kraj ribara

Umro Robin Williams. Šteta. I mnogi ga se uhvatili pa razvlače, te kako je bio najbolji, te kako je bio najduhovitiji, te kako je bio ovo i bio ono i bio je tako dobar, duša od čovjeka da će u raju završit. Da baš. I odmah dobit titulu anđela.

Malo me tu muče nekonzistencija, nedosljednost i kontradikcija. Ništa strašno, mogu ja normalno spavati i jesti, nije to nesanica ili kakva boleština koja ti ubija volju za hranom, ali svejedno neke mi stvari nisu bistre.

Prvo, gdje su svi ti koji ga kuju u mrtve zvijezde bili kad je čovjeku trebalo pomoći, a eto isplivavaju informacije o depresiji, o materijalnim problemima, čisto ovozemaljske ljudske muke. I ne samo da ga dižu do neba, nego mu i mimo tih mitoloških regula mjesto u raju daju. Kakav raj? Koji raj? A dobro znaju da mjesta u raju nema za one koji su se samoubili, ali eto, Robina bi možda mogli preko veze, dobar čovjek bio i to, još ako se zemaljske namjesnike dobro podmaže, ne bi trebalo bit nikih problema za uć u kraljevstvo nebesko.

Meni, iskreno, žao čovjeka Robina Williamsa. Bilo mi tako da sam skoro paracitirao onaj grafit iz zagrebačke Krajiške ulice "Bože uzeo si krivog Senu!", osvanuo nedugo nakon jednog prvog maja. Ipak nisam. Prvo, kome bih se ja to kao obraćao, a drugo, kojeg bi to Williamsa trebalo ponuditi u zamjenu? Žao mi i njegovih nabližih koji trpe onu drugu stranu medalje ljudskosti na kojoj im oca smećad ljudskog roda razvlači ko hijene mrtav plijen. Ti su onda već potpisali ugovor za pakao.

Ali žao mi i onih stotina i tisuća djece, u Gazi i u Siriji, na istoku Ukrajine i u Iraku, u Brazilu, Kolumbiji, po afričkim zabitima i europskim vukojebinama, svih koja nemaju nekog svog Petra Pana, i ne samo djece već i odraslih, svih kraljeva ribara po predgrađima i podzemljima Pjongjanga, New Yorka i Bukurešta koji su maknuti u životni i medijski zapećak. Gdje je tu raj?

I? I šta ćemo sad? Ništa. Stisnuti vlasitim okovima svakodnevice za par ćemo ih dana zaboravit kao što ćemo zaboravit i smrt mnogih drugih, onih bliskih, onih dalekih, a bliskih, i bliskih, a dalekih. Sjetit ćemo ih se naletjevši slučajno na neki dobar njihov rad, osjetivši neku asocijativnu dobru vibru koja će nam barem malo razvedriti unutrašnjost glave i razvuć joj osmijeh po površini. Možda baš u trenu dok pokušavamo učinit nešto za one koji su još živi?

supermjesec u suzama

Zagreb, 11. kolovođa 2014.

U iščekivanju večerašnjeg Supermjeseca, osim astronoma, relevantnih znanstvenika, mjeritelja Mjesečeva perigeja (nema veze nit sa higijenom nit sa seksualnom orijenacijom) za punog Mjeseca i opservatora Suza svetog Lovre, te sveprisutnih astrologa, maštovitih poput meteoprognostičara, u objašavanje istog uključili su se i iz vladini resorni stručnjaci. Iz ureda ministra financija Borisa Lalovca stiže potvrda o Supermjesecu.

"Današnje pojave Supermjesec i Suze svetog Lovre u Hrvatskoj zovemo i kolovozom jer mjesec kolovoz će mnogim građanima Hrvatske, i pored dugog postblagdanskog siječnja, biti ne samo najveći već i najdulji mjesec pun suza. Onima koji su dvije do tri plaće izdvojili za tjedni odmor na najljepšoj obali na svijetu uz najljepše more na svijetu pod najljepšim suncem na svijetu, mjesec kolovoz izgledat će dvostruko dulji tako da će im već 18. kolovoza izgledati kao 31.! Oni koji nisu u mogućnosti vidjeti te prirodne ljepote, ne mislimo na Mjesec na nebu već na raj na Zemlji, mjesec kolovoz bit će jednako velik, dugačak, suzan i nepremostiv, ako ne i više od toga."

zagrebački triatlon

Al-Zagrab, 09. kolovođa 2014.

