sanjaju li ZET-ovci električne putnike

Polugužva, poluprazno, tramvaj zvan šestica subotom popodne. Sjedim, ima mjesta - gluho je doba: nit za plac, nit za doktora. Monoton ritam sraza metalnih kotača i tračnica umotan u šum motora i nemušte udaljene glasove kao podloga za razvučene slike gradske jeseni u nijansama sive, žute, crvene, zelene i plave, spušta utege na očne kapke. Opirem se - ne ide. Nadljudskim naporom podižem kapke, ko da stoj na njima radim, tako su teški, nakratko progledam, a ovi se, kao pod dodatnim opterećenjem, odmah spuste...

Službeni kontrolor putnih karata zagrebačkog javnog prijevoza (SKPKZJP, nadalje: kontrolor):
- Dobar dan, kartu na pregled, molim.
Neslužbeni aktivni putnik u zagrebačkom javnom prijevozu (NAPUZJP, nadalje: putnik):
- Dan. Neam.
Kontrolor:
- Osobnu molim.
Putnik:
- Ne dam.
Kontrolor:
- ​Morać ​zvat ​policiju.
Putnik:
- Zovite.
Kontrolor:
- Zvaću policiju, ozbiljno.
Putnik:
- Zovite.
Kontrolor:
- Stvarno ć zvat policiju!
Putnik:
- Pa zovi, čoeče božji, šta čekaš!?

Kontrolor vadi aparat za zvanje policije. Zove. Možda policiju. Putnik nezainteresirano gleda kroz prozor. Tajac ko u filmu. Ne čuje se ni ž od žamora ostalih putnika. Samo se tiho, poput ulaska Doca Hollidaya u legendu, otvore tramvajska vrata. Putnik i dalje nezainteresirano gleda kroz prozor.
- Ejebiga. - promrmlja kontrolor i izađe van.

Kapci postaju lakši, dižu se kao hipnotizirani. Pogledam. Progledam. Tramvaj izgubljen u prometnom zastoju. Nema kontrolora, automatski nema ni registriranih putnika bez karte. Žamor prekriva zvuke ulice.

Šta li ZET-ovci sanjaju?

mali hommage učinkovitosti javnog sektora

​Čim ti rikne vešmašina, ni frižider se ne osjeća baš najbolje, usisavač počne kašljucat, a štednjak samo što nije izdahnuo. Dokumenti su, osobni, ko kućanski aparati. Kad jednom istekne rok trajanja, i ostalima će uskoro. Istekne li ti putovnica prije ljeta, osobna će za deset dana. 

Nema ti druge nego na javni servis.

Odeš predat papire za novu osobnu, a u auli resornog javnog sektora gomila ljudi. Šaltera preko dvajest. Na svakom - naljepnica "Tu smo zbog vas" i to sa smajlićem. Već ti malo sumnjivo to "zbog" jer znaš razliku između "radi" i "zbog". Prije uzimanja broja, moraš prikupit papire. Papiri su uplata od 200 kuna u državni proračun i jedna fotka. Odeš fotografu na snimanje, a ovaj veli "pedeset za četri komada". Treba ti jedna. Jedna ne može. Ne moš nego pristat pa šta košta da košta. Digitalizacija, pauperizacija, ovdje to izgleda ide ruku pod ruku.

Vratiš se u resornu dvoranu, na redomatu uzmeš broj: nije 136 od 137, al nije ni daleko. O pripadajućim slovima uz brojeve da nit ne pomisliš razmišljat. Zato na red dođeš dok kažeš keks! Ak ti za svako izgovoreno slovo treba dvajspet minuta. 

Kažu da ni u Venezueli nije bolje.

trikovi

​

Miris svježe uvelog lišća breze koja se na jutarnjem povjetarcu pravi da je jablan, sunčano je nebo, rijedak zvuk auta u prolazu. Zažmiriš, nasmiješiš se.

Mora da je bila rana jesen, ili kasno ljeto najranije, pet-šest godina ti je. Miriše svježe uvelo lišće jablana, nebo je sunčano, a zvuk auta u prolazu rijetka pojava. Tvoja je najveća briga to što si svjestan da ne znaš dobro s klikerima. Nisi bio loš, ali svi su bili bolji, oni malo stariji pogotovo. I nije bila stvar u vještini čiste igre i fine motorike. Izdizanje ruke, naginjanje, trenutno izmišljanje movih, instant pravila o promjeni pozicije i kuta, o zamjeni aktivng klikera manjim ili većim, po potrebi, o čišćenju terena - prljavi trikovi su bili ti koji su im donosili prednost. A ti to tada nisi znao. Jednom si naivno uletio u igru i izgubio sve do posljednjeg, a onda si kod kuće dobio porciju pedagoških mjera koje su te odvratile od daljnjih eksperimenata, kako s klikerima, tako i sa sličicama.

