokala nečitak. Inače, okusu ne baš hruskave (iako je takvom opisana) pancete nema se što zamjeriti, mesu, junetini, također. Dimljeni sir (ima ga u burgeru Smokehouse koji sam naručio omaškom, i to s integralnim pecivom kojeg me pak spasilo osoblje pripremivši mi i donijevši mi uz ispriku - bijelo) i nije neka sreća, baš kao ni rukom pometene mrvice sa stola. Sos Barbie Q, štoćereć barbecue umak obilnošću ne može skriti sličnost s prosječnim ketchupom. Zelene salate ne nedostaje, ali, kad se već furaju na neku visoku priču, nedostaje zrnce estetike. I funkcionalnosti. Papirna podloška koja se našla između peciva i daske, suvišak je sklon petljanju u hranu. Sve u svemu, neloše, ali i nejeftino. Jezik veli tridočetri, nos baš ko i oko daje trojku, a uho bi, poput džepa, dalo dvojku.

Možda netko istančana okusa i profinjena nepca vičan peru može onaj Marinov RougeMarin nazvati rock'n'roll ikonom Rolling Stonesima burgerajstva, dok bi netko jako maštovit i nedovoljno kritičan ovu podmornicu mogao čak i poistovijetit s Beatlesima, a i to više rad imena nego klase, no meni su Floydi i dalje najdraži. A ćutim ih skoro svaki dan dok mi harmonija mirisa nadire kroz vrata terase i sinestetski dočarava hamburgersku kompoziciju prve mi susjede.

zora

BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU....
Odzvanja mi ulicom. I glavom. Odbija se jadan zvuk o stijene zgrada, izlaz naći ne može.
BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU....
I tako u beskraj...
BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU....
Pokušam zatvorit uši, ne ide. Otvorim oči. To ide. Četri i nešto.
BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU....
Ptice otpjevale svoju prvu jutarnju i bit će probudile alarm u nekom priparkiranom autu.
BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU....
A da znam jel mu to spojeno na automobilsku sirenu, mada mi to ne bi puno značilo jer ne znam gdje mu je pod haubom, ili ima poseban zvučnik...
BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU....
... i da mi je kakva zbrojovka, tetejac il beretta...
BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU....
... sišao bih mu dolje i propucao ga bez imalo grižnje savjesti.
BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP-TUU-BIIIP....

Između tih BIIIP-ova i TUU-ova osluškujem. Ne čujem malu da radi. Vešmašinu. Završila. Odem prostrijet rublje sušit na balkonu pa natrag u krevet. Odjednom, skužim: tuljenje prestalo! Konačno! Legnem u krevet, a kroz glavu mi prije sna i ideje šljunka prostruji jedna kratka: da možda taj alarm nije u dosluhu s mojom vešmašinom?

ponedjeljak

Svako se jutro budim i govorim si, onako potiho, nemoj podlijegati predrasudama, nemoj uvijek gledat ono loše, nemoj mislit da nije dobro, i sve tako pozitivno mantram dok pijem prvu kavu, al izgleda da ne vrijedi.

Jutros u žurbi, uđem u tramvaj i skoro se onesvijestim. Pa ne teče vam vodovodom voda s Marsa! Okupajte se! Barem ponedjeljkom! Kubik Bandićevke košta ko litra Todorićke. Nećete u stečaj radi podapiranja. Ako ništa, onda barem nemojte smradom carinit na vratima.

Krenem prečicom kroz parkić, a kreten trogodišnjem sinu govori: "Glup si. Kaj ti to nekoliko puta dnevno moram govorit?" Konju, (ovo ne govori otac sinu već ja ocu neverbalno želim svako dobro jutro), trebalo bi te i uškopit i jezik ti odrezat, propali abortuše!

U dućanu pored hladnjaka s mliječnim proizvodima parkirana žena prikoličar s dodatnim, prednjim kolicima. Ne moš jogurtu prić prije isteka roka trajanja. Pitam je jel se može malo pomaknut, a ona meni da gleda datume na poklopcima i da je ne uznemiravam. Ta na svojem osobnom poklopcu sigurno ima otisnuto "rok trajanja neograničen". Blago li se njezinima kotkuće.

Idioti dolje i dalje granatiraju. Malo sjevernije isto. Onom malenom dalo zlatnu kuglu za šetanje po travi. u Saboru izvjesni Ingrid A. M. i Ivan Š. postali jezikoslovci, Zločinačka pizdi na Nesposobne. Iznenađuje me da su i jedni i drugi na poslu.

A ponedjeljak tek počeo...

originalni vladin tweet