tesla

Već neko vrijeme, još tamo od prije pandemije srećem Teslu. Pozdravimo se, na ulici, pred dućanom, u dvorištu, u prolazu. Tesla je stariji, mršav je, mrka pogleda, blago autističan i općenito narušenog zdravlja. Povremeno s Teslom i porazgovaram. Nisu u pitanju neke ozbiljne znanstvene teme, više je to kurtoazni razgovor dvojice površnih poznanika: malo o zdravlju, malo o meteorološkim prilikama, rijetko o bilo čemu drugom. Ti moji razgovor s Teslom nisu snovi. Java je to, zbiljska najzbiljskija hrvatska java.

Osim što pokoju tu i tamo prozborimo, Tesla mi ponekad zna i donijeti neke stvari. Jednom prilikom metalnu kromiranu šipku dugačku skoro tri metra. "Možda ti zatreba za nešto." Ja ne znam što bih s tri metra kromirane metalne šipke, stvarno nemam ideju čemu bi mi mogla poslužiti, ali nisam inzistirao da mi je ne ostavlja. Drugom prilikom je došao s pilotskim koferom. Nije me podsjetio na Giovannija, osebujnog zagrebačkog i podsusedskog pilota, nogometaša AC Milana, perača prozora i veselog, ali nesretnog performera Krešimira Ricijaša. Tesla je samozatajan i ozbiljan, s njim nema šale. Došao je s tim koferom s namjerom da mi ga ostavi. Možda mi zatreba. Nikad se ne zna. Usput, očekivao je neku simboličnu nagradu za to. Nisam se prepoznao u pilotskoj uniformi, ali bi kofer, pomislio sam tad, dobro poslužio kao spremište za alat. Platio sam mu i trud i ideju. ​

Nedavno se pohvalio kako si je nakon godina i godina objanja šaltera i vrata sredio mirovinu. Nije nešto, bit će oko dvjesto pedeset eura. "Pristojno za uz nešto posla sa strane", veli mi. 

Jednom, ničim izazvan, progovorio je: "Znaš, nisam ti ja onaj Tesla. Mene ti Tesla zovu jer sam dvajstri godine radio u Tesli. Sad ti je to i Tesla i Erickson. Moje pravo ime je Rene. To ti je francusko ime", dodao je i prezime, dugačko je i nisam ga zapamtio jer sam ostao šokiran. Ne time da Ovaj Tesla nije Onaj Tesla, to mi je višetruko jasno od prvog našeg susreta. Prvo, zato jer onaj je Tesla živio u New Yorku, ovaj je u Zagrebu. Drugo, zato jer je onaj Tesla umro prije osamdeset godina, a ovaj je živ. Treće, onaj se bavio električnom energijom, ovaj skuplja prazne boce i nosi ih u otkupne ambalažne centre kako bi ih zamijenio za simboličnu financijsku naknadu. Ostao sam šokiran jer je Tesla prekršio svoje nepisano i nikad izgovoreno pravilo da ne razgovara o svojoj intimi.

Tesla nije izumitelj, nije ni nerealizirani filantrop, to je onaj drugi Tesla, Nikola. Ovaj je je, Rene, tek siroti skupljač boca kojem je nedavno stečena naknada za minuli rad dostatna tek da plati vodu, struju i plin, a ako želi jesti da bi preživio do pristizanja sljedećih računa za režije, mora prihvatiti državnu nagradu u obliku mogućnosti da kopa po smeću ne bi li našao koju staklenku ili limenku otkupne vrijednosti od sedam eurocenta. I to za svaki komad!

matineja

 Nedjeljna matineja. Zvoni mobitel. Roditelj.

- M. Molim.
- Jel ti to spavaš?
- Da.
- Onda smo te probudili.
- Jeste, nedjelja je.
- Ne pratimo mi te dane ko ti.
- Znam.
- Mi već jedemo kupus dinstan na slanini i pijemo kavu.
- Baš mi je drag zbog vas.
- Aj, onda ti nećemo smetat.

Roditeljska ljubav ne zna za prepreke. Nisu važne ni godine, a kamoli dani. Dobro jutro i vama.

vjetroforme i život

Nekako zamišljam da su Prue Stent i Honey Long te 2014. godine radeći svoje vjetroforme sigurno negdje naletjele i na rad Miodraga Živkovića, kipara koji je 1971. godne izradio spomenik na Tjentištu.

Vjerojatnost da se to dogodilo vrlo je vjerojatno jako mala, ali to ne znači da ne postoji. Ako nigdje drugdje, onda u onim vijugama koje na taj način gledaju oblike i forme. I život.

 

 

napoleon

Susjed i ja, filmska crtica, pretjerivanje i doskočica.

