Im Westen nichts Neues

Ne treba nama nikakva nadnaravna ili vanzemaljska neprijateljska sila ili išta slično. Mi ljudi smo sami sebi najveća opasnost.

Bio je popularan osamdesetih godina prošlog stoljeća među mladima. Za te godine znam da jest, a vjerojatno je to bio i ranije. Bio je popularan kao danas Paulo Coelho ili... ili... kao danas bilo tko tko stvarno jest popularan. Tko ga nije čitao, nije zakoračio u svijet adolescentskih razmišljanja. Od nekud je čak, ima li u tome istine ili se tek neki nacist anagramist tridesetih godina dvadesetog stoljeća poigrao s njegovim njemačkim prezimenom, došla informacija da je svoje židovsko prezime Kramer samo okrenuo naopako, a poslije ga, bijegom u Švicarsku od surovog njemačkog režima, i malo pofrancuzio, u Remarque. Erich Paul Remark. Erich Maria Remarque. Tko u ono naše mladenačko doba nije pročitao "Tri ratna druga", "Trijumfalnu kapiju" ili "Na zapadu ništa novo", a da je od onih koji čitaju, jer bilo je i onih, kako bi se reklo kojima knjiga nije išla, taj se nije računao. Današnji "must have" nekad je bio "must read", iako mi to "moraš" nikad nije leglo, a ni sad mi ne leži kao način preporuke. Elem, sinoć u neki kasni, već se u noćni sat računa, krenuo gledati "Im Westen nichts Neues", film njemačkog redatelja Edwarda Bergera. "All Quiet on the Western Front" preveli su davno Remarqueov roman pa su tako na engleski preveli i film. Na zapadu ništa novo. Jezivo impresivan antiratni prikaz klanja nekad zvanog Veliki rat, poslije odrastanja i dobivanja mlađeg i surovijeg brata, preimenovanog u Prvi svjetski. Kamera, fotografija, kadar, prevladavajuća siva i crvena boja, glazba, to konstantno potiho bubnjima udaranje vojnog marša, taj huk pred posljednje krkljanje, a onda i rijetki duhoviti elementi, rijetki koliko i radost protagonista filma, romana i rata u cijelom periodu od proljeća 1917. godine pa do posljednjih sekundi rata u 11 sati 11.11.1918. Elemente za klasično igranje kauboja i indijanaca ili nekih nam bližih protagonista antagonista, nedostatak egzaktnog pokazivanja prave i krive strane, nedostatak osude neprijatelja, one druge strane, uvijek će moći zamjeriti kakav uskogrudan jezik niskih strasti. Kao da je balavcu, Paul Bäumermu je ime, Paul baš kao i autoru, kojem je prvenstveno do bijega od staraca kako ne bi ostao šmokljan u društvu, a i ne bi li se prošetao ulicama Pariza, dakle kao da je takvom sedamnaestgodišnjem balavcu uopće jasno kojom se agencijom odvažio krenuti na put. Nije mu jasno na početku, poslije mu je bilo dosta toga jasno, ali tad je već bilo kasno i uslijedila je borba za opstanak, za goli život, ponekad smiješna, većinom surova i grozna, borba do posljednjeg daha. Uostalom, tko jebe te uskogrudne borce samo za svoju stvar, film jest mračan i jeziv, jer o tom i takvom dobu i govori, ali je zato i jezivo, mrak dobar. Odličan. Definitivno za pogledati. Kandidat je za Oscara, ali to je manje bitno.

