dan rudara

Na današnji dan, 21. decembra obilježavali smo Dan rudara u bivšoj federativnoj državi. Taj dan se i dan-danas obilježava u Bosni i Hercegovini. Pamtim kako je nekako svečano bilo na taj dan u našem rudarskom gradiću od svojih oko 6 tisuća stanovnika. Na nastavi smo pisali sastave i čitali o rudarima, posebno evocirajući uspomene na uspjeh našeg sugrađanina i svjetskog rekordera u kopanju ugljena, Aliju Sirotanovića i njegovu pobjedu i pobjedu samoupravnog socijalizma nad diktatorskim Sovjetskim savezom, rušenjem dotadašnjeg rekorda Rusa Alekseja Stahanova.

Većina stanovništva Breze živjela je od Rudnika, rudnika sa velikim R, jer je skoro svakoj obitelji netko u Rudniku radio: ili u jami, ili na separaciji ili u administraciji. Skoro cijela naša ulica se grijala na ćumur jer ga se moglo dobiti po povoljnoj cijeni, a tako je bilo u skoro cijeloj Brezi. Moja mama je kao domaćica radila na nama djeci, a tata je radio u INA-i. Mi smo se grijali na naftaricu. Iz istog razloga.

 

Umjesto ćumura po povoljnijoj cijeni, tata je kao lijevo krilo FK Rudara, od Rudnika dobio stan na korištenje. Sestra i ja smo bili ponosni što smo znali jednog pravog rudara, Jadrankinog tatu čika Smaju. Bio je suhonjav, ispijena lica, imao je malene podnosne riđe brkove i pušio je Filter Jugoslaviju, neobične cigarete šatirano smeđeg papira na filteru. Neobične su bile meni koji sam bio naviknut vidjeti tatin ?, svijetloplavi upitnik na bijeloj podlozi, LD s bijelim filterom (to ti je kao da pušiš kredu, petnaestak godina kasnije mi je jednom prilikom to rekla Slavica, a ja tad nikako nisam mogao spojiti okus krede i duhana; boja papira mi uopće nije padala na pamet jer su mi na pameti bile neke sasvim druge stvari). Dok je čika Smajo kopao u Rudniku, teta Mira je radi popunjavanja kućnog budžeta, a i zbog dosade, švercala farmerice, najlonke i kavu iz Trsta. Zato smo mi na televizoru marke RIZpored drvene čaplje koja je za mene bila obična roda, imali i venecijansku gondolu s lampicama koje svijetle u raznim bojama. Svijetle lampice kad ih se uključi, a to je bilo samo u posebnim prilikama. Struja se štedila, a i smetalo bi gledanju teve programa. Osim što se neformalno bavila trgovinom mještovite robe na malo, teta Mira je radila najbolju krumpirušu i brinula njihovom o hiperaktivnom djetetu.

 

Nekako odmah poslije ovog Dana rudara dolazili su duži dani, a i novogodišnji praznici s popratnom božićnom koreografijom, onom prije i onom poslije Nove godine. Mi djeca smo uživali jer tih je godina, barem mi se tako čini i Kurban-bajram padao u zimske mjesece pa se sve to spajalo s uskršnjim praznicima, i svako malosmo svi sve slavili, primali poklone i darivali, neopterećeni uživali.

 

Prilikom naše selidbe iz Breze u Osijek, stan je na jedan nekonvencionalan način vraćen Rudniku: po našem odlasku u prazan stan se tada bespravno uselio jedan rudar sa svojom obitelji. Legalizacija useljenja, ako se dobro sjećam, obavljala se potpisom dva svjedoka da je stan bio prazan i useljiv duže od dva dana.

 

Drugovi rudari, sretno!

osijek, grad iz snova

Vožnja taksijem po Osijeku puna je iznenađenja. Kako znam da je Osijek? To se ne pita, jednostavno znam.

Sestra i ja smo na kolodvoru. Trebamo do Ulice ivančica, negdje je to u dijelu iza šibicare i Zrinjevca. Imam neku sliku karte na mobitelu, nešto kao skrinšat dijela grada. Taksist nenaočit i neprimijetan. Trpamo stvari u gepek, sestra sjeda na suvozačko mjesto, vozač se smješta iza nje, a do njega sjeda neka žena. Meni preostaje sjesti za volan.