 

- Jeste gledali Napoleona?
- Nisam. - odgovaram - Ali sam čuo par ne baš pozitivnih kritika.
- Da. Nažalost, tako je. Šest i pol na IMDb-u. Odlična kamera, fotografija, scenografija, sjajni efekti i glumci, scenarij dobro posložen, detaljima pokriveni i mnogi ozbiljni događaji u pozadini. Sve super, a kad ukomponiraš, nešto ne štima. Neuobičajeno za Riddleya Scotta. Otprilike to je nešto kao Paris Saint Germaine: sve zvijezda do zvijezde, Messi, Neymar, Mbappe, a ozbiljnih međunarodnih rezultata nema.
- Lažem! - uskliknem - Vidio sam Napoleona Riddleyja Scotta. Onog Sebastianovog, u Blade Runneru.
- Ha, pa sad, kad je Napoleon Riddleyja Scotta u pitanju, skoro pa da Vam je taj više nego dovoljan.

 

 

 

snijeg

Pada snijeg. Točka. Nema uskličnika, nema ushićenja. Nisu to one lelujave krpice koje pratiš u slobodnom padu usporenom za vidan otpor zraka, svaka različita, neke i u kolo udružene, imena im skoro poželiš davati. Ne. Pada sitni, dosadni i uporni snijeg. Pada pravocrtno i neumoljivo. Snijeg zbog kojeg su smetnje u prijemu slike na televizoru marke RIZ s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća nazvane snijegom. Iako se niti jedan osušeni list na stablima ne miče nošen strujanjem zraka, ovaj pada pravocrtno pod kutem od četrdeset pet stupnjeva iz smjera istoka. Ovo je očito uzrokovano laganim propuhom u tako usmjerenoj ulici i apsolutno je nebitno s prave točke gledišta, a ta se točka nalazi iza prozora s dvostrukim staklom, u toplom prostoru dnevnog boravka. Snijeg koji se naoko nezainteresirano zaustavlja na podlozi, a onda odjednom shvatiš kako ga se nakupilo poput prašine na polici s knjigama, poput pijeska s pješčanih plaža u gaćama. Osim na asfaltu. Tu nestaje pod ljudskom čizmom i pod automobilskom gumom. Nestaju kristali, agregatno stanje se mijenja i tu mu je naizgled kraj. Naizgled jer tu mu kraj nije. Uporan je, padat će toliko dugo, a oblaci na nebu to obećavaju, dok ne ohladi asfalt dovoljno, dok se ne prorijede prolasci automobilskih guma i ljudskih čizama. Nestat će tada i posljednja oaza obrane od te napasti i sve će postati bijelo, monotono i dosadno bijelo. Izobličit će se konture predmeta i bića u zimskoj hibernaciji. Nestat će i ono malo boja što nam je kasna jesen ostavila. Pada snijeg. Bijel i uporan, sitan i dosadan. Točka.

perkelt ubojica

Nedjelja popodne nogometni dan, a navečer perkelt i Fincherov The Killer s Michaelom Fassbenderom. Dobar noćni provod zagarantiran.

 

Jurgen Klopp. Zlatni cilindar, crveni frak i širok osmijeh. Otkud sad on?! Za šankom u hotelskom baru svojoj supruzi objašnjava da idu u njemu ne baš poznat restoran, kako ga on s njemačkim naglaskom izgovara: Klod Brazije. Okrene se meni i pita je li dobro izgovorio. Ja mu otpijajući gutljaj nekog obojenog kratkog pića, kao ekspert za francuski i još veći poznavatelj pariške gastro scene, objašnjavam da Claude Brasilier ne postoji, postoji André Brasilier, a Claude je Monet i da niti jedan od njih nije restoran nego su slikari. Usput mu kažem da je taj Brasilier sa svojim konjima dosadniji čak i od Mersada Berbera. A ne! Jurgen mi s osmijehom pojašnjava da zna on tko je Claude Monet, da je čuo za Berbera i da uopće nije rekao Claude Brasilier nego Chez Lafayette, samo ga izgovor malo jebe pa biva neshvaćen. Kao ponekad na poslu. Okej, Chez Lafayette. Kažem mu da nisam ni mislio da je neki pikzibner ali da ga nisam razumio, ali sam... U taj čas nam prilazi barmen i počne objašnjavati da nije Chez nego Galeries i da nije baš restoran... Ja se tu malo izgubim jer ne idem ja tamo i to uopće nije moja priča nego moj san uzrokovan omamljujućim ritmom truckanja tramvaja po iličkim tračnicama.

 