Glavnog lika Paula Bäumera glumi sjajni Felix Kammerer, a odlični su i drugi: Albrecht Schuch, Edin Hasanović i Daniel Brühl. I svi ostali. Gledajući taj prikaz tog zla koje je odnijelo preko 17 milijuna ljudskih života, gledajući to blato, to rastrgano meso, te krvavo blatnjave lokve kišnice, tu magluštinu i apsolutni nedostatak sunca u cijelom filmu, dade se zaključiti, kao i na nedavnim ili današnjim relativno svježim i relativno manje krvavim potvrdama, da smo sami sebi najveća opasnost. Preživjeli smo mi boginje, preživjeli smo u svojoj povijesti i kugu, preživjeli smo, kao vrsta, i koronu i mnoge druge bolesti, preživjeli smo zemljotrese, tsunamije, padove meteora, najezde skakavaca. Uvijek nas je ostalo dovoljno. Dovoljno da, ako ovako nastavimo, konačno sami sebi možemo presuditi. U neki prikladno okrugli sat nekog palindromskog datuma. Ako ga se sjete. Pitanje je za koga.

 

(IMDb)

 

 

wc 2022

Te 2010. godine svjetskom nogometnom federacijom FIFA-om drmao je Sepp Blatter, a europskom inačicom ove dobrotvorne udruge, UEFA-om, Michel Platini. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država bio je Barack Obama,Trump nam tada nije bio ni na vidiku, francuskom je predsjedao Nicolas Sarkozy, britanski premijer bio je David Cameron, a kraljica mu je bila D kraljica. Talijansku vladu je vodio Silvio Berlusconi, a državom predsjedao Giorgio Napolitano. Njemački predsjednik bio je manje poznati, uostalom kao i skoro svi njihovi predsjednici, Christian Wulff, a kancelarka je bila Angela Merkel, dužnost koju je pet godina ranije preuzela od Gerharda Schrödera. Rusijom je predsjedao Dimitrij Medvedev, Putinov zamjenski predsjednik dok je ovaj obnašao premijersku dužnost pripremajući se za povratak na tron. Te godine, dvadeset nakon što je Franjo Tuđman osvojio svoj prvi predsjednički mandat uvjerljivom pobjedom brojčano izraženom sa 83,14% glasača, predsjednik Republike Hrvatske bio je Ivo Josipović, a premijerka Jadranka Kosor, žena od povjerenja svojeg prethodnika - Ive Sanadera.

 

​Michel Platini i Sepp Blatter već dugo su povijest na svjetskoj nogometnoj vlasti i subjekti sudskih spisa. Naime, kad se godinu prije izbora domaćina ovogodišnjeg svjetkog nogometnog prvenstva 2009. po nogometnim kuloarima pričalo da bi jedan od ozbiljnih kandidata za domaćina mogao biti Katar, mnogi su na to gledali s podsmijehom, a to se domaćinstvo upravo i dogodilo.​​ ​Prema nedavnoj izjavi Seppa Blattera, kolegu mu Platinija ​kontaktirao je njegov francuski predsjednik Sarkozy koji je nakon svojeg sastanka s prvim čovjekom Katara i poručio da svakako želi da domaćinstvo Svjetskog prvenstva dodijele Kataru. I tako je bilo: pored Južne Koreje, Australije i Japana, a malo kasnije u finalnom krugu izbora i pored SAD-a, koje su bile prvi favorit, Katar je uvjerljivo izborio domaćinstvo. Umjesto za pobjedu nužno osvojenih 12 glasova, Katar ih je dobio 22. A kako je Platini Kataru donio presudne glasove, pitanje je vjerojatno za sud​ jer su nedugo nakon toga​​ ​s mjesta predsjednika FIFA-e i s mjesta predsjednika UEFA-e otišli i Sepp Blatter i Michel Platini. Padale su otužbe, a bilo je i dokaza.

 ​

Šest mjeseci nakon dodijeljenog mu domaćinstva Svjetskog prvenstva, Katar je s Francuskom odradio neki posao s borbenim avionima u vrijednosti od oko 15 milijardi dolara​.​

 