- Gdje ćemo? - pita. Pokazujem mu onu sliku karte na mobitelu upirući prstom u željenu ulicu. Taksist kima glavom potvrđujući da zna lokaciju.

Ona žena što je sjela s njim pita da jel može ona vozit jer i ona zna gdje idemo, a njoj je to blizu kuće. Vozač pristaje. Nas se ništa ne pita. Krećemo. Migoljimo uličicama dok ne iziđemo na Glavnu ulicu, ulicu s tramvajskom prugom uz bok. Volan preda mnom se ne miče, ne vrti. Znači, upravljanje je neko automatsko, navigacijsko. Ili su komande na zadnjim sjedištima. Mercedes čudo.

Skrećemo u desno, preko tramvajske pruge, produžimo ravno pa opet desno i zaustavimo se.

- Nismo na mjestu gdje trebamo doći. - govorim osvrćući glavu unatrag.

- Znam, ovo je Ulica jaglaca, do svoje ćete lako, samo se vratite na Glavnu pa se malo vratite, to je lijevo od kolodvora. - onâ će žena, a moja sestra grize usnice i šuti. I bolje joj je. Ne sestri, onoj ženi. Bolje joj je da ova grize svoje usnice nego li da njoj sko​či za vrat.​ Instantno bi pitbula poželjela imati na sebi.​

- Ja vam ovo neću platiti. - obraćam se taksisti dok glavom odmahujem u naziv ulice.

- Platćete šta platite, ja ionako moram do dućana. - izlazi iz auta i ulazi kroz neka vrata na trošnoj prizemnici bez natpisa osim na kućnom broju. Krenem za njim.

- Dvije šake njoka,... malo rezanaca,... jednog miša,... tri deke kave,... dec ulja,...​ po kruva,... maslac.​

Dok on govori, prastar djedica od svojih četrdesetak kilograma i triput više godina, nalik mojem deda-Jerku, šakom hvata iz nekih papirnih vrećica nabrojane namirnice i sve ih stavlja u neku kartonsku kutiju. Onu kavu u zrnu kad je uhvatio u šaku, malo je prodrmao kao da odvaguje pa zadovoljno kimajući glavom dodao ostalome. Ulje je u bočici​, maslac umotan u papir.​

- On će platti. - veli mu vozač i izlazi van. Taj on, to sam ja jer nikoga osim nas u dućanu nema.

Ostajem sam s deda-Jerkom. U kolicima je, kao i pravi što je bio, sasušen i zabrađen u petodnevnu sivožutu bradu, sa šiltericom bez obilježja ​na ​glavi i lulom u ustima.​ ​

- Stočeterespe. - ​​guta posljednje slovo kao i mnoga između​, izgovara dovoljno da bude razumljiv.​ Dok govori nježnim sivobijelim prstima skoro prozirne kože gura baguš duhana u lulu. Dajem stopedeset i izlazim ne čekajući tih pet kusura.​

Ulazim u auto, oslanjam se o volan.
- Možemo dalje. - glasno izgovaram indirektnu naredbu taksisti.

Krećemo. Vraćamo se natrag, prema kolodvoru. Nakon par križanja skrećemo desno. To je ono lijevo gdje smo trebali kad smo s kolodvora krenuli. Na tamnoplavom tabli velikim štampanim slovima piše: Ulica ivančica. Vozač zaustavlja auto, izlazi, vadi našu prtljagu, pozdravlja nas, sjeda na ono moje mjesto i odlazi u kasno jesensko popodne. Točno dijagonalno preko puta, kad se gleda iz Ulice ivančica u naglo palom mraku prema istoku naziru se obrisi kolodvorskog kompleksa.

​Vožnja taksijem uvijek je puna iznenađenja. Pogotovo u gradu iz snova.

catherine

Budim se, otvaram oči. Prekrivena sivom plahtom, gleda me kroz tanke primarno žute okvire naočala. Frizura joj je valovito plava i postojana kao s reklame. Spavao si s naočalama, pita. Jesam, često mi se to dogodi, odgovaram. Ja sam svoje triput tako lomila. Oči su joj bistre i velike, plave. Zove se Catherine.

