zamislite

Zamislite da svaki put kad kažete ili napišete "zamislite", vi se sjetite Duška Radovića? Možete to zamislit? Sad zamislite sve ovo dalje.

Zamislite da po poslijekišnom predvečerju, u neki plavkasto crvenkast suton sporovozni vlak trećeg razreda stiže na zagrebački glavni kolodvor. Iz vlaka izlazim i pogledom tražim parkirani bicikl. Gradska se javna rasvjeta ljeska o mokri zakrpama prošarani asfalt iz kojeg na pojedinim dijelovima izviru kamene kocke. Nađem bicikl, sjedam na njega i krenem Branimirovom. 

Zamislite da u jednom trenu, a prošlo je ve nekoliko minuta, već sam kod Kraševe tvornice po kojoj cijela ulica miriši po čokoladi, shvatim kako nemam ruksak s kojim sam krenuo na put i da pomislim kako bi bilo najbolje nazvati kolodvor, prijaviti slučaj s konkretnim podacima: broj vlaka i relacija, posljednje sjedalo na lijevoj strani otvorenog vagona i opis ruksaka: neugledan malen ruksak od velura sadržaja beznačajnijeg i od njega samoga. Onda zamislite i da pomislim kako je unatoč formi i sadržaju možda bolje vratiti se pa ako je vlak još na peronu, provjeriti je li ruksak još na sjedalu na kojem sam ga ostavio. Jeste sve to zamislili? Jeste? Dobro. Sad to malo zaboravite jer idemo dalje.

Zamislite da ste u galeriji poput Grete u Ilici. Zamislili ste? Onda zamislite da u toj galeriji izložbu svojih minijatura (ne pitajte me kakvih jer ako ne znate, otkrit ćete na otvorenju) imaju Petra i Mejra? Jeste i to zamislili? Jeste? Da, malo je neobično, ali tko vas pita. E sad ovako. U galeriji su neke kartonske šljokicama oblijepljene mini kućice-dvorci, prozori na njima su s roletama griljama, a iza svakih grilja po dva su malena portreta. Jeste i to zamislili? Dobro. A sad u galeriju dodajmo par redova bijelih drvenih stolaca s naslonjačima, dodajmo neku miješanu ekipu što s televizije, što iz Daruvara, Krešo, Kruno i Oliva, i dodajmo još i Alema u zadnjem redu. Zamislili? OK. Od njega žicam cigaretu jer sam svoje dao nekom liku koji žuri u Samobor u posjet bolesnoj majci. Alem vadi neku široku kutiju Marlbora, dvostruko širu od uobičajene, nudi mi: "uzmi koliko ti treba, uzmi sve, imam to slučajno". Uzimam par komada jer možda će još nekom trebati pa nek Alem ima da ne moraju mene pitanjima maltretirati i odlazim do prozora. Sad zamislite da kroz prozor vidim Wartburg karavan i u njemu gomila djece, žena i muškaraca od kojih mi neki mašu i pokazuju na unutrašnjost auta. Zamislite sad da ja iziđem van, odem do auta, a unutra, zamislite, vidim svoj ruksak, otvoren i prazan, ali moj.

Jeste sve zamislili? E, vidite, za razliku od vas, ja to sve nisam uopće morao zamišljati. Ja sanjao.

3. maj

Dnevni party na baušteli? Moguće je, naravno, samo ta bauštela treba biti na rubu grada, nešto kao pokojna sveučilišna bolnica, a rub grada treba biti stambeno već podosta izgrađen četverokatnicama obloženim crvenom fasadnom ciglom kakvih se, zgrada, ne samo cigli, dade vidjeti u osječkom naselju Jug II za ovu priliku smještenom na Žitnjak. Cijelu kompoziciju krasi nekoliko nebodera. Na rubu takvog kvarta na rubu takvog grada treba biti bauštela da bi se na njoj mogla raditi dnevna zabava. 

