Betelgeuse. Sjajna zvijezda Oriona. Betelgeuse. Beetlejuice. Od Douglasa Adamsa do Tima Burtona.
Činjenica je da si prvi film Beetlejuice Tima Burtona totalno zbunjen pogledao te davne 1988. godine. Činjenica je i da si negdje u to vrijeme čitao i Vodič za autostopere kroz galaksiju. Činjenica je i to da ti uopće nije palo na pamet da se Betelgeuse i Beetlejuice izgovaraju skoro pa jednako jer ih nisi doživljavao na istoj razini. Noćna mora, izazov i spasitelj Lydije Deetz i solarni sustav planete Five s koje potiče Ford Prefect, spasitelj Arthura Denta.
Nema tu nikakve teorije zavjere, možda postoji neko naslanjanje jednog na drugo, ali to nije bit sveg ovog uspoređivanja. Bit je ta da su oba djela i prostor-vremena bazirana na snovima, projektiranim i konstruiranim prema zakonima fizike sve dok im odgovara, kad im prestane odgovarati, onda izgradnja biva nastavljena protivno tim zakonima. I drugim zakonima također.
Kako god, zabava i relaksacija dok čekaš da vrijeme i toplina učine ručak jestivim. Jer svu važnu pripremu si već odradio i ostalo ti je samo dodati sto pet minuta strpljenja.
U nedostatku koncentracije za čitanje, gledam filmove i serije. Manje zahtjevno čak i fizički. Dijalozi, scenografija, kostimografija, atmosfera, sve već podastrto i mozgu olakšan put do sagledavanja ukupne slike. Tatarski umjesto onog cjelovitog koji se tek nakratko, ali dovoljno pozdravio s Louisom Maillardom.
Gledam Elementary, onu seriju sa Jonny Lee Sherlockom i Lucy Liu Watson, i pronalazim elemente svojeg ponašanja, načina razmišljanja i zaključivanja u onim Sherlockovim. Ponekad i u Watsonovim. Je, zvuči kao da visoko pucam, ali to mi se događa i u nekim sasvim drugim prilikama kao na primjer kad slušam Brunu, starog majstora za izradu uporabnih predmeta od kože. Da majstora, velemajstora.
Lie to me, dr. Cal Lightman, neuravnoteženi stručnjak za čitanje lica, taj isto ima nekih detalja koje lako prepoznajem u sebi. Heisenberg? Ne baš, ali Walter White da. Djelomično. U nekim sitnim detaljima, nikako u proizvodnji metha i drugim zločinima. Ili se kaže djelimično? Je, malo pravopisne distrakcije nikom ne škodi u oređenim trenucima. Pogotovo kad se nađeš na nekom od rubova.
Iako sam nosio Zagorovu majicu, baka Naka je na crvenu majicu zašila žuti krug, komad tkanine s dedine karirane žuto crne košulje, i siluetom Vakinijan Tanke, povijesni najraniji fotografski zapisi dokumentiraju veću sličnost s Čikom nego li sa Zagorom. Nikad nisam bio od onih koji se uživljavaju u uloge Tarzana i Supermana ili Fantoma, pa čak ni Fu Manchua, iako bih se tu možda mogao i poskliznuti. Unatoč i Marini i Marijani, nisam mogao biti ni Janošik ni Sandokan. Ne Angel Eyes, ne Tuco, ali Man with No Name malo da. Rip Kirbey je, na primjer, bio moj đir čak i unatoč ideološkom uvjerenju da je imati batlera kapitalistički rudiment makar se isti zvao Desmond i bio kombinacija Jeevesa i Alfreda Pennywortha. Nikad Blek Stena, nikad Komadant Mark. Doduše nikad ni profesor Okultis ni Žalosna Sova, ali malo Martija Misterije da.
U Otpisanima, u igri oponašanja Otpisanih većina je najrađe htjela biti Prle, meni je Tihi bio bliskiji. Kasnije više Ekser nego Švaba. Travis Bickle na momente. I Lafcadio Wluiki. I Melkior Tresić bez Pavičić. U Mendeljejevljevoj tablici ni ugljik, ni kisik, ni vodik, ali neki biogeni element svakako.
Svakako D-mol.