 

Idemo na izlet. Nonšalantno prebacuje svoju desnu ruku oko mojeg vrata i preko ramena mi kako bi usne skoro prislonila na moje lijevo uho. Sve je to zbog jednog komadića tamne čokolade, objašnjava mi kako je njezina sestra Danielle promijenila svoje rođeno prezime i prije udaje, da zavara trag svojeg prethodnog života i to ne zbog stida nego onako, radi neke sigurnosti u moguć neki normalan običan život jer nitko običan ne voli glumice stvarno, a to joj je među tim normalnima činilo nelagodu. Nije mi jasna veza između čokolade, glume i običnog života. Nećeš ti to shvatiti, nitko to ne može, tješi me Catherine.

 

Catherine danas ne nosi naočale. Možda ih je opet slomila. Alhambra. Kakvo čarobno mjesto! Bez obzira što smo tih sat vremena ljepote možda malo skupo platili, jer platiti 177 eura za pet ficleka nečega izgledom i okusom između parmigiane i pizze s pet jednostavnih pića uvećano za jedan sokić za skandinavski plavokosog sina samoprozvanog nam tipičnog andalužanskog vodiča kao naknadu za uslugu pokazivanja strana svijeta, vrijedilo je. "Keš or kard? No kredit, no majnus, no kunas, đast juros!" Tako nekako je zvučala starica koja nam je naplatila pogled s malo hrane. Uz malo znanja osnovnih matematičkih operacija dolazim do zaključka da ću izlet morati skratiti na pola jer mi je prijetila opasnost nemogućnosti povratka kući. Opasnost? Možda to i nije opasnost, možda je to neka nova šansa.

 

Alhambra. Ne vidi se tu danas previše islamske arhitekture, nema tu više ni onog intenzivnog crvenila cigle, zaštitnog znaka cijelog kompleksa, ali iznenada otkriven pogled na beskrajnu morsku površinu namreškanu ogromnim tustim valovima bez pjene skoro je neopisiv. Neopisiv sve dok se ne probudiš u svom zagrebačkom krevetu. Sâm sa žutim naočalama. 

 

Deneuve, tako se prezivala.

Im Westen nichts Neues

Ne treba nama nikakva nadnaravna ili vanzemaljska neprijateljska sila ili išta slično. Mi ljudi smo sami sebi najveća opasnost.

Bio je popularan osamdesetih godina prošlog stoljeća među mladima. Za te godine znam da jest, a vjerojatno je to bio i ranije. Bio je popularan kao danas Paulo Coelho ili... ili... kao danas bilo tko tko stvarno jest popularan. Tko ga nije čitao, nije zakoračio u svijet adolescentskih razmišljanja. Od nekud je čak, ima li u tome istine ili se tek neki nacist anagramist tridesetih godina dvadesetog stoljeća poigrao s njegovim njemačkim prezimenom, došla informacija da je svoje židovsko prezime Kramer samo okrenuo naopako, a poslije ga, bijegom u Švicarsku od surovog njemačkog režima, i malo pofrancuzio, u Remarque. Erich Paul Remark. Erich Maria Remarque. Tko u ono naše mladenačko doba nije pročitao "Tri ratna druga", "Trijumfalnu kapiju" ili "Na zapadu ništa novo", a da je od onih koji čitaju, jer bilo je i onih, kako bi se reklo kojima knjiga nije išla, taj se nije računao. Današnji "must have" nekad je bio "must read", iako mi to "moraš" nikad nije leglo, a ni sad mi ne leži kao način preporuke. Elem, sinoć u neki kasni, već se u noćni sat računa, krenuo gledati "Im Westen nichts Neues", film njemačkog redatelja Edwarda Bergera. "All Quiet on the Western Front" preveli su davno Remarqueov roman pa su tako na engleski preveli i film. Na zapadu ništa novo. Jezivo impresivan antiratni prikaz klanja nekad zvanog Veliki rat, poslije odrastanja i dobivanja mlađeg i surovijeg brata, preimenovanog u Prvi svjetski. Kamera, fotografija, kadar, prevladavajuća siva i crvena boja, glazba, to konstantno potiho bubnjima udaranje vojnog marša, taj huk pred posljednje krkljanje, a onda i rijetki duhoviti elementi, rijetki koliko i radost protagonista filma, romana i rata u cijelom periodu od proljeća 1917. godine pa do posljednjih sekundi rata u 11 sati 11.11.1918. Elemente za klasično igranje kauboja i indijanaca ili nekih nam bližih protagonista antagonista, nedostatak egzaktnog pokazivanja prave i krive strane, nedostatak osude neprijatelja, one druge strane, uvijek će moći zamjeriti kakav uskogrudan jezik niskih strasti. Kao da je balavcu, Paul Bäumermu je ime, Paul baš kao i autoru, kojem je prvenstveno do bijega od staraca kako ne bi ostao šmokljan u društvu, a i ne bi li se prošetao ulicama Pariza, dakle kao da je takvom sedamnaestgodišnjem balavcu uopće jasno kojom se agencijom odvažio krenuti na put. Nije mu jasno na početku, poslije mu je bilo dosta toga jasno, ali tad je već bilo kasno i uslijedila je borba za opstanak, za goli život, ponekad smiješna, većinom surova i grozna, borba do posljednjeg daha. Uostalom, tko jebe te uskogrudne borce samo za svoju stvar, film jest mračan i jeziv, jer o tom i takvom dobu i govori, ali je zato i jezivo, mrak dobar. Odličan. Definitivno za pogledati. Kandidat je za Oscara, ali to je manje bitno.

