inspekcija

Zvono. Trgnem se iz sna. Jel zvono bilo u snu ili me probudilo. Opet zvono. Hm, okej, nije san. Ustanem odem do ulaznih vrata, otvorim ih (špijunka zamrljana još od farbanja vrata, nikako da je očistim), pred vratima - nikoga. Odem do prozora, nagnem se i vidim dolje stoje neke dvije žene.

- Gospodine Križan? Inspekcija. Došle smo u inspekciju i provjeru podataka.

 

Gledam ih. Šta se derete, imate interfon. Jel mora cijeli komšiluk čuti da mi dolazi inspekcija?

 

Gledam ih s drugog kata. Njih dvije stoje nasred pristupne staze od ulice do zgrade. Iza ulice jablani i zemljano nogometno igralište. Pogledam unutra. Pogledam ponovo van. Te inspektorice me uopće više ne brinu, zabrinulo me to što mi je zagrebački stan u zgradi brezanske Ulice šestog aprila. To još nisam sanjao.

 

Odem do ulaznih vrata i na interfonu stisnem dugme za otvaranje vrata. Sjetim se da mikrofon na interfonu ne radi. Zalio ga farbom. Vratim se u dnevni boravak i shvatim da mi je stan u ozbiljnom neredu. Skupim majicu, gaće i čarape s kauča, gurnem ih u vešmašinu u kupaonici, hlače na brzinu obučem, neko suđe sa stola odnesem u kuhinju, zategnem prekrivač na krevetu i popravim tepih u boravku. A tepih!? Bijeli vuneni koji glumi neko krzno. Strava. Tko li mi je to prodao i u kakvom sam to ja tada stanju bio, bolje da ne znam.

 

Kucanje na vratima. Otvorim ih i pustim u stan. Šta ću, ne mogu ih pustiti da me u haustoru dodatno sramote.

​- Došle smo po prijavi s Visa.

- S Visa?

- Da, imamo prijavu da ste u sred noći vikali i skrnavili javni red i mir. Evo, piše, citiram: "dernjali se, urlikali i kričali".

- Otkud prijava?

- Prijavila vas je susjeda, anonimno je i ne bih smjela reći.

- Ali mi nismo kričali. Pjevali smo.

- Gospođa je ona operna pjevačica. Stvarno nezgodno, ne nožete se tek tako izvući.

- Ali bila je proslava, Viška noć. Jeli smo, pili, išli se pred zoru okupati pa malo zapjevali.

- Nije bila Viška noć nego Adio lito. Znam ja dobro po datumu. Evo su navedeni svi koji su tamo radili nered.

 

Nabraja mi imena redom. Neću sad spominjati koga je sve navela, ne moram i njih sad sramotiti, ali mi za oko zapne jedno ime.

- Tko je Taft Ori.

- To je Vil​fred.

- Vilfred se tako zove?

- Da, a on je i moj frend. S njegovom sam curom išla na faks. Baš čudno da se nikad nismo sreli.

- Jesmo sad, a bolje da nismo.

- Nemoj tako. Pa nismo mi opasne.

- Vidim, znam da niste. I ja sam radio u inspektoratu.

- Ma da? Kolege?

- Nismo baš kolege, ja sam bio kao neki IT konzultant, a vi ste prave inspektorice.

- Čuj, prave. Nismo krive. Nisi ni ti kriv.

- Nisam kriv? Zašto ste onda ovdje?

- Nisam to mislila. Nema veze, kolege smo. Baš lijepo.

 

Gledam ih. Zgodne su. Mislim, i nezgodne su i zgodne. Dok s jednom sjedim na kauču, prekrižila ruke pred sobom i glavu naslonila na podlaktice, nije to sjedenje, prije bi se reklo da je zalegla, druga uz komodu stoji i pretače piće iz originalnih boca u neke termosice s grbom.

- Ček, došle ste mi u kuću uzeti uzorke pića. Prijava je s Visam, a mi sad nismo na Visu.

- Nema veze. i ne uzimam uzorke, sve ćemo morati uzeti.