 

A bauštela - kostur. Vanjskih, fasadnih zidova nema, samo je metalna konstrukcija tu. Bit će za vješanje nekih panela, staklenih ili tko zna kakvih ploha. U prizemlju su veliki prostori zahoda, kao da nekoliko školskih učionica spojiš prolazima i načičkaš pisoarima i kabinama sa wc školjkama. Dugački hodnici su široki i mračni. Na katovima iznad, a ima ih jedno četri-pet, nepravilna je to neka gradnja s polukatovima i prijelazima, otvoreni su prostori s ponekom rupom u podu ili stropu s improviziranim ljestvama za proputovanje i komunikaciju. 

 

Osim prostora zabave, zanimljiv je i sastav uzvanika. Većina je blast-from-the-past ajtijevaca koji su od golobradih nadobudnih friško diplomiranih otimista postali sredovječni i pomalo zapušteni realisti. Dio ih dolazi iz drugih krajeva moje povijesti, neki su sportskog porijekla, neke i neki umjetničkog, a neke prilično intimnog, stvarnog ili zamišljanog. Ima ih i iz presjeka nekih od navedenih skupova. Ima tu i raspuštenih nervoznih pasa od kojih je bijeg jedino moguć skokom s drugog kata kroz razvučene štrikove za sušenje rublja. Užasno riskantno. Evo se ježim na samu pomisao i sad dok ovo bilježim. Ona skočila, doskočila i gleda me. Ja odvagujem rizike, a ona dobacuje: "nije to tako strašno". U tom trenu sam se osjećao kao kad Brka cima rukohvat mosta nad rijekom i uvjerava suputnike da bi on preko tog mosta klimavog ko babin zub provezao autobus. Okrenem se na drugu stanu i tamo nađem spas: gomila iskipanog šljunka dosezala je sredinu prvog kata pa je skok bio prihvatljiv. 

 

Ona me, naravno, pričekala i odvela do nekog svog društva koje je još u neograđenom dvorištu. Jedna joj skroz mokra kolegica pokušava skrenuti na sebe pažnju svih prisutnih. Uspijeva. Wet-look pali u skoro svim situacijama. Odlazimo opet prema ulazu. U zraku je visilo "neš ti meni nju gledat!" Valjda ovaj put nećemo naletit na psa. U hodniku pozdravljam neke bivše kolege, pitamo jedni druge za zdravlje iako nas za to briga kao za lanjski snijeg. Hodamo i kao da tražimo nešto, a ja uopće ne znam što. Možda to zapravo nije ni važno ako to nešto što ne znaš što je tražiš s nekim s kim ti je dobro i lijepo.

 

Bio zaspao pored otvorenog prozora, a to je noćas zahtijevalo dobar jorgan ili deblju deku. Ili barem dublji san. Pogotovo u trenutku kad i ovaj 3. maj ode u povijest.

 

prvi maj, pedeset deveti put

On, objašnjava mi.

- Daljinski nam prestali radit. Jednostavno neće. Kupio u Tisku nove baterije, one od jedan i pol Volta, stavio i malo radili pa prestali. Jednostavno, ne rade. Stavio ih malo na sunce i onda proradili, ali na kratko. Mora da su baterije bile slabe, stare, tko zna od kad im stoje u dućanu.

 

Ona, gleda me, smije se i koluta očima.

 

On, nastavlja s objašnjenjima.

- Onda sam kupio druge baterije, isto od jedan i pol Volta, naglašava kao da ne zna da ima i drugih parametara, ovo "kao", jer znam da zna. I te druge malo radile i stale. I ja, šta ću, opet sam ih morao malo podgrijat. A vani kiša bila.

 

Ona i dalje koluta očima i previja se od smijeha.

 

Jenga? Ne. Lamelice parketa? Ne. Kineski čarobni štapići? Ne. Letvice podmetači? Drvca za podložit vatru? Ne. Ne. Ostaci - viškovi Ikeina police? Ne. Držači za pogrijavanje daljinskih upravljača na plinskom štednjaku? Da!

 

Ona, 78. On, 87. Na današnji dan zajedno - 59.