​Podaci o cijeni svjetskog nogometnog prvenstva​ ​u Kataru, oatavimo kupovinu domaćinstva na stranu i gledajmo samo na trošak ulaganja u materijalnu infrastrukturu,​ ​ove godine različiti su i ovisno o jediničnoj mjernoj vrijednosti prilično nepouzdani. Zaboravimo li na trenutak na potrošene ​kamare, hrpetina dolara, eura, nafte i zlata i usredotočimo li se na ljudske živote i odigravanje svih svjetskoprvenstvenih nogometnih poluvremena skupa sa sudačkim nadoknadama, svaka odigrana minuta koštat će jedan ljudski život. Jedan ljudski život. Pravi pravcati život. Život od krvi i mesa.​ Po svekolikim katarskim gradilištima nogometnih stadiona, hotela i ostalih sekundarnih sadržaja​ stradalo je oko 6.500 ljudi​. Doduše, ta krv i to meso, jedno po odigranoj minuti, iz nekih je Zapadu trećih zemalja pa se o tome nedovoljno brinulo i pisalo. Neki će reći da bi taj broj poginulih bio dosegnut na nekim drugim gradilištima i da ih se po drugim gradilištima broji da bi ih se i tamo nabrojilo toliko i toliko po ugrađenoj tisući tona betona ili čelika i da je to stvar prakse loše zaštite na radu i zapostavljenih ili nikakvih ljudskih i radničkih prava. Neki će te brojeve, da si približe sliku, usporediti sa brojevima žrta​v​a ​u ​neki​m​ ratov​im​a. ​​I zamanta li se čovjeku od svega toga pa pomiješa lončiće i umjesto riječi bauštela čuje riječ Krim, umjesto broja 22 čuje 18, i onako zamantanom ​neke bi mu stvari mogle biti jasnije.​ Ako je prošla agresivna Rusija, zašto ne bi miroljubivi Katar?​

 

​Za ovih posljednjih dvanaest godina dosta toga se promijenilo, a mnoge stvari su ostale iste. Predsjednik FIFA-e danas je Talijan Gianni Infantino, a predsjednik UEFA-e Slovenac Aleksander Čeferin. Umjesto Sarkozyja koji od tada na repertoaru za slušanje ima tri nova albuma supruge mu Carle Bruni, novi francuski predsjednik je Emmanuel Macron. Bunga-bunga Berlusconi​ u međuvremenu je od fotelje premijera države i AC Milana dogurao do vlasništva nogometnog kluba Monza​, a nakon Enrica Lette, Mattea Renzija, Paola Gentilonija, Giuseppea Contea, Marija Draghija, talijanski je novi premijer Giorgia Meloni. Obama je postao već pretpretprošli američki predsjednik, i nadajmo se da je Trumpova pojava prije sadašnjeg Bidena bila jednokratnog karaktera. Tek nedavno, nakon dugotrajne Merkel, novi njemački kancelar postao je Olaf Scholz. Britanska premijerska stolica postala je vrela poput talijanske tako da je pitanje koliko će se trenutni premijer Rishi Sunak na njoj zadržati jer su se od Camerona do njega izredali i Theresa May, i Boris Johnson i Liz Truss u sve kraćim mandatima. Princ Charles je konačno dobio posao koji je godinama pikirao.​ Na Istoku ništa novo. Putin je nakon generalke 2014. i otimanja Krima, odlučio raditi krvava sranja većeg kalibra. Ljudi po Ukrajini ginu na sve strane, a ozbiljno je trusno i u nekim drugim krajevima. U Hrvatskoj, da, u Hrvatskoj, da, situacija i dalje, uz malena odstupanja, sa HDZ-om i Andrejem Plenkovićema na čelu, ide svojim zacrtanim tokom.

 

I sad, nakon što su cijelih tih dvanaest godina mnogi od onih koji su nešto znali ili su opravdano sumnjali u korupciju u svjetskoj nogometnoj federaciji šutjeli ili prigovarali toliko tiho da ih ni učitelj razredne nastave ne bi izbacio sa sata, sad su svi ti i takvi oči uprli u nogometaše, u njihove trenere i njihove nogometne izbornike s jasnom porukom da bi na neki način trebali osuditi pa čak i bojkotirati ovo svjetsko nogometno prvenstvo. Ma nemoj.

 

Samo da ne zaboravimo jednu usputnu stvar: i Hrvatska je s Francuskom imala neke poslove oko borbenih aviona. Izgleda - prekasno.

