kroketi i neuroni

Volim kuhati. Nije to neko opsesivno motanje po kuhinji, ali ne bježim od nje. Osim onih dana kad mi se ne da. Onda ni čaj. Danas je taj takav dan.

Prehrambena linija. Elementarna najobičnija crtica u prehrambenom lancu. Menza. Kroketi dobro izgledaju, a nikad probao. Da uzmem? Jedno petnaest deka maksimalno? Ako uzmeme više, samo mi ostane. Ili da probam brojčano? Svakako ne smijem pretjerat.
- Izvolite?
- Dajte mi petnaest de...
Negdje u dnu mozga, na etaži minus pet, u jednom od mračnih kutova uma, par neurona kroz sinapse razmjenjuje dupliše sličica, odmjerava visinu valjka i promjer, procjenjuje specifičnu težinu ovisnu o udjelu pretpostavljenih pojedinih sastojaka.
- Ne, dajte mi jedanaest kroketića.
- Može.
Čuj nje, može. Naravno da može. Ja naručujem, ja plaćam. Hvataljkom lovi krokete i ubacuje ih u vrećicu. Pratim: dva, tri, tri, dva, dva.
- Ubacili ste ih dvanaest, ali nema veze. Samo stavite na vagu.
- Dvanaest. Nisam, ne bih rekla. - zavlači oko u vrećicu, broji. - Stvarno dvanaest. Da izvadim taj jedan?
- Ne, ne. - odmahujem lagano, iznad sam situacije picajzliranja oko jednog kroketa - Samo stavite na vagu.
A vaga vrag: na displeju pokaže 0,156 kg. Malo OKP, malo OCD, ništa OPG, ništa BDP.

Čak ni meni nije lako sa mnom.

mravci

Dan prije dana poslije.
- Ove kiše... mravi mi imigrirali, ima ih ko pasa.
- To ti je dobro. Gdje ima mrava, nema žohara.
- Je, je, ali mrava je toliko da će mi se zbog ravnoteže u svemiru pojavit antižohari, antimaterija i to.
- Odeš lijepo u ljekarnu, uzmeš Neopitroid u prahu, pospeš po kutovima, obrišeš viškove i to ih otjera. A i kiše će stati.

Dan poslije. Ljekarna u Draškovićevoj.
- Dobar dan. Izvolite.
- Dobar dan. Treba mi Neopitral... Neopitroid u prahu.
- Mislite Neofen?
- Ne, Neopitroid.
- Gospodine, ovo su Gradske ljekarne, a ne poljoprivredne.

kate ili dan pobjede

Ljeti je lijepo. Lijepo je krenuti od Male Rijeke, penjati se i spuštati niz planinske padine i sve tako do Budoželja. Budoželjske planine. Četvero nas je: Rus, ja i dvije mlade djevojke, Kate i njezina sestra su angažirale Rusa da ih fotografira u prirodi. Ja - vodič. Znam kraj.

 

Spustivši se prema odmaralištu, srećemo domaćina: i Rus i ja ga znamo, ali mu se imena ne možemo sjetiti. Nema pasa od prošlog posjeta. Tad su bila dva ona, kako se zovu, nisu rotvajleri, nego, ček, nije receiver,... retriever! Da, bila su dva retrievera, zlatna. Nema ih. Ugošćuje nas, onako planinarsko domski, lagan ručak, pivo, ležaljka za odmoriti. Nakon okrijepe krećemo dalje. Približavamo se dnu padine i osjetimo nesnosan smrad truleži. Nailazimo na neku rupu čije dno vodi uu neki tunel kroz koji izbija svjetlost. Izlaz iz te rupe je kontejner bez jedne bočne stijenke. U njemu mrtvi psi. Kontejner je ukopan na visini od par metara. Iznad te izlazne rupe crna je gusana okrugla ploča s natpisom Jasenovac. Shvatili smo da je vrijeme da zbrišemo iz kandži psihopate. U podnožju Budoželja izlazimo na desnu obalu Dunava. Rus djevojke ukrcava u čamac i kreće veslati, ja ostajem u zasjedi pričekati Peru psihopata. Da, Peru, sjetio sam mu se imena, ali ne i otkud ga znam. Ovaj se pojavljuje na obali, ispaljuje nekoliko metaka u smjeru čamca, a onda, vidjevši mene i puca i u mene. Promašuje sve. Uspijevam ga svladati, vezati vrbovim prućem. Ne pitajte kako se to radi, to su posebne sposobnosti. Rus vraća čamac i svi četvero odlazimo prema zagrebačkom željezničkom Glavnom kolodvoru, a onda i dalje. Pješke.

