crveni i plavi

Tehelné pole​ Arena 1:4
Anfield 4:0
White House 224:277.

Što bi reko Martinov ćaća​ Mate: "Dikod uđe, dikod ne uđe".

Što prva dva rezultata znače za mene? Negdje dobiju plavi, negdje crveni. Pokoja tahikardija od veselja i uzbuđenja, malo povišen tlak, ljepota je u oku promatrača, a veselje u glavi, i već nakon nekog vremena srce se smiri, tlak padne čak i bez farmakoloških intervencija i sve biva zaboravljeno kao lanjski snijeg. Ček, jel lani uopće bilo snijega?​ Eto, vidite. Nema veze.

Što treći rezultat znači za mene? Negdje dobiju plavi, negdje crveni. ​Postoje neke indicije i sumnje u pogoršanje života u globalu, ali iskreno nemam pojma jer nemam dovoljno informacija o planovima pobjednika da bih analizom išta mogao zaključiti. Baš kao što nemam pojma ni o eventualnim planovima poražene za koju sam pomalo navijao jer mi se činila racionalnijom i simpatičnijom, a i to može biti varljivo, skoro kao ljeto '68.

Povjerenje jest poljuljano od ranije, ali nada je još tu. Dva luda, jedan na jedan? Ili možda ipak nije tako, možda su braća? Kako god, uvijek će postojati i kolateralna žrtva. Pitanje je kolika i koliko će u konačnici biti kolateralna. Da postoji kritična masa racija pa da se ne uništimo prije nego li barem takozvanu umjetnu inteligenciju stvarno na naučimo razmišljati, da se ne moramo sami likvidirati kao ili slijepo crijevo evolucije, ili most, neki njezin period od organskog ka anorganskom. A možda je sve to već riješeno i sad samo igramo sudačku nadoknadu, samo ne znamo kolika je jer se nije oglasio četvrti sudac.

Kako god, optimistima čestitam Međunarodni dan sprječavanja iskorištavanja okoliša u rat​ovima i oružanim sukobim​a, Sulejmanu Veličanstvenom petsto trideseti, Rebecci Romijn pedeset drugi, a Emmi Stone trideset šesti rođendan.

na rubu

Stalno smo na nekom rubu. 

Na rubu smo novih dostignuća. Na rubu smo živaca. Na rubu smo pameti. Na rubu smo granica izdržljivosti. 

Na rubu smo velikog otkrića. Na rubu smo bankrota. Na rubu smo propasti. Na rubu ponora. Na rubu smo gladi. Na rubu e​gzistencije. Na rubu zakona. 

Na rubu smo novog doba. Na rubu smo rata. Na rubu smo ruba. Na samom smo rubu kraja.

japanka bez tenisica

Danas je jednoj Japanki u Draškovićevoj tramvaj broj 4 pregazio laganu platnenu tenisicu.

 

Tako je počeo san, a onda sam se malo zamislio nad ostalim dijelom radnje i shvatio da bi netko mogao pomisliti kako kopiram Queneaua iz jedanaestice i zato sam odustao od toga da prvoj rečenici dodam to kako smo tu Japanku mi nagovorili da iz Vlaške potrči za tom četvorkom jer nas je pitala kako da dođe do Glavnog kolodvora, i to kako je njezin dečko, muž, svakako suputnik u znak soliidarnosti skinuo svoje tenisice i ostavio ih na pruzi pored njenih pa su zajedno ulicom hodali u kratkim bijelim čarapicama, kao i to da smo se mi, a to mi je i dalje malo nedefinirano jer nas ima pet-šest, vratili u svoje dvorište u Vlaškoj ulici gdje smo preparkiravali bicikle ne bismo li se dokopali ravnog krova kuće na kojem smo raspravljali o tome tko je Japancima rekao da trče za četvorkom.

