coitus interruptus

Prestane doba nesjećanja snova pa te kresne da se zamisliš nad tim svojim neuronima i sinapsama, što li rade dok ti tijelo odmaraš. Sreća ili ne, stvarni svijet ne staje (odvojeno napisano)...

Kad namjerno siđeš na krivoj stanici iz gradskog autobusa negdje u Budimpešti kako bi otišao, zapravo vratio se do ulice Djeve Ire IV (četvrte) jer je naziv ulice, iako je Budimpešta, na poprilično jasnom češkom automat-spikerica iz zvučnika izgovorila "Irenina" i jer si joj naziv čuvši ga tren ranije, vidio kroz zamusan prozor. Do nje, ulice, prečicom po pločniku koji je, za razliku od prije nekoliko mjeseci kad si zadnji put bio tu, krcat stolovima i stolicama s postavljenim objednim priborom i alatom. Proširili se restorani po nogostupu ko kuga po Europi u četrnaestom stoljeću, ne moš proći nema šanse. Siđeš do rijeke. Rijeka debelo nedunavski zelena i srednjedunavski mirna, spokojna, a ti uz obalu polako prema onoj ulici ne znajuć hoćeš li stići il možda zauvijek zalutat.

Trepneš očima, a od rijeke ni R. Upeklo usred dana, nebo plavo do boli, kamen bijel do usijanja. Uz rub litice drvene su stepenice, moglo bi se reći ljestve. Ispred tebe se pentraju roditelji. Ne gledaj dolje, majci će otac, ženi muž, Seki Hrvoje, previsoko je, samo naprijed! Baciš pogled dolje jer nije tebi rekao da tamo ne gledaš, a dolje je daleko ko pred Sorentom kad se iz Napulja stiže. Uhvatiš čvršće konopce što drvene prečke povezuju i poželiš ne vraćat se više iako te brodica dolje čeka za provozit te između pješčanih sprudova i južnih jadranskih otoka.

Trgneš se, ne prođe niti dan, a u rukama ti iskrzane vlažnjikave karte. Polagano dijeliš svoj trojici, sebi i drugoj dvojici, a karte se umalo pa raspadaju. Nudi ti trbuhozborno Tomica nove, plastificirane, a ti samouvjereno odgovaraš da je bolje ovako jer te nove samo on po hrptu prepoznaje dok ove stare poznajete sva trojica. Treći šuti, kesi se, a pas mu Rudi, zlatan ko retriver, plazi po podu i plazi se svima.

Zvono!... Zvono!!!... Digneš sebe s kreveta pa slušalicu interfona. Ona bi unutra. Dijelit letke po kaslićima. Neće ići! Coitus interruptus!

udbina je sudbina

Zagreb - Udbina, 03.03.2015.

Novi bivši predsjednik Republike Hrvatske svoj će zasluženi ured bivšeg predsjednika, prema izvorima bliskim profesoru Josipoviću, dislocirati van metropole te će njegov ured biti financiran sredstvima nevezanim za državni proračun.

Naime, nakon odgovora na neka pitanja o nedavno prikazanom filmu 'Ubojstva u Titovo ime: Tajni odredi ubojica u Njemačkoj' kako o tome zna koliko i o Marsovcima, švicarska tvrtka Swiss Space Systems, S3, ponudila je kompozitoru Josipoviću otvaranje ureda u Udbini jer će njegova saznanja vezana za život na Marsu biti od krucijalne važnosti za budućnost Zemlje uopće.

