Priča se, piše, da je začetnik, tvorac, štajaznam šta, valjda bog-otac, Fejzbuka osobno mladi Američanin Marko Šećerbregović. Neke glasine kruže kako iza svega stoji Centralna obavještajna agencija. Američka, naravno. I da im je taj Zucker-kommt-zuletzt, samo paravan, da su druženja, grupiranja, snubljenja, prijetnje i vrijeđanja tek krinka pod kojom mračne sile uz pomoć tajnih službi skupljaju podatke o svim bićima koji su se ulovili u ovu društvenu mrežu i onima koji će se tek uloviti.
Ovo drugo, možda, al ono prvo - tc. Nema šanse. Lažu. Svi koji to tvrde, bezočno lažu. To o ideji. Ukralo! U-kra-lo! Znam iz prve ruke. Lijeve. I druge, desne. Ukralo je tu ideju jednoj Savki i jednom Hrvoju.
Dotični je par, a evo danas im je, baš na Praznik rada, kako to doliči sljedbenicima ideje o ravnopravnosti ljudi na ovom svijetu jer drugoga niti nema, okruglih pedeset godina otkako svo zlo dijele međusobno, a dobro i međusobno i uokolo (što im ovom prilikom i čestitam! i to dijeljenje i te godine, jel), krajem šezdesetih godina prošlog, po mnogima nesvršenog, stoljeća, u strašno socijalističko, koje neki od milja zovu i komunističkim, bezinternetsko i bezmobilnokomunikacijsko doba, doba jednog od viđenijih neviđenih mrakova, osmislili Fejzbuk.
Ne vjerujete?!
U kuhinji na drugom katu stambene dvokatnice iz sredine jedne od glavnih sporednih ulica malenoga grada, iza samih vrata drvena okvira i triju vodoravnih reljefnih okana, bio, kako i priliči stambenoj jedinici čvrste gradnje, komad zida. Te godine kuhinjski zid je bio svijetloplave boje. U ovo nisam baš apsolutno siguran, možda je bio svijetlozelen ili boje marelice, ne znam, ali nije to toliko važno. I sin Savke i Hrvoja bio je svijetloplav. Ne nebeski plav, ne zidno plav, ne od batina plav, već onako plav, plave kose da je i stog slame izgledao tamno. I taj je tih kasnih šezdesetih već postojano kročio svijetom, hodao na dvije noge bez zadrške. Hodao je od spavaće sobe do kupaonice, od dnevne do balkona i od kuhinje do ulaznih vrata. Hodao je i izvan tog mikrosvijeta, doduše ne tako samouvjereno, ali mogao je i po kockom popločanoj ulici, i po travom zaraslom dvorištu i po zemljom posutom školskom igralištu, skoro ko oni iz Churchillovog govora. I gdje god da je išao i što god da je radio, imao je potrebu to svoje iskustvo, saznanje prenijeti.
Kako baš i nije bio rječit, dadoše mu, otac Hrvoje i majka Savka, taj komad zida, a on se tom plavom zidu sa svih svojih istraživačkih putovanja vraćao i na njemu osobne utiske bilježio. Bilo je tu slika sunaca i oblaka, livada i brda, kuća, kućica, igrališta i igračaka. Osim slikovnih, bilo je tu i tekstualnih poruka, o trenutnim stanjima i stremljenjima, idejama. Slova su za tu priliku bile pomalo grbave kopije onih iz novina koje je pratio sjedeći ocu za vratom dok ih je ovaj, ležeć na kauču, čitao. Našlo se tu i poruka za udaljenu blisku rodbinu, za prijatelje i roditelje, za virtualne likove. A vidjelo se tu i raznih zemljopisnih karata, nevješto precrtanih s metalnog globusića - kasice prasice (ukoliko se kasicom prasicom može nazvat nešto što izgleda više kao kasica globusica)... Opa! I Guglmeps bi tu imali štogod za priznat! Kradljivci!
Osim slikovnih i tekstualnih poruka i kontura zemalja svijeta, bilo je tu, a bit će u nedostatku videozapisa, i trodimenzionalnih oznaka. Te rupe u zidu, arheološki su dokazi o postojanju cijele jedne civilizacije. Tajne i malene, ali ipak civilizacije. Čuda poput volumenskih negativa maleckih glava sa Uskršnjih otoka, patuljastog Stonehengea ili sićušnih piramida u dolini Stavnje, sićušni da jedva vrh mine olovke u njih stane podatno su se širile usljed djelovanja dječjih prstića. Naravno, sav iskopani materijal, boja i žbuka, nije završio na kuhinjskom podu, nešto je otišlo i u usta, ali to već spada u medicinske fenomene nedostatka određenih tvari u organizmu.
Tu se rodilo i jedno prilično radikalno poimanje volumena, prostora. Ispod prvog sloja iz tih rupa iskopane boje bio je drugi, a potom sljedeći... znači da je nekad davno, pradavno, u doba prvobojanja, kuhinja morala biti veća. Ali ako broj farbanja zidova u dolazećem vremenskom periodu povećavamo, stambeni volumen će se smanjivati i smanjivati i smanjivati. A to je značilo samo jedno, da u stanu mjesta za život neće biti. Tko zna, možda je i to bio razlog selidbe koja se dogodila desetak godina kasnije.
I sad, možebit da su mračne sile tu ideju zida i fejzbuka ukrale, tamo neke sedamdesetprve, kad je Hrvoja i ženu mu i sina, iz daleke Australije došla vidjeti njegova sestra Cecilija s mužem i mlađim sinom, pa su to krišom snimili Kodakovom idiotkamerom koju su im kao poklonili (jer da moderna tehnologija i kolor fotografija sigurno je bolja od prevaziđene crnobijele snimane nekim smiješnim aparatom na kojem se predmeti vide naopako), a čije su ispucane, iskoritene snimanjem jel, kazetice s negativima odnijeli sa sobom. Može bit. Ne kažem. Ideju ukrali, konzervirali i čekali rođenje i odrastanje interneta do faze kad ga se može cijepit, oćureć zarazit, društvenomrežnim virusom. To da. Ali cijela ideja osmišljena je krajem šezdesetih na jednom svijetloplavom komadu kuhinjskog zida iza vrata, u stanu na drugom katu zgrade solidne gradnje, u jednoj od glavnih sporednih ulica malenog grada.