 

Uglavnom, kad sam razmislio o cijelom događaju i odustajanju od dodavanja rečenica onoj prvoj, zaključio sam da je možda opasno ostaviti tu prvu rečenicu samu jer bi se od nelagode mogla iz jedne simpatične pretvoriti u demonsku. Htijući izbjeći sve zamke imitiranja i iritiranja, odlučim sve izbrisati i papir ostaviti uznemirujuće praznim.

 

"Čitao si Harmsa", čujem neki glas. "Ih, jesam", odgovorim. "Vidi ti se ponekad", dodaje. "A šta ću?" "Ništa, pripazi da ne ispadne ko s Queneauom".

otvoreno pismo drugu filipu marinkoviću

Dragi druže, zovem te drugom i to dragim unatoč svemu onome što ću u nastavku pisma navesti. Duboko si me, moglo bi re reći i neoprostivo razočarao. To što na dogovoreni ručak na vrh žičare dolaziš posljednji nije tako strašno. Netko uvijek mora biti posljednji, a to obično biva onaj koji dođe zadnji jer misli kako je njemu odredište blizu ishodišta pa neće kasniti. Ali, avaj, da ne velim kurac. Najbliži uvijek najviše kasne. Nije strašno ni to da na ručak društva dovodiš nekog slučajnog frenda s posla, Vijetnamca koji mota cigarete, ali tako da u papir stavlja već gotove kobasičice duhana uvučene u neka najlonska crijevca. Nisi ti kriv što lik umjesto dišnog trakta ima spalionicu plastike. Uostalom, ako Vanja može u pola dvanaest otvarati drugu kutiju Marlboroa i s plavokosom se konobaricom natezati oko toga da je njemu i treće pivo prije ručka aperitiv, to vidim s terase gledajući kroz prozor u unutrašnjost kafane koja trenutno do daljnjeg ne radi, možeš se i ti družit s kojekakvim neobičnim ljudima. I to što podjebavaš Zeku, Janu i Sandru, isto nije nešto što ti treba zamjeriti, ajd, možda Sandru ipak nisi trebao. I nema osude. Nema osude ni to što si donio karton vina, a kad kažem karton, ne mislim na šest buteljki nego na onaj kartonski paketić s trolitrenom vakuumiranom žmikastom vrećom i malenom pipom za istakanje. Na kutiji jasno i čitko piše: Vino Merlot. Veliko V i veliko M. I ništa više. I ne treba, sve ti jasno i nema veze, ko ga jebe, ne moramo mi uvijek pit odlična vina kad i loša nekad mogu bit dobra. Dakle i to bih ti oprostio, ali kad sam vidio da nosiš plavi dres Didiera Drogbe sa Samsungovom reklamom na prsima, e to ti nisam mogao oprostiti. Bjelokošćanin je tu jedina svijetla točka, a od ostalog ne znam je li gore to što na dresu piše Samsung ili to što je Chelseajev dres. Nije da je meni taj klub nešto mrzak, nije uopće, ali kad se samo sjetim tko sve navija za taj klub i tko je sve žudio otići do Londona samo zbog tog kluba, e to mi je malo blj. I da, malo je glupo da mi to žensko ime Chelsea prihvaćamo i koristimo kao muško, ali to sad nije važno. Chelsea, Fićo!? Stvarno!? Sram te bilo!

 

Prijateljski i srdačno, Križ.

 

Sanjati ikoga u nogometnom dresu, a da nije nogometaš na igralištu, prilično je, ajmo to biranim riječima reći, uvrnuto. Sanjati nogomet je možda isto malo uvrnuto, kako kome. A opet, kad večer prije tog sna gledaš paralelno dva prijenosa u kojima Redovima Bullovima bivaju potkresana krila (Dinamo zabiberio salzburškom biku, a Liverpool im imenjake iz Leipziga srknuo ko lipov čaj), onda nije čudo da se barem nekakav opskuran dres ušunja u snove, a kolateralna žrtva postane - krivac. Netko i to mora moći znati htjeti, da ne citiram sad ministra vanjskih podova.

l'été indien

Bablje ljeto. L'été indien. Ljepše zvuči na francuskom.