 

tonk tonk tudum tudum

Susjedima majstori danima štemaju zid-dva, možda tri, možda pet, možda sto. Uho se toliko priviklo da to udaračko zujanje postaje ugodna instrumentalna uspavanka. Nešto poput aritmijom obogaćenog "tu-dum", "tu-dum" uspavljujućeg tudumanja vlaka po pruzi. Uglavnom se čuje jedna Makita, tek ponekad je stereo Hilti. U pauzama: "tonk", "tonk-tonk". To čekićanje podsjeća na udaranje po kotačima čekićem duge ručke s naslaganim prstenima na sebi kojim za vrijeme stajanja vlaka u stanici pružni radnici provjeravaju ispravnost kotača.

 

Nije nikakvo čudo što sanjam da sam postao Zlatko Beštekoprsti. Umjesto prstiju škara, izrasli mi nož, žlica, vilica i špahtla, na palcu - šalica. Zadovoljan sam jer je raspored pribora po prstima vrlo praktičan, moglo bi se reći čak ergonomski, evolucijski revolucionaran.

 

Koračanje po krovu u bazen preko glave potopljenog vagona u pokretu posebno je, primjećujem, dobro uhodana vještina.

 

Gladan zaspati možda nije nezdravo, ali i vanjskim zvucima potpomognuto može rezultirati prilično uvrnutim snovima.

pink floyd history machine

Bio na koncertu. Dobro smo se zabavili. 

 

Pink Floyd History Machine. Nema veze sa stvarnim Floydima, osim što su tribute band.

 

Koncert je bio u ponedjeljak, ali trebao mi je jedan cijeli dan da mi se dojmovi slegnu.

 

Na bini ih je sedmero. Klavijaturist i osnivač Massimilliano Savić, tako smo čuli u odjavi njegovo prezima, iako mislim da je više Sarri nego Savić, dva basa, jedna gitara, bubnjevi, egzorični žičani instrumenti i udaraljke, Danijelin pomoćni vokal i vodeći vokal, a taj vodeći je kao da otprilike najagilnijeg Freddyja Mercurryja zarobite u tijelo Gorana Bareta koji je zaboravio uzeti dnevnu dozu čega god u pokušaju da koraografski ujedini Led Zeppelin i Van Hallen.

 

A sigurno znate onaj osjećaj kad se noću vozite magistralom, rećemo od Zagreba i preko Bjelovara u smjeru Virovitice pa prema Osijeku, sad je bitan taj ravni dio od Virovitice, a iz suprotnog smjera dolaze auti s uključenim dugim svjetlima za koja nema razloga jer sve se vidi, sve je ravno kao Zemlja ravnozemljašima? I onda se još dogode neki radovi na cesti. Nisu radovi noću, po danu su, ali noću ostave one blješteće strelice napravljene od sto žarulja reflektorki. Prvo ti tuče u oči ona kolona iz suprotnog smjera, a onda te dokrajče radovi na cesti. E upravo tako izgleda lightshow. Ako lažem, nek radovi na onoj cesti smjesta budu zatvoreni.

 

Stišavanje kakofoničnog kolaža najvećih hitova originalnog benda pretapalo se u crkvena zvona servirana s preciznom klavijaturskom minijaturom i svaki poklonik prepoznaje High Hopes jer početak bje prepoznatljiv, nastavak su malo zbrljali. Ali oni su samo tribute band i postoji element zvan sloboda interpretacije uživo. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.

 

Otvaranje je krenulo s videom koji je bio na tragu angažiranih Watersovih, ali više kao srednjoškolski seminarski rad umjesto doktorata, s elementima pokušaja plasiranje edukativnog sadržaja i kuriozitetnih detalja iz povijesti Pink Floyda. "Ja fakat nisam znala neke podatke", rekla je poslije Tihana, obožavateljica svojeg muža koji je obožavatelj Pink Floyda. Koliko para, toliko muzike, moglo bi se reći da je koncert bio jeftiniji.

