Vjerojatno je, ma gotovo je sigurno važno osjetiti se korisnim i sigurno dio nas, makar onaj najmanji želi na neki način biti važan. Ne baš nešto jako važan tipa kad te obuzmu bolesne ambicije, ali dovoljno važan da si potreban. Nije tipfeler, ali može i potreban i poseban. Kao da nismo svi posebni. Svatko na svoj način. E sad, tu važnost ispoljavamo na svojstven način ili po nekom obrascu. I vjerojatno to baš i ne vidimo najbolje. Naravno, sve bi to kakva stručna osoba bolje prepoznala i opisala, ali meni to ionako nije cilj. Samo kažem kako to što radimo te neke stvari uglavnom ne primjećujemo. Na javi. A kad je san u pitanju, onda je to lakše prihvatiti i na neki način priznati.
San. Da. Sanjam da sam na promociji knjige jednog prijatelja kojeg ćemo za ovu priliku nazvati Billy. Sjatilo se u taj neki pomalo i glamurozni prostor cijela svita večernje toalete i smokinga kao na zabavi poslije dodjele Oscara. Pričam tako s nekim ljudima, među njima i urednik i izdavač, i spomenem kako je prilično zanimljiv podatak da je cijeli roman Billy napisao rečenicama u negaciji što iziskuje veliku vještinu jer negacijom ne privlačiš nego odbijaš, a ovo štivo je tako pitko i prijemčivo da čitatelju koji se udubi u štivo ovako nešto može promaknuti. Gledaju me svi kao da sam rekao da sam vidio rub svemira. Pokušam primjerom pojasniti.
Neće svijet propast ako nismo navikli na nelagode i nezgode. Nikako zbog
toga nismo negativci. Ne možemo ništa ni naći ako ništa niti ne
tražimo. Nevjerojatno kako ranije nismo naletjeli na neukrotive nemani i
nepremostive prepreke. Nije nama tako loše i ne smijemo se žaliti. Ne,
ne i ne.
Odustajem od objašnjavanja, pojašnjavanja, ispričavanja. Nekad i odustajanje može bit rješenje. Pod ruku me primi jedna žena, haljina joj crvena poput ruža koji joj tako crven odlično pristaje uz crte lica, kosu. Znamo se. Zvat ćemo je u ovom snu Lily. Lily me moli da je izvedem s ovog bala jer joj je malo dosadno. Izlazimo iz dvorane u aulu, sjedamo na neki kauč i krene priča. Lily je lijepo gledati dok te sluša kad govoriš, ali je nemjerljivo ljepše gledati je kad ti priča. Čak i kad ne priča tebi. A zna pričati. Mogao bi se čovjek nasloniti, zažmiriti i slušati dok ga ta priča ne odvede u neki njezin svijet. Stvaran, a istovremeno ezoteričan.
Sad, kad to ovako pišem, sve izgleda kao aluzija na odlazak dalje, konkretno u krevet. A nije. Dobri smo prijatelji u toj nekoj muško-ženskoj relaciji. To valjda kaže svaka muška strana prijateljstva koja je nedovoljno seksualno privlačna i atraktivna ženskoj strani. Malo sam se zapetljao, otišao iz sna ne bih li opravdao nedostatak akcije u snu, ali šta da radim kad akcije u ovom snu do sad nema. Kad je ima, o njoj ne pišem jer... jer ne. Akcija dolazi malo kasnije. Akcija drugog tipa.
Taj drugi tip se za ovu priliku zove Ollie. Zbog zaštite privatnosti. Ollieja, njegovu kći i njihovog psa vidimo u mercedesu smeđe boje, poznati model s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Na rubu smo gradilišta. Mnogokatnica, a to je više od višekatnice, u nebo gleda desetak etaža. Jednako toliko ih je i u dubinu. Kako sam od promocije knjige došao do te bauštele, ne zna nitko. U prizemlju su stupovi koji gornji dio zgrade drže iznad površine zemlje. Tako nastalo prizemlje ima strop na visini od jedno osam-devet, možda i deset metara. Oko rubova zgrade opkop je širok sigurno pet metara, a dubok koliko i sama zgrada. Prilaz prizemlju moguć je preko dva mostića: čelične ploče koje povezuju ulicu i unutrašnjost zgrade. Ollie lijevim mostom uđe autom unutra, napravi krug i počne voziti prema van, prema drugom mostiću. U jednom trenu vidimo da se predomišlja, možda želi na drugi mostić? Ili ipak prvi? Dok dvojba traje mercedes se približava onoj provaliji oko zgrade. Još trenutak-dva i auto nestaje u ponoru dubokom sigurno preko trideset metara. Zovemo policiju, hitnu, vatrogasce, jedan jedan dva, sve odreda. Spuštamo se dolje pješke jer ne rade ni teretni građevinski liftovi.
Sišli smo dolje o dna. Vidimo da su već i Ollie i njegova kćer i pas svatko u zasebnoj barokomori sa staklenom bočnom stijenkom. Kako su i kojom brzinom uspjeli doći, to valjda može biti samo u filmu. Dobro, i u snu. Na zidu iznad ležaljke na kojoj je Ollijeva kći rukom je napisano: stisni joj dlan nekoliko puta kako bi te prepoznala i probudila se. Ollijeva kći je malena djevojčica predškolskog uzrasta koja je tek naučila slova i rukopis sigurno nije njezin. Ollijev je. Pružam ruku kroz otvor hermetički pregrađen nekom debelom impregniranom tkaninom. Stisnem joj šaku nekoliko puta i dijete se probudi. Bez ogrebotine je i živa je! Odem do barokomore s psom i napravim isto iako na zidu nije pisalo ništa. Pas se probudi, zaklatara glavom, tijelom pa repom i počne mahati jezikom. Dobro je. Odem do treće barokomore. U njoj Ollie leži potrbuške, glave okrenute na stranu, naočale mu malo pomaknute s nosa i pokrivaju dio izgrebanog lica. Desna ruka mu otromboljeno visi pored kreveta i čini se kao da je miče. A i izgleda nepolomljeno čitav. Iznad njega u barokomori nema natpisa. Nema njegova barokomora ni otvor za pružiti ili gurnuti ruku. "Dobro je", govori mi Lilly, "ne moraš ni ti sve".