Glavnog lika Paula Bäumera glumi sjajni Felix Kammerer, a odlični su i drugi: Albrecht Schuch, Edin Hasanović i Daniel Brühl. I svi ostali. Gledajući taj prikaz tog zla koje je odnijelo preko 17 milijuna ljudskih života, gledajući to blato, to rastrgano meso, te krvavo blatnjave lokve kišnice, tu magluštinu i apsolutni nedostatak sunca u cijelom filmu, dade se zaključiti, kao i na nedavnim ili današnjim relativno svježim i relativno manje krvavim potvrdama, da smo sami sebi najveća opasnost. Preživjeli smo mi boginje, preživjeli smo u svojoj povijesti i kugu, preživjeli smo, kao vrsta, i koronu i mnoge druge bolesti, preživjeli smo zemljotrese, tsunamije, padove meteora, najezde skakavaca. Uvijek nas je ostalo dovoljno. Dovoljno da, ako ovako nastavimo, konačno sami sebi možemo presuditi. U neki prikladno okrugli sat nekog palindromskog datuma. Ako ga se sjete. Pitanje je za koga.

 

(IMDb)

 

 

wc 2022

Te 2010. godine svjetskom nogometnom federacijom FIFA-om drmao je Sepp Blatter, a europskom inačicom ove dobrotvorne udruge, UEFA-om, Michel Platini. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država bio je Barack Obama,Trump nam tada nije bio ni na vidiku, francuskom je predsjedao Nicolas Sarkozy, britanski premijer bio je David Cameron, a kraljica mu je bila D kraljica. Talijansku vladu je vodio Silvio Berlusconi, a državom predsjedao Giorgio Napolitano. Njemački predsjednik bio je manje poznati, uostalom kao i skoro svi njihovi predsjednici, Christian Wulff, a kancelarka je bila Angela Merkel, dužnost koju je pet godina ranije preuzela od Gerharda Schrödera. Rusijom je predsjedao Dimitrij Medvedev, Putinov zamjenski predsjednik dok je ovaj obnašao premijersku dužnost pripremajući se za povratak na tron. Te godine, dvadeset nakon što je Franjo Tuđman osvojio svoj prvi predsjednički mandat uvjerljivom pobjedom brojčano izraženom sa 83,14% glasača, predsjednik Republike Hrvatske bio je Ivo Josipović, a premijerka Jadranka Kosor, žena od povjerenja svojeg prethodnika - Ive Sanadera.

 

​Michel Platini i Sepp Blatter već dugo su povijest na svjetskoj nogometnoj vlasti i subjekti sudskih spisa. Naime, kad se godinu prije izbora domaćina ovogodišnjeg svjetkog nogometnog prvenstva 2009. po nogometnim kuloarima pričalo da bi jedan od ozbiljnih kandidata za domaćina mogao biti Katar, mnogi su na to gledali s podsmijehom, a to se domaćinstvo upravo i dogodilo.​​ ​Prema nedavnoj izjavi Seppa Blattera, kolegu mu Platinija ​kontaktirao je njegov francuski predsjednik Sarkozy koji je nakon svojeg sastanka s prvim čovjekom Katara i poručio da svakako želi da domaćinstvo Svjetskog prvenstva dodijele Kataru. I tako je bilo: pored Južne Koreje, Australije i Japana, a malo kasnije u finalnom krugu izbora i pored SAD-a, koje su bile prvi favorit, Katar je uvjerljivo izborio domaćinstvo. Umjesto za pobjedu nužno osvojenih 12 glasova, Katar ih je dobio 22. A kako je Platini Kataru donio presudne glasove, pitanje je vjerojatno za sud​ jer su nedugo nakon toga​​ ​s mjesta predsjednika FIFA-e i s mjesta predsjednika UEFA-e otišli i Sepp Blatter i Michel Platini. Padale su otužbe, a bilo je i dokaza.