Danas nije puno drugačije. Samo, sad znaš za sve te trikove, ali ne mariš za njih.

saigon na gornjem gradu

Zamislite, negdje u bespućima sajgonske gradske vreve, u nekom opskurnom lokalu prepunom besprizornih likova kojima je glavna zabava klađenje na tuđu nesreću i život, razgovaraju dva prekaljena ratnika. Vronsky i Chevotarevich. Vronsky je, Michael Mike Vronsky, dugo vremena tražio i konačno našao svojeg prijatelja iz djetinjstva, mladosti, iz čeličane i iz ratnog rova, druga Nika, Nikinora Chevotarevicha, koji sa povezom oko glave i revolverom uperenim u pokrivenu sljepoočnicu sjedi usred te razjarene rulje. Ruski rulet. Mike shvaća da je njegov prijatelj i ratni drug prolupao, pukao, da uopće nije svjestan opasnosti kojoj se izlaže jer šest je mjesta za metke u bubnju revolvera, a na jednoj poziciji je metak ubojiti.

Film je, naravno, Lovac na jelene u režiji Michaela Cimina, glavnu mušku ulogu u filmu, Mikea, glumi Robert de Niro, a prvu sporednu, Nicka, glumi Christopher Walken, inače i dobitnik Oscara za tu interpretaciju. Uz Walkenovu nagradu, Oscara je dobio i Cimino kao redatelj, a tu su još i Akademijine nagrade za najbolji film, za montažu i za zvuk. De Niro i Meryl Streep taj su put, iako nominirani, ostali kratkih rukava. U filmu je svoju posljednju rolu odglumio John Cazale, Merylina velika ljubav. Sâm čin zlostavljanja zarobljenih američkih vojnika od strane Vietkongovaca, tjeranjem zarobljenika na igranje ruskog ruleta, neutvrđene je činjeničnosti, no to sad i nije toliko bitno.
​
A sad zamislite, negdje u bespućima gornjogradske vreve, u nekom opskurnom lokalu prepunom besprizornih likova kojima je glavna zabava klađenje na tuđu nesreću i život, razgovaraju dva prekaljena ratnika, Vronsky i Chevotarevich. Ako malo bolje zamislite, protrljate oči ili skinete naočale, poput Kalugina ili Semjona Semjonoviča, umjesto Mikea Vronskog vidite, rećemo, Tomu, a umjesto Nicka Chevotarevicha vidite - za ovu priliku, nazovimo ga tako - Tomislava! 

Uzalud Tomo Vronsky nagovara Tomislava Chevotarevicha da se okane ruskog ruleta, glava nije s povezom, ali je u torbi jer sjesti u službeni auto s vozačem potencijalno s medicinski potkrijepljenom dokumentacijom o 60-postotnom invaliditetu i s registriranim PTSP-om, meni nije ništa nego li ruski rulet samo sa pooštrenim pravilima: šest je vozača, za jednog znaš da je čovjek bolestan, a za druge nisi siguran jesu li zdravi. Iz dana u dan, svoj život naš Tomislav Chevotarevich stavlja u torbu, glavu polaže na panj sudbe klete jer žrtva koju prinosi za dobrobit svoje domovine, za sve ljude dobre volje, za mir u svijetu, golema je. Četiri godine teških sajgonskih muka, ruski rulet, podvodni zatvor u rijeci punoj gladnih štakora, sva ta vietkongovska maltretiranja, goli su kurac odnosu na muke kojima se izložio naš Tomo obvezavši se na službu za dobrobit čovječanstva sa svojom glavom na panju, oćureć na naslonu za glavu u službenom automobilu. I dok se svakodnevno izlaže toj pogibeljnoj opasnosti, društvo mu pravi drug Tomo i još ​nemali broj jednako tako neustrašivih Toma.​

Iskreno, divim se ​svim ​tim našim Tomama. Hrabrost koju pokazuju obavljajući svoje dužnosti neizmjerna je i na granici s ludošću. Ali ne treba zaboravit pohvalit vozače. Ti, neki, ne kažem svi, unatoč dijagnosticiranoj bolesti, pokazuju ​neizmjernu ​volju za radom jer ​znaju da je ​rad jedan od zdravijih načina ​suzbijanja ​neprijateljskog djelovanja te ​trauma i posttraumatskog stresa. A vremena za prekvalifikaciju u informatičare - nema.

oktobar u listopadu

Pročitam informaciju, inače, ne pamtim datum tog događanja - počinje Oktoberfest. Sve nešto mislim, biti oktobar, oćureć listopad, i nije baš neka sreća. Oktoberfest u rujnu, što je ujedno i u septembru, a Oktobarska revolucija u novembru (čit.: studeni). Još su mu nakon starog Rima uvalili i januar i februar (za one koji imaju crnobijele televizore, to su siječanj i veljača) tak da su mu i korijen pošemerili. Taj mjesec mora da je poprilično van sebe. I ako vrijeme u oktobru (listopad za one iz prethodne zagrade) i bude mjestimično promjenjivo, uopće nas ne treba čudit: takav atak na identitet rijetko tko na ovom svijetu doživi.

kao

Izlaziš iz kuće, krećeš na posao. Poneseš vrećicu sa smećem, pred zgradom je kontejner, bacit ćeš je usput. Smeće, ne zgradu, jasno. Dođeš do tramvajske stanice - vrećica ti i dalje u ruci. Onda, kao, prekopavaš džepove, nešto tražis tom slobodnom rukom pa se okreneš otići natrag. Nešto si kao zaboravio. A nije kao nego jesi.

sav taj jaz

On (52), živahno zaigran.

-  Gle ga, isti Belmondo.

Ona (26), mrtva ozbiljna.

- Ko je Belmondo?