- Uzmite ove otvorene, ne treba ih ni prelijevati, a pune ostavite.

- Moramo preliti u službene boce. Pune ćemo zanemariti. Pravit ćemo se da ih nije bilo.

- Zbog njih ćemo ti doći drugi put. Bez termosica. Kužiš?

 

Kužim. Sve kužim, a ipak me najviše brine ovaj tepih. Sreća da će trajati do alarma na mobitelu.

 

dojam

Kasno popodne sam se probudio pod dojmom. Dojam je bio sporadičan i mjestimično promjenjiv. Nedjelja. 

Sanjao sam da mi je otac brico. To sam zaključio po njegovoj bijeloj kuti. Zanimljivo da mi nije palo na pamet da je liječnik. Ili barem zubar. Brico. Možda zbog uvijek besprijekorno počešljane kose, dokumentirano na ama baš svim njegovim fotografijama. Po tome ni majka ne zaostaje. Ona je u ovom filmu bila u funkciji konzultantice.

- Seko, gdje je čaj?

- Ti bi umro bez mene.

- Bi, al sad mi reci gdje je čaj.

- Eto ga u onoj kutiji od kakaa, onoj na kojoj piše sol.

 

gradacija

- Je li jači konj ili lovac?

- Ne znam. Zar ima neke gradacije u jakosti figura?

- Ima, ima.

- Možda lovac zbog dometa, a možda konj zbog skakanja.

- Znači podjednako ti je?

- Je, reko sam da ne znam.

- Ipak ima razlike.

- A ima, ima. Ne znam. Aj ti poredaj kiseline po jakosti.

- Sumporna, sumporasta pa sumporovodična.

- Jesi siguran da nije sumporna, sumporovodična i tek onda sumporasta?

- Nisam baš. Čini mi se da sam u pravu. Ova treća nema kisika u spoju.

- U svakom slučaju, sumporna je najjača?

- Da.

- Baš ćemo pogledati kad se probudimo.

​- Pogledat ćemo i figure. Dogovoreno?

- Može.

 

Evo me, sad uz kavu sjedim pred kompjuterom, čitam o gradaciji šahovskih figura po snazi i jakim i slabim kiselinama i njihovim kiselinskim ostacima.

umivaonik

Maleni keramički umivaonik zaobljenih rubova imati u dnevnom boravku kojeg bi se preciznije moglo zvati boravčićem, moguće je valjda samo u mikropotkrovlju jedne zgrade u Arnoldovoj ulici i kod mene u snovima. Dobro, vjerojatno i u Japanu. "A što ne bi bio tu? U zidu je vertikala, s druge strane zida kupaonica. Trebalo ga samo spojit i zašarafit. Ništa štemanje, ništa cijevi." Kad to tako sagledaš, jasno je da ima logike. Ima logike kao da se voziš tramvajem, ono takozvano češko jaje, i vidiš kontrolore. Nasmiješen ih pozdraviš i kažeš da nemaš kartu, i ne samo kartu, nemaš ni dokumente ni novac jer nemaš novčanik, ostao ti u drugoj jakni. Ljeto je, jakne se ne nose, ali ljubazni kontrolor ti daje neki kartončić s vodenim žigom i nekim tekstom: "Evo, platićeš kad stigneš. Sretan put". I sad logika: tramvaj staje, svi izlazimo, ali umjesto na tramvajskoj stanici, tramvaj je stao na željezničkom kolodvoru, na nekom pomoćnom peronu s kojeg se umjesto u kolodvorsku zgradu obloženu crvenom ciglom može sići direktno u neki tunel stropa armiranog tračnicama obojanim u tamno zeleno. Na nadvoju iznad ulaza u podlogu nalik tračnicama zakucana slova i brojevi. P, E, R, O, N, I, 10, 11, 12. Dvojka iz broja 12 malo je naherena, a jedna stara putnica sa štakom komentira da se nada da tramvaj koji dolazi na peron 12 neće iskočiti kao dvojka. Zloguka baba. Pitaju te neki donedavni suputnici za Petrovu ulicu, a ti im objašnjavaš da je tu odmah iznad Kvatrića na kojem ste se pojavili izašavši iz podkolodvorskog prolaza. Usput, iako te nitko nije pitao, dodaješ da ti živiš u Petrovoj, malo ljevije od Kvatrića, iza bolnice, i da su ti baš sad majstori u stanu. Vodoinstalateri. Hvališ se, premija je to. Postavljaju umivaonik i tuš kabinu, pojašnjavaš. Ljudi slušaju što govoriš, gledaju u te, kimaju glavom, vidiš ima im i zavisti i sjete u očima. Pozdraviš ih i kreneš lagano uzbrdo. Podigneš ruku s onim kartončićem iz tramvaja, pogledaš, a na njemu piše: "znamo mi tko si ti". Aj bar netko, pomisliš.