"Iako sam najavljivao povratak na fakultet gdje bih pridonio stasavanju novih pravnika, ovaj poziv je bio onaj koji se ne može odbiti. Osim skladateljskog mira, svoja ću znanja i saznanja dati na uvid znanstvenopoduzetničkoj kremi. Također, smatram to nedvojbenom povoljnošću za širenjem glazbenog tržišta i na druge planete. Osim toga, i sâm naziv buduće lokacije ureda nosi određene konotacije koje je nemoguće zaobići ili ignorirati." te se prisjetio kako je sredinom veljače (malim slovom) i osobno pozdravio osnivanje podružnice ove švicarske tvrtke u Hrvatskoj izražavajući "podršku međunarodnom projektu S3 koji će, kao jedan od najvećih u Europi i svijetu, pridonijeti gospodarskom znanstvenom i tehnološkom napretku Republike Hrvatske te uključenju hrvatskih znanstvenih institucija i hrvatskih znanstvenika u međunarodne projekte istraživanja svemira." te još šeretski dodao: "Udbina je moja sudbina."

Stari bivši predsjednik Stjepan Mesić izjavio je kako mu je drago što svoj ured bivšeg predsjednika neće morati dijeliti sa novopečenim kolegom, a naročito zbog različitosti u glazbenim ukusima.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović ocijenila je ovaj potez neodgovornim s obzirom na sigurnosne uvjete potencijalnog Josipovićevog ureda u Udbini.

Gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić, na pitanje o ovom znanstvenoposlovnom projektu novog bivšeg predsjednika Republike Hrvatske odgovorio je kako nema posebnih interesa jer je tržište nekretninama u tim sferama još nedovoljno definirano.

postseksualna kontemplacija

Kad se probudiš nakon dobrog seksa, ovo dobrog je naglašeno jer zna bit i lošeg pa ne znaš bi li se probudio il bi rađe da se nikad više ne probudiš, svijet ima neku vedriju notu. Čak iako je kišna nedjelja, a seks tek odsanjan. Probudi se neki optimizam i u ponašanju fluida pa krene...

Talog je na dnu, krema na površini. Može se, nekim slučajem, tektonskim prevrtanjem ili s namjerom, sve izokrenut i naopačke postavit i dogodit će se, odjednom talog će bit na vrhu, a krema na dnu. Ali samo neko vrijeme. Onda se krema lagano digne prema površini, a talog, kako i treba, propadne, završi na dnu. Jedino, duljina tog procesa ovisi i o gustoći mase. Što je masa gušća, proces je sporiji.

Tako je bilo i tako će bit. Dok je zakona. Gravitacije.

Svaka sličnost posude s bilo čim, kao i eventualna definicija taloga i kreme, jebiga, slučajna je. Ali svejedno ulijeva nadu.

petak trinaesti

​Prije desetak dana naručen na pregled kod zubarice trinaestog veljače u pola jedanaest. Danas u deset i dvadeset sam pred vratima ordinacije. U čekaonici zajedničkoj nekolicini ordinacija izbezubljena starica, zašetan muškarac, izgubljen djevojčurak. Iz ordinacije susjedne "mojoj" izlazi sestra, pozdravlja muškarca, staricu moli za strpljenje. Hodnikom prema "mojoj" ordinaciji dolazi "moja" sestra, ne obična, medicinska, pozdravlja:
- Dobar dan gospon K. Vi ste u deset i trideset, jel?
- Dobar dan gospođo J. - otpozdravljam
- Jesam.
- Evo, samo tren.

Deset dvadesetčetiri. Čekaonica.
Do ordinacije dolazi gospođa srednjih godina, pozdravlja sestru J.
- O, izvolite - sestra će.
- Gospon K., samo trenutak da gospođi kaže par rečenica. - obraća mi se sestra J. propuštajuć gospođu N.N. u ordinaciju i zatvorivši vrata za sobom.

Deset dvadeset osam. Čekaonica.
Rečenice očigledno nisu proste. Nisu ni prostoproširene. Nema sumnje, krležijanske su.
U susjednu ordinaciju prozivaju Zašetanog. Jada se Izbezubljena Izgubljenoj:
- Muž mi je u autu, a parkinga ni za lijeka. Mene boli, a moram da čekam.
- Tak Vam je to danas. - Izgubljena će Izbezubljenoj.