 

 

 

dune: part two

SF sam u početku čitao nekritički, sve što mi je palo pod ruku, ​uostalom kao i bilo koji drugi žanr, a to ​esefovsko sve je počelo sa Julesom Verneom i H. G. Wellsom, Sirius​e sam gutao od korica do korica, među starim džepnim izdanjima tatine biblioteke znao se naći Aleksej Tolstoj i još neki. Nešto kasnije sam upoznao i Asimova i Clarkea, Franka Herberta, Raya Bredburyja, Stanislava Lema, Zamjatina i Orwella, Douglasa Adamsa i Philipa K. Dicka. Ursulu Le Guin, Gibsona, Nivena, Silverberga i Zelaznyja kao i mnoge druge koje u nabrajanju preskačem - nikada. Za neke jednostavno nisam bio čuo u doba dok me SF zanimao, a nekih unatoč postojanju u knjižničkom katalogu, a zahvaljujući popularnosti nikad nije bilo na policama gradske knjižnice. Za kupovinu u knjižarama se nije uvijek imalo, a po tim policama je bilo i većih prioriteta. ​Neki su se jednostavno pojavili za mene prekasno. Bed luck, rekli bi domoljubi. U poretku SF stripa prednjačili su Aster Blistok (Le Vagabond des Limbes), Flash Gordon i Srebrni letač (Silver Surfer)​, a kad spomenem Srebrnog letača, ne mogu preskočiti dragog Marinka Prlića, dragog prijatelja, vrsnog i grafičara, i biljaristu i zajebanta. Franka Herberta sam čitao sa svojih nepunih dvadeset, znam da to danas sigurno ne bih ponovio, a Lynchovu ekranizaciju s Kyleom MacLachlanom pogledao s priličnom dozom nesimpatija, tolikom da mi je i Vadimova već tada prastara Barbarella s Jane Fondom bila remek djelo SF filma. Blade Runner Ridleyja Scotta bio je, naravno, kopljima i miljama daleko iznad svega toga. Sferakon nisam pohodio.

​Danas konačno gledao ​Villeneuveov drugi dio trilogije Dina.

I? I ništa.

Prvo najavu, a onda i prvi dio trilogije Dina snimljene pod palicom Denisa Villeneuva čiji su mi filmovi Arrival i Blade Runner 2049 prilično dragi iako je ovaj drugi vjerojatno i nepotreban, ali je atraktivan, gledao sam s teretom u glavi. Teret je bio svijest o dvogodišnjem periodu čekanja na drugu trećinu. O trećoj do daljnjeg ne treba ni razmišljati. Oduševljenja filmom već zbog samog tog tereta nije bilo. Odlična kamera, eksterijeri impozantni, interijeri pretjerano monumentalni, ali fotogenični. ​Timothée Chalamet kao Paul Atreides i Zendaya kao Chani ništa više od jednog prosječnog okej. Ostali ništa bolji, ništa lošiji.

Drugi dio se čini dinamičnijim od prvog, efektni su fremanski partizanski diverzantski pokušaji, glamurozne su masovne ​artistički obeskrvavljene bitke prsa u prsa, ​koje su unatoč taktikama i stilovima ratovanja, sve nalik jedna drugoj, od Dalekog istoka do Mediterana i od Mediterana do dalekog Arrakisa​. Malo su nategnuta jahanja crva​, krasni su zalasci i djelomične dvostruke pomrčine Canopusa, pijesak je očaravajući. Sve kad zbrojiš, ne možeš se oteti dojmu da se, kao nerijetko i drugdje, sve svodi na tri točke: ​na Mesij​u, Kuran​ i Biblij​u, tri točke na kojima, ogolimo li fantaziju o fantazij​ama do kraja, počiva cijela radnja, a to ne možeš shvatiti čitajući tu knjigu ili gledajući loš film kao adolescent. Za to ti treba kilometara u nogama, i pročitanih knjiga i knjiga, i odgledanih filmova i filmova. Paul Atreides ​nakon što popije tekućinu koja je za obični puk otrov, a za izabrane voda života, ​i koja ga odvede do ruba života i smrti, ​mijenja ime u Muad'Dib​. I kad smo već kod nekih već spomenutih motiva i mitova, pokušate li izgovoriti Paulovo fermensko ime, Muad'Dib, osjetit ćete melodiju, vrlo poznatu zvučnost slogova i cijelog imena.​ Mater mu, Paulova, vidovita benegeserićanka Lady Jessica, što će reći ​Rebeca Ferguson, definitivno ​je pozicionira​na kao bogorodica, car Christop​her Walken utjelovljuje na neki način galaktičkog kralja Heroda, ​a Zendaya Chani je prava ​arakiška Magdalena​. Golem je carev namjesnik barun Vladimir Harkonnen, ​Stellan Skarsgård,​ veća od njega samo je njegova Arena​, veća ​i od pjongjanškog prvomajskog nogometnog stadiona, brutalnija od sve brutalističke spomeničke arhitekture​. Javier Bardem i ​Josh Brolin​? Likovi kojima bi se svaki dobar film rado hvalio.​