bablje ljeto

- Vruće?

- Vruće.

- Jako?

- Jako.

- Baš jako jako ili samo jako?

- Evo jedemo čokoladu vilicom. Bez noža.

- Baš jako.

- E.

pita od bureka

Ne znam ja kako to funkcionira, to sa snovima, koji su sve parametri da ih se pokrene i u kojem će smjeru ići, ali da im je uz ono pročitano upravo prije spavanja, pogonsko gorivo i hrana. 

Elem, probudio se, doručkovao i uz kavu pročitao tekst jednog književnika na osvrt jednog jezikoslovca o nazivlju izvjesnih jestvina u novoobjavljenoj knjizi, a potom i jezikoslovčev smislen odgovor na prozivke kojih u tekstu onog prvog ne nedostaje, ne fali. Radi se o pitama i burecima za koje se onaj prvi uhvatio ko pijan plota. Krucijalno lingvističko, sociološko, ako ne i antropološko pitanje sadašnjosti, a možda i budućnosti i opstanka i nacija, i država i jezika. Ja jezični laik u jednog od njih vidim ladanovsku predanost poslu, a u drugog tešku ambiciju. Da skratim, poslije kave se ispružio u položaj morske zvjezdače, malo da se istegnem i duboko nadišem, ali taj položaj lako prevari, oči kapci pokriju, umjesto bijeline stropa, zacrvene se kapilare od jutarnjeg svjetla...

"Ako nema nikoga od tih tvojih prijatelja iz djetinjstva odi, veli mi Josip, do nas prespavat. Jest u brdu, ali je lijepo. Prije toga svrati do Alije i njegovih, pojedi nešto kod njih i uzmi ključ. To ti je zadnja kuća prije uspona."

I ja napravih tako. Kad se prođu brezanski bazeni i dom zdravlja, dođe do škole i prijeđe na lijevu stranu ulice, dugačak je i strm put u brdo, skoro kao zagrebački Šipki. Prije nego li počne ozbiljnija uzbrdica, niz je kuća na široko postavljenih, skoro pa razbacanih. Dođem do posljednje, niske prizemnice s ogradom koja svojom visinom više označava i podupire cvijeće nego što ograđuje, uđem u dvorište. Pozdravlja Alija, pozdravlja i gospođa Aida. Iza kuće dječja graja, meketanje i mukanje. Donese Aida preda me tanjur s komadom janjetine na kosti i komadom bureka. Probam jedno, probam drugo, čini se da je ovo put u raj. Čista big-bang epifanija jednog zakletog ateista. Pruža Alija ruku prema mojima u kojima mi komad bureka, i taman da ću ga zagrist, on pipa taj komad, malo stisne pa se polagano uzmičući nasmiješi: "Mehko ko duša, pravo". Začuđenog njegovim diranjem hrane pred ustima mi, uzima tanjur ispred mene i odnosi ga iza rijetke živice kojom je veranda odvojena od radnog kuhinjskog stola, stavlja tanjur na pladanj, Aida na pladanj dodaje vrčić s vrhnjem i malenu zdjelicu s češnjakom pa se ponovo uhvati mesa koje je do tad mijesila. Alija se s pladnjem vrati: "Ovako je bolje, vidićeš". 