 

Nebo se plavi od žutog sunca. preko dvadeset je u Celzijima. Sjeo na drvenu klupu u novoj Branimirovoj nedaleko od Ulice Crvenog križa. Ispred mene trotoar. Nogostup i dvosmjerna biciklistička staza. Podebljani red zelenila, trava s drvoredom, živica. Tri trake kolnika. Opet red zelenila, živica, trava, dva drvoreda, trava, živica. Tri trake kolnika u suprotnom smjeru od prethodnog. Još deblji red zelenila u istom smjeru, živica, travnjak, drvonered, tucanikom posuta uzbrdica - bent i na rubu željeznička pruga. Zažmirim kad auti prolaze. Umjesto plavog neba, crvene se kapilare kapaka. Vlak je tiši. Bez glasa promili gusjenica vrhom obzora. Toplina na licu nagovara kapke da ostanu spušteni. Ugodno je. Potraje li, mogao bih nešto odsanjati, neku rivu s promenadom ili grobljanski proplanak nad gradićem. Ili nešto kao Nobusuke Tagomi.

 

Na drugom proplanku živi Zoran, naš novi drug u razredu. Jedini koji ne živi u zgradi ili u kući u mahali. Ipe, Nešo i ja smo se uz odobrenje roditelja, naravno, jedne nedjelje sa Zoranom zaputili do njegovih i njihove kuće. Ulicu je zamijenio makadam, makadam šumski put, a šumski put staza. Na blagoj je padini nekoliko krava paslo travu. Jedna je bila vidno deblja od ostalih. "Nije se prežderala djeteline" umiruje nas i stručno objašnjava, "samo je stelna". Kao da nas trojica znamo kako izgleda krava kad se preždere djeteline i što joj to znači za zdravlje i život. Ne znamo ni što znači riječ stelna. Ja znam za Stelu. Zvijezda. Tako mi se i teta u Australiji zove. Dobro, nije baš od rođenja, svoje je ime Cecilija promijenila da se prilagodi u toj dalekoj zemlji s druge strane globusa. Dok se provlačimo kroz gustiš po rukama nas grebu šipak i drijenak. Plodovi su već crveni. Bit će čaja i pekmeza. "Stići ćemo taman na ručak".

 

U džepu mi zazvrnda maleno sokočalo, dojava da je hrana spremna za preuzeti na pultu kod Sare Lee, tu mi je iza leđa, nema ni deset metara. Blek pepr vid vil tekavej redi, smješka se dražesna Filipinka koja radi kod omiljene nam Tajlanđanke.

 

 

betelgeuse ili beetlejuice

Betelgeuse. Sjajna zvijezda Oriona. Betelgeuse. Beetlejuice. Od Douglasa Adamsa do Tima Burtona.

 

Činjenica je da si prvi film Beetlejuice Tima Burtona totalno zbunjen pogledao te davne 1988. godine. Činjenica je i da si negdje u to vrijeme čitao i Vodič za autostopere kroz galaksiju. Činjenica je i to da ti uopće nije palo na pamet da se Betelgeuse i Beetlejuice izgovaraju skoro pa jednako jer ih nisi doživljavao na istoj razini. Noćna mora, izazov i spasitelj Lydije Deetz i solarni sustav planete Five s koje potiče Ford Prefect, spasitelj Arthura Denta. 

 

Nema tu nikakve teorije zavjere, možda postoji neko naslanjanje jednog na drugo, ali to nije bit sveg ovog uspoređivanja. Bit je ta da su oba djela i prostor-vremena bazirana na snovima, projektiranim i konstruiranim prema zakonima fizike sve dok im odgovara, kad im prestane odgovarati, onda izgradnja biva nastavljena protivno tim zakonima. I drugim zakonima također. 