​Sve u svemu, ​hvala Villeneuveu na pijesku i suncu. I oku i kameri. I na Jordanu, Norveškoj, Ujedinjenim arapskim emiratima i Mađarskoj. Jer sve bolje lokacije za "odglumiti" Arrakis neusporedivo su i dalje i skuplje.

Da se razumijemo, nije to ni do Franka ni do Denisa. Do mene je.

ručak

Kad ti na terasi restorana stolova rastrtih po sitnom žutom pijesku uz more u sred dana serviraju sivu juhu od cijelih listova kiselog kupusa uz otvorenu crvenu papriku punjenu klicama boba, graška, češnjaka i još nečega čemu ime ne znaš, i to sve s poširanim jajem u sredini, a smjeste te za stol sa lijepom ženom kose nalik onoj Esperanze Spalding, na kojoj ti se ona i ispričava iako ti ne kužiš zašto bi, ti onda sigurno znaš da nisi ni u kakvom restoranu s Michelinovom zvjezdicom na Craven Cottageu uz Temzu, nisi ni na obali Maroka ili Tunisa, a nisi niti u Namibiji, niti si na pacifičkom rubu čileanske Atacame, nego pouzdano znaš da su te, unatoč serviranoj dibidus neobičnoj hrani i u zanimljivom i lijepom društvu, na tako lijep san potaknuli burgenlandski chardonnay iz Kalka i mendoški malbec iz San Rafaela koje si večer prije pio uz lički fino prodimljeni kozji sir, flis-papir tanko rezanu đakovačku dimljenu suhu govedinu i nogomet, prvo engleski onda španjolski.

 

A onda još shvatiš da je ponedjeljak.

 

 

zagreb - mostar - liverpool

Po bespućima, ne vlastitim nego ovim internetskim, naletio na fotografiju iz 1973. ili 1974. godine. E sad, ako se i točna godina ne zna, zna se sezona. 1973/74. Kao već iskusni dinamovac sa plavim stažom dan kraćim od samog života, te sam tisuću devetsto sedamdeset treće otkrio crveni Velež. U doba prije te godine, ono predškolsko naganjanje loptom u jednom je trenu bilo zamijenjeno šahom. Čak sam i svoju prvu drvenu garnituru dobio u siječnju 1973. godine kao nagradu za odličan uspjeh na polugodištu svog prvog razreda šarolikog školskog obrazovanja. U šahu sam uživao igrati, tokom godine s tatom, a ljeti za raspusta s ujakom. 

Sve se to izbalansiralo nakon te prve godine. Od svih slobodnih aktivnosti, a bilo je toga, i čitanja i igranja autićima, i crtanja i igranja žmire, i igranja s brojevima i uživljavanja u Indijance ili kauboje, šah je bio na prvom mjestu, ali tek kad vremenske neprilike nisu dopuštale nogometu da bude na tronu. A vrijeme je u našoj nizbrdičnoj ulici bilo mjestimično promjenjivo.

Neprikosnoven u našoj mladoj generaciji bio je Čarli, sin rudarske udovice iz Založja, dijela Breze kod ulaza u krug separacije i ulaza u okna. Čarli je bio, pa bio je kao mali Pele. Ja sam bio tu negdje, koplje ispod. I dalje daleko više od ostalih. Tatini su me prijatelji, kolege iz kluba znali pitati jesam li ja mali Čerček, a ja sam drčno i njima užasno smiješno odgovarao da sam ja Križan. Uostalom, to Čerček je zvučalo prilično šećerasto, a ja šećer čak ni tad nisam previše volio, čak ni u mlijeku.