 

Na travnatom platou odmarališta kod TEŽ-a neka je plesna predstava. Redateljica, ili je to glavna glumica s ulogom redateljice, dolazi u gledalište, hvata me za ruku i izvodi na podij: "Tu stani, kasnije ćeš plesati". Pokušavam se oduprijeti tom izboru uloge time da ne znam pesati. Neuvjerljiv sam. U međuvremenu podij se puni i nakon najava i predgovora kreće radnja. Vodvilj i cabaret s elementima plesa, tako nešto. I drama. Moja osobna. Taj ples. Uspio sam nekako za cijele plesne stavke izbjeći gaženje nogu plesačice u krinolini. Mislim, tko je ikad uspio uopće i dotaknuti, ma vidjeti, bilo cipele bilo noge žene koja hoda ili pleše u krinolini? To me spasilo. 

 

Po završetku predstave travnati plato se mijenja, širi se, gledatelji se odmiču, plesačica i najavljivačica nestaju, travom niču pravilne široke bijele crte. Nogometni teren i nogometna utakmica. Mješovite su ekipe, po godinama, stasu i spolu. Teren je, unatoč tim iscrtanim bijelim crtama neravan i ne odaje karakteristike nogometnog igrališta nego ima sve osobine obične prirodne livade. Čak su i maslačci kroz gustu travu promolili glave. U protivničkoj ekipi prepoznajem Žeželja, Dracha, Beckinsale i sestru joj Anu, tako je rekla da se zove dok smo planinarili. Za nas igramo Džo, Coa, Sanja i ja, ostale zapravo ni ne vidim. Rezultatskim preokretom s 0:2 na 3:2 naša ekipa uspijeva pobijediti. Da se za kraj sna malo i pohvalim, dva od tri gola sam zabio upravo ja. Tko ne vjeruje da je tako bilo, slobodno nek pita one koji su bili tamo. Sve ostalo je jasno. Ako. 

 

A i Dan pobjede je. Taj nam isto svima čestitam!

 

 

godišnjica

Prekopavam po kutijama s fotografijama tražeći nekoliko njih vezanih za današnji datum pa naletim na hrpu drugih, dragih. Mnoge smo i mnogo voljeli, govorio je s gramofonske ploče čika Rade Šoljana osamdeset šeste na jednom četvrtom katu na osječkom Sjenjaku. On od tada govorio, ja se upravo na to podsjetio. Nebitno danas, ostavljam to za neki drugi put.

Uglavnom, našao sam samo par od sedam-osam fotografija koliko ih je trebalo biti. Na njima jedan zgodan mladi par. Na crno bijeloj fotografiji, u kadru lijevo, ona ima devetnaest, on dvadeset sedam. Tisuću devetsto šezdeset pete, drugi maj. Piše na poleđini. Dan ranije su se, dakle na današnji dan vjenčali i eno ih još uvijek zajedno. Savka i Hrvoje. S desne strane kadra, iz pozadine gleda ih majka i svekrva Jacenta. Jacenta je umrla godinu i pol kasnije, na Dan Republike 1966., na dan kad sam imao točno pola godine. Za razliku od televizijskog prijenosa slijetanja čovjeka na Mjesec par godina kasnije, bake Jacente se ne sjećam.

Na drugoj fotografiji sretni bračni par ima sedam godina staža, sina od šest i kći od pola godine. Savka je vremenom postala Seka, Hrvoje je ostao Hrvoje. Žive u stanu na drugom katu u nevelkom bosanskohercegovačkom gradiću Brezi, u Ulici 6. aprila. Voze se Pony Expressom i zbog prirasta u obitelji planiraju kupiti auto. Izbor će uskoro pasti na Renault 4. Auto s kišobranom od mjenjača i prozorima koji se ne mogu otvoriti kao kod drugih normalnih automobila. To je karakteristika tog Renaulta 4 ako pitate njihovog šestogodišnjeg sina. Kćeri je tada sve bilo svejedno, a Savki, Seki, od Renaulta važnija robna marka bila je Bagat.