 ​

Šest mjeseci nakon dodijeljenog mu domaćinstva Svjetskog prvenstva, Katar je s Francuskom odradio neki posao s borbenim avionima u vrijednosti od oko 15 milijardi dolara​.​

 

​Podaci o cijeni svjetskog nogometnog prvenstva​ ​u Kataru, oatavimo kupovinu domaćinstva na stranu i gledajmo samo na trošak ulaganja u materijalnu infrastrukturu,​ ​ove godine različiti su i ovisno o jediničnoj mjernoj vrijednosti prilično nepouzdani. Zaboravimo li na trenutak na potrošene ​kamare, hrpetina dolara, eura, nafte i zlata i usredotočimo li se na ljudske živote i odigravanje svih svjetskoprvenstvenih nogometnih poluvremena skupa sa sudačkim nadoknadama, svaka odigrana minuta koštat će jedan ljudski život. Jedan ljudski život. Pravi pravcati život. Život od krvi i mesa.​ Po svekolikim katarskim gradilištima nogometnih stadiona, hotela i ostalih sekundarnih sadržaja​ stradalo je oko 6.500 ljudi​. Doduše, ta krv i to meso, jedno po odigranoj minuti, iz nekih je Zapadu trećih zemalja pa se o tome nedovoljno brinulo i pisalo. Neki će reći da bi taj broj poginulih bio dosegnut na nekim drugim gradilištima i da ih se po drugim gradilištima broji da bi ih se i tamo nabrojilo toliko i toliko po ugrađenoj tisući tona betona ili čelika i da je to stvar prakse loše zaštite na radu i zapostavljenih ili nikakvih ljudskih i radničkih prava. Neki će te brojeve, da si približe sliku, usporediti sa brojevima žrta​v​a ​u ​neki​m​ ratov​im​a. ​​I zamanta li se čovjeku od svega toga pa pomiješa lončiće i umjesto riječi bauštela čuje riječ Krim, umjesto broja 22 čuje 18, i onako zamantanom ​neke bi mu stvari mogle biti jasnije.​ Ako je prošla agresivna Rusija, zašto ne bi miroljubivi Katar?​

 

​Za ovih posljednjih dvanaest godina dosta toga se promijenilo, a mnoge stvari su ostale iste. Predsjednik FIFA-e danas je Talijan Gianni Infantino, a predsjednik UEFA-e Slovenac Aleksander Čeferin. Umjesto Sarkozyja koji od tada na repertoaru za slušanje ima tri nova albuma supruge mu Carle Bruni, novi francuski predsjednik je Emmanuel Macron. Bunga-bunga Berlusconi​ u međuvremenu je od fotelje premijera države i AC Milana dogurao do vlasništva nogometnog kluba Monza​, a nakon Enrica Lette, Mattea Renzija, Paola Gentilonija, Giuseppea Contea, Marija Draghija, talijanski je novi premijer Giorgia Meloni. Obama je postao već pretpretprošli američki predsjednik, i nadajmo se da je Trumpova pojava prije sadašnjeg Bidena bila jednokratnog karaktera. Tek nedavno, nakon dugotrajne Merkel, novi njemački kancelar postao je Olaf Scholz. Britanska premijerska stolica postala je vrela poput talijanske tako da je pitanje koliko će se trenutni premijer Rishi Sunak na njoj zadržati jer su se od Camerona do njega izredali i Theresa May, i Boris Johnson i Liz Truss u sve kraćim mandatima. Princ Charles je konačno dobio posao koji je godinama pikirao.​ Na Istoku ništa novo. Putin je nakon generalke 2014. i otimanja Krima, odlučio raditi krvava sranja većeg kalibra. Ljudi po Ukrajini ginu na sve strane, a ozbiljno je trusno i u nekim drugim krajevima. U Hrvatskoj, da, u Hrvatskoj, da, situacija i dalje, uz malena odstupanja, sa HDZ-om i Andrejem Plenkovićema na čelu, ide svojim zacrtanim tokom.