Osim rijetkih trenutaka gledanja Dinama sa Stinčićem i Vlakom, s Kužeom, Bedijem i Valecom, s Ramljakom i Jovičevićem, s Gucmirtlom, Čerčekom i Rorom, sa Senzenom, Vabecom i Zambatom, i osim redovnih posjeta svaku drugu nedjelju stadionu brezanskog Rudara za koji je nakon završene karijere u osječkom NK Proleteru, današnjem NK Osijeku, s crno zelenim dresom s brojem sedam igrao moj tata, unatoč puno bližim fizički FK Sarajevu i NK Željezničaru, i medijski bližim, ali nikako zanimljivim Hajduku, Partizanu i Crvenoj Zvezdi, moje je navijačko srce zatreperilo kad sam saznao za postojanje Veleža. Nije meni BMV, fonetizirani oblik naziva bavarske auto industrije, ništa značio, baš kao ni Mercedes jer tada su popularni bili Buba, Tristać, Fićo, Lotus Esprit, Ford Mustang, NSU i slične zvijeri. Neke sam vidio u živo, a neke sam i imao, u smanjenom obliku naravno. To BMV sam shvatio kasnije, ali sam dobro znao tko su i Bajević, i Marić i Vladić. I svi ostali. Dresovi neobično jarko crveni, brkati golman i stadion podno planine. Na slici stoje s lijeva: Boro Primorac, Čolić, Pecelj, Hadžiabdić, Enver Marić, Ristić, a čuče: Topić, Kvesić, Bajević, Vladić, Ledić. O Halilhodžiću se pričalo, a o Sliškoviću će se tek pričati. Čarolija na svakom dijelu terena.

Uz već poznate strane klubove tipa Bayerna s Gerdom Műllerom i Schwarzenbeckom, Franzom Beckenbauerom i Paulom Breitnerom. sa Seppom Meierom i zlatnom rezervom Zlatkom Škorićem, bivšem Dinamovom golmanu po kojem sam dobio ime, i Ajaxa s Johanima, Neskensom i Cruyffom, s Ruudom Krolom, Arriejem Haanom i Johnnyjem Repom, na mojoj su se nogometnoj sceni ukazali još jedni crveni dresovi: Liverpool. Golman Ray Clemence, a u terenu Ian Callaghan, Kevin Keegen i John Toshak, nedavno preminulog Larryja Lloyda se ne sjećam, bek. Kakav nogomet! Kakva ekipa! I kakva publika! S pojavom Liverpoola u mojoj svijesti Velež je nekako ostajao u sjeni, polagano je blijedila mostarska i intenzitet je preuzela liverpulska crvena. I iako je u ljubavi prema nogometu važna bila ljepota igre, gol, obrana, dribling, potez, pas, nije bilo loše imati i nekih rezultata.

Sve ovo bio je dječji doživljaj svijeta odraslih koji se još uvijek znaju igrati kao i mi djeca, a ja sam svoju prvu osobnu revoluciju u praćenju nogometa doživio malo nakon sezone 1973/74. sa svjetskim nogometnim prvenstvom u Njemačkoj i prvim albumom sa sličicama nogometaša i reprezentacija.

san u jutru predizborne šutnje

Sve izgleda normalno: šumski put s dvije ugažene staze - traktorski kolotrazi, rijetka lijeskova šuma prošarana nevelikim livadama s gustom visokom travom, maslačcima i nekim drugim meni nepoznatim biljem, zuj pčela, poj ptica, sunce probija s visoka kroz krošnje, vjetra tek u tragovima. Proljeće u prirodi. Za poželjeti.