Nakon kurtoaznog razgovora pred kamerama i perima (čit.: diktafonima) svih važnijih medija ovog dijela Europske unije, zagrebački je gradonačelnik Milan Bandić proveo svog gosta, princa Alwaleeda bin Talala bin Abdulaziza al-Sauda pored Nacionalne i sveučilišne biblioteke prema fontanama, zadnjem velikom gradonačelnikovom ponosu. Tom se prilikom gadonačelnik Milan Bandić obratio princu riječima:
"Stojimo Vam skromni i ponizni na raspolaganju za sve što poželite napraviti u Zagrebu."

U manirima pristojnih gostiju, princ Alwaleed bin Talal bin Abdulaziz al-Saud je odgovorio gradonačelniku Bandiću:
"Veliko mi je zadovoljstvo biti u Zagrebu. Proveo sam se jako dobro, kao što ste rekli, odradili smo jedan atipični triatlon, iako su kod nas popularniji sportovi u kojima se broje oktani i, oprostite na izrazu, konjske snage. No, unatoč svemu tome mogu reći da su ljudi doista divni i veseli me što su nas Zagrepčani tako dobro primili."

Dodao je i da mu je ovo tek prvi posjet te da je već u planu i idući na kojem će biti prilike konkretnije razgovarati o investiranju u zagrebačke zelene površine, kao i u dovršenje izgradnje, od strane gradonačelnika spomenute crkve Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta u Kninu.

U znak sjećanja na susret s gradonačelnikom i odmor u Zagrebu, saudijski princ Alwaleed bin Talal bin Abdulaziz al-Saud od gradonačelnika Hrvatske dobio je šestinski kišobran, monografiju "Zagreb, kratka urbana povijest i zlatno desetljeće", bibliju s potpisom presvetoga monsinjora Ante Ivasa, krunicu koju mu je po gradonačelniku osobno poslao sâm humanist Dario Kordić, te sedmokraki svijećnjak s grbom grada Zagreba.

zdravko smjenjuje zokija

Zaagreborg, 08. kolovođa 2014.

Iz izvora poznatih Navodnim novinama procurio je zvučni zapis monologa poznatog bjelovarskog poduzetnika i davnašnje neotkrivene nade Dinamove pionirske škole. Naime, nakon jučerašnjeg rezultatskog debakla pred domaćim gledateljem, u svlačionici hrvatskog veleprvaka bilo je bučno sve dok se jednog od mikrofona nije uhvatio visoki sportskorekreativni klupski glavešina, nadpredsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, izvjesni Z.M., te vidno potresen zbog poraza bez dlake na jeziku optužio glavnog krivca:
- Kriv je Zoki! Taj je lopov obmanjivao i mene i ovaj napaćeni narod i tome treba stati na kraj! I stat ćemo! Jer to je nečastivi u ljudskom obliku! On je protiv velikog Dinama. Borit ćemo se svim dozvoljenim i nedozvoljenim zakonskim sredstvima protiv tog običnog uzurpatora.

Spočitavši mu nedosljednost, nestručnost, negativne i niske strasti spram svetinje, izjavio je kako je Zokiju mjesto na nekoj drugoj stolici i da je ovu okupirao pokvareno koristeći dano mu povjerenje.

Na upit je li nakon svega nabrojanog i ukoliko dotični ne odstupi, odlučio smijeniti brata s mjesta trenera i spottskog direktora udruge građana nogometnih katolika Dinamo (skraćeno GNK Dinamo), izvjesni je Z.M. odgovorio:
- Znam ja da vi govorite ono što priželjkujete, samo kad Zdravko Mamić govori o Zokiju, on ne misli na svog brata, nabijem vas sve na qrac, Zdravko Mamić ne govori o Zokiju Mamiću, on govori o Zokiju Milanoviću!

propuh

Terasa napol natkrivena jednobojnom diskretnom tendom. Kontrast šarenilu o štrik iznad tende obješenog šarenog veša padobranskih dimenzija. I oblika. Dječica skakuću, šaraju kredom po pačvork stilom betoniranom dvorištu. Odrasli posjeli oko stola, čaše, djelomično ispunjene hladnim pjenušavim napitkom, ovlaš orošene kondenziranom vlagom.