 

Kako god, zabava i relaksacija dok čekaš da vrijeme i toplina učine ručak jestivim. Jer svu važnu pripremu si već odradio i ostalo ti je samo dodati sto pet minuta strpljenja.

 

 

uživljavanje u uloge

​U nedostatku koncentracije za čitanje, gledam filmove i serije. Manje zahtjevno​ čak i fizički. Dijalozi, scenografija, kostimografija, atmosfera, sve već podastrto i mozgu olakšan put do sagledavanja ukupne slike. Tatarski umjesto onog​ cjelovitog koji se tek nakratko, ali dovoljno pozdravio s Louisom Maillardom.

Gledam Elementary, onu seriju sa Jonny Lee Sherlockom i Lucy Liu Watson, i pronalazim elemente svojeg ponašanja, načina razmišljanja i zaključivanja u onim Sherlockovim. Ponekad i u Watsonovim. Je, zvuči kao da visoko pucam, ali to mi se događa i u​ nekim sasvim drugim prilikama kao na primjer kad slušam Brunu, starog majstora za izradu uporabnih predmeta od kože. Da majstora, velemajstora.

Lie to me, dr. Cal Lightman, neuravnoteženi stručnjak za čitanje lica, taj isto ima nekih detalja koje lako prepoznajem u sebi. Heisenberg? Ne baš, ali Walter White da. Djelomično. U nekim sitnim detaljima, nikako u proizvodnji metha i drugim zločinima. Ili se kaže djelimično? Je, malo pravopisne distrakcije nikom ne škodi u oređenim trenucima. Pogotovo kad se nađeš na nekom od rubova.

Iako sam nosio Zagorovu majicu, baka Naka je na crvenu majicu zašila žuti krug, komad tkanine s dedine karirane žuto crne košulje, i siluetom Vakinijan Tanke, povijesni najraniji fotografski zapisi dokumentiraju veću sličnost s Čikom nego li sa Zagorom. Nikad nisam bio od onih koji se uživljavaju u uloge Tarzana i Supermana ili Fantoma, pa čak ni Fu Manchua, iako bih se tu možda mogao i poskliznuti. Unatoč i Marini i Marijani, nisam mogao biti ni Janošik ni Sandokan. Ne Angel Eyes, ne Tuco, ali Man with No Name malo da. Rip Kirbey je, na primjer, bio moj đir čak i unatoč ideološkom uvjerenju da je imati batlera kapitalistički rudiment makar se isti zvao Desmond i bio kombinacija Jeevesa i Alfreda Pennywortha. Nikad Blek Stena, nikad Komadant Mark. Doduše nikad ni profesor Okultis ni Žalosna Sova, ali malo Martija Misterije da.

U Otpisanima, u igri oponašanja Otpisanih većina je najrađe htjela biti Prle, meni je Tihi bio bliskiji. Kasnije više Ekser nego Švaba. Travis Bickle na momente. I Lafcadio Wluiki. I Melkior Tresić bez Pavičić. U Mendeljejevljevoj tablici ni ugljik, ni kisik, ni vodik, ali neki biogeni element svakako.

Svakako D-mol.

Stručnjaci bi sigurno imali što reći o ovom slučaju uživljavanja u uloge, identifikaciji s određenim likovima, bojama i oblicima i prepoznavanju osobnih karakteristika u određenim ulogama, ali ja ne mogu objektivno ni ozbiljno čitati, a kamoli gledati neki film ili seriju. mogu to eventualno ponekad odglumiti. Vrhovni objektivni sud? Nemoguća misija. Sudionik? Da. Glavni lik ne nužno, ali svakako onaj koji je uvijek tu. Malo sebično, uskogrudno? Vjerojatno. Jer ako u fazi kad propitivanje svijeta radi spoznaje sebe zamijeni propitivanje sebe radi spoznaje svijeta, u ičemu od sveg nabrojanog ne nađem malo sebe, ja u tom trenu tamo nemam šta tražit.