 

I sad, nakon što su cijelih tih dvanaest godina mnogi od onih koji su nešto znali ili su opravdano sumnjali u korupciju u svjetskoj nogometnoj federaciji šutjeli ili prigovarali toliko tiho da ih ni učitelj razredne nastave ne bi izbacio sa sata, sad su svi ti i takvi oči uprli u nogometaše, u njihove trenere i njihove nogometne izbornike s jasnom porukom da bi na neki način trebali osuditi pa čak i bojkotirati ovo svjetsko nogometno prvenstvo. Ma nemoj.

 

Samo da ne zaboravimo jednu usputnu stvar: i Hrvatska je s Francuskom imala neke poslove oko borbenih aviona. Izgleda - prekasno.

 

tonk tonk tudum tudum

Susjedima majstori danima štemaju zid-dva, možda tri, možda pet, možda sto. Uho se toliko priviklo da to udaračko zujanje postaje ugodna instrumentalna uspavanka. Nešto poput aritmijom obogaćenog "tu-dum", "tu-dum" uspavljujućeg tudumanja vlaka po pruzi. Uglavnom se čuje jedna Makita, tek ponekad je stereo Hilti. U pauzama: "tonk", "tonk-tonk". To čekićanje podsjeća na udaranje po kotačima čekićem duge ručke s naslaganim prstenima na sebi kojim za vrijeme stajanja vlaka u stanici pružni radnici provjeravaju ispravnost kotača.

 

Nije nikakvo čudo što sanjam da sam postao Zlatko Beštekoprsti. Umjesto prstiju škara, izrasli mi nož, žlica, vilica i špahtla, na palcu - šalica. Zadovoljan sam jer je raspored pribora po prstima vrlo praktičan, moglo bi se reći čak ergonomski, evolucijski revolucionaran.

 

Koračanje po krovu u bazen preko glave potopljenog vagona u pokretu posebno je, primjećujem, dobro uhodana vještina.

 

Gladan zaspati možda nije nezdravo, ali i vanjskim zvucima potpomognuto može rezultirati prilično uvrnutim snovima.

pink floyd history machine

Bio na koncertu. Dobro smo se zabavili. 

 

Pink Floyd History Machine. Nema veze sa stvarnim Floydima, osim što su tribute band.

 

Koncert je bio u ponedjeljak, ali trebao mi je jedan cijeli dan da mi se dojmovi slegnu.

 

Na bini ih je sedmero. Klavijaturist i osnivač Massimilliano Savić, tako smo čuli u odjavi njegovo prezima, iako mislim da je više Sarri nego Savić, dva basa, jedna gitara, bubnjevi, egzorični žičani instrumenti i udaraljke, Danijelin pomoćni vokal i vodeći vokal, a taj vodeći je kao da otprilike najagilnijeg Freddyja Mercurryja zarobite u tijelo Gorana Bareta koji je zaboravio uzeti dnevnu dozu čega god u pokušaju da koraografski ujedini Led Zeppelin i Van Hallen.

 

A sigurno znate onaj osjećaj kad se noću vozite magistralom, rećemo od Zagreba i preko Bjelovara u smjeru Virovitice pa prema Osijeku, sad je bitan taj ravni dio od Virovitice, a iz suprotnog smjera dolaze auti s uključenim dugim svjetlima za koja nema razloga jer sve se vidi, sve je ravno kao Zemlja ravnozemljašima? I onda se još dogode neki radovi na cesti. Nisu radovi noću, po danu su, ali noću ostave one blješteće strelice napravljene od sto žarulja reflektorki. Prvo ti tuče u oči ona kolona iz suprotnog smjera, a onda te dokrajče radovi na cesti. E upravo tako izgleda lightshow. Ako lažem, nek radovi na onoj cesti smjesta budu zatvoreni.

 

Stišavanje kakofoničnog kolaža najvećih hitova originalnog benda pretapalo se u crkvena zvona servirana s preciznom klavijaturskom minijaturom i svaki poklonik prepoznaje High Hopes jer početak bje prepoznatljiv, nastavak su malo zbrljali. Ali oni su samo tribute band i postoji element zvan sloboda interpretacije uživo. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.