Stručnjaci bi sigurno imali što reći o ovom slučaju uživljavanja u uloge, identifikaciji s određenim likovima, bojama i oblicima i prepoznavanju osobnih karakteristika u određenim ulogama, ali ja ne mogu objektivno ni ozbiljno čitati, a kamoli gledati neki film ili seriju. mogu to eventualno ponekad odglumiti. Vrhovni objektivni sud? Nemoguća misija. Sudionik? Da. Glavni lik ne nužno, ali svakako onaj koji je uvijek tu. Malo sebično, uskogrudno? Vjerojatno. Jer ako u fazi kad propitivanje svijeta radi spoznaje sebe zamijeni propitivanje sebe radi spoznaje svijeta, u ičemu od sveg nabrojanog ne nađem malo sebe, ja u tom trenu tamo nemam šta tražit.
Zvono. Trgnem se iz sna. Jel zvono bilo u snu ili me probudilo. Opet zvono. Hm, okej, nije san. Ustanem odem do ulaznih vrata, otvorim ih (špijunka zamrljana još od farbanja vrata, nikako da je očistim), pred vratima - nikoga. Odem do prozora, nagnem se i vidim dolje stoje neke dvije žene.
- Gospodine Križan? Inspekcija. Došle smo u inspekciju i provjeru podataka.
Gledam ih. Šta se derete, imate interfon. Jel mora cijeli komšiluk čuti da mi dolazi inspekcija?
Gledam ih s drugog kata. Njih dvije stoje nasred pristupne staze od ulice do zgrade. Iza ulice jablani i zemljano nogometno igralište. Pogledam unutra. Pogledam ponovo van. Te inspektorice me uopće više ne brinu, zabrinulo me to što mi je zagrebački stan u zgradi brezanske Ulice šestog aprila. To još nisam sanjao.
Odem do ulaznih vrata i na interfonu stisnem dugme za otvaranje vrata. Sjetim se da mikrofon na interfonu ne radi. Zalio ga farbom. Vratim se u dnevni boravak i shvatim da mi je stan u ozbiljnom neredu. Skupim majicu, gaće i čarape s kauča, gurnem ih u vešmašinu u kupaonici, hlače na brzinu obučem, neko suđe sa stola odnesem u kuhinju, zategnem prekrivač na krevetu i popravim tepih u boravku. A tepih!? Bijeli vuneni koji glumi neko krzno. Strava. Tko li mi je to prodao i u kakvom sam to ja tada stanju bio, bolje da ne znam.
Kucanje na vratima. Otvorim ih i pustim u stan. Šta ću, ne mogu ih pustiti da me u haustoru dodatno sramote.
- Došle smo po prijavi s Visa.
- S Visa?
- Da, imamo prijavu da ste u sred noći vikali i skrnavili javni red i mir. Evo, piše, citiram: "dernjali se, urlikali i kričali".
- Otkud prijava?
- Prijavila vas je susjeda, anonimno je i ne bih smjela reći.
- Ali mi nismo kričali. Pjevali smo.
- Gospođa je ona operna pjevačica. Stvarno nezgodno, ne nožete se tek tako izvući.
- Ali bila je proslava, Viška noć. Jeli smo, pili, išli se pred zoru okupati pa malo zapjevali.
- Nije bila Viška noć nego Adio lito. Znam ja dobro po datumu. Evo su navedeni svi koji su tamo radili nered.
Nabraja mi imena redom. Neću sad spominjati koga je sve navela, ne moram i njih sad sramotiti, ali mi za oko zapne jedno ime.
- Tko je Taft Ori.
- To je Vilfred.
- Vilfred se tako zove?
- Da, a on je i moj frend. S njegovom sam curom išla na faks. Baš čudno da se nikad nismo sreli.
- Jesmo sad, a bolje da nismo.
- Nemoj tako. Pa nismo mi opasne.
- Vidim, znam da niste. I ja sam radio u inspektoratu.
- Ma da? Kolege?
- Nismo baš kolege, ja sam bio kao neki IT konzultant, a vi ste prave inspektorice.
- Čuj, prave. Nismo krive. Nisi ni ti kriv.
- Nisam kriv? Zašto ste onda ovdje?
- Nisam to mislila. Nema veze, kolege smo. Baš lijepo.