Prva je fotografija snimljena je fotoaparatom Zenit neznanog vlasnika. Kad smo već kod Zenita, tata je baš za ovu prigodu od svojeg vjenčanog kuma Krune dobio fotoaparat Rolleiflex model T, kao Ford, čini mi se. Ako nije tako, onda sam nehotice izmijenio prikaz povijesti.

Druga fotografija snimljena je aparatom Kodak Instamatic 104, jednom od prvih idiot kamera na svijetu, osmišljenom kako bi bilo pojednostavljeno baratanje aparatom i omogućilo svakome da se bavi fotografijom, da bilježi svaki tren svojeg života. To maleno čudo je 1972. dobio od svoje sestre Stelle iz Sidneya, kad nas je posjetila s mužem i od mene godinu mlađim sinom Williyjem koji je u međuvremenu postao Billy. Bio je to mamac ne bi li ga nagovorila da s obitelji odseli iz Jugoslavije u Australiju. Ili barem Kanadu. Nije joj uspjelo. Baš kao što to nije uspjelo ni Susan, tatinoj drugoj sestri koja je živjela u Vancouveru. Dok nisu otputovale u bijeli svijet, Stella Strozer se zvala Cecilija, a Susan Wiseman je bila Ljubica, obje Križan.

Tata je ostao Hrvoje, mama je ostala i Seka i Savka. Njih dvoje tako zajedno već pedeset i osam godina. Svaka im čast. I hvala im na svemu.

 

 

fungično

​Svako malo nešto postane viralno. Viralna fotografija, viralna snimka, viralna izjava, viralna misao. Viralno, viralno. Uhvate se mediji jedne riječi, jednog pojma i toliko ga intenzivno počnu koristiti da to postane viralno. O jebotevirus i viralno!

Neki dan pokušao gledati seriju The Last of Us. Nisam ljubitelj horora ikojeg stupnja. Ne da mi se dizat adrenalin i tlak na takav način, ima puno prirodnijih načina, zdravijih ili manje zdravih. U svakom slučaju - pokušao. Odgledao jednu epizodu, počeo drugu i shvatio da ja stvarno ne moram ni sve gledati, ni sve vidjeti. Da sve ne znam niti ću saznati, s tim sam se odavno pomirio, čak i prije nego li sam saznao da je to Sokrat govorio onim podučavateljima i svojim suvremenicima.  A jučer se pak u repriziranoj Potjeri pojavilo i pitanje vezano uz seriju: što je uzrokovalo katastrofu? Ponuđeni odgovori bili su: bakterije, gljive, virusi. Natjecatelj je izabrao odgovor "virusi" i promašio i nadam se da neće postati viralan. Bih li ja znao pravi odgovor da nisam pogledao epizodu i frtalj druge? Bih. Negdje sam naletio na tu informaciju, išao provjerit i pomislio da bi ta pošast mogla umjesto viralnom biti fungična. Fungično. Hm. Ako nas gljive mogu, a mogu, napasti kao i virusi, zašto ne bi uz viralno postojalo i fungično? Možda postoji, samo se ne koristi. Pogledam u Klaiću - nema. Ima fungibilan, fungicid, fungirati, fungozan. Fungično nema. U Rječniku LZMK samo o fungicidima i fungiranju. Ladan pak ništa. Idem pitat Google. Google, sveznajući Google našao mi samo jedan jedini sporadičan odgovor. Na slovenskom. Skoro ostao bez riječi. Google, ne ja. Dakle, vjerojatno ništa od fungičnog kad to viralno već postoji. Bez obzira što su gljive od virusa daleko ko Mliječni put od Andromede jer koliko god ove galaksije daleko bile, strukturalno su slične.

Živio René Descartes! Ne pitajte zašto. Zato.

​Nego, promatrajući zbivanja i kretanja u vidljivom dijelu svemira, vele znanstvenici da će se jednog dana, zapravo jednom jer ne može se to reći jednog dana zato što tad ovih naših dana biti neće, dakle, vele da će se ta Andromeda​ sudarit s Mliječnim putem i to onako frontalno. Koji će to spektakl i vatromet biti! A neće bit ni fungičan ni viralan.

sivo i sepija

Na mjestu pekare nekakva je asketski uređena blagovaonica. Staklena stijena uličnog izloga i vrata širokih koliko i sam lokal, ostala je nepromijenjena. Unutrašnjost popunjava golem i grubo istesan drveni stol sa osam jednostavnih stolaca. Na stolu je daska, na dasci kruh i nož, a pored je tanjur sa slaninom i lukom. Tu su i čaše i boca s vinom. Teška kristalna sivo plavičasta pepeljara odudara od svega.