 

Otvaranje je krenulo s videom koji je bio na tragu angažiranih Watersovih, ali više kao srednjoškolski seminarski rad umjesto doktorata, s elementima pokušaja plasiranje edukativnog sadržaja i kuriozitetnih detalja iz povijesti Pink Floyda. "Ja fakat nisam znala neke podatke", rekla je poslije Tihana, obožavateljica svojeg muža koji je obožavatelj Pink Floyda. Koliko para, toliko muzike, moglo bi se reći da je koncert bio jeftiniji.

 

U jednom trenu, a taj je tren nastupio prije nego li su oni koji su nastupali odsvirali taktove druge muzičke numere, dakle već u tom trenutku mislio sam ustati i od njih odustati. Ne bih pogriješio, ali se ne bih ni na jedan pomalo mazohistički način zabavio.

 

Momentary Lapse of Reason bih iz nekoliko rezona momentalno preskočio komentirati, ali bit će da i tu vrijedi ono: ali oni su samo tribute band i postoji element zvan sloboda interpretacije uživo. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.

Najmanje popularan album Floyda, ostao je u sjeni.

 

Što se Zida tiče, The Wall su se potrudili više nego dovoljno dobro interpretirati zanemarimo li blago naglašenu crtu talijanskog izgovora engleskog teksta. Onaj vokalni pajac je po završetku izabranih i uglavnom prepoznatih aranžmana sa Zida, sljedeći set najavio pitanjem da jel ima onih koji su čuli za album Floyda naziva Animals. Alooo, ljubitelji Mozarta, jeste li čuli za Čarobnu frulu?! Poklonici Novih Fosila, znate li Milenu!? Psi s Animalsa su se malo, iako na neviđeno, posvađali s psima s Meddlea, ali sve je izvukao solidan instrumental koji je u pojedinim dionicama zvučao stvarno flojdovski. Neki u publici čak su i ruke dizali u zrak podrške. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.

 

Welcome to The Machine? Velkom tu di makina. Bilo mi malo neugodno zbog njih. Ipak se trude, vježbaju, treniraju, rade.

 

Damar srca s početka stvari Time više je zvučao kao topot konja iz Jonesove i Gilliamove montipajtonovske potrage za svetim Gralom, onaj s kokosovim polutkama kakve su i Tesli u ruke stavili na jednom američkom spomeniku. I krene svirka tako, krene, i traje, traje jedno desetke sekundi, a ti ne prepoznaješ. Čekaš sljedeći akord, ništa, sljedećih pet-šest, da se nazrijeti u kom će smjeru. Kad se smjer dao prepoznati dio publike počinje padati u trans ko Bracini sljedbenici nakon što ih ovaj pogleda. Dođe ti da ustaneš i odeš van, a onda te opet nešto zadrži. Izdrži još malo, tko zna što ćeš sve još čuti i doživjeti ovaj jedini put u životu. Sloboda interpretacije, tribute band i ostali argumenti. 

 

Iskreno, ja ne znam kako radi taj njihov time machine iako je cijelo vrijeme ta makina vrijeme vrtila unatrag, zubac po zubac, album po album, ali onda je malo preskočila pa smo se našli drito s Arnoldom Layneom. Ne znam je li me Zvonac poslušao, ali sam ga u jednom trenu molio da ode do miks pulta i da dečkima kaže da puste taj jebeni bas da diše. Malo kasno, ali nedostižno. Iznuđeni bis, nešto kao sudačka nadoknada koju nitko nije očekivao, ali se znalo da će je biti zbog odugovlačenja s izvođenjem auta, bio je na razini koncerta: mjestimično promjenjivo s mogućnošću padalinai sunčanih perioda.

 

"Piiiink flooojd istori mašiiin!" Tako je zvučala odjava nastupa ove talijanske vrijedne skupine. Malo bezobrazniji bi rekli: Pink Floyd za sluhom siromašne. Tko mi je kriv što sam odavno ljestvicu podigao visoko. Dakle: Pink Floyd za sluhom siromašne.

 

Samo nemoj da mi netko sad kaže da tko me tjerao, mogao sam sve prije na jubitou provjerit. I Milanovića sam na predsjedničkim izborima birao nakon premijerske provjere pa eto ga na.

 

Bio na koncertu. Dobro smo se zabavili.