Gledam ih. Zgodne su. Mislim, i nezgodne su i zgodne. Dok s jednom sjedim na kauču, prekrižila ruke pred sobom i glavu naslonila na podlaktice, nije to sjedenje, prije bi se reklo da je zalegla, druga uz komodu stoji i pretače piće iz originalnih boca u neke termosice s grbom.
- Ček, došle ste mi u kuću uzeti uzorke pića. Prijava je s Visam, a mi sad nismo na Visu.
- Nema veze. i ne uzimam uzorke, sve ćemo morati uzeti.
- Uzmite ove otvorene, ne treba ih ni prelijevati, a pune ostavite.
- Moramo preliti u službene boce. Pune ćemo zanemariti. Pravit ćemo se da ih nije bilo.
- Zbog njih ćemo ti doći drugi put. Bez termosica. Kužiš?
Kužim. Sve kužim, a ipak me najviše brine ovaj tepih. Sreća da će trajati do alarma na mobitelu.
Kasno popodne sam se probudio pod dojmom. Dojam je bio sporadičan i mjestimično promjenjiv. Nedjelja.
Sanjao
sam da mi je otac brico. To sam zaključio po njegovoj bijeloj kuti.
Zanimljivo da mi nije palo na pamet da je liječnik. Ili barem zubar.
Brico. Možda zbog uvijek besprijekorno počešljane kose, dokumentirano na
ama baš svim njegovim fotografijama. Po tome ni majka ne zaostaje. Ona
je u ovom filmu bila u funkciji konzultantice.
- Seko, gdje je čaj?
- Ti bi umro bez mene.
- Bi, al sad mi reci gdje je čaj.
- Eto ga u onoj kutiji od kakaa, onoj na kojoj piše sol.
Maleni keramički umivaonik zaobljenih rubova imati u dnevnom boravku kojeg bi se preciznije moglo zvati boravčićem, moguće je valjda samo u mikropotkrovlju jedne zgrade u Arnoldovoj ulici i kod mene u snovima. Dobro, vjerojatno i u Japanu. "A što ne bi bio tu? U zidu je vertikala, s druge strane zida kupaonica. Trebalo ga samo spojit i zašarafit. Ništa štemanje, ništa cijevi." Kad to tako sagledaš, jasno je da ima logike. Ima logike kao da se voziš tramvajem, ono takozvano češko jaje, i vidiš kontrolore. Nasmiješen ih pozdraviš i kažeš da nemaš kartu, i ne samo kartu, nemaš ni dokumente ni novac jer nemaš novčanik, ostao ti u drugoj jakni. Ljeto je, jakne se ne nose, ali ljubazni kontrolor ti daje neki kartončić s vodenim žigom i nekim tekstom: "Evo, platićeš kad stigneš. Sretan put". I sad logika: tramvaj staje, svi izlazimo, ali umjesto na tramvajskoj stanici, tramvaj je stao na željezničkom kolodvoru, na nekom pomoćnom peronu s kojeg se umjesto u kolodvorsku zgradu obloženu crvenom ciglom može sići direktno u neki tunel stropa armiranog tračnicama obojanim u tamno zeleno. Na nadvoju iznad ulaza u podlogu nalik tračnicama zakucana slova i brojevi. P, E, R, O, N, I, 10, 11, 12. Dvojka iz broja 12 malo je naherena, a jedna stara putnica sa štakom komentira da se nada da tramvaj koji dolazi na peron 12 neće iskočiti kao dvojka. Zloguka baba. Pitaju te neki donedavni suputnici za Petrovu ulicu, a ti im objašnjavaš da je tu odmah iznad Kvatrića na kojem ste se pojavili izašavši iz podkolodvorskog prolaza. Usput, iako te nitko nije pitao, dodaješ da ti živiš u Petrovoj, malo ljevije od Kvatrića, iza bolnice, i da su ti baš sad majstori u stanu. Vodoinstalateri. Hvališ se, premija je to. Postavljaju umivaonik i tuš kabinu, pojašnjavaš. Ljudi slušaju što govoriš, gledaju u te, kimaju glavom, vidiš ima im i zavisti i sjete u očima. Pozdraviš ih i kreneš lagano uzbrdo. Podigneš ruku s onim kartončićem iz tramvaja, pogledaš, a na njemu piše: "znamo mi tko si ti". Aj bar netko, pomisliš.