 

U jednom trenu, a taj je tren nastupio prije nego li su oni koji su nastupali odsvirali taktove druge muzičke numere, dakle već u tom trenutku mislio sam ustati i od njih odustati. Ne bih pogriješio, ali se ne bih ni na jedan pomalo mazohistički način zabavio.

 

Momentary Lapse of Reason bih iz nekoliko rezona momentalno preskočio komentirati, ali bit će da i tu vrijedi ono: ali oni su samo tribute band i postoji element zvan sloboda interpretacije uživo. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.

Najmanje popularan album Floyda, ostao je u sjeni.

 

Što se Zida tiče, The Wall su se potrudili više nego dovoljno dobro interpretirati zanemarimo li blago naglašenu crtu talijanskog izgovora engleskog teksta. Onaj vokalni pajac je po završetku izabranih i uglavnom prepoznatih aranžmana sa Zida, sljedeći set najavio pitanjem da jel ima onih koji su čuli za album Floyda naziva Animals. Alooo, ljubitelji Mozarta, jeste li čuli za Čarobnu frulu?! Poklonici Novih Fosila, znate li Milenu!? Psi s Animalsa su se malo, iako na neviđeno, posvađali s psima s Meddlea, ali sve je izvukao solidan instrumental koji je u pojedinim dionicama zvučao stvarno flojdovski. Neki u publici čak su i ruke dizali u zrak podrške. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.

 

Welcome to The Machine? Velkom tu di makina. Bilo mi malo neugodno zbog njih. Ipak se trude, vježbaju, treniraju, rade.

 

Damar srca s početka stvari Time više je zvučao kao topot konja iz Jonesove i Gilliamove montipajtonovske potrage za svetim Gralom, onaj s kokosovim polutkama kakve su i Tesli u ruke stavili na jednom američkom spomeniku. I krene svirka tako, krene, i traje, traje jedno desetke sekundi, a ti ne prepoznaješ. Čekaš sljedeći akord, ništa, sljedećih pet-šest, da se nazrijeti u kom će smjeru. Kad se smjer dao prepoznati dio publike počinje padati u trans ko Bracini sljedbenici nakon što ih ovaj pogleda. Dođe ti da ustaneš i odeš van, a onda te opet nešto zadrži. Izdrži još malo, tko zna što ćeš sve još čuti i doživjeti ovaj jedini put u životu. Sloboda interpretacije, tribute band i ostali argumenti. 

 

Iskreno, ja ne znam kako radi taj njihov time machine iako je cijelo vrijeme ta makina vrijeme vrtila unatrag, zubac po zubac, album po album, ali onda je malo preskočila pa smo se našli drito s Arnoldom Layneom. Ne znam je li me Zvonac poslušao, ali sam ga u jednom trenu molio da ode do miks pulta i da dečkima kaže da puste taj jebeni bas da diše. Malo kasno, ali nedostižno. Iznuđeni bis, nešto kao sudačka nadoknada koju nitko nije očekivao, ali se znalo da će je biti zbog odugovlačenja s izvođenjem auta, bio je na razini koncerta: mjestimično promjenjivo s mogućnošću padalinai sunčanih perioda.

 

"Piiiink flooojd istori mašiiin!" Tako je zvučala odjava nastupa ove talijanske vrijedne skupine. Malo bezobrazniji bi rekli: Pink Floyd za sluhom siromašne. Tko mi je kriv što sam odavno ljestvicu podigao visoko. Dakle: Pink Floyd za sluhom siromašne.

 

Samo nemoj da mi netko sad kaže da tko me tjerao, mogao sam sve prije na jubitou provjerit. I Milanovića sam na predsjedničkim izborima birao nakon premijerske provjere pa eto ga na.