Najveći dio Ilice od Britanca vodi prema Trgu Francuske republike i Črnomercu, a manji se dio izlijeva u Kačićevu, s ulicom se izlijeva i silno blato nastalo od beskrajnih kiša koje danima padaju s pauzama tek valjda za gablec, toliko su kratke te pauze koje oblaci uzimaju. Pričaju da je istočnije, od Frankopanske prema Gundulićevoj situacija malo bolja jer se teren izdiže prema glavnom trgu. Tramvaji ne voze jer se ne mogu probiti kroz blato i glib. Kačićeva se spušta prema jugu i nakon Deželićeve se pretvara u neki suh i prašnjav daljski sokak s ušorenim nizom kuća sa svake strane. Iza ograda se čuje živina i pokoji lavež. Ljudi su ili na poslu ili po vrtovima. Od faksa arhitekture nije ostalo ni A.

Auto sam parkirao na Trgu Francuske i dopješačio do bivše pekare u Ilici. Za stolom iskusni vinari Marko i Martin preispituju metode pravljenja vina. Tradicionalna, biodinamička, organska, ručna, strojna. Dijelove razgovora razumijem, dijelovi su mi nejasni. Nalijevam si u čašu vino boje meda od bagrema. Bistro je i hladno. Vino. Prestajem ih slušati i pogled fokusiram na ulicu. Sivi i crni sakoi i hlače na muškarcima, crni i sivi kostimi na ženama. Na glavama im sitne punđe pokrivene šeširićima. Neobično je vidjeti modu šezdesetih i sedamdesetih ojačanu gumenim čizmama po Ilici dvadesetprvog stoljeća. Pogledam malo bolje, i smeđe zgrade su sive, i nebo isto. Sve je u nijansama sive. Pogledam stol, zidove, Marka i Martina, vino. Nijanse sepije. Pogledam ponovo van - sve sivo. Unutra - sepija. Gdje su boje? Gdje je crvena?! Zelena?! Plava?! RGB!?

Sreća u ovoj i svim sličnim nesrećama, kad priča postaje neodrživa, kad se nadrealnost počne ponašati kao revolucija, ja se probudim. Jest da dobijem nedovršenu priču, ali imam buđenjem kakav god da jest ipak sretno dovršen san. Sa stropa spustim pogled prema dnevnom boravku. Na kauču koji gleda prema spavaćoj sobi sjedi Semjon Semjonovič i proučava moje nove dioptrijske naočale...

internet shoping ili oš kupit ciglu

Čitam po nekim portalima, a i ja se dokoličarski svačeg uhvatim čitat, da se neki što su kupovali preko interneta, ali ne u legalnim dućanima nego po nekim internetskim buvljacima, štandovima i klupicama po internetskim parkovima, po sumnjiim zabitima, i to kupovali kojekakva tehnička sokočala, žale da su umjesto štajaznam mobitela, dobivali ciglu ili kutiju keksa, umjesto sata - čokoladu, i slične stvari. O povratu novca se u tim slučajevima može samo sanjati, i to u električnim snovima. 

Tako im i treba kad su optimisti, vjeruju u iskrenost i poštenje, vjeruju svakome tko im nutka stvari po cijenama po kojima ni na Hreliću ništa ne bi mogli kupiti. Kako ide ono: "A te iste optimiste..."? Piše se odvojeno ili skupa?

Meni se to nikada ne može dogoditi. Ako ja naručim nešto, nema šanse da dobijem zamjensku ciglu, keks ili čokoladu. Evo naprimjer, kad sam jednom prilikom na internetskoj klupici u parkiću kupovao laptop za devetinu normalne cijene samo bez hrvatskih slova, nisam dobio ni ciglu, ni keks, ni čokoladu. Nisam dobio čak ni običnu dasku za rezanje. Nisam dobio ništa. Ali to nije sve! Uz to što nisam dobio ništa, i od stranice na kojoj sam kupovao nije ostalo ništa! Čudo neviđeno! Čudo! Prvo viđeno, a onda i neviđeno! Od tad jako pazim. Pa mi se to događa rjeđe. U olimpijskim ciklusima.