Ali. Čemu idealizirati? Vozim bicikl s jednom pedalom. Ne znam gdje sam s drugom. Nije lako, ali se ipak krećem. Odjednom, s desne strane šumske staze, na sred livade sjedi medvjed. Veliki smeđi medvjed. Ni sad nisam siguran jesu li nam se barem u jednoj milisekundi pogledi sreli ili sam to izmislio, ali sam shvatio da imam problem jer je medvjed zamukao kao krava i gledajući u mom pravcu počeo ustajati. Dodao bih gas da sam na motoru, ovako sam se odgurujuć se jednom nogom i drugom hvatajući ritam po pedali krenuo hvatat maglu. Nije lako. Nije nimalo lako. Ni malo. Ni ma lo. Znoj mi se počeo slijevati niz čelo pa preko stakala naočala curiti niz obraze poput suza. Kapu sam već izgubio. Kroz glavu mi prođe misao da me medvjed poput svakog psa tragača sad može naći prateći miris. Ne moram reći da su nestali i zuj pčela i pjev ptica. U glavi samo odzvanja škriputanje nastalo okretanjem pedale oko svoje osi nastalo usljed promašivanja zaveslaja i ono mukanje medvjeda. Nisam siguran glasa li se medvjed dok trči za mnom jer taj zvuk, to mukanje, za razliku od mnogih koji uđu na jedno i iziđu na drugo uho, nikako da napusti moju glavu. Ali to nije sve, rekao bi Queneau.

Koliko god žurio, gladao sam u stazu ispred sebe izbjegavajući zamke poput gruda osušene zemlje ili busena bilja, očito nisam pazio na smjer jer u jednom trenu na stazi ispred sebe ugledam svoju kapu! Šit!!! Bježeći ja vozim u krug! O sranje!!! Panično bježeći u pokušaju da spasim vlastiti život od nasilnog prekida skroz sam zaboravio na orijentaciju! A o orijentaciji u prirodi smo nešto naučili i od Kreleta iz Kiklopa. Ne mogu se sjetiti je li to u Marinkovićevu romanu ili je to Vrdoljakovoj adaptaciji za film. Hej!!! Halo!!! Koji mi je!? O čemu to ja razmišljam dok panično bježim od zvijeri!? Dižem pogled u daljinu, nema tu puno daljine jer staza je krivudava, bojeći se da sam možda toliko brz u bijegu da ću vidjeti medvjedovu guzicu ispred sebe. Nema ga, ipak. Okrećem se za sobom. Nema ga ni tamo. Vrtim, guram. Sad mi na pamet pada ideja da ostavim bicikl i krenem trčati. Možda ću biti brži? A šta ako dođem do neke nizbrdice? Tad na biciklu mogu bježati i štediti noge i energiju. Bacim pogled u desno, na onu istu livadu na kojoj sam vidio medvjeda. Medvjed je i dalje tamo, nepomično sjedi. Zastanem. Znatiželja je jača od straha. Na tom počivaju svi hororci. Zato ih i ne volim. Pogledam medu malo bolje i shvatim: nije to medvjed nego velika kamara, da prostite - govana. Kamen mi sa srca pao. Na sreću pored stopala. Gledam u to nepomično govno i razmišljam kakav je to strah morao biti da sam od govna vidio medvjeda? Počinjem se smijati, pomalo nekontrolirano. Čuj nekontrolirano, kao da ima kontroliranog smijeha osim pred kamerom. Obrišem znoj sa čela, hukanjem ovlažim stakla na naočalama i obrišem ih o jedva nađen suh dio majice. Gledam u livadu pa gledam u pedalu i nije mi jasno zašto sam, kada i kako ostao bez te jedne pedale. Pomislim kako to nije više toliko važno.

Krenem kući lagano stazom. Pazi na oznake, govorim sam sebi, nemoj se izgubiti. Nije to tako teško kao što si umišljaš. Ili kad sanjaš.

Rolete su spuštene i nemam pojma u kojoj je dan fazi. Razmišljam o snu. Spasio se jesam, to je jasno. Osim toga, bio je to ipak samo san. Uvijek se možeš probuditi. Osim valjda jednom u životu. Samo, tek sad mi budnom pada na pamet jedna stvar. Ono govno. Ono golemo govno veličine medvjeda. Nije ono tamo samo naraslo. Tamo se nešto golemo posralo i to je onda ozbiljan problem. A opet, lakše možemo izaći na kraj s govnetom nego li s medvjedom.