 

Bio na koncertu. Dobro smo se zabavili.

trg žrtava hrvatskih velikana

Svako vrijeme nosi svoje, rekli bi neki iz prošlog vremena. Obilježavanje svojeg postojanja na nekom prostoru normalna je ljudska potreba. Netko izgradi nešto, netko nešto sruši, netko tom mjestu promijeni naziv. Tko što zna i tko što može. A kad se sve to u određenom vremenskom periodu dogodi na istom mjestu, onda to može biti i zbunjujuće. Mijenjanje naziva ulica pogotovo može biti dosta nezgodno pogotovo ako se naziv seljaka po procijenjenim zaslugama nositelja naziva. Zato poštarima i drugim dostavljačima i taksistima nije nimalo lako obavljati svoj primarni posao. 

 

Nekadašnja Adžijina ulica nedaleko Trga žrtava fašizma danas je Ulica Kneza Borne, a nekadašnja Ulica Kate Dumbović na Trešnjevci danas je Adžijina. Mjesecima pa i godinama to je preseljenje ulice blio košmar, noćna mora i utjelovljenje Strave u ulici brijestova i poštarima i dostavljačima i mnogim drugima.

 

I Trg žrtava fašizma, mnogima poznat po Džamiji, Meštrovićevom Domu hrvatskih likovnih umjetnika i po sjedištu HDZ-a i po sjedištu pravomoćno osuđene koruptivne i kriminalne organizacije, nekadašnji je Trg N, poslije je bio Trg Petra I. osloboditelja (misli se na Karađorđevića), kasnije se zvao Trg III pa Trg Kulina bana i nakon toga Trg žrtava fašizma. U jednom je novijem periodu, devedesetih godina prošlog stoljeća, taj trg bio čak i Trg hrvatskih velikana, ali mu je strujanjem vjetrova novog milenija vraćen predzadnji naziv i od tad je Trg žrtava fašizma Trg žrtava fašizma.

 

A Trg hrvatskih velikana? Trg poznat prvenstveno po Kovačićevoj zgradi Hrvatske narodne banke unutar koje su uredi guvernera Hrvatske narodne banke i mnogih njegovih suradnika? Trg hrvatskih velikana nekadašnji je, kronološki gledano, Trg Burze, Trg minhenskih žrtava i Trg Jože Vlahovića, pa jedno novije vrijeme opet Trg Burze, to u doba dok je Trg žrtava fašizma nosio naziv Trg hrvatskih velikana, a nakon toga, sve do današnjih dana Trg hrvatskih velikana je Trg hrvatskih velikana.

 

Zbunjujuće? Naravno. Mislim, naravno da je dosta zbunjujuće to mijenjanje adresa, a zanemarimo li mnoge druge ljude i razloge traženja određenih adresa, posao poštara, taksista i dobavljača može biti prilično nezgodan unatoč automatizaciji i digitalizaciji. Dok trepneš okom može ti se dogoditi da pri isporuci pošiljke zamijeniš, rećemo, Trg hrvatskih velikana i Trg žrtava fašizma, a HNB sa Trga hrvatskih velikana od jedne nacionalne središnje banke iz eurozone posudi nekih 350 tona novčanica eura za distribuciju banaka radi predopskrbe i opskrbe građana i poslovnih subjekata. Silna je to količina tona, kamiona, a i čak GPS može zakazati.

 

O svemu više na:

"Stiže nam 350 tona novca! HNB će prevoziti blindiranim vozilima novčanice eura, zna se otprilike kad i kome"

 

https://bit.ly/3cGDJGV

billions in the croatian way

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, Hrvatska ima 3.888.529 stanovnika. Milijarda kuna. Milijun tisuća, tisuću milijuna, kako je zgodnije. Najlakše bi bilo podijeliti ta dva broja i dobili bismo neki broj, vrijednost trženja plina po glavi stanovnika, ali to bi bilo preuopćeno jer ne sudjeluju svi stanovnici Hrvatske u plinskoj računici podjednako.