Deset tridesetčetiri. Čekaonica.
Možda je u pitanju problem ozbiljan, logopedske prirode?
Izbezubljenu je muž nazvao i javio da je našao parking.
- Znate, onaj koji je izašao s parkinga ostavio mu je i parkirnu kartu. Nije sve tako crno. - tješi se.
Na protupožarnom aparatu okačenom o zid u visini očiju upute izgrebane dvodesetljetnim atestiranjem. Nedostaje tridesetak posto slova. Pored, na mesarski bijelim kvadratnim zidnim pločicama naljepnice - reklame za domove za starije.

Deset četrdeset dvije. Čekaonica.
A da joj Castro stariji nije štogod u rodu? Mislim, to debelo prevazilazi čika Krležu. I ne samo Krležu, za to vrijeme bi doktor Zubo i i zub izvadio i plombu promijenio.

Deset četrdeset pet. Čekaonica.
Jebiga, akademska četvrt za akademski obrazovanu doktoricu. Zakopčavam kaput, navlačim rukavice i odlazim u sunčan i prohladan zagrebački petak.

Jedanaest i pet. Stan.
Zovem ordinaciju. Javlja se sestra J. Predstavljam se. Slađanim glasom da bi pozicije svih karijesa mogao osjetit.
- Izvolite gospon K.
- Vi znate da sam danas bio naručen za deset i trideset i vi ste me hladno ostavili čekati s prozirno lažljivom pričom o par rečenica.
- ...
- Recite mi molim Vas, kod mijenjanja doktora, trebam li osobno doć po karton ili to ide poštom?
- Nema problema gospon K. - cvrkuće Slatka - možete doći po karton, možemo ga poslati, a svaki doktor će Vas i tako prvo pregledati.

Petak trinaesti? Nema to veze s petkom trinaestim. I da, za neke situacije i ljude nemam strpljenja.

​​

noć muzeja

Nema te kiše, nema tog snijega, nema ni sjekira, ni kuka, ni veriga, koji će spriječit ljubitelja umjetnosti, i kulture uopće, da od svih pedesetidva u godini baš ovaj petak, ostalih dvjestašezdesetak dana nećemo ni spominjat, krene u pohod na skupljanje bodova ne bi li se sutra susjedima, u nedjelju rodbini ili u ponedjeljak kolegama s posla, stali hvalit što su sve u toj jednoj jedinoj noći muzeja stigli obići, protrčati kroz izložbene dvorane, proguravati se prekoredno ka izlazu i kroz lokve i sitnu bljuzgu na pločnicima jurit za tramvajima do sljedećih destinacija, kako bi se s besplatnog švedskog stola kulture što više nakrkali, ne smeta gužva, ne smeta nemogućnost sagledavanja eksponata u miru i tišini, ne smeta kolodvorski žamor, ne smeta kričanje zaigrane il umorne dječice, jer u masi je toplije i sigurnije, a već sutra, i u nedjelju, evenjumolovi, vestgejti, siticentri, haundemovi, zare, bile, konzumi i ostala svetišta.

java

Nakon subote, dva slobodna dana. U utorak se prije podne, unatoč polugodišnjoj prašini na oknima prozora i spuštenim roletama, probudim obasjan suncem. Izađem na balkon i pogledam na ulicu. Vedri ljudi šetaju nogostupom. Taksist sa crnožutom oznakom zaustavlja vozilo i majci ruku punih pretrpanih cekera pomaže pregurati dječja kolica po pješačkom prijelazu. Umjesto snijega travnjakom se u parku prosuli jaglaci i kukurijek. S radioprijemnika se eterom širi milozvučje Griegova Peera Gynta. Na nebu ni traga oblacima, ni traga chemtrailesima, ni zrakoplovima također. Nalik Sergeju Eisensteinu portir Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje pozdravlja razdragane korisnike pučke kuhinje iz parka preko puta... 

Samo malo... Taksist? Eisenstein!? Portir?! Razdragani pučkisti! Grieg... ma da...