I ne pita Alija je li dobra pita, ne pita ni je li dobar burek. Aliji je, a dade se zaključiti po nježnom osmijehu ispod kratkih brkova, drago da je sve dobro i da je meni dobro ma kako to dobro nazvali. Aidi isto.

I baš da ću... onda je zazvonio telefon. Hrvoje. Pita je li me probudio. Nije. Razmišljam. O čemu? Dragi tata, kako o čemu? O krucijalnim egzistencijalnim i egzistencijalističkim pitanjima prehrane: postoji li pita od bureka i ako za pitu pitaš, burečiš li za burek? Spustio mi slušalicu. I ja bih napravio isto da sam bio na njegovom mjestu.

meho

Prvo je pratio neku grupu djece po šumi. Djeca ko djeca, prvo su se bojala i vrištala, a kad su shvatila da im Meho ne želi ništa loše, niti to može i da hoće, počela su raditi sprdnju s njim da bi sve završilo nekom vrstom progona.

Uspio im je pobjeći tako što je neprimijećeno uskočio u traktorsku prikolicu nekog seljaka koji se vozio po utabanom makadamskom putu po sredini djelomično obraslom niskom travom. Bila bi ta trava i višlja, ali povremeno bi se tim putem provozali mladi u osobnim autima niskih težišta i tako jednostavno "na tupo" kosili tu jadnu travu. Kad ga je seljak nakon nekog vremena primijetio, a primijetio ga je zato što se prikolica u zavojima ponašala drukčije, toliko je naglo zakočio da je Meho usljed inercije završio tik do vozačkog sjedala u traktoru. To je seljaka skroz prestravilo da pobjegao je u smjeru sela glavom bez obzira. Izazov ili ne, Meho je laganim kasom krenuo za seljakom ne shvaćajući grleno zazivanje pomoći kao nešto što bi moglo uzrokovati pojavu opasnosti po njega. Da je kojim slučajem ostao sam i zbunjen na traktoru, na njega bi nabasalo dvoje mladih koji su se u posuđenom autu poželjeli sakriti od svih pogleda i vjerojatno bi svojom pojavom i njima predstavljao potencijalnu opasnost zbog koje bi nakratko zaboravili zašto su se u šumu uputili, a što bi ih malo kasnije ubrzano zbližilo jer strah je katalizator svih stanje.

U međuvremenu se ona spomenuta opasnost pojavila. Nedugo nakon što se seljak iz traktora trčeći dokopao prvih seoskih kuća, nekolicina u zeleno odjevenih ljudi, lovci su u pitanju, u Mehu su uperili puške i počeli pucati. Meci su fijukali oko Mehine glave i trupa, a gracilnost njegove konstrukcije prilično im je otežavala posao. Osim toga, čak i da ga pogode, ništa mu ne bi bilo jer metak bi tek malo oštetio površinski sloj, eventualno bi u srazu sa žicom istu malo savio i prošao dalje jer se ne bi imao u čemu zaustaviti. Naime, nije Meho android, a nije ni neka električna ovca.

Meho jednostavno nema nekog kompliciranog unutarnjeg ustroja, a nema ni unutarnjih organa, ni krvožilnih, ni mišićnih, ni koštanih, ni dišnih, ni osjetilnih, on nije tijelo s dušom niti je duša s tijelom. Njegova konstitucija žirafe, njegova naborana vanjština i njegova nemuštost uzrok su svih tih njegovih nemalih problema. Nutrina mu je satkana od žičanog pletiva i višeslojno je presvučena zgužvanom crnom folijom od polietilena niske gustoće i nimalo ne ulijeva bilo kakvo povjerenje na prvi pogled: jednostavno Meho izgleda kao pokretno strašilo. Njegova potreba za kontaktom, za društvom, neartikulirana je verbalno i time je u njegovim kretnjama izraženiji privid agresije. Meho je zapravo tek jedan mehanički oblik, meh o, a njegova pokretnost kao i njegov senzibilitet plod su jedne obične jutarnje REM faze.