​Hrvatska danas ima 1.230.173 umirovljene osobe i njih zbog involviranosti jednog od njih u plinski posao nećemo spominjati osim da bi basnoslovnih pola milijarde na ​računu ​jedno​g umirovljenika izgledalo prilično pitomih 406,45 kuna na računu svakog od njih 1.230.173. Četiristo kuna? To malo više nego za telefon, televiziju i internet za jedan mjesec. Skoro pa ništa. Ako ne vjerujete, pitajte barba Danu iz Šibenika. Petsto milja kuna? Šta zna dete šta je dvesta kila. Ako ne vjerujete, pitajte i baku Ankicu iz Dragotina jer ona sa svojih 1.400 kuna mjesečno ima za kruh i pekmez. Bez struje je pa ne treba ni internet, ni televizija ni telefon.

​INA, Industrija nafte, hrvatska i jugoslovenska perjanica uspješnog petro-poslovanja u svoje zlatno doba zapošljavala je oko 34.000 ljudi, što je otprilike jedan cijeli grad veličine Šibenika skupa s Umirovljenikom, i plaćala ih debelo iznad državnog prosjeka.

Milijarda kuna (1.000.000.000), 34.000 zaposlenih. Skoro pa 30.000 kuna po zaposleniku. Toliko bi iznosila ta milijarda, da je iz firme uzeo svaki zaposlenik, od direktora do portira. Ravnomjerno i ravnopravno. Nije to baš socijalistički, više je utopijski, ali nećemo sad o tome.

TAS, Tvornica automobila Sarajevo, sedamdesetih je i osamdesetih godina proizvodila Volkswagenov automobil Golf. Prvo "jedinicu", a poslije i "dvojku" i Jettu. "Trojka" je pala s početkom rata kad je tvornica upoznala pojmove privatizacija, domoljublje i slično. Golf "dvojka" najpoznatiji je i najpopularniji automobil tog doba bio je dugačak oko 4 metra, plus-minus deset-petnaest centimetara, ovisno o modelu i dodacima. Osamdesetih godina, u zlatno doba TAS-a, produktivnost rasla je do 25.000 proizvedenih primjeraka godišnje.

Golfom "dvojkom" se uredno išlo na INA-ine benzinske pumpe. Čak i kad je bilo nestašice, i par-nepar razbrojavanja po registarskim oznakama, išlo se. Željeznica je koristila ugljen, naftu i električnu energiju.

Milijarda kuna (1.000.000.000), plus-minus kojih desetak milijuna, mjerena u novčanicama od dvjesta kuna je pet milijuna (5.000.000) novčanica. Znamo li, a da se lako i izmjeriti, da je novčanica od 200 kuna dugačka 14,2 cm, da bismo posložili cijelu milijardu kuna u novčanicama od 200 po dužini, treba nam 710 kilometara, a to je otprilike udaljenost od Osijeka do Splita ako pratimo željezničku prugu Osijek - Bjelovar - Zagreb - Split. E sad, da bismo posložili u niz one golfove "dvojke" po toj željezničkoj pruzi Osijek - Zagreb - Split, trebalo bi nam 177.500 golfova. Sto sedamdeset sedam tisuća i petsto golfova! Da bismo ih mogli posložiti TAS bi trebao kao u najboljim vremenima svojeg postojanja raditi sedam godina. Bez pauze, bez kolektivnog godišnjeg odmora. Sedam gladnih godina! Ali, tko bi normalan pobogu slagao Golfove "dvojke" po željezničkoj pruzi!? Uostalom, tvornica više ne postoji, a "dvojke" bi se mogle proizvoditi samo u nekoj novoj verziji Perišićeva Područja bez signala.

Puno je tu zaokruživanja i aproksimacija, dosta nepovezanih podataka, krušaka i jabuka, i izgleda da jedino tako možemo shvatiti opseg te plinske milijarde. Ali ima i nekih konkretnih podataka. Rećemo cijena vožnje vlakom od Osijeka preko Zagreba do Splita. Cijena željezničke vozne karte u ljetnoj sezoni je 160 kuna. Ili po tečaju konverzije pri prelasku na euro 1:7,5345 karta košta 21,24 €.