Osjetim neki potmuli pritisak u dnu abdomena. Mokraćnom mi mjehuru pristiže kap koja bi mu mogla preliti čašu strpljenja. Otvorim oči, a pred očima mi, što bi drugo - mrak. Iz popodnevnog sna, tražeći izlaz u nuždi pod pritiskom unutarnjih organa, probudih se već u sumrak siječanjskog ponedjeljka. Samo, ne znam koje godine.

bakalar na štriku

​​​Jutros veš iznio na balkon sušiti da ne smeta u sobi dok spremam doručak pa zaboravio unijeti, od minusa skloniti.

Nekada, dok je svijetom žario Hladni rat, smrznute na vjetru sušene kuhinjske krpe nisu me podsjećale na bakalar jer, ako ćemo pravo, za bakalar, imenicu, pojam, biće, nisam ni znao kao što bakalar nije znao za mene, a ni dandanas ne zna. Sa sušenim dimljenim šaranom stvari stoje malo drugačije. Taj mi je uvijek ličio na predimenzionirane smrznute gaće na štriku. Nisam ga volio jesti jer sam više energije trošio na vađenje kostiju nego li je energetski hrana vrijedila, dobro, nisam tada tako sebi i drugima to objašnjavao, ali općenito ribu radi kostiju nisam volio. Ali sam šarana volio mirisati. Mirisao je na dim i papriku, na sol, na Dunav. Na zore koje smo tiho namatali na kotače bicikala dok smo ujak i ja na pecanje vozili kroz selo, na prve zrake sunca koje su probijale nebo, na udice koje nisam znao svezati bez da ih barem jednom ne usidrim u jagodicu kažiprsta, na titranje vatre i pucketanje drva, na komad slanine na štapu. Na komarce.

Kasnije, kad sam upoznao bakalar, sušeni, podsjećao me na smrznute na vjetru sušene kuhinjske krpe, a šaran i dalje na jednako tretirane nemalene gaće na štriku. I ta sušena hrana i to smrznuto rublje fasciniralo me i raspirivalo maštu. Pustimo li još snijeg pasti, dobivamo sve preduvjete za smrznute prste. I na rukama i na nogama.

Ne znam zašto su paketi iz Kanade stizali baš u vrijeme kad se i Djed Mraz nalazio na proputovanju kroz naše krajeve, ali uglavnom taj prednovogodišnji period bio je odjeven u pamuk i čokoladu. Majice hokejaške, crvenobijeloplave, Montreal Canadiens (u to doba pretplaćeni na Stanley's Cup), majice obične s likovima još nepoznatih filmskih i strip junaka, traperice neobično prošivenih stražnjih džepova, niska obojanih pera, poglavice su ih samo nosile na glavi, revolveri bijelih drški s kožnim futrolama, metalna šerifska značka, plavobijeli skejt od kevlara, bijeli frisbee tanjuri s crvenim javorovim listom. Kaubojske čizme. Ej, kaubojske čizme! Prave! Naravno da se na igranje po snijegu iza zgrade nije ni slučajno moglo ići nego u njima. I ta igra traje sve do doba kad prestaneš osjećati prste na nogama, kad prestaneš osjećati prste na rukama, kad usne poplave kao da iz mora satima izlazio nisi. Pustiti me da se u tim čizmama smrznem bio je posljednji pokušaj da me se odgovori od nošenja tih kaubojki po snijegu. Nije im baš uspijevalo jer sam znao da im je vijek trajanja takav da ih u proljeće neću moči nositi. Tati su čizme mogle trajati i dvije godine, mami isto, samo što nisu bile usamljene, a moje su se smanjivale dok kažeš polugodište.

Sjedim u sobi, tik uz vreo kamen i brojeći zaboravljene, lopatanjem snijega probuđene mišiće, kroz prozor gledam kako se na vjetru klate ukočene kuhinjske krpe.