Otvaram oči. Dobro je. Nisam prespavao stanicu, a to mi nimalo nije strano. izlazim iz tramvaja na Ilici kod Trga Francuske republike, ne mogu to "Trg doktora..." prevalit preko usta da se ne sjetim Đuzinog sina kad je s pet godina komentirao tramvajski glasovni automat za najave stanica koji je nježnim ženskim glasom upravo najavio tramvajsku stanicu "Trg doktora Franje Tuđmana", a Paolo hladan kao sladoled iskomentirao: "da doktora", na što je cijeli tramvaj skočio u smijeh. OK, nebitno, silazim iz jedinice, čekam šesticu ili jedanaesticu. Idem na neki pregled. Umjesto tramvaja, sjadam u žičaru koja nas potegne do ruba grada koji se penjao podnožjem Medvednice. Krenem pješke prema dolje jer bolnica je malo niže, a žičara nema međustanice, ideš od jednog kraja do drugog. Sunčan je dan, uličice nalik viškim kalama iznad Kuta ili onima u Komiži, na Peloponezu, u Sirakuzi, mediteranski je skroz. Niz ulicu za loptom trčkaraju neka djeca, za njima pas. Tu i tamo na pokojem prozoru glavu promoli kakva starica u crnom. Dolazim do bolničkog zdanja koje je više nalik kolodvorskoj zgradi. Kakva izvana, takva i iznutra. Čekaonica je ogromna i bučna, dolazim do nekog pulta i ostavljam iskaznicu u neku kutiju s drugim iskaznicama. Iskaznica je tamno plave boje s nekim žutim i grimiznim vatrometima. Prilazi mi lik u uniformi i objašnjava da nisam dobro stavio iskaznicu u kutiju, uzima je, okreće za devedeset stupnjeva i vraća na mjesto. Vidite, veli, ovako će vas sigurno primiti. Zahvaljujem mu se i razmišljam kako je tu tolika gomila ljudi i iskaznica da danas opet neću stići na predavanje, izgubit ću kontinuitet, izgubit ću godinu. U to mi prilazi neka žena. Nalik je Petri. Marta, veli mi da se zove Marta. Zna me s faksa. I ona je na pregled došla. Ovdje je gužva, idemo na dječji odjel, vodi me za ruku, tamo na sreću nema nikoga. Petra zvana Marta je studirala sociologiju, poslije toga političke nauke u Beogradu, a sad je opet tu, na matematici. Pričamo o svemu, malo i o Monetu i Kloppu, o Goldbachu i Euleru. Pričamo malo i o francuskim pecivima i džemovima. Onda malo samo sjedimo i šutimo. Prati me već neko vrijeme, kaže mi, a ja prvo pomislim da sam zbog nečega sumnjiv i da ona uopće nema veze sa sociologijom, s politikom i matematikom, sve je to izmislila da bi me namamila u pusti dio zgrade. I sigurno mulja to s imenom jer kako se može zvati Marta ako sliči Petri. Tko zna kakav su mi zločin prišili i kako se braniti kad ne znaš od čega se branit trebaš? 

 

Onda, valjda da odahnem od crnih slutnji, pomislim da joj se sviđam. Da joj se jednostavno i iracionalno - sviđam. Bit će da sam malo i na glas razmišljao jer vidim kako mi se smješka cijelim licem. Ti me ne pratiš kao nekog sumnjivca? Ne, odgovara. Jel ja to onda sanjam, pitam? Da.

kalen dar

"Ništa tako dobro ne prikazuje kalendarsku godinu sa svim njezinim mijenama kroz mjesece i godišnja doba kao vegetacijski ciklus." (Lokotar)

 

Daje mi bijelu vrećicu, oko nas je umjetno svjetlo žarulje koja razbija mrak večeri pa ta bjelina dolazi do izražaja. Blješti jače od rastrtog opranog rublja usred ljetnog sunca. Ovo ti je, veli mi, još od prije Meksika, al nikako da ti donesem. Znam da, nastavlja, nemaš puno veze s Daruvarom, ali imaš s Lokotarom. I Marka sam pitala da ti se potpiše, eno vidi u lipnju ti je, zaključuje predaju poklona. Uostalom, dar - Daruvar. Od svih pitanja i zahvaljivanja, ja nezahvalno pitam da što je pisao u lipnju, a ona će da jer mi je rođendan. Pa u petom je, nije u šestom, podsjećam je, a znam da zna. Ona slegne ramenima: pa šta sad, malo sam zajebala, važna je volja, i moja i Markova.

 

I ima apsolutno pravo. Nevažni su datumi, važan je sâm čin i važan je motiv. A motiv je lijep, drag, pravi prijateljski. Jer ništa tako dobro ne prikazuje dobru volju sa svim njezinim karakteristikama kao dar prijatelja.

 

I šta sam trebao? Ovo se sad zakeralo u meni budi i propituje sebe nezakerala. Jesam li je trebao ostaviti u neznanju i zabludi? I šta kad prođe maj i dođe lipanj, a ona skuži da mi je rođendan tjedan prije jednog drugog, njoj važnijeg rođendana? Šta kad tad shvati zajeb? Pa do tad će zaboravit. A ako se ipak sjeti? Onda će shvatit da si to prihvatio jer je važan motiv i čin, a ne jebeni mjesec u godini. Možda ni ne shvati, možda su joj rođendani tek kratka zastajanja na vremenskoj traci, zastajanja s ne tako bitnim markerima? Netko te markere vidi, netko ne, kao i iscrtane trake biciklističke staze na nogostupu, netko ih prati, vozi se ili hoda prateći ih, netko ih uopće ne registrira. Daltonizam druge vrste. Na kraju krajeva, jel ti drag kalendar? Ma jest, ali ja nikad ne vješam kalendare. E ovaj ima da objesiš i da ga gledaš svaki dan. Dobro.

 

Nedjelja je, čeka se dvije i dvajsčetvrta. Godina za vješanje. Kalendara.