Vratimo se malo aproksimacijama. Da bismo potrošili onu plinsku milijardu kuna, mogli bismo od Osijeka preko Bjelovara i Zagreba do Splita prevesti skoro svo stanovništvo Republike Hrvatske koje na posljednjim državnim izborima nije glasalo za HDZ, i onda ih istim putem, iz Splita pa preko Zagreba i Bjelovara vratiti do Osijeka. Sve, i starce, i invalide, i nedonoščad, radno sposobne​ ​žene i muškarce, školarke i školarce. I tamo i nazad.

A zna se, nezahvalnici, dobro se zna tko ​​nam je ​svima ​omogućio da skoro cijelu Hrvatsku, tih sedamstotinjak kilometara prijeđemo za za petnaestak-dvadeset sati ​i to platimo pišljivih 160 kuna bez da mrdnemo guzicu.​ Reklo bi se: vozanje za sitne pare.

11a

Svašta ludo budnom padne na pamet, manje budnom još i luđe.

 

Rano je popodne, sunčan je dan. Zabrađeni, bez naočala, ramena istetoviranih nekim izblijedjelim crveno žutim uzorkom nalik miljeićima s prošlostoljetnih televizora lutamo novozagrebačkim Sigetom. Po naselju kao razbacane ali ipak pod pravim kutovima posložene sivkaste duguljaste dvokatnice. Tko ne zna da je u Sigetu, mogao bi pomisliti da je na Borongaju, ili čak na osječkom Jugu II ili izvitoperenom Sjenjaku jer takve dvokatnice žive samo na tih par mjesta u svijetu. S određenim razlogom tražimo kućni broj 11a.

 

Zgrade su tihe, tek neki dječji žamor u daljini remeti mir. Škola možda. Stanovi u razizermlju uglavnom su prazni, otvorenih su prozora i ulaznih vrata. Prolazimo kroz jedan takav po sredini zgrade, namješten u stilu sedamdesetih, sjajno lakirani nevisoki ormari i rukohvati na foteljama s crvenim tapacirungom, tepih s nekim nejasnim orjentalnim uzorkom, kratke resice na užim krajevima. Između dvokatnica zelene se travnjaci s nepravilno raspoređenim pravokutnim cvijetnjacima ograđenim niskom živicom, jedan je takav devastiran, duboki ožiljak nastao kotrljanjem automobilskih guma govori da je zemlja mekana, da nema suše. U nekom restoranu gablaonici, tu sad taj Siget više naliči na dio Vrbika, Lučićeva ulica kod filozofskog fakulteta, nude nam hranu: rumene pohane šnicle veličine tanjura, otprilike kao nekadašnja slonova uha u trešnjevačkoj Plešivičkoj kleti, svjež zeleni kupus i masnjikavi kruh. Priloga nema. Konobar suhonjav, sklerotičan i skoliotičan poput Franquinova Gastona, na tankom nosu naočale debelih crnih okvira. Vani smo, na terasi "s nogu". Otvara nam pivo. Pivo pijemo, hranu nekako zanemarujemo. Osvrćemo se oko sebe. I dalje tražimo broj 11a. Odlazimo dalje.

 

Cijeli je kvart bez automobila. Nismo naišli ni na jedan. Nema ni parkirališta. Zapravo, nema ni ulica, sve prometnice su šetačke, tek malo šire staze. Da nismo vidjeli one tragove guma, mogli smo pomisliti da auti ne postoje. U toj pomalo već stihijskoj skitnji, u tom špartanju i traženju primjećujem da niti jedna zgrada nema kućnie broj, a mi i dalje tražimo taj 11a.

 

I sad šta? Sva ta mješavina studentskodomske i montažne stambene arhitekture, sav taj namještaj iz sedamdesetih, sve te ulice bez automobila, sve te zgrade bez ijednog kućnog broja, a kamoli 11a, pa čak i ti nadrealni iskoraci do Vrbika, nije mi prvi put, sve mi je to nekako objašnjivo, već sam slične stvari sanjao, sve je na neki način i očekivano za san, sve osim jedne stvari: zašto Loki i ja onako tetovirani tražimo baš Blagusa baš na tom kućnom broju?