- Znaš ono - veli jedan - kod Dubioze, kako ono ide: "nemoj vode vruć, kod nas i propuh ubija", tako nekako? E tako ti mene propuh ubi. U autu. Ženu klima, mene propuh. Ukući isto. Joooj (dlanom se po tjemenu lupi), tu me rasturi! Glava volka (raširi dlanove u orbitu oko nemalene glave).
- Aj, bogati, - drugi će - nemoj pretjerivat. Vjetar ti ne smeta, a propuh - smeta. A sve ista stvar. Vjetar - vjetar. Zrak se kreće s područja višeg ka području nižeg tlaka radi izjednačavanja tlakova. Jel to ide kroz vrata i prozor il bez njih - isto ti je.
- Ma znam ja to, nemoj meni fizku prodavat. Moš ti reć šta oćeš, al mene ti taj propuh ubi.
- Sve ti je to, bolan, u glavi. Taj propuh.
- Ma znam ja da je propuh u glavi, ali... ćekaj, ti to mene zajebaješ?!
- Nego šta.

slova ubijaju

Subota popodne. Zvizdan ljetni. Kiosk nedržavni. Pred pultom ocvala lađa s novcem u ruci i podlakticom oslonjenom o na pult izložene novine. Znojem preslikala naslovnicu epehalnog izdanja dnevnog tiska, a poslije će doma pred ogledalo i umjesto pitanja o najljepšoj u kraljevstvu čitat naslove i najave senzacija dana. Nije baš sadržajno, al ni unutra nije puno bolje.
 

S druge strane pulta duhandžika se ne osvrće već bočno okrenuta jednom rukom pridržava poklopac licemjerštine zakona, a drugom vadi kutiju po kutiju istih cigareta (znam koje su, al nema majci naziva, imam i ja šešir, al ne reklamiram cigarete ko neki). Na stolici iza nje već kamara od jedno šteku i pol, a ona vadi li ga vadi. U jednom trenutku se okreće Lađi:
- Gospođo, nema s manjim slovima.
- Kak kod vas nikad nema?! Tam preko imaju! - uzvraća kalemberovskim glasom Lađa.
- Pa, nema. Vite da sam izvadila sve i sve su iste. Ote preko.
- Onda ne bum niš. Ja to ne mrem gledat! I još ste bezobrazna...
 

Otplovi Lađa put Afrike, a duhandžika mi se kolutajuć očima obrati.
- Danima mi dolazi, svaki dan i traži cigarete s malim slovima upozorenja o zdravlju jer ta ne vidi. Ona maltretira, drugi čekaju, a ja joj ne mrem niš.
 

Suosjećajno kimnem glavom nit ne pokušavajući smisliti neko suvislo rješenje, ipak sunce tjera na siestu, a trafikantica uzimajući mi novac za prodanu robu, dodaje:
- Znate sused, već sam joj probala reć da ak ju cigarete ne ubiju, slova sigurno nebuju.
- I?
- I opet niš.
Slegnem ramenima.
- Hvala Vam, doviđenja.
- Doviđenja sused.

češnjak

Ove kumice po placu postale skroz novorvacki poduzetne. Prevladalo to mračno doba državne ekonomije i okrenulo se tržišnoj, i to uz dogovorni nastup na zajedničkim tržištima trećeg svijeta gradskih bezvrtnjaka. 

 

Češnjak, glavica pet kuna. Pet kuna! Da nije u Dubaiju odrastao?! Ili na Manhattanu?! (skoro sam napisao Pantovčak, al to već vuče na buzaru, a to mi nije opće tema) Bokte, cijena mu ko nafti. Za vijenac moš dobit barel. Da jel kineski, pitam, a kumica spremno da kak mi to pada na pamet jer da je to domaći, iz vrta. Maj es iz vrta. Sve im glavice ko jednojajčani blizanci. OK, svim je češnjacima pramajka Eva negdje u Kini, ko nama naša u Africi. Ali ovom su i mater i ćaća u prvom koljenu pradomovinu vlastitim češnjevima doživjeli, a njemu glava odmah po šopingu u vrtu iza kuće umočena u ovlaženu zemlju (domaću!) ispod petlova oka. Ili karanfila. 

 

Nekak sve više sumnjam kak se ove današnje kumice za poso pripremaju po Todorićevom menjuelu vlastitog nouhaua. Kulturna baština koju bi valjda UNESCO trebo zaštitit. Ne od izumiranja, te Hayleyevu kometu po dvatriput stignu vidjet. Od porezne.